Zločinačka organizacija na čelu Sirije u kvazidemokratskom ruhu
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 24 Siječanj 2025 09:18
Spektakularno osvajanje velikih dijelova sirijskog teritorija i gradova kao što su Homs, Daraa, Alep i Damask te svrgnuće vlade Bašara al-Asada početkom prosinca iznenadilo je svijet. Sirijski islamisti pod vodstvom organizacije Hayat Tahrir al-Shama (HTS) su, nakon dugog niza godina nakon što su bili uglavnom stjerani u pokrajinu Idlib, uspjeli napraviti preokret od 180 stupnjeva i osvojiti velike dijelove zemlje.
Iako rat u Siriji još nije gotov, i pitanje je kad će biti, HTS se postavio kao novi vladar Sirije nakon svrgnutog Asadova režima, a njen lider Abu Muhamed al-Džulani (iliti Ahmad al-Sharaa) politička zvijezda.
Iako su HTS-ovci svrgnuli autoritarni Asadov režim kojeg je Zapad mrzio ne zbog svoje autoritarnosti nego odbijanja prihvaćanja zapadnih diktata (npr. plinovod Katar-Turska), tu organizaciju nikako ne treba idealizirati jer se ne radi o donositeljima demokracije, mira, sloboda i ljudskih prava. Upravo suprotno. HTS je već godinama od velikog dijela svijeta s pravom označena terorističkom organizacijom (radikalne selefijsko-vehabijske ideologije), a njeno dosadašnje djelovanje pokazuje radikalni i zločinački karakter. On se neće promijeniti čak i ako skupinu utjecajne države skinu s liste terorističkih organizacija.
Priča o nastanku Hayat Tahrir al-Shama (HTS) nije otpočela u siječnju 2017. kada je organizacija formalno uspostavljena. Grupacija je tada zadobila aktualni oblik koji je danas dobro poznat svjetskoj javnosti. Međutim, korijeni HTS-a mogu se pratiti do ranih faza Sirijskog građanskog rata 2011., kada su brojne islamističke i džihadističke i skupine iskoristile nered u zemlji da bi se pokušale nametnuti i doći na vlast.
Osnivanje Al-Nusra Fronta
Formalno-pravna preteča HTS-a bila je svima odlično poznata teroristička organizacija Al-Nusra Front. Osnovana je u siječnju 2012. kao sirijska podružnica zloglasne Al-Qaide koja je tada bila pod vodstvom Aymana al-Zawahiri koji je zajedno s Osamom bin Ladenom jedan od mozgova stravičnog terorističkog napada na New York 11. rujna 2001. Od 2012. do 2013. Al-Nusra se službeno nazivala: Front pobjede za narod Levanta od mudžahedina Levanta na poljima džihada. Osnivanje Al-Nusre bio je pokušaj Al-Qaide da proširi svoj utjecaj na Siriji koja je bila u potpunom kaosu. Lideri ultraradikalne organizacije vidjeli su priliku da iskoriste sunitske muslimane kako bi i dalje vodili svoju globalnu džihadističku revoluciju koja je zapala u slijepu ulicu. Izbijanje Arapskog proljeća 2011. dat će Al-Qaidi novu priliku.
Sirijska podružnica Al-Qaide
Formalna i stvarna povezanost Al-Nusre Fronta s Al-Qaidom dala je organizaciji legitimitet među međunarodnim džihadistima i osigurala financijsku i logističku podršku izvan Sirije – prvenstveno pokrovitelja iz Saudijske Arabije, Katara, UAE-a, Pakistana i Turske. Al-Nusra se postavila kao jedna od najorganiziranijih i najefikasnijih opozicijskih skupina vladi Bašara al-Asada. Vojnici Al-Nusre bili su disciplinirani i vješti te su zauzimali važne gradove i sela. Al-Nusra je od svojih prvih dana funkcionirala pod vodstvom aktualnog lidera HTS-a, Abu Muhameda al-Džulanija. On je izgradio reputaciju karizmatičnog vođe s vojničkim i ideološkim autoritetom. Iako je povezanost s Al-Qaidom u početku bila prednost, s prolaskom godina pokazalo se kako je to glavni problem zašto organizacija ne može napredovati. Al-Nusra je postala metom međunarodnih zračnih napada i sankcija, a njena povezanost s globalnim terorizmom otežala je pridobivanje lokalne podrške.
