Serijal Višnje Starešine (7.) Franjo Tuđman: Deset zadaća za samostalnu, europsku Hrvatsku
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 30 Rujan 2024 12:07
U vrijeme kada se hrvatska politička retorika nerijetko spušta na razinu psovke, a strateško promišljanje budućnosti i ne postoji, cilj je ovog serijala podsjetiti kako se o velikim i egzistencijalnim izazovima naroda i države može promišljati, govoriti i djelovati drukčije.
Predstavit ćemo vam sedam značajnih govora ili pisama iz izazovnih razdoblja hrvatske povijesti, koji svjedoče kako su onodobni hrvatski političari definirali ključne nacionalne izazove i kako su na njih odgovarali. Na kraju, u osmom nastavku, osvrnut ćemo se na današnje stanje. Mnogi od tih povijesnih izazova u svojoj su suvremenijoj inačici i danas prepoznatljivi i prisutni, piše Višnja Starešina za Lider u serijalu objavljenom uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinske izvrsnosti.
Gotovo sedam desetljeća, od 1918. do 1991., trajala je jugoslavenska država. Uz četverogodišnji prekid tijekom Drugog svjetskog rata. Mijenjali su se njezini nazivi, režimi, unutarnja uređenja… Započela je kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca 1918., okončala kao Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) 1991. godine. No od 29. listopada 1918., otkako je u procesu stvaranja novog europskog (tzv. versajskog) poretka hrvatski Sabor donio odluku o raskidu svih državnopravnih veza s Austro-Ugarskom i na istoj se sjednici odrekao sudjelovanja u stvaranju nove južnoslavenske države, prepustivši hrvatsko zastupanje ad hoc formiranom Narodnom vijeću, hrvatski Sabor više nije bio mjesto na kojem su se donosile odluke o hrvatskoj budućnosti.
Hrvatskih sedam desetljeća u državama bez potvrde hrvatskog Sabora
U Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevinu Jugoslaviju) Hrvate je uvelo Narodno vijeće, tijelo bez ikakvog izbornog legitimiteta, u kojem su uvjerljivu većinu imali političari (Hrvati, Slovenci, Srbi) koji su dijelili beogradsku viziju nove jugoslavenske države, kao proširene Srbije. Hrvatski Sabor, koji je u svojim različitim izvedbenim oblicima bio nositelj povijesnog kontinuiteta hrvatske državnosti, nikada nije ratificirao to pristupanje novoj južnoslavenskoj državi. Niti je itko to od njega tražio. Cilj velikosrpske politike i jest bio izbrisati povijesni kontinuitet hrvatske državnosti, ostvariti jugoslavensko ujedinjenje u kojem nema ni spomena niti traga hrvatskoj državnosti. Nakon jugoslavenskog ujedinjenja, hrvatski Sabor je prestao postojati. Odnosno, za trajanja centralizirane Kraljevine Jugoslavije nikada nije sazvan.
U vrijeme Drugog svjetskog rata, nakon napada njemačkog Trećeg Reicha na Jugoslaviju i njezina de facto raspada, političkom voljom okupacijskih sila (Njemačka, Italija), a ne odlukom Sabora kao narodnog predstavničkog tijela (koji i nije postojao), proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Povjesničari je obično definiraju kao posebnu vrstu okupacije, koja je imala draperiju države, ali je sadržajno ovisila o okupacijskim vlastima. Poglavnik Ante Pavelić je, doduše, u nekoliko navrata sazvao Sabor, no bio je to Sabor bez izbornog legitimiteta, okupljen po njegovim pozivnicama. Dakle, sabor kao dekor Poglavnika, a ne Sabor kao izabrano narodno predstavničko tijelo. Usporedno je na područjima na kojima je uspostavljena partizanska vlast osnovan ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske), koji je preuzeo funkciju politbiroa i bio refleksija političke volje Komunističke partije Hrvatske, a ne izborne volje naroda.
