Libera nos a malo
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 05 Listopad 2024 15:56
Tako smo se molili pa čak i onda kad smo znali da nam ne će biti oprošteno. Naravno, ne radi se ovdje o Božjem oprostu, on kod pokajnika dolazi s dubokim kajanjem i pokorom po Božjem milosrđu, nego o ljudskom oprostu se radi.
Gledam Papin posjet Belgiji i mislim na potrebu oprosta svih grijeha ako se grješnik pokajao. Razmišljam nehotice o grijesima belgijskih kraljeva ili bar onoga jednoga, koji je odredio da se pobiju svi pobunjenici u Kongu i da im se odrežu šake pa u vreći dostave u Brussels. Nadamo se da se pokajao i da sadašnja kraljevska obitelj može moliti laganija srca. A taj zločin koji se pamti i danas, nije bio prije nekoliko stotina godina, nego rekli bismo nedavno: kod nas, u zaostaloj Hrvatskoj bili su tada značajnici poput Starčevića i njegova nauka o jednako pravnim ljudima i veličini humanosti; bila je živa i misao Mažuranićeva, Strossmayerova, braće Radić , a već je položena na oltar domovine i žrtva Kvaternikova, tamo u zelenim gajevima drage mu domovine, u Rakovici. Nije ga ubila samo austrijska ruka, i domaći je inovjernik pomagao. A cijela ta generacija velikana i značajnika hrvatskih rođena je blizu, dvadesetih godina devetnaestoga stoljeća, na čelu s najstarijim Strossmayerom iz 1815., da bi u trenutku pogibije Kvaternikove 1871. godine, svijet male i sirote provincije ugledao Stipica Radić. Nešto prije njega brat mu Antun.
I dok su ti naši umnici promišljali ne samo svoju domovinu kao slobodnu i sretnu, bez strane vlasti, dok su izgrađivali državni, filozofski i socijalni nauk na bazi demokratskih nadasve humanih kategorija, dotle su u velikoj i moćnoj Belgiji brojali šake u vreći.
Pa ipak, mi smo u očima svijeta, ovoga europskoga, još uvijek nedokazani i nevoljeni. Nevoljeni bar onoliko, koliko smo sami čeznuli za tom Europom, čeznuli do samoga kraja ropstva i kao ružno pače iz Andersenove priče konačno bili primljeni u to krilo pomalo otrcane stare dame koju smo ipak smatrali majkom. Onom majkom kojoj smo odgovorili na mnoga pitanja dostojnosti, hrabrosti i vjere.
Radujemo se da je Belgija još uvijek kršćanska, da je možda bolja nego što ju prikazuju mediji, da je sačuvala dignitet sakralnoga kanona, radujemo se licima mladih koji su ispunili stadion. Mladi se i u Hrvatskoj masovno okupljaju na misama, hodočašćima i obljetnicama, na velikim koncertima i obiteljskim hodovima za život. U tom hodu za život sudjeluju sa svojim roditeljima i nitko nije nepristojno odjeven, nitko se nije oglasio prostim riječima ili polugol hodao ulicama. Pa ipak se progoni te roditelje i te mlade. Uporno se nastoje oteti djecu i po nekim sablasnim i sablažnjivim izopačenim idejama pretvoriti ih u bolesnike. Borit ćemo se protiv toga da nam netko drugi odgaja djecu i oduzme ne samo djetinjstvo, nego i zdravu mladost.
Neki dan čitam knjigu za treći osnovne, lekciju koja zbori o ljudskim pravima. Tamo piše kako djeca imaju pravo na ono i ovo, na školovanje i igru, na izostanak iz škole, ali nigdje ne piše da imaju pravo na život. djecaNigdje. Piše i to da imaju i neke odgovornosti, ali činjenica da nemaju nigdje zabilježeno pravo na život, izaziva niz pitanja. Kakva prava može imati čovjek ako nema najvažnije: pravo na život!? Jesmo li sišli s uma? Koje su to ljestvice vrijednosti? Je li nas to lagoda i pohlepa za prevelikim blagostanjem odvela u šumu ludosti?
Možda bi morali više moliti da nas Gospe naša sačuva nedostojne od prevelika blagostanja, oholosti i lažnih znanja, dodira zlatnoga teleta, prljavoga života i nedostojnih sanja. Možda bi se trebalo zapitati: dokle ćemo gledati bijesna i zajapurena lica u saborskim klupama, furije ljepuškastih mladica i mlakih „vitezova“ koji nam postadoše zakonodavci, moralni uzori, silni brbljatori, pocikuše, kako ih netko već nazva, koji ne plaču, nemaju ushita, nemaju boli, zvijezda i nade, jer su to zagubili na putu do vlasti, derući se i izgovarajući prostačke riječi i pokazujući srednji prst! Oni su kreatori mržnje, govora mržnje, uzročnici beznađa, sumnje i pakosti.