Transformacija u Jabhat Fateh al-Sham
Potkraj srpnja 2016. al-Džulani je obznanio kako Al-Nusra prekida veze s Al-Qaidom i proglasio je utemeljenje nove organizacije – Jabhat Fatah al-Sham (Front za osvajanje Levanta). To je bila prije svega pragmatična odluka, a puno manje ideološka. Al-Džulani se želio otarasiti negativne etikete Al-Qaide koja je onemogućila širenje među širim slojevima Sirijaca, a štetila je i ugledu organizacije u međunarodnoj javnosti. Promjena imena u Jabhat Fatah al-Sham trebala je signalizirati predanost lokalnom sirijskom kontekstu (tj. sirizaciju) i udaljavanje od globalnog džihada. Međutim, tehnički prekid s Al-Qaidom nije značio stvarni raskid s ideologijom radikalnog islamizma. U tajnosti će novobrendirana Al-Nusra nastaviti održavati tajne veze s Al-Qaidom, kao i stratešku i operativnu suradnju. Mnogi ključni lideri i operativci zadržali su svoje ekstremističke stavove koje su kozmetički prilagodili stvarnosti na terenu. Radilo se o taktičkim, a ne strateškim promjenama.
Osnivanje Hayat Tahrir al-Shama
Potkraj siječnja 2017. Jabhat Fatah al-Sham se udružio s nekoliko manjih islamističkih skupina, uključujući Jaysh al-Ahrar, Ansar al-Din Front, Jaysh al-Sunna, Liwa al-Haqq i Nour al-Din al-Zenki pokret i tako je nastao danas poznati Hayat Tahrir al-Sham (HTS). Cilj udruživanja različitih islamističkih skupina bio je stvoriti ujedinjeniji islamistički pokret koji bi mogao kreirati dominaciju u sjeverozapadnoj pokrajini Idlib i učinkovito se boriti protiv režima Bašara al-Asada. Ujedno su udruživanjem dnevnog reda htjeli ukloniti probleme kao što su stranačke podjele, međusobni sukobi te nedostatak koordinacije. HTS se htio predstaviti kao najvažnija opozicijska snaga u Siriji.
Iako je definitivno prekinuo sve formalne veze Al-Qaidom i istaknuo sirijske ciljeve, mnogi analitičari s pravom vjeruju da je osnivanje HTS-a bio klasičan kozmetički i taktički potez, ne stvarni ideološki zaokret. Ispostavilo se ponovo kako „vuk možda dlaku mijenja, ali ćud ne“. Ideologija, vođenje i metode djelovanja prekopirani su iz radikalnog islamizma, a povezanost s globalnim džihadističkim mrežama ostala je ključna karakteristika skupine. Američka vlada tvrdi da veza između HTS-a i Al-Qaide i dalje postoji, nazivajući HTS „zamašnjakom za unapređenje položaja al-Qaide u sirijskom ustanku i za promicanje vlastitih ciljeva“. Isto su još 2018. na temelju obavještajnih podataka zaključili operativci Ujedinjenih naroda i konstatirali da komunikacija dvije skupine postoji. Upravo iz tog razloga su Amerikanci u svibnju 2018. stavili HTS na listu terorističkih organizacija. Isto su učinili Velika Britanija, Kanada, Rusija, Turska, Argentina, Australija, Novi Zeland, Japan, Indonezija, EU i UN.
