Poslijeratni teror mudžahedina nad BIH Hrvatima: atentati, eksplozije i skrnavljenje crkava
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 18 Prosinac 2024 13:14
Dana 18. rujna 1997. eksplodirala je autobomba u zapadnom dijelu Mostara u Splitskoj ulici. Spektakularni napad terorista je temeljito uzdrmao bosansko-hercegovačku i svjetsku javnost. Čin je pokazao kako je „car gol“ – BIH je postala džihadistička baza s pregršt islamskih fundamentalista „spavača“ koji su se spremni aktivirati kada to od njih zatraže terorističke organizacije.
Autobomba je bila napunjena s 30 kilograma eksploziva TNT-a i MES-a. Prouzročila je krater širine 240 i dubine 85 centimetara, ostavljajući za sobom 29 ozlijeđenih osoba od kojih dvije teže. Uništeno je 120 stanova (56 u potpunosti) i 120 automobila. Među ozlijeđenima su bila i tri djelatnika policije, koji su osiguravali zgradu Policijske uprave Mostar. Sve do konca 1996. zgrada je služila kao sjedište MUP-a Hrvatske Republike Herceg- Bosne.
Glasnogovornik mudžahedina Abu Hamza, izjavio je da je napad osveta pripadnicima HVO-a, navodeći Ahmeda Zuhaira Handalu, kao glavnog počinitelja. Handala je 1998. u odsutnosti osuđen na deset godina zatvora, dok su ostali sudionici, Ali Ahmed Ali Hamad i Nebil Ali Hil, osuđeni na osam i pet godina zatvora. Kasnije je Handala zarobljen u ratu u Afganistanu te zatvoren u Guantanamu, a 2009. vraćen je u S. Arabiju. Nakon terorističkog napada mudžahedina u Mostaru uslijedili su sramotni komentari. Haris Silajdžić je tvrdio da su to učinili Hrvati sami sebi, što je bilo nečuveno. Nešto slično tvrdili su i lijevi mediji u Hrvatskoj koji su tvrdili da iza svega stoji hrvatska mafija. Bošnjačke medije ne treba mi spominjati.
Pet mjeseci kasnije specijalni predstavnika SAD-a za implementaciju Daytonskog sporazuma, Robert Gelbard, tražio je da se Silajdžić ispriča Hrvatima. Međutim, to se nije dogodilo. Silajdžić se pokazao kao najbolji bosanski političar u umijeću laganja u brojnim situacijama. U laganju i manipulaciji nije imao konkurenata. Tako je npr. u studenom 1993. u pismu Vijeću sigurnosti UN-a za rušenje mostarskog Starog mosta optužio Hrvatsku vojsku (HV) tražeći da UN uvede sankcije RH. To je lažna optužba, a niti do danas se točno ne zna tko je srušio Stari most. To sigurno nije učinio HV, a postoje osnovane sumnje da je to učinila muslimanska strana kako bi demonizirala Hrvate pred svjetskom javnošću.
Eksplozije u Sarajevu
Tijekom jeseni 1997. nastavljaju se napadi na katoličke vjerske objekte s naglaskom na prijestolnicu BIH. U Sarajevu su se tijekom 1997. dogodila četiri velika napada na katoličke bogomolje. U noći s 10. na 11. listopada ispred Katoličkog školskog centra u Sarajevu eksplodirala je tempirana bomba. Uništena su ulazna vrata, a oštećeni su prozori na centru i u okolici. Ponovo su zakazale bošnjačke vlasti jer počinitelji nisu pronađeni. Međunarodni predstavnici su bili nezadovoljni, a oglasio se i sam papa Ivan Pavao II. osjetivši da se položaj Hrvata katolika urušava. Sveti Otac je poslao brzojav kardinalu Vinku Puljiću u kojem je iskazao nadu da će biti „srušen zid nerazumijevanja i neprijateljstva kako bi zaživjele vrijednosti međusobnog uvažavanja, dijaloga, konstruktivnog razumijevanja i mira“.
