Novo iransko prestrojavanje nakon kobne geopolitičke greške. Prekasno?
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 30 Prosinac 2024 09:03
Regionalne države postaju važnije od globalnih
Iranski predsjednik Pezeskian, koji je po dolasku na vlast teško je reći zahladio odnose s Moskvom, već ih nekako prije “stavio na čekanje” skupa s dugo najavljivanim potpisivanjem sveobuhvatnog sporazuma o strateškoj suradnji Rusije i Irana
(čekajući pozitivne signale iz Washingtona i ne želeći Trumpa dodatno živcirati) – naglo je promijnenio ploču. Tako će Pezeskian 17. siječnja, dakle uoči Trumpove inauguracije, otputovati u Moskvu, na konačno potpisivanje važnog strateškog sporazuma koji je trebao biti potpisan još u lipnju 2024. ali je sve bilo odgođeno zbog tragične pogibije bivšeg predsjednika Raisija;
Novo rastuće protuizraelsko raspoloženje u Turskoj potvrđuje i najava Erdoganovog sina Bilala o održavanja vjerojatno višemilijunskog skupa na jednom od velikih istanbulskih mostova na prvi dan Nove godine. Na godišnjicu pretvaranja Konstantinopola u Carigrad, na najnovije tursko ovladavanje islamskim svetinjama u Damasku i na predstojeće ovladavanje, kako je rekao – džamijom Al Aqsa u Jeruzalemu
Važni događaji globalnog geopolitičkog karaktera smjenjuju jedan drugog, dok se započeti procesi preobrazbe svijeta nastavljaju i neće se tako skoro završiti. Preustroj svijeta je zadana nužnost, stari poredak je neodrživ jer više ne odgovara potrebama vremena. Razvili su se novi odnosi snaga, na globalnu pozornicu sve jače izbijaju i neki novi – donedavno samo regionalni igrači (Indija, Brazil, Turska, Saudijska Arabija), a stari se ili vraćaju u novoj snazi (Rusija, Kina), ili pak nastoje zadržati što više od onoga što su kontrolirali u međunarodnom poretku koji nepovratno ostaje za nama (Sjedinjene Države).
Sve to onda, logično, generira i sve veće sudaranje odnosno prelamanje interesa različitih silnica, što onda povećava i sigurnosne rizike od izbijanja njihovog međusobnog sukoba.
Sirija postaje teško održiva
O svemu ovome najbolje svjedoči i rastuća dinamika izbijanja sukoba koji u sebi nose eksplozivni naboj za prelijevanje na šire prostore – poput onog u Siriji, nakon nedavne smjene vlasti Bashara Assada u Damasku i ustoličenja predstavnika radikalnih islamističkih organizacija koje po svojoj prirodi jamče sve prije negoli stabilnost i razvoj zemlje. Iako se nove vođe u sadašnjem trenutku trude stvoriti dojam o spremnosti na suradnju s čitavom međunarodnom zajednicom, kao i sirijskim susjedima.
Takvo njihovo ponašanje je u ovoj početnoj fazi logično s obzirom kako je novim vlastima nužna suradnja s vanjskim središtima moći da bi učvrstile vlast. Što će biti kasnije, kada i ako je uopće učvrste (što će jednako ovisiti i o vanjskim čimbenicima, kao i o njihovoj homogenosti s obzirom kako se radi o vrlo heterogenom tj. šarolikom društvu tj. različitim organizacijama paravojnog karaktera koje se nadmeću za vlast), krajnje je teško predviđati, kao što je teško predviđati i sudbinu same Sirije kao održive, suverene države. Za sada se u to zaklinju sve regionalne sile – od Turske i Izraela, do ključnih arapskih zemalja koje na očuvanju sirijske države ovih dana permanentno inzistiraju.
