Aktualne i hipotetičke krize – izvori straha i nemira
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Kolovoz 2024 07:23
Svaka kriza, tako i današnja, prisiljava nas na promišljanje o onome što je izazvalo krizno stanje, potiče na traženje mogućnosti izlaza iz toga stanja i, možda samo kod nekih, na ispitivanje savjesti o osobnoj krivnji. Kako je došlo do krize, pitanje je povijesti, a kakav je izlaz realno moguć, pitanje je budućnosti.
Sve spoznaje u vezi s nedavnim koronavirusom dovode nas do spoznaje da vlada nesigurnost kako o prošlosti tako i o budućnosti o bitnom sadržaju našeg odnosa prema onom segmentu naše civilizacije u koji jedino vjerujemo i od kojega jedino očekujemo sva dobra za naš život. To je „znanost“: izvor moći, pa čak i svemoći u rukama čovjeka. Nije li veličina i dubina ugroženosti cijelog svijeta - zemljopisno i demografski kroz ovu nedavnu pandemiju opravdan razlog pogledati u lice „Znanosti“ i postaviti joj pitanje je li nam ona još uvijek prijatelj i dobročinitelj?
Konkretno: stručnjaci i znanstvenici ne mogu naći suglasnost o tome što je istina o nastanku ili uzroku krize ni o tome što će nastati ili što bi trebalo nastati nakon krize. Nakon opširnog razmišljanja o svemu tome čini nam se opravdano postaviti tvrdnju da budućnost današnje civilizcije više ne će biti što je nekada bila. Ni teoretski ni egzistencijalno.
Budućnost – inspiracija optimizma ili pesimizma?
Tema „budućnost“ imala je u našoj kulturi veliku poticajnu snagu stvaranja civilizacije od početka takozvanog Novog doba tamo od 16. stoljeća pa do našeg vremena. Mislioci onoga vremena doživljavali su tijek povijesti kao proces razvoja koji će konačno voditi čovječanstvo - najprije Europu - do ostvarenja pravog raja na zemlji. „Budućnost“ je bila nada i utjeha mnogima, prije svega onima kojima sadašnjost nije pružala uvjete života dostojne čovjeka. Čovjek je u sebi doživljavao tračak slobode i beskonačnosti misleći na „budućnost“. putdistopijaOsjećao se na neki način oslobođenim od svakidašnjeg doživljavanja da smo bića ograničenog prostora i vremena, da smo prolazni i nesretni, a u dubini svoje duše čeznemo za srećom i vječnošću. Ideja „budućnosti“ bila je čovjeku izvor i nositelj utopije sretnog života na zemlji.
Ta snaga i taj sadržaj ideje „budućnost“ za prošlu je generaciju koja je doživjela dva svjetska rata, i za današnju generaciju koja je morala živjeti u komunizmu i koja je morala kroz Domovinski rat izboriti svoju slobodu i neovisnu državu, prošlost i iluzija. Danas, kod riječi budućnost, stresemo se od nelagodnosti i straha. Od „principa nade“ budućnost je postala princip nesigurnosti i strepnje.
Pozitivnu utopiju budućnosti zamijenila je negativna utopija koja glasi: budućnost možemo još samo misliti kao moguću katastrofu. Svaka spekulacija o budućem razvoju današnje civilizacije vezana je uz preduvjet da svijet ne će postati žrtva atomskog uništenja i da je čovječanstvo - najprije zapadni svijet - spremno na radikalnu promjenu ciljeva i sustava etičkih i moralnih vrjednota života, i to ne samo zbog prijetnje ekološkog kolapsa.
Problem neprosvijećenog duha kapitalizma
Kod pitanja ekologije nalazimo se u situaciji paradoksa: moramo uživati život po modelu „proizvoditi – trošiti – još više proizvoditi – još više trošiti“ u svijesti da na taj način ugrožavamo vlastitu egzistenciju. Paradoks je: rasipno živjeti - u tome nas debelo pomažu sve prirodoslovne znanosti i medicina - vodi nas u brže ili polaganije kretanje prema katastrofi. razbijenostakloNaša je budućnost, dakle, poprimila apokaliptičke i eshatološke crte. Moramo ozbiljno govoriti o koncu vremena i koncu povijesti. I evo nas ponovno u susretu s onom stvarnošću od koje se suvremeni čovjek, predvođen likom stručnjaka, inženjera i znanstvenika, oprostio od vjere u Boga Isusa Krista i od metafizike kao temelja svake filozofije i aktivnosti ljudskog duha, kao od nečega nepotrebnog i nepostojećeg.
