Plan Zelenskog u SAD-u je propao: kakve će to imati posljedice po Ukrajinu
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 01 Listopad 2024 16:03
Tako autor teksta navodi kako višednevni radni posjet Zelenskog SAD-u „nije doveo do rezultata koji su se očekivali u Kijevu“. U Washingtonu se sastao s državnim vodstvom zemlje, a posjetio je i tvornicu projektila u Pennsylvaniji, čiji proizvodi idu u Ukrajinu i td. Ali sve je to, čini se, bilo uzaludno, jer su „stvarni službeni ciljevi posjeta ostali neostvareni“
Nervoza oko toga što i kako dalje, na zapadu je sada očita. Definitivno, Putin je lopticu o ključnoj odluci što učiniti s ukrajinskim ratom prebacio u američko dvorište. I to u po Washington najgorem i najosjetljivijem trenutku – na vrhuncu nikad složenije i važnije predizborne kampanje uoči sudbonosnih predsjedničkih izbora
Ukrajinski medij Strana u autorskom tekstu Denisa Rafalskog od 29. rujna osvrnuo se na aktualni posjet ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog Sjedinjenim Državama. Navodi i zaključci, koji se u tekstu iznose, vrlo su mračni gledano iz perspektive ostvarenja planiranih ciljeva koje je pred sebe stavio Zelenski uoči navedenog putovanja koje je iskoristio i za brojne razgovore sa svjetskim dužnosnicima, kao i za svoje obraćanje Općoj skupštini UN-a tijekom njenog redovitog godišnjeg zasjedanja koje se u New Yorku tradicionalno održava krajem rujna.
Tako autor teksta navodi kako višednevni radni posjet Zelenskog SAD-u „nije doveo do rezultata koji su se očekivali u Kijevu“. U Washingtonu se sastao s državnim vodstvom zemlje, a posjetio je i tvornicu projektila u Pennsylvaniji, čiji proizvodi idu u Ukrajinu i td. Ali sve je to, čini se, bilo uzaludno, jer su „stvarni službeni ciljevi posjeta ostali neostvareni“ – proizlazi iz teksta. Ciljevi su bili: odobriti “plan pobjede” s američkim predsjednikom Joeom Bidenom i ostalim saveznicima te dobiti dozvolu za korištenje zapadnih projektila dugog dometa za udare po ruskom teritoriju, što je bila ključna točka u Paketu prijedloga Zelenskog.
Službeni komentari su šturi, ali zato zapadni mediji o ovoj temi pišu masovno, a u njima su „zapadni pregovarači očito iskreni“. Prema tim izvorima, “plan pobjede” dobio je vrlo skeptične ocjene iz Washingtona, koji, kao rezultat toga, još nije dao zeleno svjetlo za korištenje oružja “dugog dometa” duboko u Rusku Federaciju“, iako se o tom pitanju i dalje raspravlja među ključnim zemljama NATO saveza.
Međutim, općenito, mediji pišu i kako prijedlozi Zelenskog o vođenju rata sve više nailaze na otpor na Zapadu, uključujući i Sjedinjene Države. A to je vezano i s prepuno problema oko opskrbe novim oružjem i općom revizijom pristupa ratu u Ukrajini.
„Korejski scenarij“ neće ni Kijev ni Moskva
Štoviše, u isto su vrijeme zemlje Globalnog juga intenzivirale svoje mirovne inicijative. Ujedinjuje ih ključna točka – poziv na trenutni prekid vatre duž prve crte. Odnosno, zaustavljanje rata prema “korejskom scenariju”, čemu se ukrajinske vlasti kategorički protive – navodi ukrajinski medij.
Ovdje bih, međutim, dodao, kako se i ruska strana također protivi „korejskom scenariju“ za zaustavljanje ukrajinskog rata – naravno – iz svojih razloga. Iako je njemu nedvojbeno bliža, a to ću odmah i objasniti. Naime, kao ilustraciju ruskog protivljenja najbolje je podsjetiti na posljednji prijedlog ruskog predsjednika Vladimira Putina iz lipnja ove godine, koji je označen i kao onaj od kojeg više nema odstupanja i od kojeg će, ukoliko se ne prihvati, po Ukrajinu svi budući biti samo nepovoljniji.
