Poljoprivrednici više ne vjeruju Bruxellesu
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 12 Siječanj 2025 07:29
Tek što se život u Parizu nakon novogodišnjeg ludila počeo vraćati svakodnevnom ritmu, kolone traktora s francuskim farmerima iz svih smjerova najveće agrarne sile Europe, ponovo su se, kao i lani početkom godine, uputile prema francuskoj prijestolnici.
Namjera im je i ovoga puta „blokirati prilaze francuskoj metropoli u znak prosvjeda zbog nelojalne konkurencije poljoprivrednih proizvoda uvezenih u EU“, priopćeno je početkom tjedna iz Koordinacijskog sindikata francuskih poljoprivrednika.
Najnovije vijesti govore da su snažne policijske snage uspjele blokirati kolone francuskih farmera podalje od prilaznih pariških ringova. Predstavnici poljoprivrednih sindikata, međutim, ne odustaju od zahtjeva da idućeg ponedjeljka, 13. siječnja, o svojim strahovima i zahtjevima izravno izvijeste tek ustoličenog šestog Macronovog premijera od 2017. godine, Françoisa Bayroua. Ovoga puta glavnim razlogom nisu samo prestroge agrarne direktive Europske komisije, Zelena agenda, nepodnošljivo birokratiziranje i troškovi poljoprivredne proizvodnje, već upravo politički sporazum Europske unije s četiri osnivačke članice trgovinske unije Argentine, Brazila, Paragvaja i Urugvaja (Mercosur). Koji je slavodobitno potpisan 6. prosinca – ni cijeli tjedan nakon što je nova-stara predsjednica Europske komisije, Ursula von der Leyen, počela svoj drugi petogodišnji mandat.
Grozničava potraga za novim tržištima
Ovaj, zasad samo politički dogovor, rezultat je do sada najdužeg i najkontroverznijeg pregovaračkog procesa koji traje već četvrt stoljeća kako bi se potencijalno budućim sporazumom o trgovini i strateškom partnerstvu ublažila grozničava potreba EU–a za supstitucijom ključnih energenata, rijetkih minerala, plemenitih metala i dijamanata, a istodobno marginalizirali trgovinsko-politički utjecaji Kine i Rusije u što više južnoameričkih država.
Najnoviji politički sporazum pravno je utemeljen na rijetko ili nikako do sada javno aktualiziranom „Okvirnom sporazumu o međuregionalnoj suradnji između Europske zajednice/sada Unije i zemalja južnoameričkog juga“ koji je na snazi od 1. srpnja 1999. godine (Odluka Vijeća 1999/279/EZ).
Najnoviji politički sporazum je tek nužna prethodnica eventualnom „revolucionarnom trgovinskom sporazumu o carinskoj uniji između EU-a i Južnog zajedničkog tržišta“ (Mercado Común del Sur – Mercosur) koje je formalno utemeljeno krajem ožujka 1991. godine sa sjedištem u Montevideu (Urugvaj). Po uzoru na Schengenski sporazum između članica EU cilj južnoameričke osnivačke četvorke je dinamiziranje gospodarskog razvoja ovih država kroz uspostavu zone slobodnog protoka ljudi, roba, usluga i kapitala.
Od tada do danas Mercosur je u postupnom zamahu, ali i u permanentnim previranjima, proširenjima i suspenzijama ‘nepodobnih’ članica što već po sebi govori da ciljevi nisu samo ekonomski! Osim ovog sporazuma, EU i pojedinačne zemlje južnoameričkog juga imaju i bilateralne okvirne sporazume o trgovini i strateškoj suradnji, s blagim ali konstantnim rastom trgovinske razmjene na obje strane.
Šta to muči francuske farmere?
Otkako su 2000. godine počeli pregovori o slobodnoj trgovini između EU i Mercosur-a, međusobna usuglašavanja su prolazila različite faze, upadala u krize i iznova su pokretana bezmalo s početnih pozicija. Novi veliki pokretač pregovorima s novim obostranim ponudama, rezervama i ustupcima uslijedio je u svibnju 2016. godine još za mandata Jean Claude Junckera na čelu Europske komisije, a zatim i s njemačko-brazilskim ekonomskim forumom iz studenog 2023. godine održanog u Berlinu.
