Bogohulni prikaz Gospodnje večere na otvaranju OI
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 10 Kolovoz 2024 09:57
Modernu i postmodernu možemo sadržajno analizirati iz perspektive kulturologije, sociologije, povijesti i drugih znanosti. Ja bih se poslužio za analizu i razumijevanje moderne i postmoderne s literarno-filozofskim djelom izvanredne snage Friedricha Nietzschea „Die fröhliche Wissenschaft” (1882.).
Taj znameniti tekst označava sabolfilozof Gianni Vattimo „rođendanom postmoderne u filozofiji“ i rođendanom postmoderne filozofije kroz jedan neshvatljiv događaj kojega su uzrokovali sami ljudi: „kroz smrt Boga“. „Ubojstvom“ Boga su nastali oni preduvjeti u kojima se mora naviještati Božja riječ i spasenje čovjeka kako je zapisano u Svetom pismu i kako to razumijeva Katolička Crkva od svojeg početka.
Tekst glasi: „Zar niste čuli o onom mahnitom čovjeku koji je usred bijelog prijepodneva zapalio jednu svjetiljku, potrčao na trg i neprekidno vikao: ja tražim Boga! Ja tražim Boga, i budući da su tamo bili sakupljeni mnogi od onih ljudi koji nisu vjerovali u Boga, nastade jedan veliki grohot. Što, zar se (Bog) izgubio?, kazao je netko. Zar je zalutao kao dijete?, kazao je jedan drugi. Ili zar se drži sakriven? Zar nas se boji? Zar je otišao na brod? Emigrirao?, tako su vikali i smijali se u velikom naguravanju. Mahniti čovjek je uskočio među njih i probadao ih je svojim pogledima. Kamo je Bog otišao?, vikao je, ja ću vam to reći. Mi smo ga ubili, vi i ja. Svi mi smo njegove ubojice. Ali kako smo samo to učinili? Kako smo mogli ispiti more? Tko nam je dao spužvu da izbrišemo čitavi horizont? Što smo činili kada smo tu Zemlju razvezali od njezinog Sunca? Kamo se sada ona kreće? Kamo se krećemo mi? Daleko od sviju Sunaca? Zar ne posrćemo bez prestanka? I nazad, na stranu, naprijed, prema svim stranama? Ima li još nešto takvog kao gore i dolje? Zar lutamo kroz beskonačni ništa? ... Nije li postalo hladnije?... Ne moramo li zapaliti svjetiljke prijepodne? Ne čujemo li još ništa od buke grobara, koji Boga zakapaju?... Bog je mrtav! Bog ostaje mrtav!“
Prije sto godina napisano - stvarnost u 20. i 21. stoljeću
Ovo u obliku pitanja dramatično opisivanje situacije čovjeka, društva, svijeta nakon „ubojstva“ Boga krije u sebi sadržaj ponašanja, postupanja, djelovanja ljudi u modernom odnosno postmodernom vremenu. U današnjem vremenu na osobiti način. Sam Nietzsche je pišući taj tekst koncem 19. stoljeća prorokovao događanja u 20. i 21. stoljeću riječima: „To što sada pišem bit će stvarnost za sto godina“. Imao je pravo! Dijagnoza je više nego pogođena. Ljudi slušatelji „tog mahnitog čovjeka“ nisu mogli vjerovati te strahote i posljedice ubojstva i smrti Boga jer su još uvijek bili kakvi takvi nietszhekršćanski vjernici 19. stoljeća. Današnji ljudi, današnji čovjek se uopće više ne uzbuđuje slušajući te riječi o „mrtvom ubijenom Bogu“. Kako će se obični čovjek današnjeg vremena uzbuđivati zbog toga kada se ne uzbuđuju čak niti neki teolozi koji su se poslužili paradigmom „ubijenog Boga“ i stvorili na njoj teologiju „mrtvog Boga“ kao zadnji krik moderne teologije religije?
Današnji ljudi nemaju sposobnost za metafizičko-religijska pitanja
Ovdje se radi o duhovno-intelektualnoj zbunjenosti koja vlada ljudima današnje civilizacije. Ne samo za vrijeme Olimpijade nego svakodnevno. Radi se o pravom zaboravu nekada dragog Boga Oca, Stvoritelja i Spasitelja čovjeka i svijeta. To pokazuju termini kojima znanost opisuje današnjeg čovjeka i strukturu aktualne civilizacije. To su pojmovi iza kojih se kriju svjetonazori i ideologije našeg vremena: relativizam, agnosticizam, materijalizam, pozitivizam, ateizam, naturalizam, nihilizam. Svi ovi termini uzevši zajedno kažu svaki na svoj način sljedeće: danas mnogi ljudi nemaju sposobnosti za metafizička pitanja, u koja spada i religioznost, danas vlada neprihvaćanje objektivnog reda kod pitanja o istini, jer moderni čovjek vjeruje samo u mnogo istina, i danas vlada neprihvaćanje objektivnog moralnog reda jer današnji čovjek smatra sebe sucem u određivanju što je dobro, a što zlo. Riječima Nietzschea jer je „Bog mrtav“, čovjek pati zbog gubitka čistog i svijetlog horizonta i ne zna da mu se to događa zbog „ubojstva Boga“ u njegovom umu i srcu.
