Zadnji komentari

Knjiga prof. Marušića dokazuje: Pravoslavna crkva na otetom je izgradila svoj hram u Splitu!

Pin It

baštini

Mr. sc. Tihomir Bušić osvrnuo se na dio knjige prof. Matka Marušića ”Priručnik za hrvatsku politiku” gdje nam prof. Marušić donosi neke činjenice iz povijesti Srpske pravoslavne crkve (SPC) na području grada Splita. U knjizi razotkriva kako je SPC svoj pravoslavni hram sv. Save u Splitu, koji narušava vizuru grada, izgradio na temeljima katoličke crkve sv. Marije i benediktinskog samostana.

Izuzetno vrijedno djelo ”Priručnik za hrvatsku politiku” autora Matka Marušića bez sumnje je obogatio ponudu kvalitetnih knjiga s posebno zanimljivim činjenicama o hrvatskoj povijesti, piše mr. sc. Tihomir Bušić. Za Hrvatsku i Hrvate ova knjiga će zbog svoje čitljivosti, sveobuhvatnosti, jednostavnosti izričaja i istinitosti u budućnosti zasigurno dobiti još veći značaj.

U vrlo zanimljivim poglavljima o hrvatskoj starijoj i novijoj povijesti autor Marušić navodi mnoge vrijedne podatke i argumente na osnovu kojih će se morati iz povijesti odbaciti sve ono što je neistinito, a što smo do sada iz naših knjiga iz ideoloških razloga iskrivljeno učili.

Karađorđević je nametnuo ujedinjenje svih pravoslavnih Crkava u u SPC

U 2. poglavlju Kraljevina Jugoslavija (1918.-1941.) Marušić iznosi povijesnu istinu: “Srpska pravoslavna crkva (SPC) nije postojala kao jedinstvena organizacija sve do 1920. godine. Te godine je regent Aleksandar Karađorđević nametnuo ujedinjenje svih pravoslavnih crkava u tadašnjoj Kraljevini SHS u Srpsku pravoslavnu crkvu. Pod tim imenom i na tom teritoriju SPC nikad dotad nije postojala”.

U 7. poglavlju Dalmacija Marušić jednostavno i argumentirano piše o planovima i djelatnostima SPC-a u Dalmaciji, naročito od 1920. godine kada je preuzela svoju velikosrpsku ulogu. Može se zaključiti i reći kako od tada pa sve do danas protuhrvatska i protukatolička djelatnost SPC-a po svojoj agresivnosti ne popušta i u potpunosti je u službi ideologije tzv. “srpskog sveta.”

Plan SPC-a u Dalmaciji bio je izgradnja hrama sv. Save u Splitu

Marušić također piše: “Plan SPC-a u Dalmaciji bio je izgradnja hrama sv. Save u Splitu i pravoslavnih crkava na Pelješcu, u Stonu, Prevlaci, na Visu, pa čak i na Mljetu. Hram u gradu Visu je i sagrađen 1933. godine, a oko 200 hrvatskih obitelji (pod vodstvom glavara Ivana Ruljančića (1872-1953) op.a.) je zbog beneficija bilo prešlo na pravoslavlje.”

Ovaj viški hram na rivi u trajektnom pristaništu, izgrađen u tzv. srpsko-bizantijskom stilu, posvećen Ćirilu i Metodu, održao se svega 30 godina. Uoči proslave dvadesetogodišnjice Titovog dolaska na Vis, srušen je 1963. godine i na tom mjestu je 1964. godine podignut partizanski spomenik nazvan “Tuđe nećemo svoje ne damo”. On je nakon 30 godina, tj. 1994. godine demontiran.

Marušić dalje navodi: “U Splitu je prije nastanka Kraljevine SHS bilo nekoliko desetaka pravoslavaca, a onda im se broj do 1922. povećao na oko 2000 jer su naseljeni vojni i civilni dužnosnici. Tada je napravljen plan za gradnju pravoslavnog hrama sv. Save, preslike istoimenog beogradskog hrama. Temelji su mu sagrađeni na temeljima ženskog benediktinskog samostana i crkve Svete Marije de Taurello iz XII. stoljeća koji se nalazio u strogom središtu grada, na Obrovu.

