Jonjić o predsjedničkoj kandidaturi: Neodgovorno je šutke promatrati rastakanje Hrvatske
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 31 Srpanj 2024 19:04
Pred nama su predsjednički izbori, a kao jedan od kandidata na desnici u izbornu utrku će ući i pravnik, publicist, diplomat i povjesničar Tomislav Jonjić. On je za Narod.hr progovorio o svom programu kojeg iznosi u ”30 točaka”.
Jonjić nam je u razgovoru otkrio svoj stav o lustraciji, o položaju Hrvata u BiH, o suradnji s Vladom te o vanjskopolitičkim pitanjima poput rata u Ukrajini. Poručio je kako je neodgovorno šutke promatrati rastakanje i ponižavanje Hrvatske.
Tomislav Jonjić je rođen u Imotskom 19. svibnja 1965. Diplomirao je pravo u Zagrebu. Objavio je više od 2.000 novinskih i publicističkih tekstova, 11 knjiga, pedesetak znanstvenih te stručnih članaka s područja povijesti, prava, sociologije i književnosti.
Početkom travnja 1990. pristupio je Hrvatskoj stranci prava kao prvi član stranke u Dalmaciji i Zapadnoj Hercegovini. Pri obnovi ogranka Matice hrvatske u Imotskom 1991./92. izabran je glavnim tajnikom ogranka. Nakon izbijanja srpske pobune u ljeto 1990. postao je članom tzv. kriznog stožera za općinu Imotski. Sudjelovao je u organiziranju obrane te u nastanku onoga što će u povijest kasnije ući kao Imotska bojna 4. brigade Hrvatske vojske.
Narod.hr: Odlučili ste se kandidirati za predsjednika Republike Hrvatske. Koji je glavni cilj Vaše kandidature?
Jonjić: Svi smo proljetos svjedočili da je aktualni predsjednik Republike spreman grubo prekršiti Ustav kako bi na vlast, mimo izbornih rezultata, doveo koaliciju SDP-a i Možemo! Taj postupak bez presedana morao je dobiti odgovor, jer bi šutnja i pasivnost značili osjećaj nedostatka odgovornosti za Hrvatsku. Na to nemamo pravo. Moja je kandidatura najavljena na naslovnici zadarskoga Hrvatskog tjednika još 23. svibnja. Nije slučajan ni nadnevak – rođendan dr. Ante Starčevića – niti list koji je donio vijest o toj kandidaturi.
Nije slučajna ni skoro dvomjesečna organizirana šutnja o njoj. No, prilično sam uvjeren da oni na čije glasove računam, tu šutnju doživljavaju kao potvrdu ispravnosti našega zajedničkog puta. Taj put je zajednički, jer je njegov cilj slobodna i dostojanstvena demokratska hrvatska država, država koju ne će obilježavati uskogrudno strančarenje te sustavno sijanje mržnje i podjela na jednoj te vrijeđanje Hrvatske i rastakanja državnih institucija na drugoj strani.
Narod.hr: Vi ste evidentno kandidat desnice, no na desnici, odnosno desnom centru, zasigurno neće nedostajati kandidata. Pored toga, Zoran Milanović je tijekom svog mandata svojim populističkim istupima radio na tome da pridobije simpatije desnih birača. Zbog čega centristički i desni birači baš vama trebaju dati glas?
Jonjić: Ja računam na glasove svih onih kojima Hrvatska nije sporedna činjenica niti slučajna država. Nisu to isključivo birači desnoga centra i desnice, ali će oni jamačno činiti većinu onih koji će svoj glas dati meni. Ne zaboravimo, to su ljudi koji od 1990. do danas čine skoro dvije trećine hrvatskoga biračkoga tijela.
”Ne opterećujem se drugim kandidatima, svatko ima pravo kandidirati se”
I onima od njih koji me dosad ne poznaju, kao jamstvo nudim svoj život, obiteljsku prošlost, vlastito političko djelovanje, svoje sudjelovanje u Domovinskom ratu i diplomatsko iskustvo. Plod tog truda je i mojih jedanaest knjiga (od kojih su četiri znanstvene monografije), pedesetak znanstvenih radova i skoro dvije tisuće novinskih i publicističkih tekstova koje sam objavio od 1990. do danas.