U njemu je Putin Ukrajini ponudio opciju da se njena vojska povuče na granice od Rusije ujesen 2022. godine anektiranih četiriju njenih jugoistočnih regija (samoproglašenih republika DNR i LNR i zaporoške i hersonske oblast), dok će ostatak teritorija zapadno od tih regija ostati dio suverene ukrajinske države koja će time imati slobodan pristup Crnom moru kroz kontrolu Odese i Mikolajiva.
Iako su i Kijev i zapad odmah odbacili Putinov prijedlog nazvavši ga potpuno neprihvatljivim ultimatumom, a Zelenski ponovio kako je oslobađanje svih ukrajinskih regija, uključujući i Krim jedini uvjet za prestanak rata i dogovor s Rusijom, ruska vojska postupno (polako ali uvjerljivo) nastavlja širiti zone svoje kontrole u Donbasu i potiskivati ukrajinske snage istom dinamikom kao i prije ukrajinske munjevite i neočekivane operacije ulaska u pograničnu rusku regiju Kursk. Ta je operacija po Moskvu bila (i još je uvijek) vrlo neugodna – ali najviše u smislu negativne percepcije po ugled ruske vojske i njenog državnog vrha u cjelini. Jer sama ukrajinska operacija nije dovela do po Kijev očekivanih posljedica – prije svega do prebacivanja dijela ruskih snaga s bojišnica u Donbasu u kursku oblast, odnosno do rasterećenja fronte i nužnog predaha za iscrpljene ukrajinske snage.
Dakle, spomenuti LNR je već skoro u cijelosti pod nadzorom ruske vojske, dok istovremeno traje sve veći pritisak ruskih snaga na zapadni i južni dio DNR-a pod nadzorom ukrajinskih snaga. Prije svega u zoni sada strateški najvažnijeg grada Pokrovska na središnjoj (zapadnoj) bojišnici, kao i Vuhledara na jugu DNR-a – nakon čijih bi osvajanja (za koje se pretpostavlja da bi mogla završiti u slučaju Pokrovska za cca dva mjeseca (sada su od njega Rusi udaljeni 8 kilometara), a Vuhledara i puno ranije s obzirom kako su ruske snage već ušle u istočnu zonu toga grada i tamo se upravo učvršćuju u višekatnicama, a grad je polu-opkoljen, dok mu je jedina preostala odstupnica cestovna komunikacija sa slobodnim teritorijem, ali i ona je već stavljena pod vatreni nadzor ruskog topništva.
Dakle, ako bi ruska vojska vojnom silom izbila na granice anketiranih ukrajinskih regija, to bi zapravo značilo da će Moskva u tom slučaju pristati na „korejski scenarij“ tj zamrzavanje na dostignutim crtama razgraničenja. Naravno, Moskva neće pristati na zamrzavanje te opcije kako se navodi u tekstu ukrajinskog medija, već isključivo na nju kao trajno rješenje. Naime, Moskva ne želi da se u određenoj budućnosti, Kijev, osjetivši se dovoljno snažan, odluči na oslobađanje otetih teritorija. Drugim riječima, Putin inzistira na cjelovitom, a ne privremenom paketu rješenja ukrajinskog sukoba, ne samo u odnosu s Kijevom, već i NATO savezom. To pak uključuje i međusobna strateška sigurnosna jamstva (ukrajinski ne-blokovski status, na koju udaljenost od međusobnih granica će se smjeti (odnosno neće smjeti) razmještati pojedine vrste oružja i td.
Ali vratimo se navedenom ukrajinskom tekstu i onome što o političkim pokušajima Zelenskog u SAD-u piše njegov autor.
