Tragedija u Prečkom raskrinkala je najveću bolest našeg društva: Sada preostaje samo jedno
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 26 Prosinac 2024 09:54
Jedino što u konačnici s tragedijom možemo učiniti jest odtugovati je.
Teže, lakše, dulje ili kraće, na načine koji su vrlo osobni, pojedinačni, a moguće i jedinstveni tragedije što god da činili moramo oplakati. Sa suzama ili bez njih.
Važno je da znamo da su svi osjećaji dozvoljeni. Nema natrag. Satovi se vrte unaprijed. Vrijeme se ne može vratiti i život jednog djeteta zauvijek je izgubljen, životi ranjene djece i učiteljice zauvijek su obilježeni tragedijom kao i životi njezinih svjedoka.
Zagrebačka Osnovna škola Prečko dugo će dugo "nositi crninu". Rečenica: "Da su školska vrata barem bila zaključana", ponavljat će se poput zaostale zarobljene jeke koja ne zna naći put pa ostaje i stalno iznova bezuspješno zaziva vrijeme da nas vrati u taj petak 20. prosinca 2024. godine kako bi rano ujutro nekome u predvorju škole šapnula "Zaključaj vrata".
Tragediju ćemo oplakati, ona će ostati kao ožiljak na dušama. Život će ići dalje. Uvijek ide, neumoljivo naprijed. Ranjeno društvo, ovo naše u kojem živimo u Hrvatskoj o kojem se u povodu zagrebačke tragedije beskonačan broj puta u medijima moglo čuti da je bolesno dugo će makar i šutke tražiti krivca za tragediju koja se dogodila.
Pitanje koje moramo postaviti
No, pitanje je i moramo si ga postaviti vrlo ozbiljno koliko smo vremena volje i truda spremni uložiti u to da na minimum svedemo mogućnost da ikad više itko naoružan ušeta u bilo koju hrvatsku obrazovnu instituciju i u njoj ubije dijete. Bili smo prestravljeni, a i danas nam se krv ledi u žilama na svaki spomen beogradske tragedije iz svibnja 2023. godine kada je dijete u školi vatrenim oružjem pobilo drugu djecu. Digle su se na noge stručne službe svih vrsta i oblika, razgovarali smo s djecom, razgovarali smo međusobno, gutali smo strahotu i sastančili na temu sigurnosti.
Političari su davali snažne izjave sućuti nad ljudskom tragedijom. Nije bilo davno, lako ćemo se sjetiti da smo u sred tužnog proljeća 2023. godine razgovarali o tome da bi hrvatske škole i djecu u njima trebalo dodatno osigurati. Pokrenuti tragičnim trenutkom ljudi su odlazili toliko daleko da su odjednom pronalazili prijetnju u nekoj određenoj djeci strahujući za svoju, a nastavnici su na duši ponijeli daleko više nego ikakav opis posla podrazumijeva.
Bilo je to proljeće prije godinu i pol dana, školska godina se uskoro dovukla do svojeg kraja, Lijepu Našu je valjda poput stoljetne mahovine prekrila još jedna turistička sezona, a potom još jedna školska godina u kojoj su hrvatske škole propatile svoje uobičajeno hodničko, učioničko i ino nasilje o kojem se daleko premalo govori valjda zato da bismo održali privid savršene funkcionalnosti jedni pred drugima iako svatko pred sobom zna što se guta svaki dan. Potom je još jedno ljeto prekrilo tragediju i ove jeseni djecu smo postali u škole ne razgovarajući više uopće o tome jesu li tamo sigurna.
Komplicirano i skupo?
Hrvatske su škole nakon beogradske tragedije ostale nezaključane. Znamo to svi koji ulazimo u njih. Komplicirano je valjda zaključati vrata, tada netko stalno mora biti u blizini da ih po potrebi otključa. Tko? Čistačica? Ona ista koja na drugom kraju škole čisti nered za djecom koja su eto izgazila čips na hodniku jer su tako naučili kod kuće. Komplicirano je to, zaključati vrata škole.
Hrvatske škole nakon beogradske tako nedavne tragedije nisu dobile zaštitare. Skupo je to valjda. A možda bi netko čak i prigovorio da čemu to da djeca dok slobodno trče školskim predvorjem gledaju naoružanog čovjeka u službenoj odjeći kako sjedi na svojem mjestu? Čemu da ih se uznemirava prisutnošću sile kad smo mi živimo u sigurnom društvu u kojem je tragedija zagrebačke osnovne škole Prečko "izdvojeni incident" kakav se nije dogodio u povijesti škola i neće se ponoviti u budućnosti. Tragediju treba samo oplakati? Sve drugo je bit će komplicirano ili skupo?
Opravdano je bojati se da ćemo kao društvo takvo kakvo jesmo ponovno zaboraviti. Opravdano je bojati se da će nakon uzavrele priče o sigurnosnim standardima u školama, modernim sustavima koji bi mogli pomoći u detektiranju metala ili nepoželjnih posjetitelja sve splasnuti nakon što nam iskustvo pokaže da eto, djeca ponovno idu u školu, ništa se ne događa već mjesec, dva dana, pa prolazi školska godina, pa ljeto pa još jedno ... sve dok jednom ...
Bolest hrvatskog društva
Zaista je neozbiljno zazivati vraga, rekli bi ljudi koji žele vjerovati da "Neće više nikad", ali s druge strane još je neozbiljnije zaboraviti da smo pred Božić 2024. kolektivno oplakivali sedmogodišnje dijete ubijeno nožem u zagrebačkoj osnovnoj školi gdje ga je napao izvjesno je, psihički nestabilan 19 godišnjak. O sigurnosti u hrvatskim školama razgovaralo se prije godinu i pol dana u povodu beogradske tragedije i nije učinjeno baš ništa.
O sigurnosti u hrvatskim školama razgovara se u povodu zagrebačke tragedije i opravdano je bojati se da neće biti učinjeno baš ništa kako bi se na minimum svela mogućnost da za bizarne tragedije kojima je cijena ljudski život. I to je možda najveća bolest hrvatskog društva. Brz i efikasan zaborav za koji se potom plaća vrlo skupa cijena. Ove je godine u Lijepoj Našoj moguće poželjeti mir za božićne blagdane, a o sreći je prerano govoriti.
Dragana Radusinović/direktno.hr