Uvijek su tijekom tih pregovora akceptirani i realni strahovi francuskih farmera, nešto manje talijanskih, a povremeno i španjolskih, poljskih i nizozemskih poljoprivrednih proizvođača. No, ni u samoj Francuskoj svi iz agro-food sektora nisu na istoj bojišnici. Dok su uzgajivači stoke i proizvođači mesa, mlijeka, jaja, povrća i voća zabrinut – najveći francuski izvoznici vina, šampanjca, žitarica i najčuvenijih francuskih sireva, nisu izričito protiv Mercosur-a jer im se u Južnoj Americi otvara novo tržište od oko 380 milijuna potrošača.
Općenito, Francuska, kao najjača agrarna sila Europe, zalaže se za suverenost EU-a u sektoru poljoprivrede, za strogost u provedbi klimatskih sporazuma, i za trgovinsku simetriju u izvozu europskih proizvoda strojarske industrije i uvozu južnoameričkih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Sam francuski predsjednik Emmanuel Macron je skeptičan prema trenutačno neuravnoteženom prijedlogu trgovinskog sporazuma, jer, prema njegovom mišljenju, svi dosadašnji nacrti takvog međunarodnopravnog akta nisu naglašenije uzimali u obzir biološku raznolikost, europske direktive o dobrobiti životinja, niti stvarne opasnosti od klimatskih promjena.
Iako su pregovorima obuhvaćene sve ključne sfere međunarodnog trgovanja kao što su carine, kvote/količine, kontingenti, regulative o porijeklu proizvoda, kemijski i fitosanitarni nadzor, tehničke prepreke trgovinskoj razmjeni i slično – vodeće europske poljoprivredne zemlje najviše zabrinjavaju, logično, damping cijene, odnosno uvoz jeftinih južnoameričkih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda čiju usklađenost sa sanitarno-sigurnosnim standardima EU (koji su pod rigoroznim prijetnjama u EU obvezujući) naprosto nije moguće u svemu provjeriti prije konzumiranja u europskim kuhinjama uključujući i one u Hrvatskoj.
Posljedice po europske potrošače su moguće i zbog nekontrolirane uporabe hormona u stočarstvu Mercosur-a, kao i zbog naširoko zastupljene proizvodnje genetski modificirane hrane (GMO) koja je na EU-tržištu formalno zabranjena.
Poljoprivrednici više ne vjeruju Bruxellesu
Iako je predsjednica Europske komisije Von der Leyen iz Montevidea, kao i tijekom seljačke bune s početka prošle godine, uvjeravala europske poljoprivrednike da se u svim fazama pregovora s partnerima iz Južne Amerike vodi računa o njihovoj opravdanoj zabrinutosti, i da najnoviji politički sporazum kao prethodnica potencijalnom finalnom sporazumu o slobodnoj trgovini sadrži snažne odrednice za zaštitu interesa europskih poljoprivrednika – ogromna većina onih koji hrane Europljane više ipak ne vjeruje službenom Bruxellesu.
Da europska birokracija ne razumije stupanj nevolja i bijede s kojima se već dugi niz godina suočavaju europski poljoprivrednici ne samo zbog Zelene agende i niskih otkupnih cijena, već i zbog sve većeg i većeg rasta troškova energenata i industrijskih gnojiva – upozoreno je iz sindikalne Koordinacije francuskih poljoprivrednika znatno prije nego što je predsjednica Komisije početkom prosinca otputovala u Južnu Ameriku.
U brzojavnom odgovoru iz Montevida Von der Leyen je uzvratila europskim agrarcima da “politički dogovor EU-Mercosur predstavlja najsveobuhvatniji sporazum koji je ikada zaključen kada je u pitanju zaštita hrane i pića na tržištu Europske unije”, ilustrirajući to činjenicom da je više od 350 europskih poljoprivrednih proizvoda zaštićeno oznakom zemljopisnog porijekla. Naglasila je također da će se europski standardi za hranu i njenu zdravstvenu sigurnost morati provoditi i u Južnoj Americi na istoj razini odgovornosti kao i u Europskoj uniji. Izvoznici iz zemalja Mercosur-a morat će se striktno pridržavati tih standarda kako bi uopće imali pristup tržištu EU-a, rekla je predsjednica Komisije, ističući da bi budući trgovinski sporazum (ako ikada bude odobren na Europskom parlamentu i od svih članica EU na Vijeću) samo europskim tvrtkama osigurao više od 4 milijarde eura godišnjih ušteda samo na osnovi ukidanja carinskih troškova.
Trgovinski sporazum s mnogo većim ambicijama od trgovine
Političkim dogovorom iz Montevidea, kao što je ranije rečeno, izgrađeni su tek politički temelji za eventualni ambiciozni, uravnoteženi i sveobuhvatni trgovinski sporazum o carinskoj uniji između EU i južnoameričkog juga.