Može izgledati neskromno, ali u ovom trenutku ne vidim nikoga tko bi pružio snažnija jamstva ostvarenja snova zbog kojih su Hrvati, a napose hrvatski branitelji, i oni raniji i oni iz Domovinskog rata, na oltar Domovine polagali svoje živote i svoje zdravlje. Zato se ne opterećujem ni medijskom blokadom niti ideološkim difamacijama koje jamačno slijede, a ni mogućim drugim kandidatima. Svatko ima pravo kandidirati se, a znademo da će biti i onih koji su poslani da se kandidiraju.
Takvih je bilo uvijek, pa će ih biti i sada, no – ja ne želim raspravljati o ljudima, nego o programima i o nacionalno-političkim vizijama. To je ono što Hrvatskoj treba; uvreda, prepirki i svađa joj je preko glave. Iz njih, uostalom, malokad proiziđe nešto dobro, a povijesni trenutak zahtijeva snošljivost i što veću slogu oko temeljnih nacionalnih ciljeva.
Program od ”30 točaka”
Narod.hr: Kakva rješenja i inicijative nudite kroz svoj program?
Jonjić: Moj program je ujedno svojevrsni politički manifest. Sastavljen je u 30 točaka, pa je tako i nazvan, a svoj sud o njemu – s brojnim prijedlozima, sugestijama i primjedbama – dao je vrlo širok krug ljudi različitih svjetonazorskih i ideoloških pogleda, pa čak i različite narodnosne pripadnosti.
Polazeći od toga da predsjednik države mora biti predsjednikom svih njezinih državljana, želio sam čuti što o tome misle najpoznatiji naši filozofi i vrhunski književnici, obični vojnici i generali Hrvatske vojske, hrvatski ratni vojni invalidi i istaknuti športaši, diplomatski dužnosnici i utjecajni ekonomisti, pa naravno i naši svećenici i biskupi. Budem li izabran, postupat ću na isti način: želim zastupati svoja uvjerenja, ali istodobno želim čuti što misle i osjećaju oni koji misle različito od mene. To je, uostalom, ustavna obveza predsjednika Republike koju su Tuđmanovi nasljednici na tom položaju, nažalost, kršili i krše.
”Jedna država ne može voditi dvije vanjske politike”
U sklopu tih svojih ”30 točaka”, pored suradnje s Vladom koja se mora odvijati u skladu s Ustavom i ne smije ovisiti o međusobnim simpatijama ili antipatijama predsjednika države i predsjednika Vlade, ključnima smatram one koje se tiču složnog i jedinstvenog nastupanja u vanjskopolitičkim pitanjima – jer jedna država ne može voditi dvije vanjske politike! – te snažne potpore jačanju naše vojske i obavještajnih službi.
Ne smiju se događati improvizacije i vrludanja kao u Milanovićevo doba. Složene europske i svjetske prilike čine još potrebnijom našu lojalnu suradnju u okvirima NATO-a i Europske unije. Hrvatska je geopolitički i kulturno odvajkada bila dio Zapada, a u našem je vitalnom interesu da to i ostane, jer bi sve drugo bilo nasilje nad našom tradicijom i našom prirodnom orijentacijom.
”Mojih ’30 točaka’ uključuje i čitav niz inicijativa kojima je svrha jačanje unutarnje kohezije, a time i hrvatske države kao cjeline”
Predsjednička ovlaštenja razmjerno su ograničena, pa je bespredmetno raspravljati o onim segmentima na koje predsjednik Republike prema Ustavu ne može utjecati. Ipak, tih mojih „30 točaka“ uključuje i čitav niz inicijativa kojima je svrha jačanje unutarnje kohezije, a time i hrvatske države kao cjeline. Te inicijative tiču se širenja demokratskih prava građana (pa i prava na referendum), uvođenja dopisnoga odnosno elektroničkoga glasovanja te ozbiljna reforma izbornog sustava kako bi se osigurala veća zastupljenost i reprezentativnost građana.
U tom je kontekstu formulirana i inicijativa za uvođenje dvodomnoga Hrvatskoga državnog sabora. Ne bi se prema toj inicijativi povećao ukupni broj zastupnika, nego bi brojniji, Zastupnički dom, dobio ovlaštenje birati Vladu i donositi državni proračun, dok bi se drugi dom bavio specifičnim pitanjima koja se tiču Hrvata izvan domovine, nacionalnih manjina (odnosno etničkih zajednica) te regionalnim razvojem.
