Je li Putin učinio ovu stratešku grešku i je li sve moglo biti drukčije?
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 16 Listopad 2024 13:05
Rat će završiti kada Washington bude uvjeren da od njega više nema dividendi, ili pak kada spozna da bi njegovim nastavkom moglo doći do opasnosti i po američku nacionalnu sigurnost (čitaj do izbijanja otvorenog rata između SAD-a i Rusije).
Ne bi me čudilo da ritam visoke i zakulisne međunarodne politike određuje i ritam vojnih bubnjeva i dinamiku ruskog napredovanja unutar regija koje je Moskva i službeno imputirala u ruski ustavnopravni poredak, i što će se vjerojatno konačno morati uzeti u obzir kao činjenica na koju se ne može utjecati
Redovito prateći utjecajne zapadne i ruske medije, kao i izjave tamošnjih analitičara čija se mišljenja uvažavaju s obje strane makar se to implicite nigdje ne kaže (ali je poznato još iz razdoblja međusobne snošljive suradnje iz vremena kada su dvije države, iako uvijek antagonisti, održavali kontakte unutar priznatih analitičkih krugova, foruma, konferencija), primjećujem jedan čudan fenomen ili paradoks.
Zapadni mainstream mediji kao „Putinovi propagandisti“
Naime, u srednjostrujaškim zapadnim medijima, kao i u izjavama tamošnjih analitičara, posljednjih se tjedana sve češće i sve glasnije čuju riječi o teškom stanju po ukrajinsku vojsku na istočnim bojišnicama Donbasa, o vjerojatnoj nužnosti gubitka okupiranih ukrajinskih teritorija u zamjenu za mir i perspektivu članstva u EU i dugoročno u NATO savezu, o neuspješnom „eksperimentu“ predsjednika Volodimira Zelenskog s pokretanjem vojne ofenzive u ruskoj pograničnoj regiji Kursk početkom kolovoza s obzirom da na sebe, kako se očekivalo, nije vezala dio ruskih snaga s istočnih bojišnica i tako rasteretila složenu situaciju po ukrajinsku vojsku, o velikim problemima koje Kijev ima kada je riječ o mobilizaciji i kada su nadležna tijela primorana po ulicama gradova s primjenom grube fizičke sile hvatati muškarce i otpravljati ih na crte bojišnica, o neuspjelim pokušajima Zelenskog da dobije dozvole za ukrajinsko članstvo u NATO savezu i za udare po ruskom matičnom teritoriju zapadnim raketama dugog dometa, neuspjehu da mu Njemačka također isporuči svoje dalekometne i visoko precizne rakete Taurus i td., i td.
Ta zapadna neuobičajena i iznenadna medijska naglašenost problema s kojima se susreće ukrajinski politički i vojni vrh (to ranije nikada nije bio slučaj, već upravo suprotno: govorilo se najčešće o teškom stanju po rusku vojsku i njenim velikim gubicima, o ukrajinskom blatu u koji je upala ruska invazija, o ukrajinskoj motiviranosti za potpunu pobjedu i sl.) sada je čak izraženija nego u ruskim medijima. Ovi potonji, istina, također govore o ruskim vojnim uspjesima duž čitave, oko 1500 kilometara duge bojišnice uključujući i one u ruskoj kurskoj oblasti, ali pritom uvijek navode kako je napredovanje ruskih postrojbi postupno, da se, istina, svakodnevno osvoji neko naselje ali i da je pritom otpor ukrajinske vojske još uvijek ozbiljan i da oni odstupaju isključivo onda kada procjene kako više nemaju izgleda zadržati određeni prostor ili im prijeti opasnost od potpunog opkoljavanja čime štede svoje ljudske resurse.
Dakle, u ruskim medijima i izjavama komentatora nema euforije ili trijumfalizma što bi se možda očekivalo. Štoviše! Naglašava se kako vojne zadaće još uvijek nisu izvršene, da neće biti lako, da je vojna sreća promjenjiva i da zato treba zadržati oprez i trezvenost, i td., i td.
Stoga se postavlja logično pitanje: zašto zapadni mediji sada odjednom nastupaju s navedenim narativom, koji bi, da je riječ o nekom malom ili alternativnom zapadnom mediju sa svojom točkom gledišta na ukrajinski sukob odmah prijetio da ga se proglasi „proruskim“, „širiteljem Putinove propagande“, „agenturom Kremlja“ i što sve ne?
