Velikosrpstvo je sastavni dio nacionalnoga identiteta premnogih Srba

Detalji: Objavljeno: Utorak, 12 Studeni 2024 17:01

"Srpski sv(ij)et" poimam kao javno-privatni državno-crkveni (Republika Srbija & SPC) neo-velikosrpski projekt perfidna ali nimalo suptilna prisvajanja onoga što se silom kratkoročno uspjelo prisvojiti na koncu Prvoga svjetskoga rata (Crna Gora) te onoga što se nastojalo prisvojiti u Drugom svjetskom ratu kroz četnički pokret te u vojnoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu u prvoj polovici 1990-ih.

Razgovor s politologom i novinarom Viktorom Matićem

U svom dosadašnjem javnom djelovanju dosta ste pozornosti u pisanju dali djelovanju onoga što se danas naziva „srpski svet“. Pisali ste tako i o velikosrpskim idejama Vuka Stefanovića Karadžića. Koliko su danas živi njegovi sljedbenici u Srbiji, ali i u Hrvatskoj?

Na žalost, dojma sam da je velikosrpstvo sastavni dio nacionalnoga identiteta premnogih Srba. Po toj formuli je veći Srbin onaj koji je veći velesrbin. Pri tom nema nikakve sumnje da je velesrpstvo, kako ga volim nazvati, sastavni dio srpske političke kulture od XIX. stoljeća pa sve do danas. Najveći velikosrpski mitomani i siledžije su obično oni formalno najobrazovaniji pripadnici srpskoga društva, intelektualci, doktori znanosti na javnim sveučilištima, pripadnici SANU-a, Matice srpske, srbijanskih vlasti i raznih drugih institucija.

Što se tiče Vuka Stefanovića Karadžića, najviše o njegovim velikosrpskim zabludama i konstrukcijama naučio sam čitajući starije radove Marija Grčevića, a o Karadžiću kao beskrupuloznoj osobi najviše sam naučio iščitavajući knjižicu Nataše Bašić posvećeno tomu revolucionarnomu provoditelju reforme srpskoga književnoga jezika utemeljene na, u velikoj mjeri, hrvatskim književnojezičnim zasadama.

Karadžić je bio tek jedan od mnogih velikosrpskih intelektualaca, a ideje koje je iznio u svojem članku "Srbi svi i svuda", napisanom u drugoj polovici 1840-ih a objavljenom 1849., nisu uopće bile izvorno njegove ideje, već zablude i konstrukcije dijela rane slavistike. Kako piše Grčević, Karadžić je tek u kasnijim desetljećima postao nit vodilja velikosrpskomu ekspanzionizmu.

Isključivo zbog zvučnosti njegova imena po Karadžiću nazivam pravac velikosrpske mitomanije po kojemu se implicitno ili izrijekom tvrdi da se štokavština ne bi izdvojila iz zapadnojužnoslavenskoga prajezika da se s prostora na kojem i danas postoje Serby i serbski (ali ne i štokavština) nositelji srpskoga etničkoga identiteta i imena nisu naselili na dio prostora na kojem se je razvila štokavština. Prema tomu pravcu velesrpske misli, svi izvorni štokavci imali su srpski moderni nacionalni identitet u srednjem vijeku, torlačko narječje ne postoji kao zasebno narječje, a štokavsko narječje poistovjećuje se u cijelosti sa srpskim jezikom.

Iako (još) nisam napisao rad ili nekakvu monografiju na temu, klasifikacija triju glavnih pravaca velikosrpske mitomanije – karadžićevski, svetosavski i deretićevski – bio bi moj mali doprinos razumijevanju toga fenomena ili njegovu lakšemu raščlanjivanju.

Kako sam na više mjesta već rekao ili napisao, karadžićevski je pravac velikosrpske mitomanije de facto službena mitomanija u Republici Srbiji te u srpskom dijelu BiH i Crne Gore. Ipak, "tamo daleko od mora", kako idu stihovi poznate srpske pjesme, u novije vrijeme sve više utjecaja u trovanju umova i srdaca srpskih "pučana" ima deretićevski pravac velikosrpske mitomanije kojemu su Srbi narod najstariji, tvorci prve europske civilizacije nekoliko tisuća godina prije Krista. U Srbiji tako sve više bijesni sukob mitomanija.

U Hrvatskoj među mnogim Srbima dominira svetosavski pravac velikosrpske mitomanije jer je karadžićevski pravac ("Srbija sve gdje je štokavština!") vojno poražen. Svetosavski pravac velesrpstva je dijelom povijesno opravdan jer je u višestoljetno dugom procesu srpske etnogeneze pripadnost (srpskomu) pravoslavlju odigrala ključnu ulogu. Naime, od srednjega vijeka srpske su elite gradile srpski etnički identitet na pripadnosti pravoslavlju. No, prema "svetosavcima", svi su predmoderni pravoslavci, a ne samo Srbi, na teritoriju Pećke patrijarhije u srednjem i ranom novom vijeku bili Srbi pa čak i ako su imali potpuno drugi identitet, ako su se osjećali Vlasima, Grcima, Bugarima, Hrvatima itd. Svetosavski velesrbi ulažu velike napore kako bi pravoslavlje na ozemlju zapadno od Neretve projicirali u srednji vijek, a ne u vrijeme osmanskih osvajanja s kojima se širilo pravoslavlje na to područje, pa se ranonovjekovne manastire Krku i Krupu primjerice – potpuno neutemljeno u povijesnim izvorima – nastoji prikazati kao tobožnje srednjovjekovne srpskopravoslavne manastire. Žalosno je da emisija Bajkovita Hrvatska HRT-a i službena stranica Nacionalnoga parka Krka reproduciraju mitove o tim manastirima kao o tobožnjim srednjovjekovnim (srpskim) pravoslavnim samostanima.

Svetosavci, dakle, već desetljećima reproduciraju mit o srpskom identitetu svih ranonovovjekovnih vlaških doseljenika pravoslavne konfesije u hrvatskim zemljama. Dovoljno je prelistati knjigu Žumberački uskoci: unijaćenje i odnarođivanje Dragana Vukšića koju 2015. izdaju Srpsko narodno vijeće i Milorad Pupovac uz pomoć Savjeta za nacionalne manjine RH u kojem je, ako se dobro sjećam, sjedio opet nitko drugi doli – Milorad Pupovac! Uz to, poznato je da pod Znamenite Srbe u Hrvatskoj SNV na svojoj službenoj mrežnoj stranici i istoimenoj publikaciji ubraja i Petra Preradovića i Josipa Runjanina.