Ozbiljne posljedice po ukrajinsku vlast
On smatra da bi proturječja između Kijeva i zapadnih partnera, ukoliko nastave rasti, mogla imati „ozbiljne unutarnje političke posljedice za ukrajinsku vlast“. Pritom podsjeća na riječi Zelenskog uoči putovanja u SAD: “Sljedeći tjedan bi mogao biti uvelike odlučujući u zaustavljanju ruskog terora, ove agresije i ponovnoj uspostavi normalne sigurnosti, odlučnost naših partnera mora biti jednaka hrabrosti Ukrajinaca.”
No, već uoči posjeta u zapadnom su se tisku pojavila mišljenja neimenovanih američkih dužnosnika da će Washington odustati od odobrenja uporabe projektila. Američka administracija također je na “plan” Zelenskog gledala sa skepsom. Prema amerikanistici Aleni Getmanchuk, Bijela kuća je “u početku bila zainteresirana za prijedloge Zelenskog”. No, “nedostatak entuzijazma nakon čitanja može se objasniti činjenicom da je američka administracija očekivala vidjeti plan primirja, a ne plan pobjede, čiju provedbu još uvijek ne smatraju realnom.” Kao rezultat toga, dopuštenje za dalekometno gađanje nikada nije izdano. Što se tiče “plana pobjede”, Bijela kuća ga je u svom službenom komentaru opisala kao “skup inicijativa” koje tek treba proučiti i raspraviti.
Vjerojatno da zasladi gorku pilulu, Biden je, uz jamstva o nastavku potpore, najavio izdvajanje gotovo 8 milijardi dolara pomoći Ukrajini do kraja godine.
Prema najčešćoj verziji koju prenose zapadni mediji, Biden odbija dati dopuštenje za dalekometne udare strahujući od eskalacije odnosa s Rusijom, koja je već izjavila da će takvo dopuštenje shvatiti kao ulazak zapadnih zemalja u rat protiv Ruske Federacije i snažno najavljuje određene “odmazde”, uključujući nuklearne udare. I premda zagovornici davanja dozvole za udare prijetnje Kremlja smatraju blefom, Bijela kuća, očito, u to nije potpuno sigurna, pa dozvola još nije dana.
Drugi mogući razlog je Bidenovo nevoljkost da se poigrava s Trumpovom antiratnom retorikom. Ako bi se nakon objave dozvole o napadima na Rusiju povećale napetosti u odnosima između te zemlje i Zapada, to će pojačati utjecaj Trumpovih argumenata na američko društvo da se rat mora završiti što prije kako ne bi prerastao u Treći svjetski rat.
Ako je drugi motiv bio najvažniji, onda nije isključeno da će dozvola biti dana nakon izbora, ali ako je odlučujući bio prvi, onda će takva dozvola tepko biti izdana uopće u dogledno vrijeme. Dodao bih – ikad!
Službeno je najavljeno da će se rasprave oko “plana pobjede”, uključujući udare dugog dometa, nastaviti 12. listopada, kada bi se predsjednik Biden trebao sastati u Njemačkoj s kancelarom Olafom Scholzom, francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i britanskim premijerom Keirom Starmerom. Tamo je pozvan i Zelenski.
No, politolog Kost Bondarenko smatra da će se u Berlinu razgovarati o drugim temama.
“Priča s dalekim putovanjem i pozivom u NATO (još jedna točka u “planu pobjede” Volodimira Zelenskog) je već demantirana i sve te navodne rasprave o tim pitanjima u medijima i s političarima su varljivi potezi. Što će se dalje dogoditi s ratom odlučit će se na listopadskom sastanku u Berlinu”, kaže Kost Bondarenko.
Za zapad postoje samo tri opcije
U svojoj analizi pod naslovom „Tjedna analiza Zorana Metera: Kako je SAD postavio ‘medvjeđu zamku’ za Rusiju i ‘zmajevu zamku’ za Kinu“ od 21. rujna napisao sam kako zapadu po pitanju ukrajinskog rata sada ostaju na raspolaganju samo tri opcije:
– i dalje ustrajavati na dosadašnjoj strategiji u nadi da će ona s vremenom ipak dovesti do željenog cilja američke globalne dominacije punog spektra;
– odustati od iste i okrenuti se uspostavi suradnje s „ostatkom svijeta“ ali sada već po novim pravilima igre i uz uvažavanje i interesa suprotne strane;
– i zadnje, krenuti i po sebe bolnim i neizvjesnim putom „na sve ili ništa“ – hazardnu igru visokog rizika, prepunu sigurnosnih izazova i opasnosti s krajnje neizvjesnim rezultatom u kojem bi čak i u slučaju pobjede cijena mogla biti previsoka i za same Sjedinjene Države.
