Ugroženost duha i etosa demokracije „rodnom ideologijom”
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 02 Kolovoz 2024 08:46
Kod svih tzv.reformi ili pokreta treba biti jako oprezan. To činimo tako da tražimo odgovore na nekoliko pitanja: tko su reformatori; odakle dolaze; tko ih šalje i financira; kojim sredstvima se služe u svojim nastupima i što im je konačni cilj? Primjerice: Karl Marx i Engels su anonimno objavili Komunistički manifest (1848.) i znademo što je prouzročio.
Tzv. „studentska revolucija 1968.” započela je neredima na ulicama gradova i određenim predavanjima na sveučilištima o novom seksualnom moralu, o pedofiliji kao nečemu normalnome itd. Veći broj tih nositelja tučnjava po ulicama su kasnije – nakon 20 godina - postali ministrima, rektorima sveučilišta i sl. U toj fazi otvoreno su priznali da se stide svega što su radili; da im je žao i da ne bi htjeli živjeti u društvu koje su oni zacrtali kao idealno. Sudbinu marksizma, komunizma i „znanstvenog socijalizma” samo spominjem jer smo osobno doživljavali i vidjeli njegov pad i, na žalost, njegove mnogostruke neljudske posljedice.
U Hrvatskoj „kulturna revolucija”?
Ovih dana doživljava Hrvatska, recimo, jednu vrstu kulturne revolucije. Opet su nositelji tog „pokreta” pojedinci - ili pojedinke – i razne skupine istomišljenika koji zahtijevaju implementaciju studija „rodne teorije” na fakultet kao teoretskog pokreta feminizma i njegovog cilja: stvoriti „novog čovjeka i novi svijet” odgajanjem djece i prosvjećivanjem naše mladeži novom teorijom, novim svjetonazorom ili vjerovanjem. To je zaista ponavljanje životnog puta marksizma/socijalizma/komunizma koji su doživjeli svoj kraj, kako sam spomenuo. Upravo paradoksno: demokracija omogućuje oživljavanje onoga koji je najveći neprijatelj demokracije i kojega je EU pokopala Deklaracijom o totalitarnim zločinačkim sistemima. Duh marksizma i feminizma ulazi preko sveučilišta ponovno u svijest mladih ljudi: preko studija „rodne teorije” i preko odgajanja naše djece već u vrtićima pa dalje. To nije u skladu s demokracijom u kojoj živimo.
Rodna teorija u svađi sa znanošću
Kod svake nove teorije koja se pojavi u javnosti - u takozvanom „svijetu znanosti“ - javljaju se različita pitanja ali najprije ono najvažnije: je li nova teorija znanstveno dokazana. Drugim riječima, postavlja se pitanje o njezinoj istinitosti. Kod gender„gender“ teorije to je pitanje osobito važno i opravdano jer ta nova teorija iznosi tvrdnje koje su posve suprotne tradicionalnom shvaćanju običnog čovjeka u zapadnom kulturnom području, kao i izvan njega.
Teorija „gender“ tvrdi da je spol čovjeka nešto što je društveno iskonstruirano i time nešto što je svakom čovjeku nametnuto od društva, a ne što nam je naravno, prirodno, dakle određeno rođenjem. Ta teza je premisa „gender“ teorije. Od nje i na temelju te teze - rekli bismo na temelju tog vjerovanja - polazi znanstveno istraživanje koje ima za cilj dokazati ono u što se već vjeruje da jest, naime, da je spol čovjeka - muški i ženski - određen od društva. Na prigovor da ta teza - ta „ideja“ - protuslovi postojećim spoznajama biologije, koja je ipak priznata kao egzaktna znanost, protagonisti teorije gender susreću tako da biologiju kao znanost kritički stavljaju pod sumnju da nije čista znanost nego socijalni konstrukt.
Tradicionalni znanstvenik će s pravom odgovoriti istom tvrdnjom: rodne teorije su obični konstrukt pojedinaca ili skupina ljudi koji su nam dužni dokazati znanstvenim metodama ono što naučavaju teoretski i, što je još važnije, koje namjere imaju tražeći uvođenje svojih ideja u praktični život. Nakon većeg broja godina njihovog naučavanja na učilištima i veleučilištima po svijetu nije im uspjelo dokazati da rodna teorija počiva na znanstvenim temeljima. Naprotiv, danas znanstvena zajednica iznosi dokaze za tezu da se kod „rodne teorije” radi o ideologiji, o sekularističkom vjerovanju najuže povezanom s političkim ciljevima stjecanja moći i vladanja u svrhu ostvarenja vlastitih političkih projekata.