Slavenofonim pravoslavnim Vlasima na prostoru Pećke patrijarhije u ranom novom vijeku, dakle štokavcima koji su imali vlaški etnički identitet, nazivali se vlaškim sinovima primjerice i koji su srpske seljake smatrali "onim drugima" – neovisno je li taj vlaški identitet proizlazio iz njihova podrijetla i/ili društvenoga statusa – svetosavci pošto-poto anakronistički nastoje pripisati srpski (moderni nacionalni) identitet. U tom im naravno "pomažu" stari izvori katoličke provenijencije koji su srpsko ime (Serviano) rabili kao puku konfesionalnu, a ne etničku, odrednicu. No kad se u istim tim izvorima slavenofoni pravoslavci "na našim prostorima" određuju kao Grci, svetosavci, uostalom kao ni karadžićevci, tu odrednicu ne poimaju kao etničku odrednicu.

U Karadžićeve sljedbenike mogli bismo ubrojiti i Gorana Šarića, rodom iz Rijeke koji je čest gost beogradskih televizija kad je Vučićevu režimu potrebna protuhrvatska nota nekoga rodom iz Hrvatske. Zašto treba upozoriti na Šarićevo djelovanje?

Srbijanski (djeluje u Srbiji) i srpski (riječ je o osobi koja se identificira sa srpstvom) pseudopovjesničar Goran Šarić nižerangirani je velikosrpski trudbenik, a poprilično sam uvjeren kako je riječ o jeftinoj radnoj snazi Vučićeve medijske mašinerije. Donedavno je njegova differentia specifica u odnosu na ostatak te male ali tijesne bare pune krokodila bilo to što je relativno mlađi tip iz Hrvatske. Tako su ga oni koji nama Hrvatima niječu hrvatstvo te nam pripisuju srpstvo spremno predstavljali kao hrvatskoga povjesničara i teologa. Prilikom našega prošloga razgovora, šalio sam se kako su po toj bolesnoj logici svi Hrvati Srbi osim Šarića koji je jedini Hrvat, premda je čovjek i Srbin i Srbijanac. Kako je on prije koju godinu svojim nekontroliranim lajanjem sve svoje velikosrpske karte potpuno bacio na stol te se samoraskrinkao kao klasični velesrbin karadžićevskoga tipa, sve više vrata u Hrvatskoj mu je zatvoreno. Neka ga tamo daleko od mora gdje mu je i mjesto. Ondje je tek jedan od mnogih i kao takav za nas potpuno nebitan, ali bitno je da mu vrata HRT-a, raznih drugih medija te javnih kulturno-znanstvenih institucija u Hrvatskoj i u većinski hrvatskim županijama u BiH ostanu čvrsto zatvorena. S druge strane, sve koje zanima medijska mašinerija Vučićeve despotovine, stanje duha u Srbiji, Šarić je zanimljiv na mikro razini kao mali kotačić koji indukcijom može pomoći pri razumijevanju većega protuhrvatskoga stroja.

Koliko su podudarni Šarićevi i Šešeljevi stavovi?

Zanimljivo je kako u svojim djelima u odnosu na ranosrednjovjekovne čakavce Šešelj u velikoj mjeri nastupa kao hrvatski nacionalistički/romantičarski povjesničar iz XIX. stoljeća. On smatra da su se Hrvati masovno naselili početkom VII. stoljeća ("šest stotina i neke", kako pjeva Thompson) na tobože opustjelo područje od Cetine do Istre, te od Sinjega mora do Une te iz svoje "pradomovine" donijeli svoj iz praslavenskoga već izdvojen "jezik" koji indetificira isključivo sa čakavskim narječjem. K tomu, on drži da se na Korčuli, Pelješcu, Braču i Hvaru nije govorilo čakavskim te tvrdi da su se čakavci naselili samo na Lastovu. Po njegovu su implicitnom mišljenju čakavski težaci na Lastovu ili čakavski ribari na Pagu u 12. stoljeću imali de facto hrvatski moderni nacionalni identitet dok je župan/knez Hrvatin Stipanić, rodonačelnik Hrvatinića, u zapadnoštokavskim Donjim Krajima i vazal bana Hrvata Pavla Šubića bio Srbin na tobože etnički srpskom području. S druge strane, prema Šešelju Srbi donose štokavsko narječje u ranom srednjem vijeku i svi su štokavci od najranijih dana po njemu pripadnici srpske nacije (iako tad nacija nije bilo i još je postojao zapadnojužnoslavenski prajezik). Dodao bih kako Šešelj piše da je štokavština istočnoslavenskoga podrijetla, a čakavština i kajkavština zapadnoslavenskoga podrijetla. Pri tom ne sumnja da su se, kako piše Porfirogenet, nositelji srpskoga imena naselili s područja koje će kasnije biti prepoznato kao zapadnoslavensko ozemlje. Ako je štokavština istočnoslavenskoga podrijetla, a Srbi zapadnoslavenskoga podrijetla (dolaze iz Polablja), onda Srbi nisu pokrenuli štokavsku dijalektalnu stratifikaciju, nego su samo na dio "protoštokavaca" počeli prenositi svoj etnonim. Zapravo, na prostoru zapadnojužnoslavenskoga prajezika tek se koncem VIII. stoljeća, u vrijeme gibanja koje je pokrenuo franački kralj (a poslije car) Karlo Veliki, naselilo mnoštvo slavenskih ratničko-posjedničkih skupina (Obodriti, Bužani, Moravljani, Humljani itd.) ili "plemena" pa tako i gens Hrvata i gens Srba. Doseljenje Hrvata i Srba, njihovo širenje i kooptiranje drugih plemena, uopće nije conditio sine qua non pojave čakavskoga, odnosno štokavskoga narječja iz zapadnojužnoslavenskoga prajezika. Neka mi dokažu suprotno. Neka mi dokažu da su prvi čakavci bili isključivo nositelji hrvatskoga etnonima i identiteta, odnoso da su prvi štokavci bili isključivo nositelji srpskoga etnonima i identiteta.

