Donedavno suprug i otac, sad se natječe u ženskoj kategoriji
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 23 Kolovoz 2024 12:03
Ovo mora prestati. To je krajnje nepravedno i mogu samo zamisliti kako bi se mogle osjećati športašice s invaliditetom znajući da se moraju natjecati protiv rođenoga muškarca koji ima veliku prednost. Vrata koja su stotinama godina bila zatvorena za športašice sada se otvaraju za muškarce koji se identificiraju kao žene. Ovdje nije riječ o uključivanju; riječ je o oduzimanju šanse ženama da osvoje medalju
Pedesetogodišnja talijanska transrodna atletičarka Valentina Petrillo sudjelovat će na Paraolimpijskim igrama u Parizu 2024. u trkačkim disciplinama na 200 i 400 metara, kao prva transrodna osoba kojoj je to pošlo za rukom. Talijanka je postavljena u kategoriju T12, rezerviranu za športašice s oštećenjem vida jer od svoje 14. godine boluje od degenerativne bolesti očiju.
Ako je zakonski žena, može se natjecati
Fabrizio Petrillo bio je suprug, otac i športaš koji je osvajao državne naslove u muškoj kategoriji za športaše s oštećenjem vida.Petrillo11 Godine 2019. započeo je proces tranzicije uz pomoć hormonske terapije. Valentina Petrillo, donedavni Fabrizio, zakonski je žena od 2023., no sad izjavljuje da se kao žena osjećala od svoje najranije dobi.
Ne vidi ništa neobično u tom što sudjeluje na Igrama u ženskoj kategoriji.
„Zaslužila sam ovaj izbor i želim zahvaliti Talijanskomu paraolimpijskomu savezu i Talijanskomu paraolimpijskomu odboru što su uvijek vjerovali u mene, prije svega kao u osobu i športaša“, rekla je nedavno za BBC.
„Povijesna vrijednost prve transrodne žene koja se natječe na Paraolimpijskim igrama važan je simbol inkluzije“, smatra Petrillo i dodaje da kao što ne diskriminiramo osobe prema rasi, vjeri ili političkoj ideologiji, tako ne bi trebalo diskriminirati ni transrodne osobe.
Unatoč burnim reakcijama s obzirom na očite prednosti koje joj muška biologija daje u natjecanjima, Talijanka je dobila potporu predsjednika Međunarodnoga paraolimpijskoga odbora (IPC) Andrewa Parsonsa koji je izjavio da je „dobrodošla“ u Pariz prema trenutačnim pravilima Svjetskoga paraatletskoga saveza. Naime, prema tim pravilima osobi koja je zakonski priznata kao žena dopušteno je natjecati se u ženskoj kategoriji za koju je kvalificirana svojim oštećenjem.
Kad si prestar da bi pobjeđivao muškarce…
„Koje opcije postoje za profesionalne muške trkače koji su došli do kraja svoje karijere“, pita se britanska spisateljica i aktivistica za prava žena Josephine Bartosch u svojem tekstu za UnHerd i odmah odgovara: Petrillo2„Muškarci koji žele prenijeti svoju ljubav prema športu mogu ponuditi treniranje budućim športašima ili ih jednostavno bodriti s tribina. Ali oni koji žele ostati na pravom putu i nastaviti skupljati nagrade, uvijek se mogu odlučiti za prelazak u ženski tim.“
„Kad bi se Usain Bolt identificirao kao slijepa osoba i pokušao ući u paraolimpijski tim, to bi izazvalo bijes. S pravom bi se smatralo da ismijava predanost i talent slabovidnih športaša. Ali čini se da se ženski šport smatra poštenom igrom. Ako športska tijela nastave stavljati osjećaje sredovječnih muškaraca ispred elitnih športašica, a zapravo poštenje, žensko natjecanje riskirat će da postane ništa više od mirovinskoga plana za beskrupulozne muškarce“, piše Bartosch.
Bi li žene trebale zahtijevati da se natječu protiv djece?
Britanska novinarka i poznata feministička aktivistica Julie Bindel u svojem mišljenju za Telegraph piše kako Petrillo ne dobiva pohvale zato što briljantno trči, nego zato što je prva transrodna osoba koja se natječe na Paraolimpijskim igrama.
„Pristaše transrodne ideologije odobravat će koliko je svijet športa inkluzivan – a žene koje se žale bit će nazvane fanaticima. Hoće li se ovo nastaviti događati dok se ne vratimo u loše stare dane, kada se ni jedna žena nije natjecala na Olimpijskim igrama? Možda su športašice dočekale svoj trenutak, osvojile svoju kvotu medalja i sada ih treba pustiti da budu navijačice?“, negoduje Bindel.
Zabrinjava ju čudan obrat koji je stvorila transrodna ideologija prema kojemu muškarci ispadaju potlačeni i marginalizirani ako im se ne dopušta natjecati.
„Možda bi žene mogle zahtijevati da se natječu protiv djece, identificirajući se kao da su u pretpubertetskom razdoblju?“, oštro dobacuje.
„Ovo mora prestati. To je krajnje nepravedno i mogu samo zamisliti kako bi se mogle osjećati športašice s invaliditetom znajući da se moraju natjecati protiv rođenoga muškarca koji ima veliku prednost. Vrata koja su stotinama godina bila zatvorena za športašice sada se otvaraju za muškarce koji se identificiraju kao žene. Ovdje nije riječ o uključivanju; riječ je o oduzimanju šanse ženama da osvoje medalju“, piše Bindel.