U drugoj, Titovoj Jugoslaviji, koja je također nastala bez volje naroda iskazane na izborima, a kao rezultat ratne pobjede i prihvaćanja Titove revolucionarne vlasti od strane sila pobjednica Drugog svjetskog rata, obnovljen je rad hrvatskog republičkog Sabora. Ali u jednopartijskom sustavu u kojem je Sabor je bio tek dekor Partije, u kojoj je bila koncentrirana sva politička moć, a ne izraz narodne izborne volje. A onda su se dogodile promjene.
Krah komunizma u Europi i raspad Jugoslavije, miljenice Zapada
Rad višestranačkog hrvatskog Sabora kao izabranog tijela narodnih zastupnika obnovljen je tek nakon višestranačkih izbora u Hrvatskoj, u proljeće 1990. godine. Izabran na formalno slobodnim, demokratskim izborima, u uvjetima višestranačja, po prvi put uz opće i jednako pravo glasa, hrvatski Sabor ponovo je stekao demokratski legitimitet da kao najviše narodno zastupničko tijelo donosi odluke o budućnosti Hrvatske. Konstituirao se 30. svibnja 1990.
I Europa i tadašnja Jugoslavija (SFRJ), u čijem se državnom sustavu Hrvatska još uvijek nalazila, bile su u to doba u velikim političkim i geopolitičkim previranjima. Nakon simboličkog rušenja Berlinskog zida 1989. godine, počeli su se urušavati i komunistički poredci u Srednjoj i Istočnoj Europi, vladajuće komunističke partije donosile su odluke o raspisivanju višestranačkih izbora. Na tom je europskom valu demokratizacije i Savez komunista Hrvatske, pod vodstvom Ivice Račana, donio odluku o raspisivanju višestranačkih izbora u Hrvatskoj.
U geopolitičkom smislu, s padom komunističkih poredaka raspao se i prosovjetski istočni blok, a u osjetljivom procesu raspada bila je i nacionalno višesložna Jugoslavija. Velikosrpski projekt definiran u Memorandumu Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU), čiji je provedbeni vođa postao šef srbijanske komunističke partije Slobodan Milošević, već je razorio glavne institucije SFRJ, s ciljem da iskoristi postojeće geopolitičke turbulencije za stvaranje (ponovo) centralizirane Jugoslavije, koja će biti proširena Srbija. Po mjeri i ukusu srpske politike tadašnja je Jugoslavija, naime, bila suviše – federativna. Jugoslavenska narodna armija (JNA) osiguravala im je logističku podršku.
U vrijeme raspisivanja i održavanja prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, situacija je izgledala kao preslika zbivanja iz 1918., opisanih u prethodnom nastavku ovog serijala. JNA, u službi velikosrpskog projekta, držala je Hrvatsku pod de facto okupacijom prijeteći državnim udarom. Beogradska je politika inicirala pobune lokalnog srpskog stanovništva. Projugoslavenski orijentiran dio hrvatskih političkih elita bio je manje ili više otvoreno na njihovoj strani. Uoči konstituirajućeg zasjedanja prvog višestranačkog Sabora, JNA je i razoružala hrvatsku teritorijalnu obranu.
Gledano s geopolitičkog aspekta, Jugoslavija je bila međunarodna miljenica iz različitih razloga i interesa. Za Francusku i Veliku Britaniju ona je bila njihovo ‘političko dijete‘ (izraz je preuzet iz ondašnjeg francuskog diplomatskog žargona) i jamstvo očuvanja versajskog poretka u Europi, kojeg su postavile još kao pobjednice Prvog svjetskog rata. SAD i SSSR nisu željeli raspad, između ostalog i zbog straha od raspada Sovjetskog Saveza. Ostali su bili manje-više nebitni. Ali, voljeli su Jugoslaviju, ponajviše zahvaljujući vrlo dobrom političkom marketingu Titove Jugoslavije.
