Svjetski prevrat je stvarnost
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Prosinac 2024 08:42
Ovaj se osvrt kao i većina mojih novijih osvrta isto bavi jednom od bitnih značajki današnjeg svijeta. Osvrt se bavi prevratom ili revolucijom u globaliziranom svijetu. Nije riječ o prevratu u jediničnim političkim zajednicama ili državama, nego upravo u našoj globaliziranoj vrsti kao cjelini ili kao životnom organizmu.
Mnogi ljudi uočavaju goleme promjene u politici unutar naše vrste, ali je mnogo i ljudi, koji ne prihvaćaju tekuće promjene pa ih pripravno i uporno niječu.
Ljudi se razlučuju po uporabi svoje umnosti ili inteligencije. Jedni ljudi njeguju svoju, prirodnu, zbiljsku umnost, a drugi su ljudi opsjednuti svjetonazorom ili ideologijom: oni zapravo imaju tuđu, umjetnu i redovito skupnu umnost. Drugi način umnosti rabe ljudi, koji ne ispovijedaju to što vide, nego to za što su im kapitalistički mediji rekli da se događa.
Sad teče jedna, velika revolucija u globaliziranoj vrsti, ali je prije – u svijetu nacionalnih država – bilo mnogo prevrata. Povjesničari i politolozi su prevrate dijelili po političkim snagama, koje su navodno izvodile revolucije. Govorilo se je o staleškim ili klasnim revolucijama, od kojih je Karl Marx napravio veliku političku priču ili mit, ali i o nacionalnim revolucijama. Primjerice, Velika oktobarska revolucija 1917. godine nije bila staleška revolucija, nego nacionalna, pučka ili narodna, jer su je poveli i proveli velikoruski nacionalisti predvođeni Vladimirom Lenjinom.
Ipak, u kojugod vrstu povjesničari svrstali neku revoluciju, sve revolucije u razlučenim državama ili političkim zajednicama vodile su promjeni političkog sustava. Svrha promjene političkog sustava države uvijek je bila stvaranje političkog sustava, koji će omogućiti bolje upravljanje prostorom i ostalim životnim izvorima na dobrobit naroda ili životne zajednice.
Državu određuju: (1) pučanstvo zatečeno na određenom zemljopisnom prostoru, koje priznaje istu vrhovnu vlast; (2) postojanje posebnog osoblja ili državnog ustroja, koje provodi odluke vlasti te postojanje vojne službe, koja rabi silu kad je potrebno i koja štiti vlastitu zajednicu od sličnih uspostavljenih zajednica; (3) priznanje državi prava na neovisno djelovanje na pučanstvo nastanjeno na državnom prostoru od ostalih, slično uspostavljenih država; (4) načelna ili zbiljska mogućnost da pučanstvo države smatra da pripada istoj životnoj zajednici; i (5) načelna ili zbiljska mogućnost da je pučanstvo države koje sastavlja zajednicu pripravno ispunjavati svoje obveze i sudjelovati u diobi ostvarenih dobrobiti.
Politički sustav države ne čine samo ustav, državni zakoni i propisi, nego i svrhe postojanja države, granice snošljivosti u postupanju građana i države, pravila političkog postupanja, politički običaji i, dakako, očekivanja pučanstva, koja bi ok revpolitičke vlasti trebale uvažavati. Često se događa da politička zajednica prestane postojati, jer nema primjeren politički sustav, koji jamči opstanak države i ispunjenje očekivanja pučanstva. (Kineska država neprekidno traje već 2.245 godina. Poslije sloma komunističkog sustava na istoku Europe rasule su se europske višenarodne političke zajednice: Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, koje su bile utemeljene prije samo stotinjak godina, 1917. ili 1918. godine.)
Revolucijski zamah može zahvatiti prostor širi od prostora jedne države. Tako je bilo 1848. godine, 1917. godine i 1945. godine. Prvo, revolucija 1848. godine izbila je u Francuskoj, gdje je poslije sloma Bonapartea 1814. godine došlo do „prve obnove“ loze Burbona, kad je Karlo XVIII., brat smaknutog Karla XVI., postao kraljem. Kad se je Bonaparte iz progonstva na otoku Elbi probio do Pariza, Karlo je pobjegao, ali se je poslije dosmrtnog progonstva Bonapartea ponovo vratio na prijestol. To je bila „druga obnova“ loze Burbona koja je trajala do Srpanjske revolucije 1830. godine kad je za kralja doveden knez Louis Philippe I. iz loze Orléansa, koja je bila ogranak loze Burbona i koja je trajala do 1848. godine kad je ponovo uveden republikanski sustav.