Ali znamo kako to u praksi biva: politička retorika, makar dolazila i sa samog vrha je jedno, a praktični potezi koji se povlače na terenu nešto sasvim drugo. Naime, na Bliskom istoku se (ali sve više i u ostatku svijeta) priznaje i uvažava jedino sila – prije svega ona vojna. Najbolji primjer je Libija. I za njen suverenitet i neovisnost se na političkoj se razini zauzimaju svi međunarodni čimbenici, ali u praksi je to duboko podijeljena zemlja, na čijem se tlu sukobljavaju brojni interesi vanjskih silnica kroz nadzor lokalnih vojski – najvećim dijelom usmjeren na kontrolu proizvodnje i izvoza skupe, visokokvalitetne („slatke“) libijske nafte kojom je ta zemlja prebogata.
U tom su smislu (u borbi za prevlast kontrole u Siriji) u puno većoj prednosti moćne, njoj susjedne zemlje poput Turske i Izraela, u odnosu na one također moćne ali geografski udaljenije poput bogatih monarhija Perzijskog zaljeva ili pak vojno i više nego respektabilnog Egipta. O Iranu da i ne govorimo: on je najveći gubitnik pokrenutih dubinskih bliskoistočnih procesa koji će po tko zna koji put u povijesti potpuno promijeniti tu regiju. Za te je promjene najviše zaslužan Izrael, iako se Teheran definitivno ne namjerava predati.
Iran u nogdaunu
Štoviše! Teheran se osjeća izigranim i sprema se za revanš, iako je najviše za sve kriv upravo on sam. Naime, na proljeće je svjesno izabrao strategiju koja se pokazala geopolitički potpuno promašenom i zapravo Iran izbacila iz igre oko formiranja novog Bliskog istoka – barem iz njezine početne faze.
Izigran je prije svega od strane zapada, preciznije SAD-a, nakon što je konzervativni vrh zemlje na čelu s ključnom osobom – ajatolahom Alijem Hameneijem, nakon čudne pogibije predsjednika Ebrahima Raisija u proljeće u helikopterskoj nesreći na sjeveru zemlje zaključio kako je oportuno da na predsjedničku dužnost prije dolaska na vlast u SAD-u Donalda Trumpa (što je bila pravilna procjena da će se dogoditi) dođe iranski reformist a ne tvrdolinijaš- konzervativac, što su svi u svijetu očekivali. Poglavito u kontekstu do tada neviđene rastuće napetosti Irana s Izraelom kroz međusobnu razmjenu raketnih napada i sl.
Međutim, neočekivana pobjeda reformama i poboljšanju odnosa Irana sa zapadom sklonog Masuda Pezeskiana na kraju po zemlju nije donijela ništa korisnog. Upravo suprotno! Tu su pomirljivu gestu Teherana, i Bidenova administracija i Izrael shvatili kao slabost i strah pa su se sukladno tome i ponašali. Tako je – nakon što je postalo jasno kako se nova reformistička vlast u Teheranu neće vojno miješati u početni (testni) izraelski obračun s libanonskim proiranskim šijitskim pokretom Hezbollah nakon čuvenog napada dojavljačima (pejdžerima) – uslijedio masovni izraelski zračni napad na taj ključni iranski regionalni “proxy”. Iako nije, i vjerojatno neće biti do kraja uništen, Hezbollah je potpuno obezglavljen i dezorganiziran. Nakon toga uslijedili su sve snažniji izraelski napadi na Hezbollahovu infrastrukturu u Siriji koja je bila ključna za obranu Assadove vlasti upravo na sjeveru zemlje od proturskih radikalnih islamističkih organizacija.
Iran je sada tu gdje je! Gotovo na vjetrometini, što nikada nije želio biti. Jer Izrael, ako se dogovori s novim vlastima u Damasku – može na istoku Sirije (koja je pod kontrolom proameričkih kurdskih snaga SDF) instalirati svoje raketne lansere gotovo nadomak Iranu. Više mu ne bi trebalo za takve napade pitati dozvole Jordana, Iraka ili Saudijske Arabije preko čijih bi zračnih prostora njegove rakete morale letjeti. Sada bih ih mogao ispaljivati s istoka Sirije preko Iračkog Kurdistana, koji ima široku autonomiju od središnje šijitske vlade u Bagdadu i neprijateljske odnose s Teheranom.