Iza trgovinske zavjese, budućim sporazumom i njegovim aneksima se žele definirati i brojna druga važna pitanja – od upravljanja održivim gospodarskim razvojem u zemljama Mercosur-a; kontroliranja državnih javnih nabava; intelektualnog vlasništva i suradnje u sferi informacijskih tehnologija, robotike i umjetne inteligencije; pa sve do vojnoindustrijskog segmenta. To su ambicije koje Europska unija prikriveno razrađuje u podtekstu Sporazuma naslovljenog kao „ostala pitanja od obostranog strateškog interesa“.
Iako se, dakle, buduća gospodarska suradnja odnosi na sve sektore, najnovijim političkim dogovorom (u briselskim diplomatskim i poslovnim krugovima nazvan Ursulin sporazum!) posebno se razrađuju energetika, prijevoz, telekomunikacije i informacijske tehnologije, zaštita okoliša, znanost i nove tehnologije, poticanje obostranih investicija, borba protiv kriminala, terorizma i trgovine drogama, osposobljavanje i obrazovanje, komunikacije, informacije i kultura„ pri čemu je primarni cilj promicanje međusobnog razumijevanja i jačanje kulturnih veza“.
Klasični trgovinski odnosi su očigledno tek samo dio ukupnih političkih i gospodarskih odnosa EU-a s Argentinom, Brazilom, Paragvajem, Urugvajem i Venezuelom (koja je 2016. suspendirana iz Mercosur-a), te sa zasad pridruženim članicama ovog trgovinskog bloka: Bolivijom, Čileom, Gvajanom, Ekvadorom, Kolumbijom i Peruom. Upravo kompleksnost političkog sporazuma od 6. prosinca bi možda mogla biti i ključnim razlogom što cjeloviti tekst tog dokumenta iz Montevidea ni mjesec dana nakon potpisivanja nije dostupan europskoj javnosti!
Uravnotežena robna razmjena, usluge u disbalansu
Po količini robne razmjene EU je sada drugi trgovinski partner Mercosur-a nakon Kine, i ispred Sjedinjenih Država. Na početku pregovaračkog procesa prije 25 godina EU je bila uvjerljivo na prvoj poziciji po svim parametrima – od robne razmjene, preko nepovratnih donacija do investicijskih ulaganja. S oko 16,9 % ukupne vanjske trgovine sa EU Mercosur je krajem 2003. godine bio tek deseti trgovinski partner Unije.
Financijski gledano, trgovinska razmjena je te godine bila uravnotežena: ukupni izvoz iz EU u četiri zemlje Mercosur-a iznosio je 55,7 milijardi eura, dok je uvoz iz južnoameričkog juga iznosio 53,7 milijardi eura. Logično, najveći izvoz Mercosur-a u EU ostvaren je u sektoru mineralnih proizvoda (29,6% ukupnog izvoza), prehrambenih proizvoda, pića i duhanskih proizvoda (19,2%), te biljnih proizvoda (17,9%), a iz EU-a u Mercosur najviše je izvezeno alatnih strojeva i drugih uređaja (26,7% ukupnog izvoza), kemikalija i farmaceutskih proizvoda (25%), te prometne opreme (11,9%).U sektoru usluga je ogroman disbalans na štetu južnoameričkih partnera: izvoz usluga iz EU 2023. vrijedio je 28,2 milijarde eura, dok je uvoz iz Mercosur-a u tom sektoru bio više nego dvostruko niži, tek 12,3 milijarde eura.
Najveća izvozna inferiornost EU-a je upravo u sektoru poljoprivredno-prehrambene industrije čiji je izvoz u Mercosur 2023. iznosio tek 3,2 milijarde eura. Budući trgovinski sporazum bi neosporno mogao pomoći dinamiziranju takvog izvoza ukidanjem visokih zaštitnih carina na ključne izvozne interese EU-a kao što su vino i druga pića na koja je postojeća carina 35%, sirevi i mlijeko u prahu sa sadašnjom carinom od 28%, ili konditorski proizvodi sa carinom od 20%. Za većinu ovih proizvoda u budućnosti bi se postupno primjenjivale nulte carine unutar kvota, što bi za agro-prehrambeni sektor EU mogla biti dobra vijest.
Njemačka je za carinsku uniju
I iz prethodnih brojeva i postotaka je vidljivo tko i zašto je protiv, a tko i zašto najviše gura buduću, po broju država najveću carinsku uniju današnjice.
