Slučaj devetogodišnjeg "problematičnog učenika" govori o kaotičnom stanju našeg školstva
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 27 Listopad 2024 16:03
Kod nas nije stvorena kritična masa kojom bi se mijenjalo socijalno stanje, jer socio - ekonomska kriza i društvena raslojavanja nisu dosegla granicu koja bi motivirala građane na (masovno) traženje izlaza iz društvenog kaosa.
Da je država u kaosu dokazuje i slučaj dječaka u Zagrebu i prosvjeda roditelja, a da državne institucije do danas ne vide rješenja. Jedan od razloga tome je što o odgoju i socijalnoj pedagogiji odlučuju nestručnjaci i političari.
Slučaj devetogodišnjeg "problematičnog učenika" govori o kaotičnom stanju našeg školstva gdje matematičkom progresijom (istovremeno) nestaje povjerenje u državne institucije i autoritet učitelja i nastavnika. Ovaj slučaj je ilustracija institucionalnog prebacivanja odgovornosti. On otkriva kako se sustavno potkopava dignitet struke. Da je država u potpunom kaosu, dokaz je prebacivanje odgovornosti kod svakog novog slučaja nasilja nad i među djecom i mladima.
Intrigantno je pitanje: Zašto se negdje šuti na iznimno važne događaje te gdje i kada se prosvjeduje? Sjećamo se slučaja kada su četrdesetak građana tjednima prosvjedovali protiv izgradnje hidroelektrane na rijeci Uni ili sada ovog u Zagrebu kada roditelji prosvjeduju (i) u trećoj školi zbog istog učenika. S druge strane, frapantna je šutnja građana u Osijeku kod ekološke katastrofe i ponovljenog požara iste tvrtke. U potonjem slučaju svjedočili smo demonstraciji moći, s jedne te šutnje i inertnosti građana, s druge strane. Šutnja i prosvjedi otkrivaju istu poveznicu - kaotično stanje u društvu!
Okidači za prosvjede
Kriza autoriteta struke i urušavanje etičnosti pogoduju kaotičnom stanju. To ilustrira zadnji prosvjed roditelja zagrebačke učionicaosnovne škole zbog jednog nesocijaliziranog učenika, a znamo da se u svakoj školi može pronaći najmanje jedan učenik koji maltretira druge.
Ovo je već treća škola iz koje se "problematični učenik", kao loptica, prebacuje iz jedne u drugu zagrebačku školu. Od tada do danas ne uspijevaju se naći primjerene odgojne mjere i oblik školovanja djeteta s teškoćama u ponašanju. Svi dionici ovog slučaja su izloženi stresnim situacijama, a najviše dječak. Već sada je najveća žrtva dječak jer se u javnosti stvara dojam da je riječ o malom monstrumu. Njegov "slučaj" gotovo je isto u medijima tretiran kao trinaestogodišnjak u Srbiji koji je ubio deset učenika i školskog domara. Zadnje što čujemo je da se intenzivno razmišlja o novom premještanju učenika u "specijalno" odjeljenje. S dječakom se mjesecima loptaju predstavnici državnih institucija. Sada postaje razvidno zašto se ovaj slučaj ne dovodi u vezu s odgojnom atrofijom škole.
Da je državni sustav u kaosu, dokaz je i to što Vlada RH iz područja obiteljske politike rješenja očekuje od Jelene Veljače, udruge B.a.b.e ili građanske inicijative Spasi me! Partneri i suradnici u zaštiti djece su im aktivisti koji nemaju nikakvih stručnih kompetencija. Ministarstvo obitelji i socijalne politike zaobilazi vrhunske stručnjake, a poziva i prepoznaje osobe iz te građanske inicijative osnovane od strane Veljače i njenih sljedbenica, kao one koje su najkompetentnije u području zaštite djece. Zato sada predlažem da ministar Piletić i premijer Plenković (opet) pozovu “vrhunsku" stručnjakinju Jelenu Veljaču i njoj najbliže prijateljice u medijima eksponirane da (iste) riješe (i ovaj) problem. Poznavajući njihov modus operandi vjerujem da bi njihov prijedlog bio da se oca dječaka strpa u zatvor, a mamu i dječaka u sigurnu kuću. I sve bi za čas bilo riješeno. Čudi me da ih do sada nisu angažirali kao spasiteljice djece i žena.