Revolucija 1848. godine proširila se je gotovo cijelom Europom sve do Mađarske. Francuzi su nastojali svoj novi republikanski sustav preslikati na ostale zemlje Europe kako bi uspostavili svoju novu, područnu hegemoniju, jer nisu mogli pregorjeti slom europskog Kontinentalnog sustava, koji je bio uspostavio Bonaparte.
Drugo, poslije Velike oktobarske revolucije 1917. godine trockističko krilo Komunističke stranke nastojalo je mimo volje Lenjina i kasnije Staljina protegnuti komunistički politički sustav na ostale zemlje Europe, kako bi se uspostavila nova područna hegemonija.
Treće, poslije poraza Trećeg Reicha 1945. godine i poslije svoje slavodobitne pobjede, Amerika je nastojala stvoriti svoju „područnu“ hegemoniju, kojoj je podlegla polovica svijeta bez dijela svijeta koji je Staljin nadzirao u Istočnoj Europi i u velikom dijelu Azije.
U naše vrijeme Turska, kojom od 2003. godine vlada Redžep Erdogan, uspostavlja područnu političku hegemoniju koja bi uključila Azerbajdžan, Cipar, Siriju, dio Iraka, ali i gospodarsku hegemoniju, koja bi se protezala naftonosnim i plinonosnim područjima istočnog Sredozemlja.
U spomenutim primjerima nastojanja uspostave područne hegemonije riječ je o vladavini hegemona nad vanjskom politikom zemalja, koje su milom ili silom prihvatile hegemoniju, iako se pripadnicama hegemonije prepušta vođenje washingtonunutarnje politike. U carevinama ili imperijima sva se politika vodi iz središta carevine, ali takav način vladavine više se ne može uspostaviti u svijetu. Sve velike carevine su propale tijekom devetnaestoga i dvadesetog stoljeća. Sad se rasipaju i američka hegemonija i njoj podređena briselska podhegemonija. Samo usijanim glavama u Washingtonu i Bruxellesu nije jasno da u globalnoj vrsti nema mjesta ni hegemonijama, a kamoli carevinama. Izgleda da Washington i Bruxelles nisu sposobni za suradnju.
Ljudi koji drže otvorene oči vide svjetski prevrat kojemu podliježe cijela vrsta. Taj prevrat je prirodna, očekivana posljedica globalizacije naše vrste. Dosad takvog prevrata nije moglo biti, jer je svijet bio podijeljen, a nijedna vlast nije uspjela zavladati cijelim svijetom. (U vrijeme kolonijalizma europske države su imale razlučene i svoje kolonijalne sustave ili mreže.)
Sadašnji svjetski prevrat će donijeti novi i to svjetski politički sustav, koji će nositi dobrobiti vrsti kao cjelini ili kao organizmu kao što su prije politički prevrati u jediničnim državama trebali donijeti dobrobiti jediničnim narodima. Svaki prevrat, državni ili svjetski, sračunat je na stvaranje prikladnijeg političkog sustava.
Ipak, sadašnji svjetski prevrat ne predvode posebne političke snage kao što je bilo u dosadašnjim nacionalnim prevratima. Sadašnji prevrat izvode cijeli narodi ili životne zajednice i to putem djelovanja svojih država ili političkih zajednica. Kao što su se za izvedbu nacionalnih prevrata ljudi okupljali unutar jediničnih naroda, sad se unutar naše vrste okupljaju mnogi narodi. Moglo bi se reći da je riječ o revoluciji vrste.
Koji su i kakvi su narodi koji stupaju u svjetsku revoluciju? To su narodi koji – umjesto podnošenja hegemonije kapitala i hegemonije Zapada predvođenog Amerikom – žele unutar vrste stvoriti zajednicu naroda na način sličan načinu na koji su jedinični narodi u svojim prevratima nastojali: (1) ostvariti mogućnost pripadanja pučanstva istoj životnoj zajednici te (2) njegova pripravnog ispunjavanja obveza i sudjelovanja u diobi ostvarenih dobrobiti. Sad bi cijeli narodi trebali pripadati životnoj zajednici vrste te zdušno sudjelovati u ispunjavanju obveza prema vrsti i Zemlji te u diobi dobrobiti koje oni skupno stvaraju.