Zar ćemo i naredne četiri godine slušati kriještanje primitivnih i poluobrazovanih bjesova, dibuka što su već i fizionomiju promijenili u nastojanju da nam ogade zalogaje? Gledamo nekidan kako jedan gorljivi istjerivač turudićevštine, koja je imala hrabrosti prokazati ubojice i predati ih pravdi, ne može sakriti mržnju i zloću pa viče i ponižava čovjeka, reži na njega da laže i da nije dostojan obnašati visoku dužnost, a taj dotični grmoviti istjerivač sav se izobličio, nos mu se produljio, usne nabubrile, slina mu curi… gotovo kao da se podvrgao egzorcizmu. A nasrtaji bez dokaza. To su radili i Titini akademici, sudci i kosovci, oznaši i udbaši, a ovo je sada u okviru takozvane demokracije. I ona odobrava to ponašanje, agresivno nasrtanje, a sve bez dokaza. Nije to razgovor, utemeljen na nekom tvarnom materijalu, ne, to su insinuacije, optužbe i nedostojanstveno šamaranje čovjeka koji još nije uhvaćen u izdaji.
Upravo se bliži dan kada je poginuo mladić Miroslav Gudelj Velaga, u Šarengradu 4. listopada 1991. godine. Tek navršivši 20 godina života, odazove se na zov Domovine i iz rodnih Imotskih Poljica ode u Bogdanovce pa onda i do kobne bojišnice usred našega Srijema. Naleti četnika ubiju mladića i njegove drugove toga kobnoga dana. Priča ga kao u kakvoj starinskoj legendi ostavlja u crnoj zemlji, ali ne samoga, s njim su u džepu njegove maskirne uniforme otišle u grob njegove pjesme koje je napisao posljednjih dana. Među njima je i ova zabilježena posljednjega dana života:
„Pismo bratu u Poljica
I dok ruka pušku steže
suza suzom oko guši
nema praga što me veže
snovi teški sve se ruši
obiša sam mnoga vrata
nemam kud a moram proći
u Poljica moga brata
ovo pismo mora doći
ne tuguj mi moj Ivane
moj Josipe još nas ima
ne tuguj mi moj Mladene
ja ostavljam zavjet svima
i dok padam ja se dižem
u pomoć vas moram zvati
uvijek prvog drugi stiže
gdje će zadnji život dati
ne tuguj mi moj Ivane
Hrvatska je naša nada
idi dalje liječi rane
evo Hrvat za dom pada (Šarengrad, 4. listopada 1991.)
Ta slutnja smrti, mistično i profetsko navještanje nije bila pjesnička igra, ta kob je poanta njegove zbirke pjesama pisane posljednje četiri godine života, a pjesnik je svoju tajnovitu sudbinu i nepoznato krvno uskrsnuće izvršio po zovu savjesti ne počinivši izdaju.GudeljVelaga U grob nosi i pjesme koje će kod prijenosa posmrtnih ostataka tijela u rodna mu Imotska Poljica, objaviti svijetu da je dobio još jednoga hrvatskoga pjesnika. On je žrtva položena za ideale, on je simbol svake žrtve za ideale, i time se postavlja kao građanin svijeta. Onoga svijeta koji je svijetlio kao cilj i nada i velikanima Kvaterniku, Starčeviću, Mažuraniću, braći Radić, Strossmayeru i mnogim neimenovanim.
Iz ovoga kanconijera mladosti i smrti zauvijek će ostati u sjećanju dva sublimirana sudbinska stiha, na svoj način osobita: „i dok padam ja se dižem/ ne tuguj mi moj Ivane.“ Tako se oprostio od svoje Imotske krajine još dječak Miroslav Gudelj, oprostio knjigom koju su tiskali njegovi ratni drugovi iz Udruge veterana 4. gardijske brigade Tigrova. U toj je zbirci i stih: „U meni teče vrijeme snova“, a život mu je bio toliko kratak, da je ovaj sažetak spoznajno bogat i dubok, jer je u njega uračunao i Vječnost kojoj je tako brzo pripao.
I kad sam pročitala rukopis, kad se pojavio krhki mladić koji kaže kako se rodio „u tamnoj sobi/ bez prozora, krova, vrata/odmah umotan u staroj robi“, opkoljen zemljanom kalotom Imote, znala sam da je on dostojanstveno i muževno izvršio sve svoje zemaljske zadatke. Pa čak i pjesničko očitovanje, ovaj smrtonosni ljetopis.
Kada bi danas sjedio u Hrvatskom Državnom Saboru, gledao likove i slušao riječi, rekao bi možda: libera nos a malo.