SPC i danas koristi sva sredstva da tzv. “biser srpsko – bizantinske arhitekture” prodre na Jadran

Hram je trebao biti visok 28 metara, 4 metra viši od svih okolnih krovova, nadvisivati Katedralu sv. Duje i biti prva slika putnicima koji bi morem pristizali u grad. Splitske općinske vlasti su više puta nudile SPC-u različite lokacije za pravoslavni hram, ali svi su prijedlozi otklonjeni s objašnjenjem kako je hram posvećen i da se mora dovršiti na zacrtanom mjestu. SPC i danas traži dovršenje svojega golemog hrama na Obrovu.” Tako je protojerej stavrofor Nikola Škorić na pravoslavni Badnjak 2013. godine rekao: “Krenut ćemo (SPC) u završetak hrama, dobili dozvolu za to ili ne!”

1969. godine su splitski konzervatori rekli NE dovršenju hrama! Jer bi kupola u tzv. srpsko-bizantijskom stilu trajno izmijenila povijesnu jezgru Splita, koja je 1979. godine uvrštena na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine. Zbog tada velikog političkog i vjerskog prijepora najviše komunističke vlasti i konzervatori su tražili da spornu kupolu zamijeni kupa kanalica, karakteristična za dalmatinsko podneblje.

Projekt bi nakon toga mogao dobiti suglasnost, ali SPC na to nije pristala. Naprotiv, kroz tisak i u javnim nastupima konstantno je poticala sukob pričom o ugroženosti pravoslavnih vjernika. Koristili su i danas koriste sva sredstva da tzv. “biser srpsko-bizantijske arhitekture” prodre na Jadran.

Okupatorska i zločinačka djelatnost Kraljevine Jugoslavije i SPC-a prema hrvatskom narodu u Splitu

Ovi nevjerojatno zanimljivi tekstovi jednostavno moraju hrvatskog čovjeka natjerati na razmišljanje i motivirati ga na traženje svih informacija vezanih za tako agresivnu djelatnost SPC-a. Zato sam se i ja, pisac ovog teksta, dohvatio literature koju je autor Marušić preporučio.

U prvom redu to je članak ”Prijepori oko zemljišta za gradnju katoličke katedrale i pravoslavnog hrama sv. Save u Splitu 1920-ih i 1930-ih godina”, autora Tomislava Đonlića i Josipa Dukića, a i mnogih napisa drugih autora. Iz tih izvora ću navesti samo ono što se meni učinilo najbitnije. A odnosi se na okupatorsku i zločinačku djelatnost Kraljevine Jugoslavije i SPC-a prema hrvatskom narodu u gradu Splitu.

S obzirom da je Katedrala sv. Dujma postala pretijesna za grad od 30 tisuća stanovnika, biskupija je namjeravala graditi konkatedralu. Gradske službe su napravile prostorni plan prema kojem se konkatedrala trebala sagraditi u vrtu Biskupijskog sjemeništa pokraj tadašnjeg Hajdukovog igrališta. Dok je na eraru (državnom zemljištu površine 5123 m2, na kojem se danas nalazi Dom zdravlja) prostornim planom predviđeno izgraditi park ispred konkatedrale. Taj erar bio je negrađevinsko zemljište koje je služilo kao vojno vježbalište.

Izgradnja srpskog hrama na Obrovu

U zamjenu za to vježbalište osigurana je i ponuđena zemlja na Gripama površine 6956 m2, a koja se nalazila uz vojarnu. Odbor za izgradnju konkatedrale je, radi zamjene zemljišta, uputio zahtjev vlastima Kraljevine SHS. Ona ih je dalje preusmjerila neka se obrate vojnim vlastima. Na koncu vojne vlasti zamjenu zemlje nisu prihvatile. Naprotiv, dogodila se vrlo neugodna i nepovoljna situacija i za biskupiju i za gradsku vlast: Kraljevina je 1926. godine prodala tu zemlju (današnji Dom zdravlja) SPC-u za 4000 dinara.