Samostalna europska Hrvatska u deset točaka
U tim je okolnostima održano konstituirajuće zasjedanje Sabora, koje je obilježio govor tadašnjeg izbornog pobjednika, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), a potom i prvog predsjednika hrvatske države Franje Tuđmana. Nije Tuđman u tom govoru naveo samo, ‘neke najhitnije neposredne zadaće koje stoje pred novom demokratskom vlasti Hrvatske‘, kako je to sam kazao. U deset točaka prezentirao je vrlo jasnu skicu projekta samostalne, demokratske, europske države Hrvatske, projekta na čijoj je platformi i pobijedio na izborima. Programska vrijednost tog govora s vremenske se distance vidi mnogo bolje nego u ono doba, u realnom vremenu zatrpanom i zagušenom mnogim govorima, mnogim događajima i operativnim dnevno-političkim odlukama.
Zato, da ne prepričavam Tuđmana, evo tih deset zadaća njegovim riječima:
1. Novi ustav Republike Hrvatske. Plebiscitarnim očitovanjem hrvatskoga naroda, na provedenim izborima, za demokratske slobode građana i državni suverenitet unaprijed su određene temeljne odrednice novoga hrvatskoga ustava. U ustavnu komisiju uključit ćemo najpoznatije ljude iz političkoga i znanstvenoga života. Novi ustav Hrvatske mora biti oslobođen svih ideologijskih natruha, utemeljen na hrvatskim državnopravnim iskustvima, a u duhu najdemokratskijih tradicija suvremene europske i sjevernoameričke zbilje i pravne znanosti.
2. Uređenje novoga ustavnoga položaja Hrvatske u Jugoslaviji. S obzirom da nam valja polaziti od činjenice da se Hrvatska nalazi u sastavu Jugoslavije, koja je priznata članica međunarodnog poretka, mi smo spremni na pregovore s predstavnicima ostalih naroda SFRJ i saveznih tijela radi ugovornog uređenja međusobnih odnosa.
Na temelju ukupnoga povijesnoga iskustva držimo da se državni suverenitet u zajednici s ostalim narodima današnje SFRJ može osigurati jedino na konfederativnim osnovama, kao ugovorni savez suverenih država.
3. Uključivanje u Europu i europeizacija Hrvatske. Istodobno s unutarnjom demokratskom preobrazbom valja poduzimati sve potrebne korake radi što skorijeg uključenja Hrvatske u Europsku zajednicu.
Hrvatska je stoljećima bila sastavnim dijelom zapadnoeuropske (sredozemne i srednjoeuropske) kulture. I onda kada nije imala potpuni državno politički subjektivitet, Hrvatska je bila nerazdvojno povezana sa zapadnoeuropskom civilizacijom. O tomu rječito svjedoči udio hrvatskih latinista u europskom životu pred nekoliko stoljeća a i sva kasnija povijest. Povratak toj kulturnoj tradiciji mora biti višeslojan. U europskoj integraciji Hrvatska mora osigurati svoju samobitnost i brži napredak.
4. Ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave. Preduvjet svake istinske demokracije jest dosljednost u podjeli i odgovornosti zakonodavne, izvršne i sudske vlasti.
Medu prvotnim našim zadaćama mora biti posvemašnja depolitizacija sudstva i osiguranje njegove potpune neovisnosti. Debirokratizacija i modernizacija ukupne državne uprave zahtijeva organizacijsko preustrojstvo, te kadrovsku i tehnološku obnovu.
5. Duhovna obnova. U demokratskoj Hrvatskoj mora konačno nestati podjela ljudi na građane prvoga i drugoga reda, na pobjednike i poražene, na podobne i nepodobne, na povjerljive i neprijatelje. Težimo stvaranju društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu.
Osim toga želimo graditi takvu istinsku demokraciju u kojoj će vladavina većine značiti zaštitu manjine.
6. Korjenite promjene u vlasničkim odnosima i gospodarstvu. Naša demokratska vlada preuzima Hrvatsku u zabrinjavajućem stanju gospodarske osiromašenosti i općeg zaostajanja za Europom. Potrebno je što prije iznaći putove za izlaz iz društvenog vlasništva i stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko poduzetničkih pothvata. Da bismo našli najpovoljnija i najbrža rješenja za izmjenu vlasničkih odnosa, za potrebnu denacionalizaciju i reprivatizaciju, za učinkovit porezni sustav i bankovno i burzovno poslovanje valja nam angažirati, uz sve naše, i mjerodavne strane stručnjake.