Nešto slično tome navodi se i u jučerašnjem tekstu ukrajinskog medija no koji se poziva ova analiza.
U njemu se navodi da je „zapad na raskrižju“ i da ime nekoliko opcija: prvo, povećati uloge u ratu, prelazeći moskovske “crvene crte” s rizikom eskalacije do izravnog rata s Rusijom, što Zapad ne želi s obzirom na prijetnju da ovaj rat eskalira u nuklearni; drugo, nastavak podrške Kijevu na sadašnjoj razini, pretvarajući rat u dugotrajan. Međutim, nije činjenica da će to koristiti Ukrajini i da neće dodatno pogoršati situaciju za ukrajinske oružane snage i, posljedično, uvjete pod kojima bi rat mogao završiti: treće je, početi pregovore s Rusijom i zaustaviti rat na prvoj crti.
Prema medijskim izvješćima, plan Globalnog juga za završetak rata u Ukrajini mogao bi biti predstavljen na summitu BRICS-a koji će se održati 20. listopada u Kazanu.
“Listopad i studeni bit će vrlo važni s gledišta daljnjeg tijeka rata. U listopadu će biti sastanak u Njemačkoj čelnika najvećih zapadnih zemalja, kao i summit BRICS-a u Kazanu. U studenome će biti izbori u Sjedinjenim Državama“ – rekao je izvjesni diplomatski izvor za ukrajinski medij. … Ako Moskva podrži kineski plan, to bi također moglo uvelike promijeniti situaciju, čak i ako Ukrajina i Zapad ne pristanu zaustaviti rat. U ovom će slučaju, zapravo, Rusija i Globalni jug nastupiti ujedinjeno. Osim toga, time će se ojačati i pozicija “stranke mira” na Zapadu, koja će intenzivirati svoj rad, a možda i postići promjenu američkog stava najvećih zemalja EU-a”, kaže izvor iz diplomatskih krugova.
Kijev mora pripremiti društvo na neugodnu spoznaju
Neuspješni rezultati posjeta Zelenskog Sjedinjenim Državama mogu imati i sve ovo navedeno oko zaustavljanja rata mogu imati neugodne posljedice po Kijev na unutarnjem planu.
Sve navedeno u ukrajinskom establišmentu opet izaziva neodređene glasine o mogućim izborima i stvaranju vlade narodnog povjerenja kroz aspekt razočaravajućih rezultata posjeta Zelenskog SAD-u – smatra ukrajinski politolog Andrej Zolotarjov, dodajući kako se Zelenski s tim sigurno neće složiti.
Međutim, izvor iz ukrajinskih političkih krugova kaže da situacija predstavlja ozbiljne rizike za Zelenskog
“Zelenski je sam sebe učinio taocem odluka Zapada o raketama dugog dometa i “planu pobjede”. I sada, kada nema ni dozvole ni odobrenja “plana pobjede”, ovo izgleda kao ozbiljan poraz za predsjednika. Štoviše, mediji već napumpavaju temu da su zapadni čelnici “razočarani” Zelenskim, osim toga, vojna situacija za Oružane snage Ukrajine još više se pogoršava. Štoviše, zapadna veleposlanstva, aktivisti, političari i mediji već dugo promiču stav da je Zelenski previše autoritaran i korumpiran. U ovakvim uvjetima zaustavljanje rata na prvoj crti bojišnice možda i nije najgori scenarij za predsjednika, ali da bi takav scenarij bio prihvaćen, Bankova (sjedište vlade) mora unaprijed pripremiti društvo za to, što još nije uočeno. Oštra promjena koncepta završetka rata bremenita je ozbiljnim unutarnjopolitičkim potresima i posljedicama”, kaže izvor.