Konstantnim i sustavnim pritiskom i nametanjem državne su vlasti na tom negrađevnom eraru (prethodno predviđenom za park ispred buduće konkatedrale, a sada prodanom SPC-u) odobrile izgradnju hrama sv. Save. Biskupija je bila žestoko protiv izgradnje hrama na tom lokalitetu i na tome je ustrajala, pa je nastao veliki politički i međuvjerski problem. Općina je nakon snažnog pritiska ministra Petra Živkovića predložila SPC-u neka se hram sv. Save izgradi na Obrovu. Tamo se nalazio benediktinski samostan i crkva sv. Marije de Taurello. Kako bi se to postiglo trebalo je zamijeniti dva zemljišta, ovo na Obrovu za onaj erar (sadašnji Dom zdravlja).

U tu svrhu je zatražena procjena vrijednosti oba zemljišta, navedenog negrađevinskog erara površine 5123 m2 i samostanskog na Obrovu površine 1723 m2. Iako su procjenitelji u početku ovaj drugi samostanski prostor ocijenili bezvrijednim i neperspektivnim, na kraju je negrađevinski erar procijenjen na 2 309 000 dinara. Dok je građevinski samostanski procijenjen na 2 800 000 dinara. Dakle, ovaj erar je postao skuplji 577 puta od cijene prije 6 godina (4000 dinara) za koju vrijednost ga je država prodala SPC-u.

Na temeljima crkve sv. Marije i benediktinskog samostana SPC je do 1941. godine sagradila temelje hrama sv. Save

Nakon uknjižbe SPC-a na Obrovu (gdje se nalazio benediktinski samostan i crkva sv. Marije de Taurello), biskupija je radi planiranog parka ispred buduće konkatedrale zatražila kupnju erara (sadašnji Dom zdravlja) ili zamjenu tog erara za osiguranu zemlju na Gripama. Ali Kraljevina je sada tražila cijenu 577 puta veću od cijene za koju su istu zemlju prodali SPC-u. Zemlju na Gripama površine 6956 m2 su procijenili na 417 000 dinara. Tako da je biskupija izgubila svaku šansu za izgradnju konkatedrale, bila je izigrana i prevarena od države i njezina SPC-a

Vratimo se na Obrov gdje se nalazila crkva sv. Marije de Taurello i benediktinski samostan časnih sestara iz XII stoljeća. Taj prostor nije preuzela Katolička crkva, nego ga je od Austrougarske, kao državno vlasništvo preuzela Kraljevina SHS. Spriječivši i odgađajući na taj način konkordat, dakle ugovor Vatikana i nove države. U samostan su smjestili žandarmerijsku kasarnu i napravili malu bogomolju SPC-a. Na temeljima crkve sv. Marije i temeljima benediktinskog samostana SPC je do 1941. godine sagradila temelje hrama sv. Save visine 8 metara.

Nakon što sam pročitao i spoznao sve gore izneseno, ostao sam začuđen, ali i posramljen zbog svoje dugogodišnje površnosti i zaslijepljenosti te sam osjetio potrebu, ali i obavezu, napisati ovaj tekst. Prolazeći ulicom Obrov uvijek bih vidio samo običan ulaz na kojem je pisalo Srpska pravoslavna Crkva. No, nisam dizao pogled uvis pogledati zgradu sa pet etaža i potkrovljem. Obrovom sam zapravo prošao nebrojeno puta. No, nikada se nisam pitao zašto nema nikakvog ulaza u četvrtasti gradski prostor omeđen sa četiri ulice: ulicom Obrov (zapad), ulicom Kraj svete Marije (jug), Domaldovom ulicom (istok) i Trogirskom ulicom (sjever).