Kritika novih teorija dužnost svakog građanina
Zauzeti kritički stav prema svakoj pojedinoj znanstvenoj disciplini, i prema znanosti kao takvoj, je legitimno i zahtjev etosa svakog znanstvenika. Zdrava mjera kritičke distance nasuprot onome što se proglašava znanošću ili znanstvenom istinom je razumljiva sama po sebi polazeći od sigurne i evidentne spoznaje iz iskustva da je čovjek u svojim idejama i djelovanjem ugrožen pomanjkanjem apsolutno sigurnog saznanja o nekoj stvarnosti koju Istražuje i da je izložen zabludama. Znanstvenik - i on je još samo čovjek - nije automatski očuvan od krivih zaključaka, od pogrešnih marxrezultata svoga istraživanja. On je ugrožen od čežnje za uspjehom i slavom i zbog toga čak spreman na krivotvorine ili na konstrukcije na osnovi poluistina. Znanstveni svijet naziva takve radove „ideologijom“.
Sjetimo se samo materijalizma 19. stoljeća kojega su mnogi istražitelji pod utjecajem novonastalih prirodoznanstvenih dostignuća toga stoljeća prihvatili kao sigurnoga u znanstvenom svjetonazoru. U ime ideologije materijalizma, primjerice, neki zoolozi i pristaše darvinizma tumačili su da su „misli” prema „mozgu” u istom odnosu kao urin prema bubrezima. Još i danas ima sličnih stajališta kod materijalista. Kod materijalista su jako loše prolazile duhovne znanosti. Filozofiju i teologiju su upravo prezirali. Slično se ponašaju prema filozofiji i teologiji mnogi prirodoslovci i danas.
Činjenica evolucije također je doživjela preobrazbu u ideologiju „evolucionizam“ snagom materijalizma iz 19. stoljeća. Poznato je da je Karl Marx iskoristio Darwinovo djelo „O porijeklu vrsta“ za svoju teoretsku konstrukciju „prirodoslovnog temelja društvene borbe klasa“. Znanost je tako bila zloupotrebljavana, i još danas je zloupotrebljavana, za razne ideologije kao što su rasizam, socijalizam, ateizam, globalizam, sekularizam. Gender teorija - rodna teorija – posjeduje više manje sve crte jedne ideologije, jednog vjerovanja da ne reknem jedne „religije”. Baš ta kombinacija između znanosti i neke nove „ideje” predstavlja veliku opasnost za društveni život. Ona može uzrokovati pravu ugroženost za pravedni i mirni suživot u našem vremenu u kojem se „vjeruje“ samo svojem „razumu“ i određenom smjeru znanosti.
Papa Franjo o rodnoj ideologiji
Citat: „Za Crkvu je najveći skandal uvođenje rodno osviještene politike u nastavne programe škola i u obrazovne koncepte vrtića i jaslica.” Papa Franjo to vidi kao prijetnju čovječanstvu, kojoj se Crkva mora suprotstaviti svim sredstvima... Na povratku s apostolskog putovanja u Gruziju i Azerbajdžan 2. listopada 2016. na pitanje novinara o rodnoj ideologiji, odgovorio je jednim primjerom iz Francuske. „Otac pita svog desetogodišnjeg sina što želi biti kad odraste. Sin: 'Djevojka!' Otac: 'Odakle ti to'? Sin: 'Tako učimo u školi. Stoji u udžbenicima.' Otac je shvatio: to je rodna teorija.” Papa: „To je protiv prirode!” Ako se te stvari namjerno uče u školama kako bi se promijenio mentalitet, papa to naziva 'ideološkom kolonizacijom'. Razlika između muškarca i žene je remek-djelo Stvoritelja u kojem sja čovjekov papapoziv na ljubav i plodnost. Ako se ta razlika odbije i iskorijeni, cijeli svjetski poredak će se raspasti po šavovima. Tako prosuđuje i znanost.