No da ne duljim, u surječju Vašega pitanja, bitno je naglasiti ili ponoviti kako je Šešelj pobornik teze o ranosrednjovjekovnom masovnom doseljenju Slavena na izvorno neslavensko područje od jugoistočnih Alpa do Egejskoga mora. S druge strane, Šarić je u početku svoje "karijere" naglašavao pseudoznanstveno deretićevsko ili "autohtonističko" stajalište prema kojemu je praslavenski jezik bio dominantan na području Dinarida stoljećima prije Krista. On je tvrdio da su Iliri bili slavenofoni, odnosno da u ranom srednjem vijeku Slaveni nisu donijeli praslavenski jezik i proširili ga na izvorno neslavensko područje dinarskoga gorja i šire. Dovoljno je pogledati Šarićevo gostovanje na HRT-ovoj emisiji Na rubu znanosti pod naslovom "Duhovno naslijeđe drevnih civilizacija" iz 2017. godine. Usput rečeno, to je jedno od samo nekolicine njegovih javnih nastupa koja sam pogledao od početka do kraja iako mi suradnici stalno šalju njegova nekontrolirana baljezganja. Već je tad svatko upućen u temu mogao uočiti kako je riječ ili o panslavističkom aktivistu neojugoslavenske provenijencije ili o korisnom idiotu deretićevske grane velikosrpske mitomanije s obzirom na to da deretićevci sve Ilire drže Slavenima, a sve Slavene drže izvornim Srbima.

Šarić je imao apsolutno najgore riječi za srpske povjesničare i naravno hrvatske povjesničare koji ne negiraju ranosrednjovjekovno doseljenje Slavena na izvorno neslavensko zaleđe istočnojadranske obale. Prikazivao ih je slugama Beča, a hrvatske je povjesničare prozvao bezobraznicima te napisao da lažu te da su "kurvinski odšetali na rezervne pozicije i prave se grbavi" jer sad pišu da su se Slaveni naseljavali u manjim skupinama, a ne masovno kako se u historiografiji mislilo desetljećima ranije. Ne znam, a nije me ni briga, je li Šarić i Šešelju rekao da je bezobrazn te da laže jer Šešelj ne negira ranosrednjovjekovno doseljenje Slavena na izvorno neslavensko područje jugoistočne Europe.

U svakom slučaju, Šarić posljednjih godina sve više nastupa kao karadžićevac pa kao i Šešelj štokavsko narječje identificira s isključivo srpskim jezikom, torlačko narječje implicitno drži dijelom štokavštine, a sve štokavce drži ljudima srpskoga podrijetla. Ovo je meni sve zanimljivo kao osobi koja se aktivistički, no sa znanstvenim afinitetima, bavi velikosrpskm mitomanijom.

Jovan Deretić za svakoga je razumnog čovjeka pseudoistoričar i ridikul. No njegove teze o tome da su rimski carevi bili Srbi, da su Spartanci srpskoga porijekla, jednako kao i Irci, ali i sam Isus Krist itekako imaju brojne sljedbenike u današnjoj Srbiji. Tako se i tenisač Novak Đoković pohvalio kako u koferu uvijek ima njegove knjige. Što nam to govori o stanju duhova u susjednoj Srbiji?

Točno. Novak Đoković, s kojim se rado druže naši sportaši (!), javno se je hvalio kako upija "znanje" pokojnoga Jovana Deretića. Đoković je tako svojedobno napisao sljedeće: "Srbi, narod i rasa! Veliki pozdrav za profesora [Deretića] kojeg osobno poznajem … sklon sam reći da smo [Srbi] starosjedioci, ima dosta dokaza". Možemo samo zamisliti kako bi izgledalo kad bi neki njemački sportaš, npr. Manuel Neuer, napisao "Nijemci – narod i rasa i starosjedioci [Srednje Europe]!"

Deretićevci/autohtonisti, uostalom kao i karadžićevci, ljudsku populaciju, kao genetsko-biološku kategoriju, identificiraju s kolektivnim (ponajprije etničkim) identitetima koji su društvene, pa tako i političko-kulturne, konstrukcije. Ako moderni Srbi imaju "gene" starosjedioca, prema njihovoj logici to znači da su prapovijesni stanovnici Balkana bili Srbi, imali srpski identitet, tj. srpsku narodnosnu svijest. Karadžićevci "srpsku krv" svode "samo" na sve ranosrednjovjekovne štokavce i, kako je rečeno, ne negiraju doseljenje Slavena/Srba. Deretićevci/autohtonisti niječu doseljenje Slavena na izvorno neslavensko područje jugoistočne Europe od VII. do IX. stoljeća, a sve one – pa tako i karadžičevce – koji ne niječu doseobu Slavena drže slugama Vatikana/Rima, Beča i drugih, da citiram hrvatskoga povjesničara Marka Šarića,"'srpstvu nesklonih' imperijalno-religijskih sklopova". Oni zadojeni ovom vrstom mitomanije i teorijom urote za neuke, čak i Vojislava Šešelja – autora knjige Vatikan glavno Satanino gnezdo – proglašavaju slugom Vatikana. Mogli bi se našaliti i reći da je "Šeško" možda naš, hrvatski i katolički, ubačeni dvostruki agent. Šalu na stranu, nabujala mitomanija i teorije urote – bilo karadžićevske provenijencije (Beč i Rim su pohrvaćivali "Srbe katolike" u ranom novom vijeku) ili deretićevske provenijencije (Beč i Rim skrivaju od nas "istinu" da su Srbi starosjedici i da je Balkan izvorno slavenski/srpski od prije Krista) – govore nam o zatrovanosti javnoga diskursa i premnogih srdaca i umova običnih Srba.

Već sam pisao i govorio, kako me teorija urote prema kojoj Srbima "Drugi" nameću/pišu povijest i žele ih držati u nekom podčinjenom stanju kao što strojevi drže nebrojne ljude u kultnom filmu Matrix, nemalim dijelom podsjeća na nacionalistički i nacistički mit o židovskom nožu u njemačkim leđima. Nijemci i Njemačka bili su tako blizu pobjede u Velikom ratu, kaže taj mit, no izgubili su zbog izdaje, pete kolone, njemačkih Židova. Slično tomu, velesrpska mitomanija autohtonističke provenijencije kao sluge Drugih te kao domaće izdajnike poima (rijetke) ozbiljne srpske povjesničare poput pokojnoga Tibora Živkovića. To dovodi do dodatne zatrovanosti i radikalizacije. Što radikalniji i veći mitoman, to bolji Srbin. Pojačava se i od Vučićeve medijske mašinerije sustavno nameće osjećaj ugroženosti i okruženosti male "nevine" Srbije. Svi su protiv njih, ali ih Vučić kao veliki vožd drži na okupu. Sustavno se stvara dojam da bez njega Srbiji i Srbima ne bi bilo spasa ni budućnosti.

Velikosrpski krugovi posebno udaraju na hrvatski jezik pa je tako 2022. donesena tzv. Deklaracija o granicama srpskog jezika. Kako ocjenjujete ovaj dokument?