Visoka i zakulisna politika stoji iza svega
Drugim riječima, očito je kako sve ovo ima dublju političku pozadinu i da zapadni mediji na neki način „pripremaju politički teren“ ili otupljuju emocije tj. mentalno „prepariraju“ svoje građane koje su donedavno uvjeravali u nužnost i u sigurnost ukrajinske vojne pobjede odnosno u strateški poraz Rusije, za nešto ozbiljno, što vjerojatno vrlo brzo slijedi. Ovo „vrlo brzo“, naravno, treba shvatiti uvjetno, jer se može implementirati postupno, zakulisno, daleko iza svjetala pozornice, u režiji visoke politike i diplomacije s obje strane barikada, a uz glavne glumce – vojnike na bojišnicama, koji bi eventualne dogovorene scenarije onda pretvarali u stvarnost u međusobnim borbama čijim bi ishodom manipulirala visoka politika.
Zapravo, već sam nakon objave najnovije i vjerojatno posljednje ponude ruskog predsjednika Vladimira Putina početkom ljeta ove godine o načinima za brzi završetak ukrajinskog rata rekao kako će se on – iako su ga ključni zapadni i ukrajinski političari očekivano odmah odbacili kao potpuno neprihvatljiv jer predmnijeva odustajanje Kijeva od suvereniteta nad četiri ukrajinske regije (DNR, LNR, Zaporoška oblast, Hersonska oblast) koje je Rusija anektirala početkom listopada 2022. godine (plus Krim od ranije) – prije ili kasnije ponovo naći na stolovima onih koji odlučuju o nastavku ukrajinskog rata i sudbini te zemlje puno više od samoga Kijeva. Jer svi ostali ruski prijedlozi bili bi samo po Kijev nepovoljniji – kako je tada Putin i rekao.
Zapravo, ne samo što sve veći broj zapadnih medija sada piše o vjerojatnom pristanku Kijeva na teritorijalne ustupke Rusiji u ime „viših ciljeva“, već taj element u svoje mirovne prijedloge i službeno inkorporiraju pojedine zapadne države – poput Njemačke. Njezin najnoviji mirovni prijedlog kaže upravo to: da bi Kijev trebao Rusiji prepustiti do sada osvojene teritorije ali ih se ne i formalnopravno odreći, dok bi preostali ukrajinski teritorij zauzvrat mogao ući u EU i NATO. Drugim riječima predviđa prestanak rata na trenutačnim crtama bojišnica.
Kako, međutim, spomenute, od Rusije anektirane regije još uvijek nisu pod potpunim nadzorom ruskih snaga i da zato ovakvi i slični prijedlozi poput spomenutog njemačkog po Moskvu ne mogu biti prihvatljivi (on, kako se sada često govori u Moskvi, po Rusiju nije prihvatljiv ni a priori ukoliko bi se inzistiralo na ukrajinskom članstvu u NATO savezu, dok ih za EU nije briga), jasno je kako se borbe na terenu još uvijek moraju nastaviti.
Sada je u tijeku ruska ofenziva u regiji Kursk s konačnim ciljem potpunog izbacivanja ukrajinskih snaga s tog dijela ruskog teritorija (prema procjenama pojedinih ruskih vojnih analitičara to bi možda moglo trajati još mjesec dana), dok i dalje traju jaki ruski napadi na donjeckoj bojišnici – prije svega u smjeru Kurahova i Pokrovska, kao i Torecka u čije su vanjske kvartove ruske snage već ušle i napreduju prema središtu grada. Padom strateški važnog Pokrovska (ruska vojska je udaljena oko 8 kilometara) otvorila bi se širom vrata za brži ruski nastup na posljednju i ključnu veliku aglomeraciju u DNR-u pod nadzorom ukrajinske vojske, Kramatorsk-Slovjansk.
Ritam visoke politike odredit će i ritam vojnih bubnjeva
Dakle, drugim riječima, ne bi me čudilo da ritam visoke i zakulisne međunarodne politike sada određuje i ritam vojnih bubnjeva i dinamiku ruskog napredovanja unutar regija koje je Moskva i službeno imputirala u ruski ustavnopravni poredak.