Prosudba
Dodao bih kratko – s ovim se teško ne suglasiti. Jer Zapadu se s Rusijom ne ratuje, a Rusija definitivno želi završiti rat koji je financijski i vojno iscrpljuje, a ne dozvoljava joj aktivniji angažman na ostalim globalnim geopolitičkim bojišnicama gdje sada dominira američko-kineski sukob interesa, pri čemu oni ruski sve više ispadaju iz igre.
Moskva ovaj rat slobodno može završiti i sa svojim, naizgled ograničenim i nedostatnim teritorijalnim probicima s obzirom na uloženi trud, vojne ali i ekonomsko-trgovinske gubitke (potpunu trgovinsku odsječenost od zapada koja je nakon početka rata uslijedila). Tu se poglavito misli na povijesne ruske apetite nakon raspada SSSR-a koji se odnose na do ukrajinske revolucije 2014. godine većinski etničkim Rusima nastanjene velike i ključne gradove Harkiv i Odesu.
Međutim, kada je riječ o ruskim teritorijalnim željama kao cilju ovog rata, one nikada kao takve službeno nisu objavljene i očito je kako je Moskva od početka bila oprezna i nije željela kalkulirati tako osjetljivim temama. To je pak znak da je ipak očekivala teškoće tijekom svoje invazije. Ali sigurno ne ovolike i ove vrste s kojima se susrela. No, bez obzira na to – svojim oprezom u željama ostavila si je prostor za „častan uzmak“ ukoliko do njega bude trebalo doći. Taj joj je uzmak sada dovoljan kroz grabež četiriju ukrajinskih jugoistočnih oblasti i Krima, koje Moskva ionako odavno naziva „povijesnim ruskim prostorima“ koji su isto takvim „povijesno nepravednim odlukama“ oteti od njeno
Međutim, da bi i tim, teritorijalno ograničenim probicima u odnosu na one spomenute, maksimalističke (ako, naravno, isključimo da je maksimalistički bio čitava Ukrajina, što sigurno nije s obzirom na etnički čisto ukrajinsko stanovništvo na njenom krajnjem zapadu, k tome tradicionalno izrazito proturuski nastrojeno) Moskva i ruski građani mogli biti zadovoljni, eventualni mirovni sporazum, po njihovom mišljenju, mora sadržavati i jamstva o izvanblokovskom statusu „ostatka“ Ukrajine, jamčiti ljudska prava preostalim Rusima u Ukrajini, osigurati sigurnosna jamstva, pa možda čak i ukidanje zapadnih sankcija (iako ovo zadnje izgleda potpuno nerealno, ne treba smetnuti s uma kako te sankcije itekako opterećuju i zapadna – prije svega gospodarstva Europske unije.
I za sam kraj. Očito je da je nedavno Putinovo upozorenje vezano uz promjenu ruske nuklearne doktrine u smjeru snižavanja praga uporabe nuklearnog oružja i smatranja SAD-a i NATO-a neposrednim sudionicima rata ukoliko daju dozvolu Kijevu za napade njihovim dalekometnim raketama po Rusiji na zapadu izazvalo po Moskvu priželjkivani efekt. Straha i neodlučnosti, ali i različitih stavova unutar zapadnog saveza.
Nervoza oko toga što i kako dalje na zapadu je sada nedvojbeno prisutna. Drugim riječima, Putin je lopticu donošenja ključne odluke prebacio prije svega u američko dvorište. I to u po Washington najgorem i najosjetljivijem trenutku – na vrhuncu nikad složenije i važnije predizborne kampanje uoči isto takvih predsjedničkih izbora.
Ali svakako treba pričekati i 12. listopada i moguću zapadnu konačnu i „sudbonosnu odluku“ o tome što dalje učiniti s ukrajinskim ratom. Do tada ćemo se još malo igrati moderne „kubanske krize“.