To je par excellence dokaz da je u Srbiji službena karadžićevska grana velikosrpske mitomanije (i šovinizma) jer su dokument donijele brojne javne znanstveno-obrazovne i kulturne institucije. Riječ je, dakle, o pseudoznanstvenom i neoimperijalnom dokumentu. Na YouTube kanalu Dalmatinska povijest detaljno smo raščlanili pseudoznanstveni i šovinistički sadržaj te deklaracije u videouradku pod nazivimo "Zašto cjelokupno štokavsko narječje ne pripada [isključivo] srpskomu jeziku?" pa o tom ne bih duljio. Ukratko, sastavljači i potpisnici Deklaracije moraju dokazati nedokazivo: 1) da se bez prisutnosti srpskoga ratničko-posjedničkoga sloja, manjinskoga u odnosu na opću slavensku populaciju, iz zapadnojužnoslavenskoga prajezika ne bi izdvojila (istočna i zapadna) štokavština te 2) da su svi izvorni govornici štokavskih govora imali moderni srpski nacionalni identitet u vrijeme kad nije bilo nacija.

Vi dolazite iz Dubrovnika. Upravo dubrovačku književnost Srbija svojata u nizu dokumenata, od Povelje o srpskom kulturnom prostoru do Deklaracije o granicama srpske književnosti. Ipak, to svojatanje je krenulo mnogo prije?

Poznato je kako su krajem XVIII. i u jednom dijelu XIX. stoljeću učeni Srbi hrvatski jezik hrvatske književnosti i leksikografskih djela iz Dalmacije pa tako i Dubrovnika poimaili i izrijekom određivali upravo tako – kao hrvatski jezik. Ti isti Srbi prevodili su djela s hrvatskoga književnoga jezika štokavske (ikavske i ijekavske) stilizacije na svoj srpski književni jezik. O tom je jezgrovito i pitko pisao Mario Grčević u svojoj opsegom maloj ali monumentalnoj knjizi Ime Hrvat za koju je Slavica Stojan, prilikom predstavljanja knjige u Dubrovniku 2019. godine, s pravom rekla da ju se čekalo cijelo jedno stoljeće.

Sustavno srpsko svojatanje hrvatske književno-jezične baštine, i to ne samo iz Dalmacije, počinje tek s djelomično uspješnom provedbom revolucionarne reforme srpske književnojezične prakse u Srbiji koju je, na daljinski upravljač iz Beča, provodio Vuk Stefanović Karadžić. Ona izlizana izreka "opće je poznato" doista vrijedi što se tiče Karadžićeve reforme. U hrvatskoj je znanosti, naime, opće poznato da je Karadžić reformu srpskoga književnoga jezika uvelike temeljio na starijim hrvatskim književno-jezičnim zasadama i baštini. O tom su pisali već spominjani Mario Grčević i Nataša Bašić, a i mnogi drugi poput Mirka Tomasovića. To je izrijekom priznavao i sam Vuk Karadžić kad je pisao kako su katolički štokavci, koje izbjegava priznati Hrvatima, pisali na svojem narodnom jeziku najkasnije već u XVI. stoljeću, daleko prije Srba koji de facto nisu imali književnosti pisane na narodnom jeziku (ni štokavske ni torlačke stilizacije) sve do kraja XVIII. stoljeća. On je Srbe pozivao da se ugledaju na hrvatski književni jezik te je sam sebe vidio kao nastavljača hrvatske književne tradicije, no na koju je pečatio srpsko ime.

Inače, u članku "Srbi svi i svuda" kao primjer uzorita pisanja na "srpskom" jeziku, Karadžić navodi pjesmu "dalmatinskoga fratra Petra Kneževića iz njegove knjige 'Pisme duhovne razlike', koja je naštampana u Mlecima 1765 (dakle opet prije prve knjige našega Dositeja)." Nije mi poznato je li Karadžić znao da je Knežević (1701.-1768.) jezik svojih djela izrijekom nazivao harvatskim.

Sve u svemu, u hrvatskoj je znanosti ali i šire u društvu, poznato kako velikosrpski mitomani svojevrsne "rupe" u vlastitoj kulturno-književnoj baštini nastoje popuniti jabukami Zoranićeve Vile Harvatice, dakle starijim djelima hrvatske književnosti. Rupe stavljam pod navodnike jer nije riječ o istinskim rupama u srpskoj kulturi, nego jednostavno o drugoj kulturi. Riječ je o istočno-pravoslavnom uljudbeno-kulturnom krugu u sklopu kojega se je odvijala i naposlijetku okončala srpska etnogeneza i nacionalna integracija u odnosu na zapadni, katolički, uljudbeno-kulturni krug u sklopu kojega se odvijala i naposlijetku okončala hrvatska etnogeneza i nacionalna integracija. Ipak, s obzirom na trenutni sukob pravaca velikosrpske mitomanije što svoje korijene vuku uvelike u vrijeme formiranja srpske nacije (XIX. stoljeće), moglo bi se reći da proces srpske etnogeneze i/ili nacionalne integracije još nije okončan. Srpski se nacionalisti i mitomani ni u XIX. stoljeću nisu slagali tko jesu, a tko nisu Srbi. Karadžićevci su, za razliku od svetosavaca, sve štokavce pa tako i štokavske Hrvate držali Srbima, no na više mjesta su, poput samoga Karadžića, priznavali da hrvatski govornici štokavskih govora nemaju srpski identitet, tj. da nisu Srbi, ali su ih oni na razne načine silno htjeli i nastojali posrbiti. Karadžić je tako napisao da je Hrvatima (koje naziva rimskim, katoličkim, Srbima) "teško Srbima nazvati se, ali će se po svoj prilici i tome malo-pomalo naviknuti", a naviknut će se uz propagandu i na razne druge načine (npr. uz podmićivanje, uhljebljivanje itd.).

Srpsko svojatanje starije hrvatske književnosti štokavske stilizacije nastavit će se sve dok u Srbiji i u srpskim dijelovima BiH i CG dominira karadžićevski pravac velikosrpske mitomanije, odnosno dok se Srbi ne pomire sami sa sobom, svojom poviješću i s činjenicom da, kako s punim pravom priznaje patrijarh srpski Porfirije, od najranijega razdoblja razvijenoga srednjega vijeka pa do formiranja srpske nacije nije bilo srpstva bez pravoslavlja. Sve minjaturne i kratkotrajne iznimke poput srbokatoličkoga pokreta u Dubrovnika u drugoj polovici XIX. stoljeća potvrđuju to svojevrsno pravilo.