Ubojstva Hrvata povratnika u srednjoj Bosni su se nastavila kao i nekažnjavanje počinitelja. Dana 26. listopada 1997. ponovo u selu Nula pokraj Travnika ubijen je povratnik Ivica Domić Antin (1967. godište), dok su teže ranjeni njegov otac Ante (1941. godište) i brat Zoran (1983. godište). Oni su se godinu dana ranije vratili s namjerom da obnove teško stradalu kuću i vrate tri preostala člana obitelji iz inozemstva. Ispod prozora kuće pronađeno je 13 čahura i jedan metak. Ubojstvo je ocijenjeno kao djelo organiziranog kriminala s elementima političkog terorizma. Ukupno je u terorističkim napadima tijekom 1997. ubijeno šestero Hrvata. Na Božić 1997. Aktivna islamska omladina oglasila se letkom u kojoj je pozvala muslimane da ne sudjeluju u kršćanskim proslavama, ne čestitaju i ne slave kršćanske blagdane jer je to grijeh.
Napadi na povratnike i policajce 1998. i 1999.
Tijekom 1998. broj terorističkih napada skočio je s 35 prethodne godine na 132, a meta su ponovo bili Hrvati u oko 90 posto slučajeva. U proljeće te godine nastavljen je teror protiv hrvatskih povratnika i policajaca u MUP-u Srednjobosanskog kantona. Krajem ožujka i početkom travnja napadnuti su hrvatski prognanici u selu Bukovica blizu Travnika. Dana 21. ožujka pretučeno je pet prognanika koji su htjeli posjetiti svoje kuće iz kojih su istjerani pet godina ranije. U mjestu Han Bila u travničkoj općini 8. svibnja 1998. otvorena je rafalna paljba na dvojicu policajaca (Josip Perković i Vjekoslav Kolenda) koji su se krajem smjene vraćali kući. Prva žrtva među policajcima bio je Perica Bilić u Travniku. On je 12. lipnja smrtno stradao od eksplozije autobombe, dok je njegov kolega bošnjačke nacionalnosti Almir Melić zadobio teške tjelesne ozljede. Zločin se dogodio ispred Bilićeve kuće u koju se vratio iz progonstva. Počinitelji su ostali neotkriveni, ali čin je nosio radikalnu poruku da se Hrvati ne vraćaju svojim kućama budući da niti djelatnici MUP-a nisu sigurni. Vrlo vjerojatno zločin je djelo islamista.
Sljedeći policajac koji je smrtno stradao bio je Ante Valjan 31. srpnja 1998. Stradao je od eksplozivne naprave koja je postavljena u kontejner za smeće uz zgradu PU u Travniku. Kao znak prosvjeda protiv ubojstva dva hrvatska policajca, 80 policajaca hrvatske nacionalnosti napustilo je PU Travnik. Navodno je istražitelj PU Travnik Adnan Adilović izjavio nakon atentata: „Jedan ustaša manje“. U reakciji na zločine, predsjednik FBIH Vladimir Šoljić tražio je da se poštuje Aneks 7 Daytonskog sporazuma koji osuđuje sva teroristička djela protiv izbjeglica i prognanika. Tada je u Travniku imala sjedište bošnjačka tajna služba AID, koja se nije premještala usprkos zahtjevima stranih predstavnika.
Iako se do jeseni 1998. u Travnik vratilo oko 15% od 20.000 izbjeglih Hrvata, UNHCR (agencija UN-a za izbjeglice) je Travniku dodijelio status „otvorenog grada“. U Bugojnu je 26. kolovoza 1998. pokušan atentat na predsjednika općinskog vijeća Ivu Mršu. On je bio jedan od osnivača HDZ-a u toj općini. Prilikom otvaranja kućnih vrata našao je napravu u kartonskoj kutiji koja nije eksplodirala jer je postavljena nestručno. Odmah je obaviještena lokalna policija, SFOR (mirovna misija NATO-a) i IPTF (međunarodna policija UN-a). Uhićena su dva mudžahedina, a jedan je osuđen na tri godine zatvora. Mršo je bio jedan od najistaknutijih hrvatskih kulturnih i društvenih djelatnika koji grad nikada nije napustio. Međutim, nakon muslimanskog osvajanja grada u ljeto 1993., pripadnici specijalne policije ABIH Zečevi odveli su i likvidirali njegovu majku, brata i bratovu ženu.