Na zadnjem sastanku u školi bila je i posebna savjetnica ministra obrazovanja Ivana Pavić Šimetin, epidemiologinja poznata po medijskim istupima u koronakrizi. Ona, kao i ministar obrazovanja, koji je doktor biomedicinskih znanosti iz područja farmakologije i toksikologije, nemaju minimum pedagoških kompetencija pa ni spoznaja o funkcioniranju škola. Ministar je svojevremeno izjavio da roditelji blokiraju rad škole te vrše "pritisak na sustav da se to dijete makne iz škole " nasiljete da ga ovo podsjeća na "balvan revoluciju". Slično je izjavila i državna tajnica Ministarstva Zrinka Mužinić Bikić, kako "ulica ne može donositi odluke o stvarima koje se događaju u školi". Sve ovo govori da spomenuti ministri i državna tajnica Vlade RH potiču kaotično stanje.
Ne mogu se osloboditi odgovornosti ni oni koji šute, od liječnika, stručno razvojnih službi do onih koji su trošili ogromne svote novaca na militantne kampanje protiv nasilja u školama. Naime, raniji UNICEF projekt Stop nasilju među mladima u školama implicira zaključak da su škole i mladi glavni krivci za nasilje. Gradovi su bili izlijepljeni brojnim plakatima s agresivnim porukama: “Iskorijenimo nasilje u školama”. Kome još treba dokazivati da se nasilje ne može iskorijeniti! U odgojno-obrazovnim ustanovama u kojima su provodili taj projekt izvjesili su i pločice s natpisom: “Škola s nultom stopom nasilja”. Ponavljam: Nasilje i ovisnost nije moguće iskorijeniti te nema škole s nultom stopom nasilja! Gdje su se sada sakrili čelnici UNICEF-a!?
Umjesto zaključka: Što nam je činiti?
Prijedloge koje slijede već sam ranije ponudio resornom Ministarstvu, a sada ih ponavljam...
Na svim razinama obrazovnog sustava treba poticati razvoj empatije, solidarnosti i nenasilja. Kao poticajan primjer imamo onaj iz Njemačke, pa predlažem da pokrenemo nacionalni projekt Savez za odgoj, organizaciju tečajeva za fuchsroditelje Odgovorni roditelji – odgovorna djeca. Školama se može pomoći ako vratimo dostojanstvo i društveni ugled učiteljima, nastavnicima i profesorima, a djeci i roditeljima pomognemo u ovladavanju vještinama komuniciranja i pomažućem ponašanju. U svim školama učenici trebaju birati najprijatelja, a uspješan učenik treba postati vršnjak pomagač.
Odavna sam upozoravao da se ništa ne postiže izoliranjem ili izbacivanjem učenika neprimjerenog ponašanja iz škola jer će oni svoje destruktivne impulse realizirati na ulici, drugoj školi, ili obitelji.
Predlagao sam ministru obrazovanja i znanosti da na kraju svake školske godine da pod svjetlima medijskih reflektora nagrađuje učenike i škole koje bi tim neovisnih stručnjaka birao za “male heroje” i dobročinitelje! Ovo više ne sugeriram aktualnom ministru znanosti i obrazovanja, nego novom, budući da vjerujem kako će Radovan Fuchs konačno otići u mirovinu! Bilo bi mu bolje da posluša roditelje-prosvjednike i dade ostavku nakon što je pokazao totalnu nekompetentnost za pedagoška pitanja djece i mladih.
dr. sc. Zlatko Miliša, prof./hkv.hr