Zanimljivo je da Srbi svojataju i Ruđera Boškovića…

Zanimljivo je, ali ne čudi, a o tim bespredmetnim svojatanjima sve bitno napisali su Stipe Kutleša, Marinko Marić, Domagoj Vidović, Mirko Tomasović, Marito Mihovil Letica i drugi. Meni je osobno zanimljivo kako velikosrpski mitomani kad svojataju Boškovića navode ponajprije njegovo navodno djelomično pravoslavno podrijetlo. Naime, navode da su mu otac i/ili otčevi predci bili pravoslavci i da je prema tomu Bošković Srbin. Time neizravno daju do znanja da je za Srbe katoličanstvo nešto strano, odnosno da su srpstvo i katoličanstvo nespojivi, kako u Boškovićevo vrijeme, tako i u stoljećima prije Boškovića. Dakle, prvo se instinktivno, ali indikativno, hvataju toga navodna pravoslavlja (dijela) Boškovićevih predaka, a ne štokavštine, ne (i)jekavštine, ne manipulativna tumačenja Porfirogeneta itd. Sami sebe stalno, na ovaj ili onaj način, pobijaju. Zabavno mi je to promatrati sa sigurne distance uspostavljene pobjedom Hrvatske vojske u Operaciji Oluja. Neka je vječna slava našim braniteljima!

Kako je prilikom predstavljanje svoje nove knjige o Boškoviću 10. listopada ove godine rekao Stipe Kutleša, nužno je o neutemeljenu srpskom svojatanju Boškovića pisati i govoriti na engleskom i drugim stranim jezicima. Tomu je tako jer je, kako je na svoj način rekao Kutleša, velikosrpska propaganda (uostalom kao i velikobošnjačka) neumoljiva te činjenice i argumenti velikosrbima ništa ne znače. Mi Srbima ne možemo pomoći da se oslobode mitomanije, ali možemo i moramo pomoći samima sebi. Jačati cordon saintaire spram Vučićeve despotovine, izolirati ju što više, prikazati ju svijetu onakvom kakva jest, a ne radi tuđih neoimperijalnih i globalističkih ciljeva Srbiji ići niz dlaku i Vučića srdačno primati u gradu koji su granatirali oni Srbi inspirarni ideologijom što ju je tad javno i izravno propagirao, a danas podlo potiče, dok sebe pred zapadnim središtima moći prikazuje kao nekakva umjerenjaka.

U svojatanju Dubrovnika Srbi se često pozivaju na pokret tzv. Srba katolika. Što nam o tome možete reći? Postoje li danas sljedbenici toga pokreta u Dubrovniku ili se radilo o malobrojnoj skupini bez većeg utjecaja?

Da. Primjerice srpski povjesničar Jeremija Mitrović 1992. godine, dakle u vrijeme srpskoga granatiranja i opsade Dubrovnika, izdaje knjigu Srpstvo Dubrovnika, a tiska ju Vojna štamparija u Beogradu. U knjizi se predmoderni Dubrovnik, srednjovjekovna komuna i kasnije republika, prikazuje kao tobože srpski isticanjem srbokatoličkoga pokreta iz druge polovice XIX. stoljeća. To je samo po sebi potpuno neznanstveno i nema veze sa zdravim razumom. K tomu, neznanstveno je i potpuno redikulozno to što pojedine navode o tobožnjoj srpskosti predmodernih Dubrovčana koje su iznosili pripadnici srbokatoličkoga pokreta Mitrović prikazuje kao nekakve apsolutne povijesne istine o identitetu predmodernih Dubrovčana. Da ne govorim kako potpuno izbjegava skoro sve potvrde hrvatskoga imena za puk i/ili jezik Dubrovačke Republike. One rijetke koje ne izbjegava, poput Zlatarićeva određivanja svojega zavičajnoga dubrovačkoga govora kao Harvackoga nemušto nastoji relativizirati. O relativiziranju Zlatarićeva izričita nazivanja dubrovačkoga govora hrvatskim postoji detaljan video na kanalu Dalmatinska povijest.

Opisani Mitrovićev modus operandi, projiciranje srpstva pripadnika srbokatoličkoga pokreta na predmoderne Dubrovčane kojima je srpstvo bilo nesvojstveno i strano, standardan je kod nebrojnih srpskih intelektualaca i običnih Srba zadojenim velesrpskom megalomanijom i mitomanijom. Nedavno sam od jednoga srpskoga doktora politologije naišao na sljedeći "argument": Srba katolika bilo je toliko mnogo u južnoj Dalmaciji pa je zbog toga Nikola Tolja o njima mogao napisati monografiju od 800 stranica. Smijurija. To što je Tolja napisao brojem stranica veliku polemičnu knjigu pod naslovom Srbi katolici – istine i zablude ne znači ipso facto da je pripadnika srbokatoličkoga pokreta bilo mnogo u odnosu na ukupno stanovništvo južne Dalmacije. Koliko mi je poznato, desetljećima se o tom pokretu zapravo nije pretjerano puno pisalo, a onda je Ivo Banac oživio temu sa svojim člancima o "vjerskom pravilu i dubrovačkoj iznimci". Mlađi povjesničari poput Stjepana Ćosića u međuvremenu su nadopunili mnoge rupe i napisali nove radove na temu, npr. na temu srbokatoličkih tiskovina i publikacija. Kao nezaobiliazan uvod u temu istaknuo bih prve stranice Ćosićeve knjige Dubrovački koluri: uspon i pad srbokatolika u Dubrovniku u kojima ovaj povjesničar jezgrovito opisuje uzroke nastanka, djelovanje i slom srbokatoličkoga pokreta u Dubrovniku. Riječ je bila o manjoj obrazovanoj skupini srbocentričnih Dubrovčana, koja nije bila bez utjecaja, dapače, ali koja zbog – kako to sažimlje Ćosić – nedostatka etnokulturnoga potencijala nije uspjela proširiti svoj identitetski projekt na veći broj žitelja južne Dalmacije. Podatak koji najviše treba isticati jest taj da su "srbokatolici" izbjegavali uporabu srpskoga imena među običnim hrvatskim katoličkim pukom dubrovačkoga kraja s obzirom da je tomu puku srpsko ime bilo nesvojstveno i vezano uz pravoslavce "preko brda". Gospodin Ćosić mi je dao privolu da uvodne stranice spomenute knjige prevedem na engleski i objavim ih na Academiji, ali još nisam uhvatio vremena, odnosno još mi nije došlo na red, ali hoće – ako Bog da – ove zime!