Zato ne čudi što je Pezeskian, koji je po dolasku na vlast teško je reći zahladio odnose s Moskvom, već ih nekako prije “stavio na čekanje” skupa s dugonajavljivanim potpisivanjem sveobuhvatnog sporazuma o strateškoj suradnji Rusije i Irana (čekajući pozitivne signale iz Washingtona (koji nisu došli) i ne želeći Trumpa dodatno živcirati) – naglo promijnenio ploču. Tako je upravo objavljeno da će Pezeskian 17. siječnja, dakle uoči Trumpove inauguracije (20. siječnja) otputovati u Moskvu, na konačno potpisivanje dugo očekivanog strateškog sporazuma koji je trebao biti potpisan još u lipnju 2024. ali je sve bilo odgođeno zbog tragične pogibije bivšeg predsjednika Raisija.
Izrael je, uz Tursku – najveći dobitnik
Ali čak i da Izrael ne dobije dozvolu nove sirijske vlade za svoje vojne baze na istoku Sirije (ta je islamistička vlada, znakovito, kao svoje glavne neprijatelje još na samom početku označila upravo Iran i Hezbollah!), on je dovoljno jak da u sadašnjoj Siriji djeluje samostalno s obzirom kako je ovih dana uništio glavninu skladišta i vojnog arsenala službene sirijske vojske s obrazloženjem da se boji da ne padnu u ruke radikalnih islamista. Jednako kao što je prošli tjedan vojno zauzeo i na bivšu tampon zonu na okupiranoj sirijskoj Golanskoj visoravni čije je dvije trećine još 1981. g. i službeno anektirao, a upravo je ovih dana proširio i nadzor nad 2814 metara visokom planinom Hermon na granici Sirije i Libanona). Golanska visoravan je strateška točka s koje se nadzire dubina sirijskog teritorija, kao i sjeverni Izrael i Galilejsko jezero kao ključni izvor pitke vode, čija je sjeveroistočna obala do rata 1967. godine također pripadala Siriji.
Kako sada stvari stoje, Izrael bi mogao biti najveći dobitnik započetih ratova. Uništio je do nemogućnosti normalnog života Pojas Gaze uz žrtvovanje svog ugleda u najvećem dijelu međunarodne zajednice (ali koga briga za ugled, vrijeme ionako „liječi sve rane“, a povijest pamti jedino pobjednike), barem je srednjoročno onesposobio Hezbollah a Libanon pretvorio u potpuno nefunkcionalnu državu, nesposobnu Izraelu predstavljati bilo kakvu dugoročnu sigurnosnu prijetnju ili prijetnju po pitanju konkurentnosti (prije svega u sferi energetike tj. bogatih plinskih nalazišta u njihovoj zoni istočnog Sredozemnog mora), a u to isto upravo je pretvorio i Siriju (iako ne sam, već uz potporu ili barem prešutnu suglasnost SAD-a, a vrlo vjerojatno i u dosluhu s Turskom s obzirom da je Assadova vlast i Tel Avivu i Ankari bila podjednako mrska).