Neučinkovito federalno pravosuđe
Policijskom akcijom koncem rujna 1998. u Srednjobosanskoj i Zeničko-dobojskoj županiji uhićeno je nekoliko mudžahedina: Enver Delić, Edin Mrkonja, Enes Kokić, Hidajet Begović, Muris Ljubunčić i Asim Ramulj. Tijekom rata su svi bili pripadnici odreda El Mudžahid, a nakon rata Aktivne islamske omladine. Priznali su miniranje praznih hrvatskih kuća i ispaljivanje zolje na kuću u Čurčića Lugu u općini Bugojno. Branili su se da je to bilo uvjerenje El Mudžahida i odgovor na rušenje muslimanskih kuća u Hercegovini. Optužbu za terorizam je sud odbacio jer nije bilo namjere rušenja ustavnog poretka FBIH. Bizarno tumačenje.
Početkom 1999. sve se više mudžahedina pojavljuje na prostoru Bugojna, a teror nad hrvatskim policajcima i povratnicima je nastavljen. Počinitelji su pronađeni u samo oko 20% slučajeva. U Travniku je 9. veljače podmetnut eksploziv pod automobil policajca Vlade Stojaka koji je zadobio teže tjelesne ozljede, ali je preživio. Istraga je bila slaba i puna propusta. Većinom nije bilo optužnica ni suđenja. Za ubojstvo policajca Ante Valjana optužen je Muris Ljubunčić koji je također oslobođen optužbe za terorizam jer „nije htio rušiti FBIH“.
Atentat na Jozu Leutara
Vrhunac poslijeratnog terora mudžahedina nad Hrvatima bio je atentat na uglednog hrvatskog političara i zamjenika federalnog ministra unutarnjih poslova Jozu Leutara. U 7:50 sati ujutro 16. ožujka 1999. u Sarajevu u blizini američkog veleposlanstva eksplodirala je autobomba postavljena ispod golfa u kojem se nalazio Leutar. On je teško ranjen prebačen u sarajevsku bolnicu da bi preminuo dva tjedna kasnije. U vozilu su tada bili i zaposlenik MUP-a Željko Ćosić i bivši policajac Ivo Rezo koji su lakše ozlijeđeni.
Uslijedila je pravosudna farsa. Istragu je vodio MUP FBIH, ali i međunarodne ustanove poput SFOR-a, IPTF-a i FBI-a. Hrvatski političari su smatrali da je uzrok atentata Leutarov rad na otkrivanju počinitelja napada na Hrvate, a bošnjački političari da je uzrok njegova borba protiv mafije. Prvi zamjenik visokog predstavnika u BIH, američki general Jacques Paul Klein, optužio je skupinu šest Hrvata za ubojstvo Leutara. Opet se uključio Silajdžić koji je stupidno ustvrdio kako „Hrvati sami sebe ubijaju da bi postali žrtve“. Osim jednog iskaza zaštićenog svjedoka, tužiteljstvo nije raspolagalo dokazima za teške optužnice protiv šestorice i optužba je odbačena u studenom 2002. Atentat na Jozu Leutara ostao je nerazriješen do današnjeg dana kao nerješivi misterij. Neki bošnjački mediji optužili su za ubojstvo Leutara SDA i tajnu službu AID. Međutim, poruka atentata je bila jasna: zaustavljanje povratka hrvatskih prognanika. Zločini nisu prestajali pa je tako u prigradskom naselju Travnika, Ilovači, minom teško ozlijeđen (amputacija noge) povratnik Vlatko Vidović (1942. godište).