7. Demografsko oživljavanje. Ukupnom dosadašnjom politikom u zadnjih nekoliko desetljeća, hrvatsko nacionalno biće dovedeno je u stanje demografske ugroženosti. Osim promjene opće duhovno političke klime potrebno je poduzeti hitne i svrhovite korake kako radi sprječavanja daljeg odlaska naših građana u svijet tako i radi podizanja nataliteta.
8. Povratak i uključivanje iseljeništva. Među ine uspjehe HDZ-a, koji su znatno pridonijeli već dosada izvojevanoj demokratskoj preobrazbi, spada nedvojbeno uspostavljanje duhovnoga jedinstva između domovinske i iseljene Hrvatske. Nova hrvatska vlast, na svim razinama, treba poduzimati svrhovite korake radi omogućavanja što bržeg povratka što većeg broja hrvatskih ljudi iz svijeta u domovinu. Valja se ozbiljno pozabaviti i mogućnošću preseljavanja jednog dijela pripadnika hrvatskih manjina na opustjela ognjišta u mnogim hrvatskim krajevima. Posebnim pogodnostima treba poticati ulaganje hrvatskih iseljenika u sva područja gospodarskoga života. To mora biti našom naročitom brigom jer oni raspolažu golemim radno iskustvenim, tehnološkim i financijskim potencijalom kojim mogu uvelike pridonijeti bržoj gospodarskoj i demokratskoj preobrazbi svoje domovine.
9. Nužnost promjena u javnim službama. Potrebne su nam hitne i velike promjene u gotovo svim područjima javnoga života. Kultura, znanost i školstvo, zdravstvo i socijalna skrb, osiguranje, novinstvo i druge javne službe bremenite su problemima i materijalno financijskim poteškoćama. Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja. Oslobađajući stvaralački potencijal suvremenih umjetnika i kulturnih pregalaca, težiti istinskom vrednovanju izvorne nacionalne kulturne baštine, ali i održavanju koraka s vrhunskim dometima današnje kulture ostalih naroda.
10. Moralna obnova i etika rada. Protunaravni realsocijalistički sustav ostavlja nam u naslijede pogubne posljedice osobito stoga što je svojom izopačenošću porušio i omalovažio sve tradicionalne vrednote i moralne norme. To se podjednako odnosi na obiteljski i školski odgoj, na profesionalnu, radnu i poslovnu etiku. Poremećaji u sustavu vrijednosti rađali su bijegom ili apatičnošću mudrih i sposobnih, a napredovanjem nesposobnih i bezobzirnih karijerista. Izmjena tako poremećenoga vrijednosnoga sustava bit će težak i dugotrajan posao ali ga treba odmah započeti u svim sferama i porama života.
Država stvorena na nasljeđu, ali i na neuspjesima prethodnika
Već na prvi pogled može se primijetiti da su prve tri zadaće iz Tuđmanova programskog govora ostvarene, one koje se odnose na proces uspostave države i njezinu punu europsku integraciju: što za mandata i života predsjednika Tuđmana, što u desetljeću nakon njegove smrti. Preostalih sedam zadaća, koje se odnose na sadržaj i kvalitetu te države (neovisno pravosuđe, debirokratizirana državna uprava, korjenite promjene u gospodarstvu) i na kvalitativne promjene društva (kulturna, demografska i duhovna obnova, povratak iseljeništva…) ostvarene su loše, tek djelomično ili su ostale potpuno neostvarene i kao takve postale su trajni izvor hrvatskih unutarnjih frustracija i političkih nadmetanja. I čekaju nekog novog ‘govornika‘ koji će postići neki novi politički konsenzus za njihovo ostvarenje.
No vratimo se onome što je od tih Tuđmanovih deset zadaća ostvareno, jer to čini temelj države, temelj bez uopće kojeg nije moguće ostvariti preostali sedam kvalitativnih promjena.