Ukoliko uspije isprovocirati i smjenu iranske teokratske vlasti u Teheranu, što premijer Benjamin Netanyahu posljednjih dana otvoreno najavljuje uz pomoć nove Trumpove administracije te poziva iranski narod (šokiran, obeshrabren i sve nezadovoljniji strateškim neuspjesima svoje vlade u geopolitičkom obračunu s Izraelom) da revolucijom svrgne sadašnju elitu koja je na isti način i sama došla na vlast tj. u velikoj Islamskoj revoluciji 1979. godine pod vodstvom karizmatičnog ajatolaha Ruholaha Homeinija – Izrael bi ostvario sve svoje strateške ciljeve u regiji uništavanjem iranskih proxyja (svih osim jemenskih hutista što je upravo ovih dana počeo, a preostaju mu još oni u Iraku) i dugoročno osigurao svoju sigurnost, a zapravo egzistenciju u moru arapskih i islamskih država kojima je okružen. Naravno, sad je ključno pitanje sprema li se Izrael s Trumpovom Amerikom i na konačni obračun s Iranom što nikako ne može biti isključeno. Dok je Iran ovakav kakav je, o bilo kakvoj konačnoj sigurnosti Izraela u regiji ne može biti govora.
Turska ipak okreće leđa Izraelu?
Veliki dobitnik promjena u Siriji nedvojbeno je i Turska. Ona već vojnim snagama nastoji spojiti preostale „rupe“ na sjeveroistoku Sirije, duž međusobne granice (onu zapadniju već dugo kontrolira bilo svojim vojnim kontingentima bilo proturskih paravojnim formacijama), pa se tako turske snage ovih dana gomilaju oko jedinog preostalog velikog grada na sjeveroistoku Sirije uz granicu s Turskom koji nije pood njenim nadzorom – Kobanija.
Ankara će time u potpunosti uspostaviti duboku tampon zonu (od 30-40 kilometara širine) duž čitave granice sa Sirijom što bi trebalo onemogućiti topničke napade i ubacivanje kurdskih terorističkih skupina na teritorij Turske. Osim toga Ankara će se itekako boriti da upravo njoj odane snage kao dio šarolikog konglomerata unutar donedavne tzv. sirijske oporbe koja je osvojila vlast u Damasku – budu i dominantne tj. ključne u donošenju političkih odluka. Time bi bila i gospodar sudbine dviju ruskih vojnih baza u toj zemlji – pomorske u Tartusu i zračne u Hmeimimu, u Latakiji, na krajnjem zapadu zemlje. Time bi Ankara ne samo povećala svoj, već ionako više nego respektabilni geopolitički značaj i prema drugim ključnim igračima u regiji ali i prema SAD-i i Europskoj uniji koja se također želi aktivno vratiti u bliskoistočnu igru iako je primarno zaokupljena ukrajinskim ratom. Prije svega je riječ o Francuskoj koja jača svoj tradicionalni utjecaj u Libanonu, dok je u Damasku prošli tjedan ponovo pokrenula rad svoga veleposlanstva – nakon jedanaest godina prekida.
Što se tiče odnosa Turske s Izraelom ovih se dana primjećuje novo naglo zaoštravanje retorike od strane Ankare koja oštro optužuje Izrael za širenje okupacije Golanske visoravni. Možda je i najbolji pokazatelj novog rastućeg protuizraelskog raspoloženja u Turskoj i najava Erdoganovog sina Bilala Erdogana o održavanja vjerojatno višemilijunskog skupa na jednom od velikih istanbulskih mostova na prvi dan Nove godine. Na godišnjicu pretvaranja Konstantinopola u Carigrad, na najnovije tursko ovladavanje islamskim svetinjama u Damasku i na predstojeće ovladavanje, kako je rekao – džamijom Al Aqsa u Jeruzalemu.
Zatvaranje obruča oko Rusije
Kako god bilo, s jačanjem bliskoistočne krize vidljiv je i pad ruskog utjecaja u toj regiji. Koliko god Moskva na početku nastojala amortizirati nastali šok u ruskoj javnosti zbog naglog i potpuno neočekivanog pada Assadove vlade u koju se toliko sredstava i diplomatskih napora uložilo (poput pokrenute ruske vojne kampanje u listopadu 2015. godine) izjavama da su ti događaji bili iznenađenje za čitav svijet – tako i za Sjedinjene Države, sve je manje onih koji u te priče vjeruju.
