Odgovor Slobodnoj Dalmaciji na članak Davora Krile
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 28 Rujan 2024 11:08
Dana 10. rujna 2024. na internetskom portalu Slobodne Dalmacije objavljen je članak Davora Krile pod naslovom: Ovo je puna istina o partizanskom upadu u poznato ustaško uporište. Zašto se iznova čini zločin - onaj nad činjenicama?, koji možete vidjeti OVDJE.
Dana 14. rujna 2024. i u tiskanom izdanju Slobodne Dalmacije, u prilogu Spektar, str. 29., objavljen je njegov članak koji možete vidjeti u preslici:
Dana 16. rujna odgovorio sam na taj pamflet povijesnim činjenicama i dokumentima i zatražio od urednika Slobodne Dalmacije da objavi moj odgovor.
Kako se to do danas nije dogodilo, a čini se da ne postoji ni namjera redakcije, prosljeđujem svoj odgovor svim medijima na raspolaganje i poželjnu objavu kako bi se ukazalo na štetnost objavljivanja ideoloških, neistinitih i štetnih pamfleta u režiji Slobodne Dalmacije.
Damir Borovčak
autor pet knjižnih izdanja o Zrinu
i tri o Gvozdanskom
___________
OTVORENO PISMO
– ODGOVOR SLOBODNOJ DALMACIJI NA ČLANAK DAVORA KRILE
Naslov članka kojim se služi autor Slobodne Dalmacije je podvala istini. Stoga treba prvotno upitati: Zašto Slobodna Dalmacija iznova čini zločin - onaj nad činjenicama? Jer upravo su istinite činjenice najvažnije, a ne one Kriline ideološke. Zato je potrebno iznijeti pravu istinu o srbopartizanskom genocidu i pljački u Zrinu. A ona je razvidna analizom upravo partizanskih dokumenata.
Poznato je da su se uspostavom NDH pobunio dio Srba i oružano su počeli djelovali kao četnici, terorizirajući hrvatsko pučanstvo. Takve su se pobune dogodile odmah, već od 8. travnja 1941. na cijelom području kotara Bjelovar, potom u Gračacu, pa u Srbu i cijeloj Lici, pa tako i na Banovini. Potpuno isto se događalo u srpnju 1991. što dobro pamtimo, kad su četnici napali cijelo Pounje, od Dvora prema Hrvatskoj Kostajnici. Tada u Struzi Banskoj, pred prodorom četnika iz Dvora, po sličnom obrascu stradavaju hrvatski civili i hrvatski branitelji kao i 1943. u Zrinu. Četničke pobune 1941. i 1991. bile su posve iste, a i hrvatska obrana od četnika nažalost sa strahovitim posljedicama gubitaka života i materijalne imovine, ista i 1941. i 1991. Davor Krile očito ne prihvaća taj isti obrazac četničkih pobuna i zločina, pokušavajući obmanuti čitateljstvo s lažnom zamjenom povijesnih teza o partizanskom antifašizmu.
Poznato je da je Zrin od 1941. do 30. ožujka 1943. bio čak 36 puta napadan i da je do 9. rujna 1943. smrtno stradalo 55 Zrinjana. Dokument koji se prešućuje od ideoloških povjesničara, poput spomenutog Hrvoja Klasića, jest Zapisnik pisan 30. ožujka 1943. u Zagrebu, koji se nalazi u HDA, a objavljen je u više mojih knjiga o Zrinu. Primjerice, iz tog dokumenta je vidljivo da u Zrinu nema vojnih postrojbi, ali Zrinjani ne traže ni streljivo ni oružje, već gotovo nevjerojatno – traže od vlasti u Zagrebu snabdijevanje cipelama – kako bi mogli obrađivati zemlju.
Zrinjani su od 1941. bili ubijani iz zasjeda na njivama i u šumama u okolici Zrina, uglavnom muškarci kao težaci, ali i četiri žene. Bilo je među njima i djece - Pavle Babić 14.g., Antun Bunjevac Matin, ml. 17.g., Ivo Bunjevac 16.g., Mijo Kovačević 16.g., Marija Zorbaz 14.g., i dvoje staraca, Petar Maraković st. 89.g. i Bara Remeta, 78.g., Zbog tih ubojstava u Zrin su povremeno dolazile patrole oružanih postrojbi NDH, pa i Nijemci, tražeći počinitelje zlodjela nad Zrinjanima. Do sada nije viđen ni jedan dokument o stalnoj postrojbi ustaša u Zrinu. Sve države svijeta imaju se pravo braniti od terorizma, a srpsko četništvo kako 1941. tako i 1991. bilo je terorizam usmjeren protiv hrvatske države, pa je i jedna i druga vlast imala pravo i dužnost zaštiti svoje stanovnike.