Na žalost, političari ljevice i liberala ne slušaju Papu u ovoj materiji jer nisu vjernici-katolici. U redu. Ali zašto ne slušaju „znanost” kao jedini autoritet za njih? Zato što im znanost poručuje da je rodna teorija ideologija, a ne znanost. Znanost osuđuje rodne teorije. Logično pitanje: u ime kojeg autoriteta onda genderisti šire rodnu teoriju, ako ne u ime znanosti? Odgovor: u ime svoje „političke vjere”, tj. ideologije. Radi toga se uvode studiji o „ženskom pitanju” na sveučilistima kako bi se barem izvana „znanstveno” potvrdilo kao znanstveno-istinito ono u što pojedine skupine današnjeg društva vjeruju a priori – unaprijed. Oni kod toga imaju veliki problem : oni poučavaju kao istinu njihovo vjerovanje koje još treba znanstveno dokazati da je istinito. Još tragičnije: prakticiranje rodne ideologije pokazuje negativne posljedice za pojedince i društvo. Dakle: ljevica svojom politikom radi protiv općeg dobra. Ili? Sličnu zbunjenost susrećemo u dokazivanju pobačaja. Njegove posljedice nisu niti na dobro pojedinca niti na opće dobro, nego na zlo. A zašto se onda boriti za to? Odgovor ljevice: Borimo se za „pravo žene na slobodni izbor”. No izbor može biti slobodan pa ipak njegove posljedice mogu biti zle. Činiti nešto slobodno nije garancija da je ono što činim dobro. Sloboda ne daje činu potvrdu da je rezultat čina dobar. Ubiti nerođeno dijete je zlo u sebi. Jer činim slobodno, ubojstvo ne postaje dobro nego činitelj postaje zao: kriv, odgovoran i bit će kažnjen. Boriti se za pravo na slobodan izbor je zapravo zataškivanje stvari. „Izbor” sadrži u sebi slobodu. Bitno je nešto drugo kod toga: izbor na što? Na rođenje života ili na uništenje života. Izaberi. Ali nema pravo niti na jedno niti na drugo. Nitko joj to pravo ne može dati, pa niti država, niti partija...jer toga prava u Prirodi, u naravnom redu nema.
Pojedine tvrdnje, stajališta i ciljevi rodne ideologije. O čemu predavanja?
Je li spol samo slučajni „dodatak evoluciji” ili ima konstitutivno značenje? Rodna ideologija je otrov za pedagogiju jer stavlja sve u pitanje time što sumnja u biseksualnost i predlaže na njezino mjesto staviti poliseksualnost. Isto tako s transseksualnosti: pozitivno predstavljajući promjenljivost spola na temelju transseksualnosti. Klasična pedagogija djeluje integrativno,holistički i nudi mladima pomoć u razvoju zrelog rodnog identiteta. Tradicionalna pedagogija otkriva mladima smislenost i nužnost biseksualnosti. Pozitivno vrednuje uzbudljivi polaritet između muškarca i žene kao temelj najvažnije ćelije društva i države: izgrađenu obitelj.
Kod dosljedne provedbe ideja rodne ideologije je sve suprotno: suprotno od onoga što je mladima potrebno za razvoj identiteta. Jer u rodnoj perspektivi razlika između muškaraca i žena ima isključivo negativne konotacije. Na spol se prvenstveno gleda s negativnog aspekta nepravednog odnosa koji dovodi do 'prisilne heteroseksualnosti' i time do ugnjetavanja žena. Stoga uči rodna ideologija da treba djelovati u smjeru ukidanja heteroseksualnosti, a ne majka i dijetehomoseksualnosti. „Rodno osviještena politika” kao službena politika brojnih EU država treba raditi na stvaranju „društvenog spola” kako bi nestale sve razlike između muškaraca i žena. Naime, te razlike nisu nastale prirodno nego su društveno nametnute kroz dodjeljivanje uloga koje započinje već u dječjim vrtićima.
Stoga profesorice rodne teorije imaju zadatak osnovati klubove u kojima se djeca poučavaju da nisu dječaci odnosno curice već po želji: malo ovo, malo on. Što? Bilo kako bilo: djecu treba naučiti da više ne određuju penis i vagina ili brada i grudi spol osobe, već samo njihov osjećaj i slobodan izbor. Temeljni koncept ovog svjetonazora je jednakost. Ona se smatra čudotvornim alatom kojim se svako nepravedno postupanje prema ženama (i onim muškarcima koji se osjećaju kao žene) može de facto i de jure ukinuti. Stoga rodno osviještena politika ima za cilj osigurati da svaka osoba, bez obzira na biološki spol, može slobodno birati svoj društveni spol. Ali to nije sve. Oni koji također žele promijeniti svoj biološki spol također mogu pokušati to učiniti (npr. kirurškim intervencijama). Društvo je dužno ne samo prepoznati ovaj individualni izbor, već ga i promicati. Djecu treba što prije naučiti da zapravo nema razlike između spolova i da mogu odrediti svoj spol kako žele, muško, žensko, biseksualno, homoseksualno: nema granica mašti. Samospoznaja na bilo koji način treba biti omogućena. To se smatra „rodnom pravdom”.