Štoviše, pojedini ruski analitičari sve češće postavljaju pitanja nisu li se ruske civilne i vojne obavještajne službe pokazale nesposobne i neučinkovite kada nisu bile u stanju primijetiti da se nešto važno događa na sirijskom sjeverozapadu, u regiji Idlib? Da se tamo formiraju udarne snage radikalnih islamističkih skupina, da se naoružavaju preko turskog teritorija i obučavaju uz pomoć turskih ali i ukrajinskih instruktora, da se u velikim grupama prebacuju u zonu drugog po veličini i prvog po važnosti sirijskog grada Allepa i td.?
Kako su takve stvari, poput kretanja potpuno vojno opremljenih protivničkih oružanih formacija u blizini granica koje nadzireš i zrakoplovima i dronovima i kroz klasičnu obavještajnu agenturnu djelatnost, mogle ostati neprimijećene ruskim službama, kada bi to isto bilo nemoguće ne primijetiti niti obavještajnim službama puno manjih i slabijih država od Rusije? Kako su zbog toga onda mogle ostati potpuno iznenađene političke i vojne vlasti u ruskoj prijestolnici?
Sve su to pitanja na koja sve više običnih Rusa traži odgovor ali i odgovornost za propuste. Jer to nisu propusti taktičke prirode, zbog kojih će nastati određena šteta na pojedinoj lokaciji, već oni za sobom vuku teške posljedice strateške prirode.
Rusiju se sada, osim sa strane zapada (kroz ukrajinski rat), može zatvoriti i s juga – protjeravši je s Bliskog istoka, ali isto tako i s Kavkaza što se upravo želi ne samo kroz vjerojatno zapadno uspješno preotimanje Armenije iz ruskog „lagera“, već i kroz destabilizaciju Gruzije koja je upravo u punom jeku iako će ta revolucija, otvoreno proturuska – prema svemu sudeći ipak propasti. Sadašnje vlasti u Tbilisiju očito su pozorno proučile iskustva iz ukrajinske revolucije 2014. godine, ali još više i one u Bjelorusiji 2020. godine kroz neuspjeli pokušaj svrgavanja vlade predsjednika Aleksandra Lukašenka nakon održanih izbora koje zapad nije želio priznati.
Ali ima i mišljenja da je Moskva na neki (barem pasivni način) omogućila svrgavanje više neperspektivnog Assada s vlasti u dosluhu s Ankarom. Bio bih spreman riskirati s prosudbom prema kojoj će jedini ispravni pokazatelj je li to baš bilo tako biti upravo budući status njenih dviju vojnih baza tj. hoće li ih zadržati ili zatvoriti.
Ukoliko ih zatvori (a one su jedine ruske baze na Bliskom istoku), to će definitivno biti težak strateški udarac po njene interese ali i po ugled Moskve u toj važnoj svjetskoj regiji. Ako pak baze ostanu, dakle – ne isključujem da je i Moskva u određenom stupnju (makar i samo nečinjenjem) bila uključena u operaciju svrgavanja Assada. Onog istog – i to se mora reći, koji je Moskvi svojom tvrdoglavošću zadavao sve više problema. Nije želio slušati njene upute da krene na put pomirbe s Turskom i pomakne proces rješenja cjelokupne političke krize u zemlji s mrtve točke.
Assad je precijenio svoju snagu
Assad je, kao Baas-ovac tj. socijalist – vjerovao u nacionalizam sirijskog naroda, a ne u njegovu islamizaciju, pri čemu je turskom vođi Recepu Tayyipu Erdoganu postavljao ultimatume ukoliko ovaj želi sjesti za pregovarački stol (poput povlačenja svih turskih snaga iz sirijskih pograničnih zona, prestanka pomaganja radikalnim islamističkim snagama u Idlibu i td.).