Snažna antikršćanska promidžba Aktivne islamske omladine
Tijekom 1999. aktivisti AIO-a u Kaknju ispisali su grafit uvredljiv za kršćane: „I Isus je musliman. Ime mu je Isa A.S., sin Merjamin”. Reis Mustafa Cerić je izjavio kako se na Federalnoj televiziji ne bi smjeli upotrebljavati katolički pojmovi kao što su Isus Krist, Sveti Otac i uzoriti za kardinala Vinka Puljića. Biskupska konferencija BIH je na svom zasjedanju 23. i 24. veljače 1999. izrazila nezadovoljstvo tim pojavama. Iskazivanje nesnošljivosti prema kršćanima nije prestajalo. Radio postaja Naba (Dobra vijest) u Visokom je često pozivala nemuslimane da se obrate na „pravu“ vjeru, a o Isusu je govoreno na neprimjeren način. AIO je napadala SDA jer pravi kompromise s Hrvatima i Srbima na štetu „izvornog islama“ koji ne prihvaća kompromis s neprijateljima islama. Često su ulazili u sukobe s Islamskom zajednicom zbog zahtjeva da im ona prepusti mnoge svoje objekte. Aktivisti su tražili da im u Zeničko-dobojskoj, Srednjobosanskoj i Unsko-sanskoj županiji, Islamska zajednica prepusti polovicu objekata, što je odbijeno. Iako je dolazilo do sukoba i premlaćivanja umjerenih hodža i drugih djelatnika Islamske zajednice, reis Cerić nije nikada osudio AIO. Aktivisti AIO napali su Katolički školski centar u Travniku u studenom 1999. s prijetnjom da će ga dići u zrak.
Teroristički napad Al-Qaide na SAD ukazuje na problem islamista u BIH
Radikalni islamisti nastavili su napade na Hrvate u kontinuitetu sve do epohalnog terorističkog napada Al-Qaide 11. rujna 2001. na Svjetski trgovački centar u New Yorku. Tek tada SAD, NATO i međunarodna zajednica detaljnije se posvećuju problemu islamističkog terorizma u Bosni i Hercegovini. I to možda ne bi bio slučaj da neki od počinitelja nisu imali veze s Bosnom. Najpoznatiji pripadnik skupine otmičara zrakoplova kojima je srušen WTC, Mohamed Atta, prema nekim informacijama, 1999. je boravio BIH. Nadalje, Osama bin Laden izabrao je za otmicu zrakoplova Nawafa al-Hazmija i Khalida al-Mihdhara, mudžahedine koji su se borili u ratu u BiH. Amerikanci su krenuli istraživati veze Al-Qaide s brojnim humanitarnim islamskim organizacijama. Zbog povezanosti s Al-Qaidom mnogima je zamrznuta imovina na Zapadu vrijedna više od 100 milijuna USD. Zbog svoje veze s mudžahedinima, u listopadu 2001. Alija Izetbegović je pod zapadnim pritiskom morao dati ostavku na mjesto predsjednika SDA i povući se iz politike. Službeno obrazloženje za povlačenje je bila bolest. Ustvari je iza kulisa nastavio utjecati na bošnjačku politiku, što je nakon njegove smrti 2003. nastavio raditi njegov sin Bakir. Zanimljivo je kako su nakon napada 11. rujna u Donjem Vakufu i Bugojnu osvanuli grafiti potpore teroristima.
„Krvavi Badnjak“ u Konjicu 2002.
Međutim, teroristički napadi u poraću nisu potpuno prestali s napadom Al-Qaide i talibana na SAD 11. rujna 2001. Kronologija poslijeratnog terorizma mudžahedina može se zaključiti s „Krvavim Badnjakom“ u mjestu Kostajnica u općini Konjic. Dana 24. prosinca 2002. pripadnik vehabijskog pokreta Muamer Topalović likvidirao je tri člana obitelji Anđelić: Anđelka Anđelića i njegove dvije kćeri Maricu i Zoricu, dok je teško ranio sina Marinka. Majka Ruža se spasila skokom kroz prozor. Zločin je Topalović izvršio automatskom puškom s 9 metaka. Nakon zločina je u miru otišao svojoj kući, očistio krv, a potom se zaputio klanjati u džamiju pa se ponovo vratio kući. Zločin je bio šok ne samo za bosansko-hercegovačku nego i svjetsku javnost. Otac počinitelja je izjavio da njegov sin nije lud nego je „zloupotrijebljen od vehabija“. Već je ranije htio izvršiti atentat na Slobodana Miloševića. Napustio je školu i pridružio se vehabijama kao i Aktivnoj islamskoj omladini. Od oca je tražio da pusti bradu, a od majke da prekriva glavu hidžabom. Topalović je postao islamistički fanatik te je izjavljivao da u BIH treba otpočeti džihad. Tvrdio je da je ubio Anđeliće kako bi se osvetio kršćanima i nemuslimanima koji su ubijali muslimane po Bosni i svijetu. Županijski sud Hercegovačko-neretvanske županije osudio ga je na 35 godina jer je zločin počinio s predumišljajem iz nacionalnih i vjerskih pobuda. Nakon zločina u Bugojnu se osvanuli grafiti potpore Topaloviću i čak se za njegovu obranu skupljao novac.