Ako bolje pogledamo, zapazit ćemo da rodna teorija manje vodi borbu za ženska prava nego da je u stvari odbacivanje „ženskog” i svega onoga što je usko povezano osjećajem majčinstva. Zašto? Jer upravo taj aspekt ženskog roda također integrira potrebu i ovisnost u ljudsko biće. Zato je nespojiv s muškim „vrlinama dominacije” snage, moći i neovisnosti. Prema toj ideologiji, onima koji žele biti jaki i neovisni nije dopušteno rađati – „majka” je postala za njih ružna riječ. I to je razlog da cjelokupna ljevica vodi neumornu borbu oduvijek za pravo na abortus kojeg smatra oslobađanjem žene od ovisnosti. Tu otkrivamo potpuni nedostatak za razumijevanje tijela i tjelesnosti čovjeka. U literaturi nalazimo mnogo izjava o tome da feministkinje nisu rado „žene”. Stoga se prakticira jezična konstrukcija tipična za rodnu teoriju: mentalno „izaći iz kože” i na temelju toga nastaviti živjeti kao slobodni duh bez spola i s promjenom identiteta. Tu je utemeljen širok raspon rodnih dizajna koji hrani tajne želje, snove i iluziju da je lako prevladati ograničenja vlastitog postojanja. Zaboravlja se na istinu da namjerno rušenje granica svoje egzistencije i proizvoljnost oblikovati samodizajnere nisu jamstva slobode, nego su uklanjanje temelja i tla identiteta kojemu je Stvoritelj darovao snagu da raste, da sazrijeva i da postane plodonosan u smjeru života i u ostvarenju vječnoga spasenja po Božjoj milosti.
Rodna ideologija tuđa je hrvatskoj duši i predstavlja nasilje nad znanošću
Hrvatska nacija i njezin etos ne može prihvatiti rodnu politiku koja ima za cilj osigurati da svaka osoba, bez obzira na biološki spol, može slobodno birati svoj društveni spol i da se takav svjetonazor širi u društvu kroz dječje vrtiće, kroz sustav obrazovanja i odgajanja. Društvo nije dužno promicati vrjednote rodne ideologije - svatko može određivati svoj spol kako želi: biti muško, žensko, biseksualno, homoseksualno - jer ovakav sustav vrijednosti nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske. Takozvana samospoznaja i samoodređenje nije iznad ustavnih prava i etosa kulture hrvatskoga naroda.
Čudni zahtjevi propagatora rodne ideologije
Kada bi sljedbenici rodne ideologije imali vlast, povlačili bi sljedeće poteze ili zakone: upravljali bi razvojem jezika u lustrduhu rodne ideologije; osoblje administracije moralo bi prolaziti kroz provjeru spola jer se spol načelno može mijenjati po volji; izgradnja stanova u duhu ideologije jer tvrde da „život također ima spol”; vlada bi morala prihvatiti savjetnike u provedbi rodno osviještene politike; postojali bi specijalni savjetnici u izgradnji stanova jer i tlocrt može diskriminirati; „Položaj i veličina kuhinje, dječjih soba i kupaonica pokazuju važnost koja se pridavala odgoju djece ili njezi u životnom prostoru.” Stoga se „skrivena devalvacija domaćih zadaća mora izbjeći već u fazi preliminarnog planiranja”. Stoga politički cilj mora biti redefiniranje jezika i pojmova i tako doći do redefiniranja pristupa stvarnosti. I tako dalje. Već ovo spomenuto navodi čovjeka kritičkog duha i normalne sredine najprije na čuđenje, a onda na izreku: To je ponavljanje onoga što smo doživljavali za vrijeme komunizma: morali smo učiti marksizam, sada zapravo isto pod drugim nazivom: „rodne teorije”. Politički gledano: ovo je danas moguće jer nije sprovedena lustracija hrvatskog društva. U svakom slučaju: duh demokracije je ugrožen.