Assad je precijenio i vlastite snage, ali i želju Rusije i Irana da se za njega do kraja vojno zauzimaju a bez da sam prethodno nešto kvalitetno pokuša učiniti na političkoj razini s ciljem pokušaja ujedinjenja zemlje kroz dijalog s oporbom i provedbom izbora, na što ga je,uostalom, obvezivala i rezolucija UN-a.
Također je Assad zanemarivao i činjenicu o rastućoj važnosti rusko-turskih odnosa u sadašnjim globalnim geopolitičkim odnosima, ali i sve veću zaokupljenost Irana mogućim otvorenim vojnim sukobom s Izraelom i SAD-om zbog čega je slabio njegov fokus i na Hezbollah i na Assadovu vlast, o čemu je gore u tekstu već bilo više riječi.
S druge strane ruski predsjednik Vladimir Putin u prošli je četvrtak, na tradicionalnoj velikoj medijskoj konferenciji na kraju godine izjavio kako Rusija nije poražena u Siriji i da je Moskva dala prijedloge novim vlastima u Damasku vezano uz svoje baze i da je većina ljudi s kojima se razgovaralo bila spremna za njihov ostanak. Na kraju će odluku o daljnjem smisllu njihovog ostanka u Siriji morati donijeti sama Moskva, sugerirao je Putin, dodavši kako su “pretjerane glasine” o smrti ruskog utjecaja na Bliskom istoku.
Moskva se fokusira na postsovjetski prostor?
Ja bih prije rekao kako Moskva svoj interes sada primarno fokusira na postsovjetski prostor – minus baltičke države koje su već članice NATO saveza, a da će svjetske regije prepuštati ključnim regionalnim igračima s kojima će nastojati održavati partnerske odnose i na taj način osiguravati svoje interese u njima. Ne nametanjem svojih strategija i vizija razvoja drugima (još manje kroz demonstraciju vojne siile u njihovim “zonama odgovornosti”), već prilagođavenjem istih interesima dominantnih regionalnih sila kojima i Rusija može puno toga ponuditi u svijetu koji se ubrzano mijenja i gdje regionalni igrači definitivno ne žele “sve jabuke stavljati u isti koš” tj. postajati preovisni o nekom od ključnih globalnih igrača – prije svega SAD-u ili Kini.
Zapravo, fokusiranjem na postsovjetski prostor Rusija bi se u geopolitičkom smislu i sama pozicionirala u ključnu regionalnu silu (ostala bi, naravno, i dalje nuklearna velesila što bi joj jamčilo stratešku i nacionalnu sigurnost). Onu istu regionalnu silu kakvom ju je smatrao bivši američki predsjednik Barack Obama – ali tada s pozicije omalovažavanja. Danas uloga regionalne države postaje nešto sasvim drugo i puno važnije nego u Obaminoj eri.
Regionalne sile postaju važnije od globalnih
Na koju god ključnu točku ili regiju svijeta danas pogledate lako ćete uočiti da se nešto ozbiljno događa. Od Europe, preko Afrike i Bliskog istoka, do Azije i dalje Pacifikom do obala obiju Amerika. Stare krize se ponovo otvaraju (ako su bile zamrznute) ili jačaju svoj destruktivni karakter (ako su sve vrijeme bile aktivne), dok se istovremeno stvaraju obrisi novih opasnih žarišta (Kavkaz, Filipini, pojedine afričke i latinskoameričke zone poput onih oko Venezuele i Kube (na koje buduća Trumpova administracija sigurno neće gledati prekriženih ruku, kao što to nije činila niti u vrijeme njegovog prvog mandata (2017-2020.).
I u svakoj od tih zona i kriznih žarišta uočljiv je sve veći utjecaj pa i presudna uloga regionalnih sila u odnosu na one globalne. To je bilo najvidljivije upravo na Bliskom istoku, gdje su se dominantnim silama pokazali Izrael i Turska, dok je uloga Sjedinjenih Država (a da i ne govorimo Rusije) sve manja. Regionalne sile će biti one koje će definirati izgled, odnose i raspored snaga u svojim regijama, a globalne sile će s regionalnim nastojati uspostaviti suradnju preko koje će potiskivati interese suparničkih globalnih država a promovirati i jačati svoje.