Al-Džulani – sirijski Vučić
Nema sumnje kako se vođa HTS-a Abu Muhamed al-Džulani može usporediti sa srpskim liderom Aleksandrom Vučićem. Dok je Vučić 2000-ih bio jedan od lidera Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislava Šešelja, on i njegovi radikali nisu nikako mogli doći na vlast zbog odbijanja prihvaćanja Europske unije i otvorenog zagovaranja Velike Srbije. Stoga ni jedna stranka nije htjela s njima koalirati. Međutim, u jesen 2008. Tomislav Nikolić i Vučić su napravili preokret i osnovali novu Srpsku naprednu stranku (SNS). Radikali su tako preko noći postali rebrendirani naprednjaci. Prihvatili su pristupanje EU, ali potiho nastavili zagovarati velikosrpsku politiku. Bio je to čisti taktički potez kako bi mogli doći na vlast. Nije se radilo o stvarnom zaokretu od 180 stupnjeva koji se dogodio zahvaljujući duhovnoj obnovi u manastirima Srpske pravoslavne crkve.
Doslovce sve što su napravili srpski radikali 2008. su 2016. i 2017. ponovili sirijski džihadisti. HTS se formalno „deradikalizirao“ prihvaćajući druge oporbene skupine, odbacivši svjetsku islamističku revoluciju i donekle krenuo tolerirati kršćane i druge manjine. U stvarnosti je svoje ideale prilagodio stanju na terenu. Čisti pragmatizam, ukratko rečeno. Je li al-Džulani radio sve što je radio imajući na umu kozmetičku Vučićevu transformaciju, teško je reći. No, to je taj tip politike. I Vučić i al-Džulani prihvatili su izreku: „Kada nekoga ne možeš pobijediti, pridruži mu se“. Vučić Europskoj uniji, a al-Džulani sirijskoj oporbi i međunarodnoj zajednici.
Retorika usmjerena na Siriju
HTS je duboko nadahnut selefističko-džihadističkom ideologijom. Selefizam je konzervativni oblik islama koji se zalaže za povratak „čistoj“ praksi islama kakvu su prakticirali prvi muslimani. U kombinaciji s džihadizmom, selefistička ideologija zagovara oružanu borbu kao legitiman način za uspostavu islamske vlasti i eliminaciju „neislamskih“ sustava. Tu i tamo al-Džulaniju ponestane strpljenja za političku korektnost pa mu izlete izjave kao što su: „S ovim duhom… ne samo da ćemo stići u Damask, nego će, ako Alah dopusti, Jeruzalem čekati naš dolazak.“ Ipak, zadnjih godina dužnosnici HTS-a u izjavama i u pisanim priopćenjima rijetko su spominjali svjetski kalifat, a isticali „rušenje kriminalnog Asadovog režima i protjerivanje iranskih milicija.“ Uz to, naglašavali su kampanju protiv Islamske države i njenih saveznika u Siriji. HTS je težio jedinstvu među džihadističkim skupinama i odbijao pregovore s Asadom. Karizma i strateška vizija al-Džulanija odigrale su ključnu ulogu u održavanju kohezije unutar organizacije i njenom postupnom pridobivanju potpore sirijskoga stanovništva.
Vladavina prije osvajanja Damaska
U periodu od 2017. do 2024. Hayat Tahrir al-Sham je bio odan Sirijskoj vladi spasa koja je bila alternativna vlada sirijske oporbe u pokrajini Idlib kao protuteža Asadovoj vladi u Damasku. Uostalom, HTS je tu vladu i uspostavio kako bi se osigurale osnovne usluge poput zdravstvene skrbi, obrazovanja i distribucije humanitarne pomoći. Osim u Idlibu, HTS je bio operativno prisutan u sirijskim pokrajinama Alepu, Hami, Dari i Damasku. Od 2021. do velike ofenzive i osvajanja Damasku u kasnu jesen 2024., HTS je bila najmoćnija oporbena organizacija u Siriji. Organizacija je 2022. imala između 6.000 i 15.000 pripadnika.