I danas SPC traži i ustraje na dovršetku hrama (na, od Katoličke crkve, otetom prostoru) koji bi promijenio i potpuno uništio vizuru grada Splita

3D tehnologijom u tom prostoru se dobro vide temelji hrama sv. Save i u taj prostor se može ući jedino iz SPC-a. Zapitao se nikada nisam ni zašto su tako visoki kameni zidovi bez prozora na sjevernoj strani ulice Kraj svete Marije i na istočnoj strani ulice Obrov. Niti sam razmišljao o značenju spomen ploče postavljene na istom zidu u ulici Kraj svete Marije na kojoj piše: “U ovim zidinama je bila crkva svete Marije i benediktinski samostan časnih sestara iz XII stoljeća.”

Nisam znao zašto crkva i samostan nisu i sada unutra, čije je to sada vlasništvo i šta se unutra nalazi. Svaka čast udruzi za zaštitu kulturne baštine koja je postavila tu ploču čuvajući povijest našeg grada. Tješim se osobnim mišljenjem kako ni drugi prolaznici ne znaju pravu istinu, kao što ju ni ja nisam znao sve dok mi u ruke nije došla Marušićeva knjiga. Pitam se zna li itko osim povjesničara zašto se ova ulica zove Kraj svete Marije?

Ispravno bi bilo do ove ploče postaviti još jednu na kojoj bi pisala prava i puna istina. A to je da je riječ o otetom prostoru još 1920. godine te da je na temeljima te katoličke crkve svete Marije kao i na temeljima benediktinskog samostana okupatorska sila postavila temelje hrama sv. Save. Tako te da i danas SPC traži i ustraje na dovršetku hrama koji bi promijenio i potpuno uništio vizuru grada Splita. Ni drugi prolaznici si sigurno ne postavljaju slična pitanja jer ne znaju o čemu se radi, nisu o tome učili niti putem medija mogli doznati. Netko je kriv za skrivanje istine, a postoje institucije čija bi zadaća bila pobrinuti se da ljudi saznaju tu istinu.

Nastavak gradnje hrama SPC-a na otetim temeljima, nije ništa drugo nego provokacija

Bilo je i do sada konzervatorskih i drugih odluka o zaštiti splitske vizure (gore je spomenuta konzervatorska odluka iz 1969. godine). No, gradske vlasti i mjerodavne državne i druge institucije bi morale nanovo donijeti mjere i odluke na osnovu kojih bi se za sva vremena onemogućila daljnja gradnja hrama koji počiva na otimačini. Te kako bi se stopirali novi zahtjevi za njegovo dovršenje. Svaki bi Hrvat i vjernik katolik nastavak ovakve perfidne manipulacije kulturnim i vjerskim dobrima našeg nasljeđa mogao doživljavati jedino kao provokaciju.

Vrijednost i kvaliteta knjige ”Priručnik za hrvatsku politiku” Matka Marušića nije samo u njenom bogatom sadržaju, nego i u poticaju čitatelja na razmišljanje i traženje istine. Knjiga nam nudi pregršt činjenica, kritičkog i argumentiranog mišljenja te nam pomaže izoštriti pogled i stvoriti ozračje koje nas potiče i ohrabruje za djelovanje. Shvaćam koliko je važno upoznati i širiti istinu o svom nasljeđu i aktivirati se u osvjetljavanju iste

Nakon što sam ovu knjigu pročitao, jednostavno sam morao sakupiti i podijeliti svoje spoznaje te sam se ovim tekstom osvrnuo samo na mali dio važnih, a slabo poznatih povijesnih istina iznesenih u Marušićevoj knjizi. Recenziju ovog djela bilo bi izuzetno teško napisati jer bi ona morala biti preopširna, po mojem mišljenju u stvari je i nepotrebna. Zato budućem čitatelju otkrivam svoje iskustvo i dajem savjet: ne gubi vrijeme tražeći recenziju, nego odmah počni čitati! Kada dublje zađeš u čitanje, štivo će te zarobiti, ali zbog toga sigurno nećeš zažaliti!

narod.hr