Jačanje veze između hrvatske države i Hrvata koji žive izvan njezinih okvira
To, dakle, znači da se ne bi smanjio broj tzv. povlaštenih mandata koje danas imaju nacionalne manjine, ali njihovi zastupnici ne bi sudjelovali u formiranju Vlade niti u donošenju državnog proračuna, pa bi se samim time smanjile suvišne napetosti i izbjegli nepotrebni društveni prijepori u kojima pojedine manjine – u praksi je to zapravo samo srpska etnička zajednica – bivaju posve nepotrebno, često i protiv svoje prave volje, instrumentalizirane od svojih sasvim malobrojnih elita koje potom parazitiraju na tim prijeporima.
S druge strane, u taj drugi dom Sabora većinu zastupnika birali bi Hrvati iz BiH, Srbije, Crne Gore, drugih europskih te prekomorskih država. Time bi jačale veze između hrvatske države i Hrvata koji žive izvan njezinih okvira.
Oni bi lakše čuvali svoj identitet, a jamačno bi se lakše odlučivali i na ulaganja u Hrvatsku, jer bi ta svoja ulaganja mogli zaštititi puno djelotvornije nego dosad, kad su bili izloženi očitom otporu i ostracizmu. A razumno je očekivati da bi jačanje tih veza s našim iseljeništvom moglo imati i pozitivne demografske posljedice, jer – puno lakše bi u Hrvatsku i fizički došli oni koji su prije toga svojim sudjelovanjem u političkome i gospodarskom životu bili već jednom nogom vratili u nju.
”Kad govorim o lustraciji, onda ne govorim o inkviziciji niti o progonu pojedinaca, nego o osudi zločinačkih, totalitarnih ideja i ideologija”
Narod.hr: Zašto je Hrvatskoj potrebna lustracija?
Jonjić: Mojih „30 točaka“ bavi se i složenim etičkim i socijalnim pitanjima našega društva i naše domovine. Logično je da mi je kao vjerniku, katoliku, pri njihovu rješavanju glavni putokaz etički i socijalni nauk Katoličke crkve koji je obilježio europsku uljudbu te, uostalom, s manjim razlikama korespondira i s temeljnim učenjem koje slijede naši sugrađani koji nisu katolici. U biti iz tog nauka, a ne iz nekih ideološko-političkih postulata, slijedi i naš odnos prema zlodjelima totalitarnih režima, pa tako i prema zlodjelima jugoslavenskoga komunizma.
Njih je potrebno osuditi iz etičkih razloga, kao naš sud o vlastitoj prošlosti i kao pouka budućim naraštajima koji moraju znati da će svaka izdaja Hrvatske i slobode biti prije ili kasnije proglašena izdajom. No, kad govorim o lustraciji, onda ne govorim o inkviziciji niti o progonu pojedinaca, nego o osudi zločinačkih, totalitarnih ideja i ideologija. To je pretpostavka našega moralnog ozdravljenja, ali i shvaćanja nekih negativnih procesa koji su donekle obilježili posljednja tri i pol desetljeća našega nacionalnog života, u prvom redu procesa privatizacije i tajkunizacije Hrvatske.
”Ne treba podupirati organizacije kao takve”
Narod.hr: Na tragu prethodnog pitanja, kako komentirate činjenicu da država financira organizacije poput Documente ili YIHR-a koje relativiziraju Domovinski rat? YIHR je svojevremeno Zlatko Hasanbegović nazvao ”parapolitičkom organizacijom”.
Jonjić: U prvom redu smatram kako ne treba podupirati organizacije kao takve, nego potporu zaslužuju programi koji su društveno poticajni. Sama sintagma ”parapolitičke organizacije” je, koliko znadem, stara nešto više od tri desetljeća. I ja sam se upravo njom poslužio u jednom članku iz davne 1992. godine.
Bilo je, naime, već u to doba u hrvatskom novinstvu dosta tekstova koji su upozoravali na to da su mnoge tzv. humanitarne udruge, tobožnje nevladine organizacije i udruge civilnog društva zapravo ekspoziture stranih obavještajnih službi koje se nisu zadovoljavale samo prikupljanjem informacija, nego su nastojale presudno oblikovati hrvatski politički, gospodarski i kulturni život. Zato su već tada nazivane ”parapolitičkim organizacijama”. A već tada je bilo jasno ono što je danas još jasnije, da su hrvatske obavještajne službe u to doba znale te parapolitičke organizacije prepoznati te u pravilu neutralizirati.