Sadašnji svjetski prevrat neće svjetsku vlast premjestiti u koji novi svjetski stalež, nego će je sa Zapada početno premjestiti u zemlje u razvitku ili u Svjetsku većinu. Moglo bi se reći da sadašnji prevrat izvodi prostor. Zasad je riječ o pzsvrstavanju nacionalnih prostora koje će postupno dovesti do opće suradnje naroda i njihovih država. Sad se gospodstvo Zapada preobražava u prevagu prostora zemalja u razvitku. Vrsta će svojim sadašnjim prevratom na plohi Zemlje izgraditi novi prostor prikladan za njezin opstanak, za njezinu obnovu i za njezin napredak. Vrstu čeka dugo odgađani posao spasenja Zemlje i života na njoj te spasenja same vrste.
[Poslije Drugoga svjetskog rata došlo je promjene poimanja uloge zemljopisnog prostora posebice zaslugom njemačkih geografa jer je njemački narod na najskučenijem prostoru koji ikad imao ostvario gospodarsko čudo, iako su Nijemci ranije patili i od čežnje za jugom i od čežnje za istokom (Drang nach Osten). Po novoj, odnošajnoj geografiji, prostor svojim posebnostima ne proizvodi ljude i narode: prostor je to što ljudi, korporacije i državne vlasti skupno naprave od prostora ili na raspoloživom prostoru.]
Kako je pokrenuta sadašnja svjetska revolucija? Uspostava svjetskoga (globalnoga) slobodnog tržišta – za koje su nositelji kapitali smatrali da neće globalizirati vrstu – donijela je brz gospodarski razvitak svim zemljama. Posebno brzo su napredovala gospodarstva zemalja u razvitku. Budući da se četiri izvora vlasti ili utjecaja (politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja) ne daju razdvojiti, napredak gospodarstava zemalja u razvitku donio je i političko osvješćivanje naroda. Zemlje u razvitku nastoje imati i svoju državnu politiku i svoju geopolitiku.
Gospodarstvo i politika otvorili su pitanje zaštite. Zemljama u razvitku bila je dojadila američka ili zapadna hegemonijska zaštita pa su se one htjele dokopati vlastite zaštite. One su ujedno uvidjele da i ostale zemlje u razvitku imaju slične nevolje i u gospodarstvu i u politici i u zaštiti. Zapad je nastojao usmjeravati njihov razvitak, nadzirati njihovu politiku i ograničavati njihovu sposobnost samozaštite. To uviđanje zajedničkih nevolja, koje uzroči zajednički protivnik, brzo je dovelo do stvaranja njihovog zajedničkog sustava uvjerenja, koji može i treba postati sustav uvjerenja vrste. Po tom sustavu opća, svjetska, globalna politička suradnja naroda jamac je mira u svijetu. Konačna svrha povezivanja naroda u Svjetsku većinu je pridobiti za opću političku suradnju sve zemlje uključujući i zemlje Zapada. To od naroda zahtijeva uklanjanje nevolja u koje je zapala naša vrsta.
Ipak, u svijetu ima mnogo „slijepaca kod zdravih očiju“, u ime kojih Zapad i dalje nastoji voditi hegemonijsku politiku. Temeljni nedostatak u razmišljanju takvih ljudi je njihovo čvrsto ili u njihov um upečeno uvjerenje, da nema inačice globalizacijakapitalizmu. Margaret Thatcher je govorila: „There is no alternative!“ (TINA) Primjerice, mnogi ljudi i danas smatraju, da je jedina inačica kapitalističkom političkom sustavu komunistički sustav, koji je, dakako, neprihvatljiv i neostvarljiv. Ruski pisac i politolog Aleksandar Dugin taj je sustav nazvao Četvrtim sustavom, kako bi ga razlučio od kapitalizma, komunizma i nacionalnog socijalizma ili fašizma.
Osobno, jasnu inačicu svim trima spomenutim i obrukanim sustavima nazivam politizmom. Taj naziv pravda činjenica da je politika po svojoj drevnoj odredbi obavljanje posla naroda, grada ili države. Politika treba spregnuti i obujmiti ostala tri izvora vlasti ili utjecaja: gospodarstvo, zaštitu i sustav uvjerenja. Tako politika nadilazi državu jer obuhvaća sve izvore vlasti. Za razliku od politizma, u kapitalizmu vlast ima kapital, koji je samo gospodarski izvor; u nacionalnom socijalizmu vlast je imala država; a u komunizmu vlast je pripadala ideologiji. (Staljin je 1938. godine KPSS podredio državi pa je uzeo i položaj premijera.)
Po meni, teške zadaće koje stoje pred njom navest će našu vrstu da prihvati politizam kao svoj politički sustav, jer samo sprega svih četiriju izvora vlasti koju pruža politizam može jamčiti dobro obavljanje zahtjevnih i neodgodivih poslova vrste.