Horizont je nestao uvijen u maglu neistina i time je zavladala situacija neorijentiranosti jer nema više jedne istine za sve niti jednog kriterija za dobro i zlo. Orijentacija u temeljnim pitanjima života više nije moguća. Ljudi se više ne mogu složiti u određivanju što je gore, a što dolje. Prigode za strmoglaviti se u ponor na svakom su koraku. Ljudi čak ne mogu više kazati kamo se ide: naprijed ili nazad, na stranu ili po svuda, jer više nisu u stanju razlikovati što je naprijed, a što je nazad. Sve ovo se događa, i mora se događati, samo zbog jedne činjenice: „Bog je mrtav“, kaže Nietzsche.
Bog mora postojati kao horizont Istine, Dobrote, Ljubavi
To je teološko objašnjenje pitanja i odgovora na njega zašto nema više mira, pomirenja, pravednosti, zajedništva na svijetu. Zato što je „Bog mrtav“ za čovjeka. Posljedica: čovjek je mrtav za sebe i za drugoga čovjeka. Da će se ta smrt Boga dogoditi, i to u naše vrijeme sa svim spomenutim posljedicama, to je srž dijagnoze Nietzschea i ona je ispravna, kako smo malo prije spomenuo. Ipak se nameće jedno drugo pitanje s tim u vezi.
Svađe oko toga što je istinito, pravedno, dobro, obvezujuće za sve po sebi dokazuju da ljudi osjećaju da takvo što mora postojati i da se treba boriti da to najviše, da to idealno, jedino dobro i istinito postane stvarnost. To je znak da ipak vjeruju u Boga, ali se ne slažu u kojega Boga: je li on Bog filozofa ili Bog Isusa Krista? To u stvari znači da Bog uvijek postoji kao horizont svega Idealnog za koje se ljudi bore, i da Boga ljudi ne mogu „ubiti“ jer ga u sebi doživljavaju kao prisutnoga, iako nepoznatoga, u obliku savjesti, u borbi za dobrim, istinitim, pravednim. Upravo takvo ponašanje i doživljavanje ne poznaje moderni čovjek, prema Nietzscheu.
Bez svijesti Boga nema istine, nema slobode, nema ljubavi
Zbog toga modernom čovjeku konačno uspijeva „ubiti“ Boga, tj. izbaciti iz svoje svijesti pitanje o istini, o moralnom dobru, o idealnom, obvezujućem i o svetom. Moderni čovjek, dakle, ne zna više da postoji jedina istina, da postoji jedino dobro, jedino savršeno, jedina sreća. Sve je to „mrtvo“, nepostojeće u njegovoj duši, i stoga (post)moderni čovjek ne vodi bitku za opće ideale, nego za vlast i moć da bi svoj ideal (svoga boga) ostvarivao na račun drugoga ideala (boga). Izbacivanjem ideala drugih iz javnog života ubijajući nositelje tih ideala ili stavljajući ih u zatvore.To se ostvarivalo poslednja vecerau 20. stoljeću u obliku raznih totalitarizama. To se ostvaruje i danas u obliku raznih mehanizama vršenjem politike u demokraciji i oblikovanjem liberalističkih ideologija na bazi ljudskih prava i sloboda. (Neo) marksizam je ponovno zavladao EU i svijetom pod raznim šiframa. Budimo u strahopoštovanju sigurni: Gdje nema mjesta za Boga – nema mjesta niti za čovjeka.
To je katastrofa za čovjeka i čovječanstvo jer je nemoguće „ispiti more, jer je nemoguće izbrisati čitavi horizont vrjednota bez najtežih posljedica za život. „Život na Zemlji je nemoguć bez Sunca“, s pravom misli Nietzsche. Danas ima određenih ljudi koji ipak misle ili koji čak vjeruju da je moguć život na zemlji bez Sunca, bez Boga. Što reći na tu blasfemiju? Teško njima i nama svima! „Zadnji čovjek“ je čovjek prema katastrofi. Katolički vjernik pak čvrsto vjeruje: čovjek kao slika Božja se nalazi na putu prema uskrsnuću, prema vječnom spasenju. Čovjek vjernik je na putu spasenja. Čovjek sa svojim bogovima je na putu neizvjesne konačnosti.