Za kršćanskog katoličkog vjernika nije problematično snaći se u toj situaciji budući da on znade iz vjere o konačnom cilju svijeta i života, o eshatonu, i to ne u smislu nihilističke katastrofe nego u smislu nade da će tek tada, nakon konca ovoga svijeta, započeti istinski život za čovjeka u novom nebu i novoj zemlji, o kojima govori Otkrivenje Ivana apostola. Okončanje ovoga svijeta nije vrhunac razvoja, nakon kojeg slijedi nužna dekadencija i nakon nje ponavljanje novog uspona razvoja do vrhunca, nego je početak apsolutno novoga svijeta kao djela spasenja Božjeg. Tako razumije kršćanska katolička vjera razvoj ili napredak. Napredak ne može biti kretanje prema „ništa“ kako to uči sekularistička apokalipsa zaključujući logično: što ima početak, ima i svršetak. Jednako tako proizlazi iz kršćanskog katoličkog svjetonazora da tehnički napredak ne vodi čovjeka automatski k napretku humanosti nego često suprotno: on je izvor ili barem jaki povod za duhovno-moralni nazadak čovjeka i time uzrok nezadovoljstva. Događanja u dvadesetom stoljeću svjedok su toj spoznaji.
Tehničko-znanstvena civilizacija u vlastitoj zamci
U cijelom svijetu doživljavana katastrofa kroz slučaj koronavirusa postavila je kritična pitanja o ulozi i ciljevima moderne znanosti u cjelini i posebno u onim granama znanosti koje imaju za cilj čovjeka s njegovim egzistencijalnim pitanjima i poteškoćama. znanostTo je u prvom redu medicina, posebno biomedicina uz asistenciju biotehnike. Koronavirusna kriza, naime, otkriva neoprostive slabosti baš kod onog subjekta na kojemu počivaju temelji današnje civilizacije i koji je jedino jamstvo za stvaranje svijeta po nacrtu čovjeka i „samo čovjeka” bez ikakve pomoći izvana: od misterioznih sila ili demona odnosno od Boga Isusa Krista. Taj subjekt kao „samo čovjek” je znanost sa svojim mnogobrojnim granama.
Ako je znanost, poznata pod nazivom „zajednica znanstvenika“, ona institucija koja odlučuje koja svojstva moramo smatrati vrijednima, a koja manje vrijednima ili uopće nevrijednima; koja odlučuje što je ispravno, a što je krivo, što je istina, a što je neistina, otvorena su vrata za ulazak u ideologiju totalitarizma znanosti. Što je to politički totalitarizam i kako se pod njegovom palicom živi, to su mnogi narodi doživjeli u dvadesetom stoljeću, to je doživio i hrvatski narod. Naravno, totalitarizam znanstvenika, znanosti, nije ponavljanje političkog totalitarizma u svim njegovim facetama. Ali je ipak ponavljanje njegove vrhovne značajke: punina moći odlučivanja o smjeru razvoja, o sustavu vrjednota, o selektivnoj podjeli prava na život i sadržaja života u rukama je jedne instance, koja ne odgovora nikome drugome nego samoj sebi. Dodatna prednost za tu instancu jest i to da ona raspolaže čitavom razvijenom tehnikom i tehnologijom. I najvažnije: ta instanca ne prizna niti Boga iznad sebe. To ju čini gospodarom života i smrti, i time najvećom ugrozom čovjeka i svijeta u povijesti čovječanstva do danas.
Neomarksizam i „rodne teorije” u duhu totalitarizma
Konkretizirajmo takvo stanje jednom tvrdnjom: čovjek bez svijesti o Bogu, dakle ateist, ne postavlja pitanje smije li nešto učiniti, napraviti. Tim bi pitanjem negirao svoju apsolutnu volju da kao znanstvenik čini što hoće i što može činiti. On se ne pita što bi trebao činiti da bi njegov čin bio u skladu s ljudskim dostojanstvom, to će reći konačno s Božjim zapovijedima. To pitati, za njega je ponižavajuće.isus ruke Stoga je logična izreka: ako Boga nema, sve mogu činiti kako hoću odnosno sve ću činiti što od mene traži moj „bog-znanost” i njegovi vjernici.
Povijesni razvoj znanosti - posebno prirodoslovnih znanosti – prolazio je proces razvoja kroz upravo spomenutu tvrdnju. Dok je u svijesti čovjeka modernog doba vladala ideja čovjeka kao slike Božje, kao stvorenja Boga Stvoritelja, kod svake se prilike govorilo o dostojanstvu čovjeka koje se mora poštivati i štititi. To je osobito dolazilo do izražaja kod donošenja zakona. Čak ima još i danas u ustavu pojedinih država spominjanje dostojanstva čovjeka i ispovijedanje postulata odgovornosti pred Bogom. Kada je znanost htjela obrađivati čovjeka po svojim metodama, uvijek se iznosilo dostojanstvo čovjeka kao zaprjeka ovom ili onom eksperimentu. Kada je moderna medicina mogla tehnički zahvaćati u ljudski organizam na način koji je bio nepoznat, argumentiralo se kod zahtjeva zabrane određene prakse dostojanstvom čovjeka, slike Božje, Božjim zapovijedima.
To današnji čovjek - umišljeni gospodar svijeta - više ne čini. Taj svjetonazor, ta ideologija imaju moć povesti svijet prema katastrofi. Tome se treba suprotstaviti u duhu vjere i razuma. To čine danas mnogi znanstvenici iz uvjerenja da su „vjera i znanost” dva svjetla koja nas jedino zajedno vode do cjelokupne istine o čovjeku i životu na putu spasenja.