”Svakom iskrivljavanju istine o Domovinskom ratu treba se usprotiviti na svim razinama i svim sredstvima”
To je, uostalom, i bio glavni razlog zbog kojih su te naše službe sustavno rastakane već od vremena Tuđmanove bolesti, da bi ih Račan, Mesić, Josipović, Milanović i njima slični skoro potpuno uništili odnosno, u mnogim slučajevima, pretvorili u puko oruđe stranih službi i tuđinskih interesa. Nemojmo zaboraviti da se je jedno vrijeme glavna uloga tih nominalno hrvatskih službi svodila na progon hrvatskih branitelja i servisiranje haaškog tužiteljstva koje je išlo za tim da stigmatizira ne samo konkretnu hrvatsku državu, nego i hrvatsku državnu misao uopće.
Ta sramotna epizoda zaslužuje ne samo historiografski i politički, nego možda i kaznenopravni epilog! Ne želim javno raspravljati o današnjem stanju tih službi, no ako budem izabran za predsjednika Republike, možete biti sigurni da će one služiti samo Hrvatskoj. Ili Hrvatska ili ništa, jer: tu nema mjesta podijeljenim ili dvostrukim lojalnostima! Svakom iskrivljavanju istine o Domovinskom ratu treba se usprotiviti na svim razinama i svim sredstvima, jer radi se o temeljima suvremene hrvatske države!
Suradnja s Vladom RH i zapadnim sveznicima
Narod.hr: Aktualni predsjednik Zoran Milanović je nastojao postići dojam predsjednika kojemu je stalo do položaja Hrvata u BiH, dok je s druge strane u praksi pokazivao suprotno. Kako bi konkretno izgledala vaša politika prema Hrvatima u BiH?
Jonjić: Kao što je mjedenim praporcima i medaljicama koje se kuju o državnom trošku pokušao podmititi hrvatske branitelje, tako je Milanović ispraznim frazama pokušao kupiti Hrvate u BiH, one iste koje je ne tako davno izručivao Željku Komšiću, pomažući obespravljivanju i ponižavanju vlastitog naroda. Podcijenio je i jedne i druge, jer njegove kvaziuličarske finte velika većina hrvatskih branitelja i Hrvata u BiH prepoznaje kao uvredu. Hrvati u BiH su čimbenik stabilnosti i zapadne orijentacije te države, pa to, prema mome mišljenju, trebaju i ostati.
Oni su ravnopravni pripadnici jednoga, našeg naroda, a hrvatska državna politika prema BiH mora biti posve jasna te se kretati u okviru realnih mogućnosti. U skladu s time, naš je cilj opstanak bosansko-hercegovačkih Hrvata kao konstitutivnog i jednakopravnog naroda koji će kao demografski, politički, gospodarski i kulturno relevantan čimbenik trajno pridonositi očuvanju mira i stabilnosti u ovom dijelu Europe te predvoditi ulazak BiH u Europsku uniju i NATO. Ti ciljevi nedvosmisleno diktiraju svaku razumnu političku taktiku: oni su neostvarivi bez neposredne i aktivne suradnje Vlade i predsjednika Republike te bez suradnje s našim zapadnim saveznicima. Svaki drugi put bio bi stranputica.
”Treba se čuvati ljudi koji za silno složena pitanja nude bombastične fraze i naizgled jednostavna rješenja”
Narod.hr: Milanović je u više navrata otvoreno kritizirao politiku Zapada u odnosu na rat između Rusije i Ukrajine. Spomenuo je i da to nije rat između Ukrajine i Rusije već da Amerika preko Ukrajine vodi rat protiv Rusije. Kakav je vaš stav u vezi ovog pitanja?
Jonjić: Treba se čuvati ljudi koji za silno složena pitanja nude bombastične fraze i naizgled jednostavna rješenja. Stipe Mesić je mislio da se država vodi prepričavanjem kavanskih viceva, Milanoviću imponiraju vicevi koji jedva nadilaze tu razinu. Bilanca je u oba slučaja ista: iza jednoga i iza drugoga ostala je samo duhovna i politička pustoš. A jasno je da je ruska agresija na Ukrajinu samo odbljesak jednoga velikog nadmetanja za novi svjetski poredak.