Bitno je istaknuti, što ističe i Tolja, da se tu nije radilo o mrziteljima Dubrovnika, dapače, bili su to lokal-patrioti. No, da odgovorim na Vaše pitanje, naravno da toga pokreta odavno nema u Dubrovniku, a tijekom srpske hegemonije, siledžijstva i sustavnoga protuhrvatskoga nasilja u Kraljevini SHS, vjerojatno su se i ostarjelim i tad već poraženim pripadnicima toga pokreta otvorile oči. Dakle, srbokatolički pokret doživio je poraz prije više od jednoga stoljeća, a do novoga takvoga pokreta moglo bi doći ako bi se pojavila utjecajnija skupina separatista. Lako bi ih se prepoznalo. Oni bi kao srbokatolici XIX. stoljeća izbjegavali izravnu uporabu srpskoga imena za sebe i hrvatski puk mojega zavičaja, već bi se zvali "Dubrovčanima", a financirao bi ih Beograd. Igrali bi lukavo isticanjem dubrovačke "posebnosti" u odnosu na ostatak Dalmacije, isticali bi grb Dubrovačke Republike u kruni hrvatskoga grba, zalagali bi se da se od bivšega teritorija Dubrovačke Republike načini posebna regija itd. Imali bi vrlo vjerojatno i jaku neojugoslavensku notu, bili bi skloni Europskoj uniji načinjenoj od regija koje nadilaze granice nacionalnih država. No nismo mi Hrvati od jučer. Vjerujem da bismo prepoznali te tendencije i da bismo imali nekakve nove Supile i pravaše koji bi se tomu srčno suprotstavili s pozicija hrvatskoga integralnoga nacionalizma.

Ipak, o dubrovačkim ste temama javno polemizirali i s nekim pojedincima iz Hrvatske, a neki od njih su zaposleni i u Upravnom odjelu za poslove gradonačelnika u Dubrovniku…

Ako je riječ o polemici, onda je prije riječ o jednostranoj polemici (s moje strane). Ipak, nije riječ o (dvosmjernoj) polemici nego o poduljem tekstu što sam ga napisao na portalu Heretica, a u kojem reagiram na protuhrvatske nebuloze što ih je za Dubrovački vjesnik iznio povjesničar, književnik i politički sinekurist Goran Cvjetinović. Naime, slučajno sam naletio na naslov članka na mrežnoj stranici ovih novina u kojem, među ostalim, stoji Cvjetinovićevo retoričko pitanje "Gdje je to Bošković rekao da je Hrvat?". Pročitavši to odmah mi je bilo jasno koja je ura!

Kupio sam tiskano izdanje Vjesnika, pročitao što je sve Cvjetinović kazao i analizirao neke njegove doista sporne, pa i nebulozne, oikofobne i protuhrvatske besjede. Primjerice na tragediju kakav je bio građanski rat na području bivše Kraljevine Jugoslavije od 1941. do 1945. Cvjetinović gleda kroz binarnu i radikalno lijevu optiku pa su mu partizani pozitivci, a domobrani negativci. Vrijeđa Tuđman, izvrće i laže kad veli da je utemljitelj stranke koja ga je upošljavala u Županiji kao savjetnika za medije i daje mu posao službenika Upravnoga odjela za poslove gradonačelnika "izvalio" da "su ustaše bili izraz volje hrvatskoga naroda".

Da ne duljim pri sažimljanju teksta na Heretici, valja dodati da je svu "raskoš" svojega golemoga intelekta i opravdanost svoje titule doktora povijesne znanosti Cvjetinović pokazao kad je zamjerio Hrvatima to što Ruđera Boškovića držimo pripadnikom hrvatskoga protonacionalnoga korpusa jer, kako veli, "gdje je to Ruđer Bošković rekao za sebe ili je netko drugi rekao za njega u njegovo doba da je Hrvat". Što će nam velikosrpska propaganda o Boškoviću pored ovakvoga doktora znanosti, što je titulu stekao na doktorskom studiju Povijest stanovništva Sveučilišta u Dubrovniku, te koji je zaposlen kao Frankovićev Viši savjetnik-specijalist za medije, kulturu, međunarodne odnose i informiranje? Riječju, što će nam neprijatelji pored ovakvih prijatelja?

Posljednjih godina sve se snažnije udara i na identitet Hrvata Bunjevaca i Šokaca u Srbiji. Što po Vama stoji iza tih nastojanja?

Riječ je o velikosrpski motiviranom protuhrvatskom nacionalnom inženjeringu s ciljem konačnoga posrbljivanja Hrvata Vojvodine. Svojevrsnom bunjevačkom zaobilaznicom nastoji se doći do (vele)srpskoga cilja. Kako je u svoje vrijeme o tom "konačnom rječjenju" jezgrovito pisao Karadžić: "još samo da je Šokce [Hrvate katolike – V.M.] dotle dovesti da reknu da su Srbi i da prime naša slova, a neka vjeruju šta im drago". Bunjevački govor/dijalekt novoštokavsko-ikavskoga dijalekta hrvatskoga jezika Srbija je (srbijanske javne vlasti) proglasila zasebnim jezikom. Ikavicu proglasimo jednakopravnim izgovorom (uz ijekavski) u hrvatskom standardnom jeziku i ubijmo više muha jednim zamahom!

Inače, volio bih pročitati odgovor koji bi na Vaše pitanje dao ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Srbije i vođa bunjevačkih Hrvata Tomislav Žigmanov.

Najvažniji srpski geopolitičar dr. Milomir Stepić javno je objavio nacrt novoga komadanja Srbiji susjednih zemalja, a aktualni predsjednik srbijanske Vlade Miloš Vučević je u veljači ove godine sudjelovao u promotivnom spotu, tada još kao ministar obrane, u kojemu je vijorila zastava tzv. Republike Srpske Krajine. Jesu li svi navedeni oblici kulturne agresije po Vama u perspektivi usmjereni na nove projekte teritorijalne ekspanzije?

Sad bih Vam mogao reći kako je to sve igrokaz za glasače, no Povijest nas uči kako velesrpski megalomani samo čekaju priliku – nekakvo implodiranje sigurnosne arhitekture u Europi – kako bi silom nastojali osvojiti ono što nisu uspjeli u prijašnja dva stoljeća. To je stara prijetnja, no trenutna nam to nije glavna egizstencijalna prijetnja. U ovom momentu Hrvatsku ne mogu ugroziti kao 1991. godine, a vjerojatno u dogledno vrijeme ne će ni biti u stanju da nas opet tako ogroze.

Mi se svakako moramo uzdati u se i u svoje kljuse. Nitko sa strane, komu to nije u interesu, nam ne će pomoći. Podsjetimo se kako su Sjedinjene Države 1991. Miloševićevoj Srbiji de facto dale zeleno svjetlo da se vojnom agresijom skrši "separatistička" Hrvatska. Sjetimo se riječi Jamesa Bakera u lipnju te godine.