Na zapadu, prije svega u Washingtonu, nedvojbeno su ozbiljno uzeli u obzir nedavnu promjenu ruske nuklearne doktrine u smjeru snižavanja praga primjene nuklearnog oružja čak i ukoliko bi se radilo o masovnim raketnim i zračnim napadima ne samo NATO saveza, već i države koja pojedinoj NATO članici služi kao posrednica (proxy) za rat protiv Rusije (jasno je da se tu u prvom redu misli na Ukrajinu, ali i ne samo na nju, već i eventualne druge Rusiji susjedne zemlje iz bivšeg SSSR-a koje s Moskvom imaju „nesređene račune“, poput Gruzije, gdje uskoro slijede ključni parlamentarni izbori i gdje se za pobjedu tijesno bore vladajući domoljubni blok koji je za umjereniju politiku prema Moskvi, i pro-Saakashvilijevske snage koje su „proukrajinske“ i zauzimaju se za novu oštru politiku prema Rusiji – gotovo za otvaranje „drugog fronta“ – onog na Kavkazu).
Aktualna Bidenova administracija posebno je ozbiljno shvatila Putinova upozorenja o nedvojbenim ruskim vojnim odgovorima po ciljevima zapadnih država ukoliko Kijevu daju dozvolu za napade na ruski teritorij njihovim dalekometnim raketama i ovaj to učini. O tome najbolje svjedoči i činjenica da konačne dozvole po tom pitanju, na kojem inzistira Zelenski u svom „političkom turizmu“ po zemljama zapada – u Washingtonu još uvijek nema. Teško da će ga i biti, jer je očito kako će se odluka o sudbini ukrajinskog rata prepustiti idućoj administraciji ma tko joj bio na čelu – Donald Trump ili Kamala Harris, koji, usput rečeno, vode „mrtvu utrku“ tri tjedna prije izbora. Zato je i odgođen dugo najavljivani i već tradicionalni sastanak „prijatelja Ukrajine u američkoj bazi Ramstein u Njemačkoj koji se trebao održati 12. listopada i na kojem je Zelenski trebao predstaviti svoj „novi plan pobjede“, a države sponzori odlučiti o novoj vojnoj i financijskoj pomoći Kijevu.
Prosudba
Da stvari po Ukrajinu i Zelenskog ne idu dobro i da zapad u stvari još uvijek ne zna što i kao napraviti i koja će biti konačna strategija oko Ukrajine, svjedoči i činjenica da stvarna strategija po Ukrajini zapravo ne postoji tamo gdje bi se to najprije očekivalo – u Sjedinjenim Državama (o ostalim članicama NATO saveza suvišno je i govoriti). Ona se od početka svodila isključivo na Bidenovu sintagmu „pomagat ćemo Ukrajini dokle to bude potrebno“ – što nije strategija.
I iz toga se jasno može iščitati kako će Washington prije ili kasnije oko svega ovoga trgovati s Moskvom, što je svim boljim poznavateljima geopolitike i povijesnih odnosa između dviju nuklearnih velesila od kojih niti jedna ne može biti poražena kada je riječ o ratovima koje za sebe označe kao egzistencijalnima bilo jasno od početka ukrajinskog rata.
Kao što je svima bilo i jest jasno (ali oko toga mnogi i dalje ne žele otvoreno govoriti) kako iza svih strateških poteza Kijeva od ukrajinske revolucije 2014. godine do sada stoje prije svega Sjedinjene Države. One su te koje procesima upravljaju i koje će odlučiti o vremenu i načinu zatvaranja ukrajinskog rata u ime ukrajinskog vodstva. Ma koliko suprotno govorili i u Washingtonu i u Kijevu tj. da je Ukrajina ona koja mora odlučiti na koji će način i kada završiti ovaj rat. Bez pomoći Amerike Ukrajina više kao država vjerojatno ne bi ni postojala, a najmanje bi je samostalno, bez SAD-a, mogle spasiti europske zemlje.
Rat će završiti kada Washington bude uvjeren da od njega više nema dividendi, ili pak kada spozna da bi njegovim nastavkom moglo doći do opasnosti i po američku nacionalnu sigurnost (čitaj do izbijanja otvorenog rata između SAD-a i Rusije).