Danas to dakako izgleda vrlo jednostavno, kao što pobjede obično izgledaju jednostavne i samorazumljive generalima poslije bitke. No bio je iznimno važan i za krajnji ishod presudan način na koji je Tuđman ušao u proces stvaranja države. Za početak, bilo je važno prepoznati da su političke promjene u Europi, urušavanje komunizma i uspostava demokratskih sustava, koji podrazumijevaju i pravo naroda na samoodređenje, za Hrvatsku prilika da se konstituira kao samostalna država i iskorači iz nametnutog versajskog geopolitičkog poretka, odnosno iz Jugoslavije. Tuđman je tu priliku prepoznao.
Potom, bilo je važno prepoznati značaj višestranačkih izbora i ključnu ulogu Sabora kao zastupnika volje naroda u ostvarenju državne samostalnosti, pri čemu je prvi korak bilo usvajanje novog Ustava, koji će vratiti odlučivanje o hrvatskoj suverenosti iz ad hoc skupina ili jednopartijske volje u Hrvatski sabor, konstituiran na demokratski način, koji će u datom trenutku raspisati referendum o osamostaljenju. Pritom je bilo politički mudro u tom trenutku tražiti rješenja u jugoslavenskom (konfederalnom) okviru, odnosno u savezu suverenih država. Jer, svako preskakanje procesnih stepenica bilo bi međunarodno shvaćeno kao hrvatski secesionizam, i najvjerojatnije kažnjeno time što bi JNA dobila baš posve otvorene ruke za intervenciju.
U tom procesu stvaranja države Tuđman je gradio, između ostalog, i na konceptima i iskustvima pa i zabludama, porazima i pogreškama govornika obrađenih u prethodnim nastavcima serijala. Frankopani i Zrinski ostavili su duboko nasljeđe pripadnosti europskom civilizacijskom krugu, čak i onda kada taj krug nije cijenio njihovu obranu Europe i nastojao je podrediti vlastitim interesima. A u konačnici je dekapitacijom u Bečkom Novom Mest i cijelu obiteljsku lozu zrinsko-frankopansku odlučio izbrisati iz hrvatske povijesti. Strossmayer je iza sebe ostavio snažnu poruku da se budućnost naroda ne može graditi bez obrazovnog i kulturnog temelja i stvorio početnu institucionalnu infrastrukturu za taj projekt. Starčević je imao jasan koncept samostalne hrvatske države koja potom može odlučivati o svojim međudržavnim savezima, ali nije uspijevao doprijeti do masovnije političke publike koja to može razumjeti.
Radić je uspio spustiti politiku do hrvatskog sela, koje je činilo većinu stanovništva i dobiti njihovu masovnu potporu za koncept hrvatske državne suverenosti, ali su geopolitičke okolnosti radile protiv njega, a u prilog velikosrpskog koncepta u okviru Jugoslavije. I naposljetku, iznimno značajno nasljeđe za stvaranje države ostavili su, u jednopartijskom sustavu i vladavini bez izbornog legitimiteta unatoč, i hrvatski komunisti. Hrvatska je iz Jugoslavije 1991. izišla teritorijalno veća nego što je u nju ušla 1918., i s Ustavom iz 1974., koji je sadržavao osnove državnosti i poslužio kao temelj za međunarodno priznanje hrvatske države.
Dugi povratak u Europu
Tuđman je osvojio vlast na višestranačkim parlamentarnim izborima i time dobio moć provedbe svojeg projekta stvaranja hrvatske države, koju njegovi prethodnici iz serijala nisu imali u trenutku u kojem je to postalo moguće. Pomoglo mu je u tome kompleksno osobno političko sazrijevanje: od mladog komuniste i partizana u Zagorju, preko razočaranog oficira JNA u Beogradu, zbog hrvatskog nacionalizma osuđenog političkog zatvorenika u Zagrebu, povjesničara koji si je zacrtao misiju stvaranja države, do pobjednika na višestranačkim izborima koji će ostvariti cilj.