Zaključak – BIH globalna logistička baza terorista
Poslijeratni teror domaćih i stranih mudžahedina nad nemuslimanima u BIH, u najvećoj mjeri Hrvatima, nije slučajan. Radi se o negativnom fenomenu s više dimenzija. Zajedničko obilježje svih napada je da su se dogodili na teritoriju pod bošnjačkom kontrolom, osim eksplozije autobombe u zapadnom dijelu Mostara 1997. (valja dodati i teroristički napad džihadista na policijsku postaju u Rijeci u listopadu 1995.). Na razini BIH motiv je bio onemogućiti povratak prognanih hrvatskih civila u svoje zavičaje u srednjoj Bosni. Tako bi se zaokružio kompaktan muslimanski teritorij na kojemu bi u nekoj budućnosti mogla nastati islamska država. S obzirom na to kako je većina napada na hrvatske povratnike i policajce ostala neriješena, a slučajeve su uglavnom vodili bošnjački istražitelji, vidljivo je kako su civilne i vojne strukture Bošnjaka štitile mudžahedine i podržavale čišćenje prostora od Hrvata. Da to nisu činile, policijske i sudske istrage pokazale bi tragove povezanosti sa strukturama federalne i državne vlasti i najveće bošnjačke stranke SDA.
Kao zamjenu teza bošnjački političari su optuživali mudžahedine da su špijuni Hrvatske, Srbije, Velike Britanije i SAD-a za što nitko nikada nije ponudio konkretne dokaze. Na globalnoj razini, stvaranje islamske države u BIH u obliku islamske republike bio bi prvi korak prema ostvarenju Zelene transverzale od Balkana do Beča. Točnije, islamisti su željeli napraviti revoluciju islama prema kojoj bi prije ili kasnije cijeli svijet postao islamski. To je bio i ostao glavni cilj radikalnih sunitskih organizacija kao što su Al-Qaida, ISIS, Al-Nusra, Tahrir al-Sham, Jaish-e-Mohammed, itd.
U studenom 2000. Osama bin Laden i njegov suradnik Ayman al-Zawahiri potpisali su sporazum u kojem su naveli pet država neprijatelja islama protiv kojih će provoditi terorističke napade: SAD, Izrael, Egipat, Dansku i Hrvatsku. Hrvatska se našla na toj listi jer su hrvatske tajne službe nakon terorističkog napada u Rijeci konačno krenule detaljnije pratiti tranzit islamista preko Hrvatske za i iz BIH. Nakon 11. rujna 2001. mudžahedini u BIH su se u početku primirili, a poslije su mnogi otišli ratovati u druge zemlje poput Sirije, Iraka, Libije, Nigerije, Jemena kako bi vodili „svete ratove“.
Iako su u BIH zabranjene neke organizacije zbog terorizma, poput Aktivne islamske omladine 2004., mudžahedini nisu nestali. Doduše, ne predstavljaju se više tako nego se pojavljuju u vidu misionara selefijskog i vehabijskog pokreta. Posebno su bili aktivni prilikom rata u Siriji i Iraku 2010-ih kada su za tamošnje ratove regrutirali stotine, a možda i tisuće Bošnjaka. Teroristički napadi nisu iščezli, nego se ponavljaju iz godine u godinu. Dobar primjer je spektakularni napad na američko veleposlanstvo u Sarajevu 2011. Posljednji teroristički napad dogodio se koncem listopada ove godine kada je u Bosanskoj Krupi 14-godišnji maloljetni fanatik napao dva policijska službenika od kojih je jedan, i to srpske nacionalnosti, preminuo. Veliki problem je radikalizacija (maloljetnih) Bošnjaka. BIH se malo po malo pretvara u važnu globalnu logističku bazu islamističkih radikala od kojih su mnogi teroristi i to je problem s kojim bi se trebala pozabaviti Europska unija i NATO. No, to je tema za neku drugu analizu.