Danas više niti jedna globalna sila (tu prije svega mislim na SAD i njegov „Pax Americana“, jer je SAD bio dominantna sila već puna tri desetljeća nakon raspada SSSR-a i Varšavskog pakta) nema niti financijskih mogućnosti niti vojnih resursa za održavanje reda u svijetu na način da oni podržavaju isključivo njihove strateške interese. To bi u uvjetima kada sve samosvjesnije i samouvjerenije velike svjetske zemlje teže svom ubrzanom razvoju bilo nemoguće, i vrlo bi brzo dovelo do opasnog rastezanja kapaciteta i do mogućeg pucanja koje bi bilo bolno i opasno za same globalne sile i njihove interese.
Dakle, od sada pa na dalje morat će se primarno zadovoljavati strateški interesi ključnih regionalnih sila, a onda će one jamčiti regionalnu stabilnost, krojiti svoju vanjsku politiku i odlučivati s kojim će globalnim silama primarno surađivati.
Sklon sam vjerovati kako regionalne sile u tom smislu namjeravaju surađivati sa svim globalnim silama, a to je pak opcija koja nikako nije odgovarala sadašnjoj Bidenovoj administraciji na odlasku. Tim više što su ključne regionalne sile poput Indije, Brazila, (uskoro i Indonezije, Malezije, Tajlanda, … koje upravo postaju strateški partneri BRICS-a) već postale članice BRICS-a.
A kada je to tako, onda se njihova suradnja i s Kinom i Rusijom nameće sama po sebi – što, naravno, nikako ne isključuje i njihovu suradnju sa SAD-om i(li) Europskom unijom a što najbolje demonstriraju Indija i Saudijska Arabija.
Kako će se po tom pitanju odnositi Trumpova administracija koja vlast preuzima za dvadesetak dana ostaje tek za vidjeti. Trump je, iako tvrd i nepredvidljiv, ipak politički realist, za razliku od Bidena koji je primarno ideolog kao i sadašnja Demokratska stranka u cijelosti. Ali s Trumpom će Putinu i(li) Xi Jinpingu biti lakše pregovarati samo iz razloga što će (za razliku od Bidena) on uvijek biti spreman sjesti za pregovarački stol, što, međutim, nikako ne znači da će im biti lakše s njim i postići dogovor jer je Trump tvrd pregovarač i sigurno će i znati i željeti štititi ključne američke interese.
Ali kao i uvijek, obje strane za pregovaračkim stolom dobro znaju da, ukoliko se želi postići neki sporazum, to nužno zahtjeva kompromise s obiju strana. U protivnom se za pregovarački stol ne bi niti sjedalo, već bi se sve rješavalo političkim ultimatumima ili vojnom silom. Kako ni jedna od ove dvije spomenute opcije nije moguća kada je riječ o odnosima u ključnom globalnom geopolitičkom trokutu (SAD-Rusija-Kina), gledat će se tko u rukama drži jače karte u pokrenutoj velikoj i iscrpljujućoj igri za što povoljnije pozicije u budućem svijetu kojeg nitko od njih više nije u stanju samostalno kontrolirati. Sukladno tome će se određivati i vrste i volumen kompromisa na koje će svaka od pregovaračkih strana morati ići.
Drugo rješenje jednostavno ne postoji ukoliko se istinski želi izbjeći Treći svjetski rat i posljedični Armagedon.