Nuklearno oružje odigralo ključnu ulogu u sjeni
Bez imalo bojazni u grešku, usuđujem se konstatirati kako je upravo nuklearno oružje odigralo ključnu ulogu u ovom ratu. Naravno, ne u vojnom, već u političkom smislu – što je, uostalom, i primarna svrha postojanja tog oružja masovnog uništenja i destrukcije (sprječavanje međusobnog istrebljenja zbog straha od tog istog istrebljenja).
Ali ovdje treba podsjetiti kako je na zapadu dugo vremena izostajao strah od nuklearnog rata – zapravo od vremena njegove pobjede u Hladnom ratu nad SSSR-om. Taj je strah bio odsutan sve do sada, usprkos, pokazalo se trapavim potezima ruskog državnog vrha s jalovim upozorenjima o njegovoj mogućoj primjeni ako se NATO uključi u rat protiv Rusije (što ovome nikada nije niti će pasti na pamet), s isto tako neuvjerljivim po pitanju pobuđivanja toga straha obavljanjem raznih ruskih vojnih vježbi, čak i onih nuklearnog karaktera i td. Čak je i na tajnom sastanku prije cca dvije godine u Turskoj između direktora CIA-e Williama Burnsa i direktora ruske Vanjske obavještajne službe – SVR, Sergeja Nariškina potonji obećao kako Rusija u Ukrajini neće koristiti nuklearno oružje). Washington je uvijek smatrao kako Moskva blefira i da je njeno zveckanje nuklearnim oružjem rezultat njene nemoći i straha kako iz ukrajinskog rata izići a da ne izgleda poraženo.
Sve se u trenu promijenilo nakon gore spomenutog prvog oštrog Putinovog upozorenja o neizbježnim napadima na zapadne ciljeve pod navedenim uvjetima, i nakon njegove najave izmjena ruske nuklearne doktrine.
Je li Putin učinio stratešku grešku?
Drugim riječima (iako, naravno, ukrajinski rat još uvijek nije gotov i ne možemo sa sigurnošću znati u kojem će se smjeru kretati a kamoli na koji način završiti) logično je onda postaviti slijedeće pitanje:
nije li Putin učinio stratešku grešku, jer je sve ovo što je sada napravio (promjena nuklearne doktrine, posljednje oštro upozorenje zapadnim vođama) mogao napraviti i puno ranije i time izbjeći velike žrtve i za ukrajinski i za ruski narod (jer u njemu su itekako ginuli i još ginu i ruski sinovi, braća, očevi), a čitav svijet, poglavito Europu (i ruski narod koji pati pod udarom neviđenih zapadnih sankcija) spasiti od velikih ekonomskih, energetskih, financijskih i drugih problema koje je taj rat prouzročio i koje su još uvijek nesagledive?
Sigurno se može tako gledati, iako se može gledati i na način da je Putin namjerno odugovlačio sa svojim posljednjim upozorenjem zapadu (prije svega SAD-u) želeći dinamizirati proces preustroja dosadašnjeg svjetskog poretka iz unipolarnog u multipolarni, što bi bilo teško u slučaju brzog završetka ukrajinskog rata jer bi time izostale potrebe kopanja novih dubokih rovova između zapada i istoka ako bi se sve dogovorom brzo završilo i uspostavila nova strateška sigurnosti između NATO-a i Rusije. Tada bi i svi postojeći međunarodni mehanizmi u kojima dominiraju i kojima upravljaju zapadne poluge moći neometano nastavili sa svojim radom.
Egzistirati može naravno i treća opcija prema kojoj je Putin uistinu bio iznenađen pa i uplašen razvojem rata na ukrajinskim bojišnicama u njegovoj prvotnoj fazi i da je vukao ad hoc poteze – prilagođavajući se okolnostima.
Ovu bih opciju ipak označio kao najmanje vjerojatnu s obzirom da je „zaigrati na sve ili ništa“ on uvijek mogao, ali se očito nadao da će navedene jalove ruske prijetnje pobuditi zapad na iskreni dijalog bez potrebe dovođenja svijeta na rub kataklizme.
Odgovore na ovo pitanje dobit ćemo sigurno u nekoj dalekoj perspektivi, kada se otvore svi relevantni dosjei u Moskvi i Washingtonu na ovu temu, bez bojazni da će njihov sadržaj više imati bilo kakve štetne posljedice po dvije zemlje, ma kako one tada izgledale i u kakvim međusobnim odnosima bile.