U bistrenju prave istine o srbopartizanskom napadu i genocidu u Zrinu 1943. potrebno se prisjetiti što je zapisano od nekih partizanskih ideologa o tom vremenu i o metodologiji tzv. partizanskog antifašizma. Tako Milija Stanišić u svojoj knjizi KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadatak u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju. (…) govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih.“ (str. 129). Također Milovan Đilas piše: „Mržnja bez milosti prema njima (neprijatelju, op.a.), to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. (…) Sjetite se da je veliki vođa naprednog čovječanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobijediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“ (str. 130).
To navodim zato jer se u partizanskoj zapovijedi napada na Zrin upravo iščitava taj model izopačene mržnje koji nema nikakve veze sa vojnim doktrinama, već samo služi kao ideološki poticaj onima koji trebaju po tim načelima mržnje postupati u napadu na Zrin. Tako se u zapovijedi napada na Zrin navodi: „… najkrvavije razbojničko gnijezdo na Baniji, zlotvori iz Zrina poubijali su, uz grozno mučenje, stotine i stotine ljudi, žena i djece, popalili su mnogo kuća i više puta pljačkali i susjedna svoja sela oko Zrina…“, sve raspirujuće, bez imena sela, s izmišljenim podacima o stotinama ljudi što i Krile neistinito ponavlja. Zatim se razrađuje zapovjedna taktika napada na Zrin „...gdje se nalazi oko 180 civila, ustaša...“. Postavljam pitanje: Ako su ustaše, onda nisu civili – ako su civili onda nisu ustaše! Zašto je to pisano uopćeno i pomiješano? Zapovjednik napada na Zrin, bio je Srbin Petar Kleut, rođen 1913. u Medaku kod Gospića. Onima koji su preživjeli teror granatiranja četnika iz Medačkog džepa na Gospić 1991., čini li se svaka sličnost napada na Gospić i napada na Zrin, samo slučajna? Trebamo biti glupi i naivni, i ne prepoznati iste četničke obrasce?
Iz istog vojnog izvora Zbornik dokumenata i podataka o NOR iz Beograda 1957. slijedi i Izvještaj štaba o napadu na Zrin od 12. septembra 1943.: U točki 1. među inim se navodi: „…Poslije potpunog likvidiranja Zrinja izvršena je evakuacija plijena tj. cjelokupne imovine (pokretne) stanovništva Zrinja. Također sva stoka koja se nalazila u selu zaplijenjena je i predata Komandi područja radi daljnje nadležnosti. I pored preduzimanja svih mjera da se evakuacija plijena što urednije izvrši, kao i da se zabrani pristup civilnom stanovništvu, ipak nije se to moglo u potpunosti spriječiti dolaženje stanovništva okolnih sela te vjerujemo da je bilo u izvjesnoj mjeri pljačke od strane civila“. Dakle, posve je jasno da civilna pljačka nije spriječena, iako su partizanske snage brojile preko 1000 boraca. Dapače, može se zaključiti da su srbopartizani i stanovništvo susjednih vlaških sela plijen podijelili. Neki preživjeli svjedoci Zrina to i potvrđuju u opisu pljački njihovih rodnih kuća, (vidi knjigu Damir Borovčak: ZRIN – u spomen žrtvama genocida, 2023.) kao i ubijanje svojih roditelja na kućnim dvorištima.
U 7. točki Izvještaja vidljiv je kaotičan rasplet pljačke, nedvojbeno se opisuje paljenje seoskih kuća, potvrđuje genocidna nakana, snažno je djelovanje rulje, a ne vojske: „...u početku evakuisanja plijena nastala je zbrka, jer su paljene nekoje kuće u kojima je bilo plijena (robe razne vrste – seljačke), koja se je mogla najprije izvući, pa se onda kuće paliti. I to je dovedeno u bolji red“. Ostaje nejasno što je pisac, zapovjednik napada Petar Kleut, želio poručiti posljednjom rečenicom – kakav je to “bolji red”, osim što je pokušavao opravdati sam sebe.
U 2. točki Izvještaja opisuje se i broji ratni plijen: ...zaplijenjeno je 142 goveda, 13 konja, 52 svinje, 21 ovca te više seljačke odjeće tj. pokrivača, jastuka i blazina. Što se vojnih podataka tiče, u 2. točki Izvještaja navodi se da je zarobljeno 25 karabina, a u točki 3. da je neprijatelj imao 83 mrtva bandita. Pritom se u točki 1. navodi: „…drugi dan kod čišćenja terena oko Zrinja, naše jedinice naišle su na nekoliko tih bandita i tom prilikom pobili oko 20.“ Izraz pobili može se tumačiti da otpora više nije bilo i da su se tako rješavali zarobljenika.