Bliskoistočna kriza je „mala beba“ za ukrajinsku
Iz sadašnje perspektive gledano, bliskoistočni problem mi se čini kudikamo lakše rješiv na zadovoljstvo svih ključnih igrača negoli je to ukrajinski rat. Sličnu izjavu je, uostalom, nedavno dao i Donald Trump, očito postajući svjestan (kako se sve više približava njegova vladavina) da ukrajinska kriza, koja prijeti Europi i svijetu vjerojatno kao nijedna druga do sada, baš i nije tako jednostavna za riješiti kako je on mislio prije i tijekom predizborne kampanje – kada je govorio da će taj rat zaustaviti u roku od 24 sata otkad zasjedne u Bijelu kuću.
„Prisilit ću Putina i Zelenskog da sjednu za pregovarački stol i postignu dogovor“ – otprilike su riječi koje je Trump donedavno često ponavljao. Rekao bih – tipično „Trumpovski“. Jer geopolitički interesi globalnih sila nešto su posve drugo od interesa velikih kompanija koje je Trump vodio i gdje ima ogromno iskustvo u pregovorima s konkurencijom.
Poglavito kada jedna od globalnih nuklearnih velesila kreće u pregovarački proces o problemu kojeg po sebe smatra egzistencijalno važnim tj. onim od čijih ključnih elemenata odnosno postavljenih ciljeva za nju nema odstupanja.
Za sada su pozicije oko toga između Washingtona i Moskve dijametralno suprotne. Tko će na kraju i hoće li uopće netko popustiti za sada je nemoguće reći. Kako god bilo, ako popuste Amerikanci najviše će stradati Ukrajina – koja će se definitivno morati odreći okupiranih teritorija čija se veličina svakim daljnjim danom rata sve više povećava. A ako pak ne popuste ni Amerikanci ni Rusi, opet će najviše stradati Ukrajina koju u tom slučaju očekuje nastavak još veće ratne agonije – i to u nedogled.
Očekivati pak da će se Rusi povući s u golemim količinama prolivene krvi osvojenih teritorija, koje su, uostalom, i službeno inkorporirali u svoj ustavnopravni poredak je potpuno iluzorno. Rekao bih gotovo isto kao i da prihvate razmještaj vojnika NATO zemalja kao mirovnih – u tampon zoni duž crte razdvajanja.
Ali živi bili pa vidjeli! Neki su kompromisi nužni i s ruske strane.
Preživjeti kritični mjesec
Uostalom, sada je najvažnije preživjeti ovaj kritični mjesec dana do Trumpovog ustoličenja s obzirom na maksimalnu radikalizaciju poteza od strane Bidenove administracije, među koje, između ostalih, svrstavam i nedavnu terorističku likvidaciju visokog ruskog generala Igora Kirilova na njegovom kućnom pragu u Moskvi u organizaciji ukrajinske službe sigurnosti – SBU.
Naime, teško mi je vjerovati da bi se Kijev usudio na tako potencijalno visoko rizični potez za eskalaciju bez znanja i barem prešutnog odobravanja Bidenove administracije, iako potonja tvrdi kako o tome baš ništa nije znala. Mislim da Washington jednostavno zna svaki potez koji se u Kijevu napravi, možda i prije samog Zelenskog.
Krči li ovim potezima Biden Trumpu stazu za što lakše nametanje sporazuma između Kijeva i Moskve sukladno američkim interesima (igra se na izazivanje straha u Moskvi od onog što joj može slijediti u slučaju odbijanja dogovora), ili jednostavno želi onemogućiti bilo kakav Trumpov pokušaj sjedanja za stol s Putinom oko pronalaska rješenja za ukrajinski rat i njegov produžetak u nedogled – u ovom je trenutku teško reći. Smatram kako su obje opcije u igri i to u razmjeru 50:50.
Ključno je pitanje ipak – može li se Putina nakon svega što se dogodilo više uopće nečim ustrašiti, i koliku bi cijenu bio spreman platiti i sam zapad (poput ukidanja nametnutih oštrih sankcija Rusiji i slično)?
Previše pitanja, premalo odgovora.