Ali imao je i ozbiljne protivnike. Prvi je protivnik bio velikosrpski projekt, potpomognut vojnom silom JNA, po procjenama četvrtom vojnom silom tadašnje Europe, kojem je samostalna hrvatska država bila ultimativni neprijatelj. A drugi, kojeg se često previđa, bile su vodeće europske političke sile, Francuska i UK, ujedno i stalne članice Vijeća sigurnosti UN-a, koje su pod svaku cijenu željele očuvati jugoslavenski državni okvir, kao geopolitički okvir koji im osigurava dominaciju na europskom kontinentu i predstavlja branu njemačkom utjecaju na jugoistoku Europe i dalje na Bliskom istoku.
Nikakva krv, nikakve suze, koji su proliveni u vrijeme srpskog osvajačkog rata vođenog logistikom JNA, najprije u Hrvatskoj, a potom u BiH, nisu mogli umanjiti njihovu želju da opstane Jugoslavija, u bilo kojem obliku. Uostalom, kada su stvarali jugoslavenski državni koncept 1918., nije im temeljna nakana bila stvoriti državu uzornih ljudskih i nacionalnih prava, gospodarskog meda i mlijeka, već državu koja će imati dobre zatvore i biti brana njemačkom geopolitičkom utjecaju i ruskim (kasnije sovjetskim) revolucionarnim utjecajima. Obje Jugoslavije ispunjavale su (uglavnom) oba ta očekivanja. Osobito su imale dobre zatvore.
I nakon što su Slovenija i Hrvatska, a potom i Bosna i Hercegovina, velikim dijelom zahvaljujući brutalnom ratu Srbije i JNA, međunarodno priznate kao samostalne države (1992.), u jeku rata i međunarodnog mirovnog procesa, iza političko-diplomatskih kulisa razvijali su se ponovo planovi i koncepti kako nastaviti život Jugoslavije, u nekom drugom obliku, pod nekim drugim nazivljem.
Još prije okončanja rata Daytonskim mirovnim sporazumom, za novopriznate države se i prije konzumacije vlastite samostalnosti u sklopu UN-ovog mirovnog procesa pripremao koncept obvezujuće međusobne suradnje kao oblik novog povezivanja. Potom je uslijedio čitav niz regionalnih inicijativa poput SECI-ja, CESI-ja, Pakta za stabilnost… EU je prostor bivše Jugoslavije uokvirila u Zapadni Balkan promovirajući načelo ‘lokomotive‘, odnosno zajedničkog ulaska svih država bivše Jugoslavije u EU, s izuzetkom Slovenije koja je izdvojena iz vlaka. Hrvatskoj je u tom konceptu namijenjena uloga ‘lokomotive‘ i trebala je čekati spremnost najsporije države (BiH?, Srbije?, Crne Gore?, Kosova?, Sjeverne Makedonije?). Riječju nikad ne postati članica EU. I ne vratiti se u europski civilizacijski krug iz kojeg je 1918. izvedena preko noći: pomalo zbog nedoraslosti vlastite političke elite, ponajviše zbog demontirane državnosti unutar Austro-Ugarske i impresivno organiziranog srpskog neprijateljskog preuzimanja, pod patronatom država pobjednica Prvog svjetskog rata.
No i ta je geopolitička prepreka savladana: najprije uz američku potporu ulaskom Hrvatske u NATO (2009.), a potom također uz presudnu američku potporu ulaskom u EU (2013.). Tek tada se Hrvatska kao država uistinu vratila u europski geopolitički krug, koji se u međuvremenu promijenio, koji će se i dalje mijenjati, ne nužno u pozitivnom smjeru. Ali uvijek će ostati ispred balkanskih (nedovršenih) država.
No usporedno s geopolitičkim povratkom u Europu, u Hrvatskoj je napredovao i proces nacionalne pogubljenosti, društvene i kulturne regresije, banalizacije politike i države, zbog kojih završnica Tuđmanova govora zvuči kao romantičarski poziv iz daleke prošlosti:
Na nama je sada, na novoj demokratskoj vlasti Hrvatske, da održi taj ushit, a tu probuđenu energiju usmjeri na radna i stvaralačka pregnuća za oživotvorenje svetih ideala slobode i blagostanja svoje domovine.