Zaplijenjeno je ukupno 25 pušaka, a partizani su ubili ukupno 103 branitelja Zrina. Tako je najkrvavije ustaško gnijezdo na Baniji u potpunosti uništeno, piše u izvješću. Postavlja se logično pitanje – kakvo su oružje imali ostali ubijeni? Kakvi su to „ustaše“, njih 78, koji su bili bez oružja? Nigdje se ne spominju ustaške odore? Očito ustaša u Zrinu nije ni bilo, inače bi bili pobrojani u Kleutovom Izvješću. Bili su to Zrinjani, muževi, težaci koji su branili svoj dom, svoje obitelji, svoju imovinu.
Činjenica da srbopartizani nisu štedjeli na oružju i streljivu tijekom razaranja i ubijanja, da su bili znatno snažniji u ljudstvu i oružju (vidljivo također iz oba izvješća) te su počinili masakr nad civilima, pljačku i genocid nad stanovništvom Zrina. Dakle zločin bez presedana. Sve to Davor Krile želi prikriti, preokrenuti i podvaliti svoje ideološke laži čitateljstvu Slobodne Dalmacije. Tome vjerojatno služe i fotografije uz članak, koje nemaju veze sa Zrinom: 2 prikazuju Jasenovac, 2 partizane u Splitu, 2 Antu Pavelića te 1 Ivana Supeka i Ivu Tijardovića. Ni jedna ne prikazuje, ni dokumente ni fotografije iz Zrina. Oprema članka je dakle na tragu druga Milovana Đilasa – „mržnja bez milosti prema njima“, koju nastavlja raspirivati autor Davor Krile iz Slobodne Dalmacije.
U konačnici potrebno je čitateljstvo upoznati da su poznata sva imena stradalih Zrinjana, tako i ona u dane genocida 9. i 10. rujna 1943. Njih je u stvari duplo više nego što to navodi Petar Kleut u dokumentu Izvješća, koje selektivno koristi Davor Krile. Ni Kleut, a ni Krile, nisu se potrudili u žrtve srbopartizanskog divljaštva ubrojiti žene i djecu. U ta dva dana nažalost ukupno je smrtno stradalo 161 stanovnika Zrina. Izdvojiti ću samo neke poubijane „krvoločne ustaše“: Ana Krivošić stara 15 dana, Katica Bunjevac stara 3 mj., Jelka Babić – Kormašova stara 5 mj., Nikola Remeta – Stankov, 14.g., Nikola Sušić – Niko, Lukin 14.g., Tona Zorbaz 14.g., Antun Bunjevac ml. 16 g., Sofija Remeta 16.g. Za što su ta djeca bila kriva? Ili starci Mićo Bjelobrk 85.g, Ivo Ikić st. 77 g., Marko Puškarić st. 80 g., Mijo Stipić 80 g.? Dakle u ime izvrnute istine koju promiče autor članka i „umjesto selektivnog pamćenja koje hrani samo novu mržnju i osvetu“ može li Davor Krile odgovoriti što su skrivili gore pobrojana djeca i starci ubijeni u Zrinu 9. i 10. rujna 1943.?
Konačno, ostaje još i odgovor na pitanje koje postavlja Davor Krile iz Slobodne Dalmacije na samom kraju članka: „Nemoguće je da nikome (…) nije na pamet palo zapitati se zbog čega ti krvoločni partizani nisu poubijali i spalili i sva ostala većinski hrvatska sela na Baniji.“ Ma koja su to većinska hrvatska sela preostala na Banovini? Gvozdansko je od srbočetnika napadnuto još za Božić 1941. i 55 mještana poubijano je pri izlasku iz crkve s božićne mise. Ostao je Zrin u okruženju vlaških sela i do rujna 1943. bio je u samoobrani. U ostalim većim mjestima, u Dvoru, Divuši i Hrvatskoj Kostajnici, bile su stacionirane oružane postrojbe NDH, pa su se srbopartizani njih klonili, a odlučili su zločinački, podlo napasti Zrin, koji je od tih snaga bio udaljen. Preživjele, žene i djecu, protjerali su prema Divuši i gurnuli ih na brigu i skrb lokalnom stanovništvu i vlastima NDH. To je istina o „herojstvu“ srbopartizana, tzv. antifašista, o genocidnom zločinu, otimačini i konfiskaciji imovine, koja još do danas nije vraćena potomcima Zrinjana. A sad se i potomcima želi ideološki ponovno ispirati mozak i opet lažno optuživati njihove očeve i djedove.