Nekakva nova velikosrpska agresija na Hrvatsku danas nam je na 97. mjestu egzistencijalih prijetnji. Egistencijalna prijetnja za Hrvatsku, ne kao puki okvir, nego kao za nacionalnu državu hrvatskoga naroda u punom smislu riječi i za Hrvate kao naciju, jest zamjena stanovništva, pad natalitata, globalistički projekti, globalistička monokultura, protudemokratska liberalna hegemonija, kultura smrti itd. Hrvati su sve preživjeli kroz svoju dugu povijest, ali nikad nisu bili suočeni s potpunim uništenjem civilizacije u sklopu koje su se i konstituirali kao nacija. Zapadna civilizacija je zrak koji udišemo i ona propada ne zbog "istočnih barbara", nego iznutra.

Evo primjerice nedavno sam čitao kako je jedan vetaran britanske vojske i kršćanin u Velikoj Britaniji osuđen zbog misaonoga zločina jer je u sebi molio ispred klinike za pobočaje. Liberalna revolucija neumoljiva je, ona ne trpi drukčije suprotno mišljenje, religije, uvjerenja, već nemeće – ako treba i silom – svoje ortodoksije, svoju religiju. Strogo govoreći, ne postoji sekularna država. Liberalni režimi to jasno pokazuju. Oni društvu odozgo nameću svoju liberalnu religiju. No problemi (liberalna hegemonija i sve što ona donosi) i rješenja (kršćanstvo, konzervativizam, republikanizam, demokracija, nacionalizam) zapadne civilizacije unutarnje su prirode. To su teme koje me zaokupljuju čak i više nego tema velikosrpske mitomanije. Slično gledanju dokumentaraca, pogled na zemljopisno blizak, a civilizacijski udaljen, Istok odmara me od naših unutarnjih i egizistencijalnih pitanja!

Kako se na sve navedeno postavlja Republika Hrvatska? Je li normalno da se financiraju knjige kao „Krajina“ ili pak tjednik „Novosti“ koji su direktno u službi geopolitike i ideologije „srpskog sveta“?

Kad bi hrvatski vlastodršci imali barem malo republikanskoga duha i osjećaja za hrvatske nacionalne interese, ponos i čast hrvatske nacije, onda bi jasno svima u Europskoj uniji dali do znanja da Republika Hrvatska ne će dozvoliti Srbiji pristupanje u Uniju dok u Srbiji dominira velikosrpska politička kultura te dok srpske elite kontinuirano truju srdca i umove ubičnomu srpskomu puku. Dojma sam da su pripadnici naših vlasti u velikoj mjeri "stoka sitnoga zuba" koja je spremna za doista sitne šolde i fotelje u institucijama EU-a i Sjevernoatlantskoga saveza, preko kostiju tisuće Hrvata koje su ubile srpske snage inspirirane velesrpskom ideologijom, istu tu nepromijenjenu Srbiju objeručke – i za račun tuđih neoimperijalnih interesa – prihvatiti kao novu članicu euroatlantske "obitelji". Da ih je toliko strah Velikoga Brata – američkoga imperija i njegovih europskih pijuna poput kastrirane Njemačke – pa ni pol jada! No ne vjerujem da je riječ o kukavičluku, već ponajprije o sluganskom odnosu spram angloameričko-briselskih središta moći proizišlom iz okorjela oportunizma i odmalena usađivana "snađi se druže" stava koji bismo mogli odrediti kao res idiotica – briga za vlastite privatne interese i ambicije nauštrb nacionalnih interesa. Mladeži najvećih hrvatskih stranaka odozgo se sustavno prožimaju tim duhom idiotizma i nacija ubrzano propada. Kakvi pastiri, takve ovce! S obzirom na to da su Republiku Hrvatsku de facto stvorili komunisti, tj. "naša" republička UDBA, kako ne bi završili kao Ceaușescu, nije se za čuditi što je – nakon Tuđmana, tj. nakon detuđmanizacije – državotvorstvo svedeno na najniže grane.

Plus ça change, plus c'est la même chose, kako se veli. Poljski filozof i političar Ryszard Legutko u svojoj kultnoj knjizi Demon u demokraciji jako lijepo opisuje kako se stari komunistički kadar te njegovo ideološko i biološko potomstvo vrlo brzo prilagodilo prijateljskoj im liberalnoj hegemoniji, globalistima i nadnacionalnim demokratski deficitarnim projektima poput EU. Sad će netko reći "i Tuđman je bio komunist ali je bio istinski državotvorno nastrojen". Naravno, nisu svi pripadnici Partije bili protiv hrvatskoga državotvorstva. Naravno da nisu, ali sam dojma da je onaj dio crvene buržoazije koji Hrvatsku oportuno prihvaća isključivo kao puki okvir ispražnjen istinskim državotvornim sadržajem i republikanskim duhom, nadjačao nacionalno osviještene pripadnike bivše Partije i, naravno, one koji nisu bili njezinim dijelom. Nije za ludu ona Thompsonova "loša bila 45.-a", prijelomna godina u kojoj je pobijeno i raseljeno mnoštvo Hrvata što nisu bili ni članovi malobrojna ustaškoga pokreta ni čuvari logora u Jasenovcu, a koji su bili istinski rodoljubi i skloni hrvatskoj državnosti u punom smislu riječi. Prava je tuga što je vodstvo HSS-a na čelu s Vlatkom Mačekom 1941. dopustilo da te ljude zavede mala skupina očajnih revolucionara i nacionalista za koju nitko nikad nije glasovao, ali lako je nama 2024. palamuditi o tim vučjim godinama.

Da se vratim na Vaše pitanje, naravno da mi je neprihvatljivo – ali me uopće ne čudi – da se javnim novcem financiraju perfidne, a opet uopće nesuptilne, protuhrvatske i radikalno lijeve Novosti. Knjigu Krajina nisam pročitao pa o njoj ne mogu dati sud.

Dovoljno je imati na umu veleizdajničko ponašanje krivokletnika Stipe Mesića i njegovo otvaranje predsjedničkih arhiva protuhrvatskim aktivistima i agentima. Činjenica da je i drugi put izabran za predsjednika te da ga – koliko se sjećam – nitko nikad nije rajčicom pogodio na putu (koliko god to grozno zvuči) dosta govori o nama Hrvatima. U mnogim državama bilo bi mu suđeno, a vjerojatno bi mu prijetio doživotni zatvor. Ne mislim nužno uopće na nezapadne zemlje!