Osim što se plaši damping cijena i nelojalne konkurencije južnoameričkih poljoprivrednih roba koje ugrožavaju ionako težak materijalni položaj francuskih poljoprivrednika i farmera, francuska vlada inzistira na trgovinskom reciprocitetu s Južnom Amerikom.
Njemačka pak neumorno upire u što skoriju finalizaciju europske carinske unije s južnoameričkim partnerima jer s najvećim europskim izvozom alatnih strojeva, električnih uređaja, industrijske tehnologije i automobila upravo iz ove zemlje, vlada u Berlinu, ma tko bio na njenom čelu, ima potenciju i za kompenziranje pojačanih subvencija za svoju, po ukupnoj količini, mnogo manju poljoprivrednu industriju od francuske.
Njemački službeni stav je da su sve strane u ovom sporazumu na dobitku jer partnerstvo takvoga tipa donosi blagodati i potrošačima i tvrtkama u oba političko-trgovinska bloka. Međutim, njemački aktivisti za zaštitu životne sredine i zaštitu životinja, kao i slični pokreti diljem EU-a, žestoko se protive takvom sporazumu strahujući da bi potpuna liberalizacija trgovine ovolikih razmjera sa EU mogla uzrokovati daljnju deforestaciju Južne Amerike, prije svega već dramatično ugrožene Amazonije, te da bi nehumani pokolj stočnog fonda, osobito u Argentini, mogao doseći razmjere brutalne nehumanosti.
Poljka je u svemu ovome i dalje dvosmislena. Dok je europski povjerenik za zajedničku poljoprivrednu politiku (CAP) donedavno bio autoritativni poljski konzervativni političar i dugogodišnji europski parlamentarac, Janusz Wojciechowski, trgovinski sporazum sa Mercosur-om nije spominjao ni u neformalnim razgovorima unutar Europske komisije. Pooštrio je mjere protiv uporabe hormona, pesticida i herbicida, GMO je proglasio civilizacijskom pošasti, a svoje suradnike, eurobirokrate i lobiste koji su zagovarali proizvodnju sintetičkog mesa nemilosrdno je izbacivao iz ureda, a o njihovim „zlim namjerama“ krišom je preko najbližih suradnika proturao informacije medijima zbog čega su glavni osumnjičenici i danas pod službenom istragom. Koliko je za Van der Leyen ovaj Poljak bio pretvrd orah govori upravo činjenica da je do nedavnog političkog dogovora u Montevideo došlo upravo kada je na stolicu europskog povjerenika za zajedničku agrarnu politiku i hranu nimalo slučajno zasjeo Christophe Hansen, neiskusni magistar geologije iz majušnog i agroindustrijski potpuno marginalnog Luxembourga.
Sve dok se ne umiješa Trump!
EU ima više od 70 trgovinskih sporazuma s partnerima širom svijeta i svaki od njih, a pogotovo onaj s Kanadom, zemljama Afrike i s Vijetnamom, imaju obilje nedostataka i strateških pogrešaka, ali formalna načela su uglavnom ispravna: harmonizirana trgovina, razmjena i suradnja umjesto neokolonijalizma, ekonomskog nacionalizma, izolacije, protekcionizma ili trgovinskih ratova.
Ipak, ako pridobije Italiju, Francuska bi kao jedina država s kolonijalnim posjedom na ovom potkontinentu (Francuska Gvajana) mogla okupiti još barem tri članice koje čine najmanje 35 posto stanovništva EU-a, što je formalnopravno dovoljna snaga da se trgovinski sporazum EU-Mercosur ponovo zamrzne na razini ideje.
Najveći dobitnici bi u tom slučaju bili Kina i Rusija sve dok im se i na tom, po Donaldu Trumpu „povijesnom sjevernoameričkom prostoru“, ne umiješa upravo on – za koga je osim Grenlanda, Kanade, oba Sjeverna toka, Svemira…i što li još sve ne – i Panamski kanal između dvije Amerike, upravo njegova interesna sfera.
Ostvare li se Trumpovi hegemonistički snovi u slučaju drugog najvećeg svjetskog trgovinskog prolaza, od sporazuma EU-Mercosur, i kada bi bio potpisan, ne bi bilo velike koristi. Sve, nažalost, upućuje na zaključak da će u svijetu nove, nastajuće geopolitike, sankcije i trgovinski ratovi protiv ideoloških, političkih i ekonomskih suparnika biti udarna šaka budućih hegemona.
Zoran Meter/www.geopolitika.news
