Dogodila se tragedija – što sada?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Prosinac 2024 08:48
Smatram da država ima ključnu ulogu u prevenciji nasilja u školama, da treba više ulagati u obrazovni i zdravstveni sustav i osigurati resurse za prevenciju i intervenciju kad se nasilje dogodi.
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinička psihologinja i psihoterapeutkinja, osvrnula se na jučerašnju tragediju u Prečkom. Tamo je, podsjetimo, 19-godišnji napadač nožem napao nekoliko djece i učiteljicu. Jedno je dijete uslijed ozljeda preminulo.
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinički je psiholog, integrativni psihoterapeut za djecu, adolescente i odrasle, stalni sudski vještak te utemeljiteljica i bivša ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Osvrt Gordane Buljan Flander prenosimo u cijelosti.
Buljan Flander: Nasilja u školi nisu izolirani incidenti već svakodnevica
S obzirom na to što se događa u našim školama proteklih desetljeća, stručnjaci mahom izjavljuju da nisu iznenađeni tragičnim događajem u Prečkom. Kao što i smatraju da nasilja u školi nisu izolirani incidenti već svakodnevica. Isto to mislim i ja.
Neću sada govoriti o mjerama fizičke sigurnosti koje su već odavno trebale biti u našim školama, jer za to nisam stručna. Ali mogu govoriti o prevenciji i mjerama koje država može poduzeti s aspekta moje struke.
U Zagrebu se za razgovor sa stručnjakom čeka mjesecima
Smatram da država ima ključnu ulogu u prevenciji nasilja u školama, da treba više ulagati u obrazovni i zdravstveni sustav i osigurati resurse za prevenciju i intervenciju kad se nasilje dogodi.
Treba povećati broj stručnjaka mentalnog zdravlja, psihologa, socijalnih radnika, pedagoga, socijalnih pedagoga u školama, ali i u savjetovalištima koja bi se trebala otvoriti za djecu i mlade. I to ne samo u velikim gradovima nego i u manjim sredinama gdje su stručnjaci mentalnog zdravlja nedostupni djeci, mladima i roditeljima. Danas se u Zagrebu za razgovor sa stručnjakom mentalnog zdravlja za djecu i mlade (i privatno i u sustavu) čeka po nekoliko mjeseci.
Programi za sve škole
Smatram da bi u svaku školu, a ne samo one koje imaju entuzijastične ravnatelje i nastavnike koji će to sami organizirati, trebalo uvesti programe upravljanja emocijama, za razvijanje empatije, nenasilno rješavanje sukoba, mehanizme za nošenje sa stresom…
Nakon dugogodišnjeg iskustva u radu sa školama i nastavnicima smatram da je važno nastavnicima osigurati podršku u vidu edukacije za prepoznavanje ranih znakova nasilnog ponašanja.
To isto je potrebno i za roditelje kako bi prepoznali simptome nasilnog ponašanja kod djece i potražili stručnu pomoć kako to nasilje ne bi eskaliralo.
Potrebno kontinuirano praćenje rizične djece
Svakako je potrebno da država osigura bolju suradnju između škola, centara za socijalnu skrb, zdravstvenih ustanova i policije. Bilo bi dobro organizirati ne samo nakon što se nešto dogodi, nego stalne linije za prijavu nasilja ali i prijetnji i simptoma kod učenika koji zabrinjavaju nastavnike i roditelje.
Država bi trebala financirati istraživanja o incidenciji, uzrocima i posljedicama međuvršnjačkog nasilja, kako bi se na osnovi rezultata tih istraživanja kreirale adekvatne mjere prevencije.
Potrebno je kontinuirano praćenje rizične djece i u obrazovnom, i u zdravstvenom i u socijalnom sustavu, i po potrebi osiguravanje stručne pomoći za tu djecu.
Svakako moramo reagirati na bilo kakvu prijetnju i najavu nasilnih ponašanja jer je poznato da počinitelji masakra u školama često najavljuju svoj pohod kroz fascinaciju oružjem, fascinaciju nasiljem, pisanjem nasilnih postova na društvenim mrežama, crtanjem ili razgovaranjem o nasilju, kao što i opsesivno prate nasilne filmove, video igre, odnosno nasilje na internetu.
Upozoravajući znakovi kod počinitelja nasilja
Treba voditi računa o pojavi nagle agresije prema vršnjacima, ili članovima obitelji, ispadima bijesa, socijalnoj izolaciji, povlačenju od druženja s vršnjacima, vrijeđanju, ponižavanju, ismijavanju drugih, te uočiti ako su djeca i mladi skloni depresiji, anksioznosti, beznađu, ili želji da se nekome osvećuju u školi ili u društvu.
Naime, iskustva iz SAD-a pokazuju da su počinitelji masakara u školama muškarci u dobi od 15 do 24 godine. Dolaze iz svih socijalno-ekonomskih slojeva. Često imaju problema s mentalnim zdravljem: depresiju, anksioznost, poremećaj osobnosti, antisocijalna ponašanja i suicidalnost.
Osjećaju se odbačeno od strane vršnjaka i društva, socijalno su izolirani, ogorčeni prema školi koju pohađaju ili su ju pohađali. Mnogi od njih pokazuju znakove upozorenja, nasilne objave na društvenim mrežama, a napad često planiraju i proučavaju druge napade u školama. Zainteresirani su za nasilne video igre, filmove i uopće nasilne sadržaje.
Što motivira počinitelje nasilja?
Motivira ih osveta prema ljudima za koje smatraju da su ih odbacili. Neki žele privući pažnju medija, a mnogi napadaju s namjerom da se i sami ubiju nakon napada.
Neki od njih dolaze iz disfunkcionalnih obitelji u kojima postoji nasilje. A poznato je da su djeca koja dolaze iz nasilnih obitelji četiri do šest puta u većem riziku za nasilna ponašanja u adolescenciji.
Stoga je važno osigurati resurse, stručne i financijske, kako bi se na vrijeme identificiralo rizičnu djecu i rizične obitelji, i kako bi im se pružila podrška, praćenje i tretman.
Puno priče o prevenciji, a malo konkretnih rezultata
Žalosno je da tek sad nakon ove tragedije političari obećavaju da će uložiti „brda i doline“ u osiguranje sigurnosti škola od sljedećeg polugodišta. A do sada su bili gluhi i nijemi na apele stručnjaka da je potrebno ulagati u djecu kroz programe prevencije nasilja o kojoj puno pričamo, uz nažalost malo konkretnih rezultata.
Istraživanje koje sam provela s kolegama prije podosta godina, prije pojave nasilja preko društvenih mreža, pokazalo je da 27% djece doživljava nasilje u školi svakodnevno ili gotovo svakodnevno. A dodajmo na taj postotak da 60% djece doživljava neki od oblika online vršnjačkog nasilja.
Znači, nema škole u kojoj se nasilje ne događa. I neće škola imati bolji ugled ako nasilje pomete pod tepih (kako neke škole i danas rade) nego ako se jasno suoči s realitetom i poduzme sve mjere koje su moguće u smislu i prevencije i intervencije. A za to je školama potrebna podrška nadležnog ministarstva i vlade, poručuje Buljan Flander.