Ni pripadnicima visokoga klera Crkve u Hrvata nije za oprostiti to što su kao "sugovornika" u Mješovitoj komisiji o Stepincu svojedobno prihvatili notornoga Nikolu Žutića. Podsjetit ću kako je riječ je o članu Srpske radikalne stranke i suradniku beogradskoga Instituta za savremenu istoriju. U toj funkciji Žutić 2005., dakle prije rada Komisije, objavljuje "znanstveni" rad "'Srbi svi i svuda' – 'Hrvatske zemlje' bez Hrvata" u kojem, između ostaloga, u neonacističkoj maniri zamjera svojim kolegama jer su navodno zanemarili "stvaranje i razvoj vjerskih nacija iz srpskog biološkog tkiva". Na predstavljanju Šešeljeve voluminozne knjige Rimokatolički zločinački projekat veštačke hrvatske nacije Žutić je, kao jedan od predstavljača, priznao kako je on čak radikalniji od četničkoga vojvode i ratnoga zločinca te izjavio da smatra kako ni "čakavci ne mogu biti Hrvati", implicirajući da su i oni (a ne "samo" svi štokavci i torlaci) zapravo "Srbi". Žutić je 2006. okrunio ova svoja razmišljanja objavljivanjem knjige Srbi rimokatolici – takozvani Hrvati. Crkva je u Hrvata (Hrvatska biskupska konferencija) sredinom prošloga desetljeća tu osobu prihvatila kao "sugovornika" s kojim je valjda vodila "argumentirani dijalog" o Stepincu.

Nakon što sam rekao "amen" pošto mi je tijekom krizme tadanji dubrovački biskup Želimir Puljić rekao da primim pečat dara Duha Svetoga, od njega sam – u viteškoj maniri – dobio očinski i prijateljski blag šamar da ne zaboravim taj trenutak (vidite da djeluje). Možda i mi naše pastire trebamo tu i tamo "ošamariti" i podsjetit ih da je i Krist bičem nasrnuo na one koji su oskvrnuli svetinje te da je i On imao rodoljubni osjećaj za svoj izraelski narod!? Jesu li naši popi Svetoga Otca i njegov uži krug svojedobno upozorili da su i bivši srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić i sadašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić recenzenti Šešeljeve knjige Vatikan glavno Satanino gnezdo iz 2006. godine? Naime, samo nekoliko godina nakon objavljivanja toga djela, Papa je obojicu srdačno primio, a vjerojatno s njima podijelio i pokoju besjedu o Stepincu! Nije to njemu za zamjeriti, nego nama. Je li se Vučić ikad javno i nedvosmisleno ispričao Hrvatskoj i svim njezinim stanovnicima (uključujući i Srbe) zbog svojega notornoga govora u Glini pred Oluju u kojem je okupljenomu srpskomu puku obećao da Glina nikad ne će biti Hrvatska te da će uskoro Srbi u Hrvatskoj živjeti u velikoj Srbiji do Virovitice, Karlovca i Karlobaga? Sami smo sebi najveći neprijatelji!

Dio ste vrijednog projekta „Dalmatinska povijest“ na YouTube kanalu u okviru kojega se raskrinkavaju brojni ne samo velikosrpski mitovi. Kako je došlo do ideje za ovaj projekt? I koje ste od zanimljivijih tema do sada obradili?

Sve je počelo na Twitteru. Nas je nekoliko "cvrkutalo" (tvitalo) o povijesti i politici te smo često složno razbijali žilave velikosrpske mitove što ih uporno šire online srpski bojovnici, uključujući i neki tadanji ministri u srbijanskoj Vladi poput Ratka Dmitrovića, ali i drugi pripadnici srpskih elita. Prepoznali smo zajedničke interese, ljubav prema povijesnim činjenicama i domovini, povezali se prvo na toj platformi, upoznali se uživo, sprijateljili i stvorili neformalnu grupu koju ćemo nastojati institucionalizirati u udrugu. Svi živimo u Dalmaciji (Dubrovnik-Brač-Split-Solin-Zadar), a samo jedan list naše gore podrijetlom iz makarskoga primorja živi u glavnom gradu svih Hrvata – Zagrebu. Imamo jednoga politologa, dvojicu povjesničara i jednoga povjesničara umjetnosti. Kolega s Brača, inače diplomirani elektrotehničar, se je na Twitter uključio upravo kako bi suzbijao nabujalu velikosrpsku mitomaniju i Hrvatima predočio mnoštvo predmodernih dokumentiranih potvrda hrvatskoga imena koje naši povjesničari i jezikoslovci nisu naveli na jednom mjestu ni objavili preslike originala. Slično legendarnomu Darku Žubriniću, on je prvi od nas koji je počeo neumorno raditi na istraživanju i kontaktiranju arhiva i knjižnica, a mi smo mu se pridružili. Srednjovjekovne i ranonovovjekovne dokumente u kojima se spominje hrvatsko ime kao ime za narod i jezik Dalmacije prezentirali smo i širili na Twitteru i drugdje. Zbog ograničena prostora na Twitteru, kolega s Brača imao je ideju napraviti tri dulja videouradka na YouTubeu u kojima bi ih što više naveo i opisao. Prvi video niza naslovljen je "Svjedočanstva o hrvatskom identitetu Dalmacije: izvorima protiv mitomanije". Zato i ime Dalmatinska povijest za kanal iako je riječ ne o povijesti pokrajine, već o povijesti hrvatskoga proto-nacionalnoga korpusa, odnosno o suzbijanju mitomanije koja tomu korpusu niječe hrvatski karakter.

Zasad imamo samo 37 videouradaka, ali nastojimo se istaknuti specijaliziranošću i kvalitetom. Raščlanili smo mnoge velikosrpske mitove, poput onih vezanih uz protonacionalnu pripadnost stanovništva Dubrovačke Republike, odnosno nacionalnu pripadnost stanovništva Dubrovnika krajem XIX. stoljeća. Ideja i tema nam ne manjka, samo nam je vrijeme neprijatelj, jer imamo više poslova od kojih živimo te obiteljske obaveze. Za načiniti kvalitetan video treba dosta vremena, a izlizana izreka "vrijeme je novac" osobito drži vodu za današnje mlađe pripadnike opadajuće/osiromašujuće srednje/radničke klase koji ne moge živiti od samo jednoga pa ni dva posla kao što su mogle prijašnje generacije naše zapadne civilizacije. No nije u šoldima sve, tako da ćemo uvijek naći vremema za kanal. Velika nam je osobna zadovoljština objavljivanje videouradaka. Imamo malu ali moglo bi se reći fanatičnu sljedbu kojoj se sviđa sadržaj naših uradaka. Svaki poticajni komentar te naše malobrojne hrvatske sljedbe – iz Domovine i svijeta – daje nam vjetar u leđa ili, ako hoćete, u jedra/jidra.

Razgovarao. Davor Dijanović

Hrvatski tjednik/hkv.hr

Zadnji komentari

Velikosrpstvo je sastavni dio nacionalnoga identiteta premnogih Srba