Onaj stari se srušio padom Berlinskog zida, kad se nekima učinilo da je nastupio „kraj povijesti“. Upravo suprotno, tada je počela nova, manje vidljiva, ali zato ne manje gruba borba za novi međunarodni moral, drugačije međunarodno pravo i tehnološku, pa i drugu dominaciju svijetom. U toj borbi SAD i Rusija nisu jedini akteri.
”Ja sam iskusio rat…”
Narod.hr: Jeste li pacifist – mislite li da rat između Rusije i Ukrajine treba okončati pod svaku cijenu i što prije?
Jonjić: Samo dvije kategorije ljudi priželjkuju rat: luđaci i oni koji rat nisu nikad iskusili. Ja sam ga iskusio i na obiteljskoj i na osobnoj razini. U Prvome i u Drugome svjetskom ratu ginuli su članovi moje najuže obitelji, redom mladići koji još nisu bili zasnovali obitelji; u Domovinskom sam ratu izgubio rođake, prijatelje i suborce. Njihove su smrti utkane u moj život i u život mojih bližnjih, pa vrlo dobro znam da rat u jednom smislu uvijek predstavlja poraz čovječanstva, kako je to rekao Ivan Pavao II.
Zato nikomu ne priželjkujem traume koje su povezane s gubitkom najbližih. No, nisu svi ratovi isti: od antičkih se vremena na filozofskoj i religijskoj razini razlikuju pravedni i nepravedni ratovi. Ima, naime, situacija u kojima se rat ne može izbjeći i u kojima se, kako reče Gandhi, nasilje mora pretpostaviti kukavičluku. Takvi su ratovi za slobodu, za ostvarenje državne neovisnosti; takav je bio naš Domovinski rat.
Solidarnost s Ukrajinom
Nismo ga birali, ali smo ga morali prihvatiti. Sretan sam što sam u njemu sudjelovao i mogu shvatiti komplekse krivice koje danas nose dezerteri raznih vrsta, kukavice i vojni bjegunci. Ne dao Bog nikomu da živi s takvom sramotom! A u konkretnome, rusko-ukrajinskom slučaju, za našu solidarnost s Ukrajinom govore međunarodni moral, međunarodno pravo, naš osjećaj za pravdu i naše slično iskustvo u Domovinskom ratu.
Uza sve to, važan je argument naša politička, vojno-sigurnosna, povijesna, kulturna i gospodarska povezanost sa Zapadom, kao i geopolitičke silnice na jugoistoku Europe. U tom pogledu ne smije biti kalkulacija i oklijevanja: treba svim silama raditi na mirnom rješenju, ali uvijek sa sviješću koja proizlazi i iz katoličkog nauka – istinski mir je samo onaj koji je utemeljen na istini, pravdi i slobodi.
”Imam određeno diplomatsko iskustvo, pa znam da se za njom ne poseže olako”
Narod.hr: Godine 2022. Hrvatska je protjerala 18 ruskih diplomata i šest članova administrativno-tehničkog osoblja. Koliko god taj čin bio opravdan zbog sigurnosnih razloga, možda nije proveden na dovoljno transparentan način. Rusi su ovaj čin ocijenili kao ”antiruski korak” koji će imati destruktivan utjecaj na cijeli spektar rusko-hrvatskih odnosa. Poznato je i da je Rusija dodala Hrvatsku na listu neprijateljskih zemalja. Jesu li se stvari mogle odigrati na inteligentniji način?
Za ozbiljan sud o tome trebao bih raspolagati obavijestima kojima ne raspolažem. Ne znam jesu li se ti Rusi bavili nedopuštenim aktivnostima i ako jesu, je li tako oštra mjera bila nužna. Imam određeno diplomatsko iskustvo, pa znam da se za njom ne poseže olako.
Želim vjerovati da se je i ovdje postupilo na skrupulozan način, jer: mi jesmo i trebamo ostati čvrsto uz naše saveznike – što znači da moramo podupirati ukrajinske napore – ali kao zemlja koja je objektivno mala i gospodarski nedovoljno jaka, moramo voditi računa i o tome kako se koristimo pravima koja kao suverena država imamo.