Iako se organizacija službeno pridržavala selefijske škole islama, Visoko vijeće za fetve Sirijske vlade spasa također se sastojalo od ulema iz ašaritske i sufijske tradicije. U svom pravnom sustavu i obrazovnom kurikulumu na teritorijima pod svojom upravom, HTS je provodio šafijsku misao i podučavao važnosti četiri klasična sunitska mezheba (islamske pravne škole). HTS-ovci smatraju šerijatsko pravo temeljnim zakonom i zalažu se za njegovu primjenu u svim aspektima društva. U područjima pod njihovom kontrolom, HTS-ovci su uspostavili vlastite šerijatske sudove, koji su zamijenili sirijske sekularne sudove. Njihovo tumačenje šerijata, međutim, okarakterizirano je rigidnim, osobito kada su u pitanju prava žena i vjerskih manjina. HTS se protivio miješanju stranih sila u sirijski rat, ali je pokazao pragmatičnost u svojim odnosima s Turskom, koja je imala značajan utjecaj u sjeverozapadnoj Siriji.
Represija
HTS je tijekom svog postojanja optuživan za brojne zločine, kako prema civilnom stanovništvu, tako i prema protivničkim skupinama i vlastitim članovima. Iako se skupina nastojala predstaviti kao legitimna opozicijska snaga u Siriji, njezina vlast obilježena je raširenom represijom. HTS-ovci su uspostavili strog režim: uvođenje šerijatskih sudova koji donose kazne poput bičevanja, amputacije ekstremiteta i smaknuća bez pravednih suđenja. HTS je optužen za proizvoljna uhićenja i zatvaranja novinara, aktivista, humanitarnih radnika i svih koji izražavaju neslaganje s njegovom politikom. U mnogim slučajevima, pritvorenici su bili podvrgnuti mučenju kako bi se iznudila priznanja. U više navrata, HTS je nasilno rastjerao prosvjednike protiv njihove vlasti u Idlibu, koristeći silu protiv civila koji su tražili slobodu i pravdu. Zabilježeni su slučajevi ubojstava i ozljeđivanja nenaoružanih demonstranata.
HTS je često konfiscirao imovinu civila pod izgovorom „islamskog zakona“ ili zbog navodnih veza s Asadovim režimom. Oduzeta imovina korištena je za financiranje vojnih operacija ili kao ratni plijen. Premda je HTS prvenstveno djelovao u područjima gdje su sunitski muslimani većina, njihova radikalna ideologija dovela je do progona vjerskih i etničkih manjina, poput Alavita, kršćana i Druza. Skupina je odgovorna za uništavanje vjerskih objekata i prisilnu konverziju manjinskih zajednica na islam. HTS-ovci su pogubljivali vojnike suparničkih frakcija, često bez suđenja. Javne egzekucije su trebale poslužiti kao upozorenje protivnicima. Pripadnici organizacije su koristili klasične terorističke metode, uključujući autobombe i samoubilačke napade, ne samo protiv Asadovog režima, već i protiv drugih opozicijskih snaga koje su smatrali prijetnjom svojoj dominaciji.
Upitna budućnost
Nakon osvajanja Damaska i velikog dijela Sirije 8. prosinca 2024. Sirijska vlada spasa je zamijenjena Sirijskom tranzicijskom vladom u kojoj su svi stari ministri ostali na svojim funkcijama. Privremena vlada trebala bi djelovati do 1. ožujka ove godine. Budućnost Sirije pod Hayat Tahrir al-Shamom ostaje neizvjesna. Vrlo je upitno posjeduje li grupa adekvatne sposobnosti da upravlja Sirijom dok se građanski rat i dalje nastavlja, a druge opozicijske skupine kao što su drugi „umjereni“ islamisti, proturske snage, Kurdi i ISIL i dalje kontroliraju velike dijelove zemlje. HTS-ovci su koncem 2024. dobili potporu drugih militantnih skupina i sekularnih organizacija, ali na dugi rok je upitna njihova sposobnost da konsolidiraju uspjehe. Veća je vjerojatnost da će Sirija ići putem Libije u nove ratove, nego da će se dogoditi afganistanski scenarij u kojem su talibani preuzeli vlast nad zemljom. Al-Džulani je nedavno izjavio kako će trebati tri godine da donese novi ustav, a izbore će moći organizirati tek za četiri godine. Izjava je zapravo pokazatelj želje za jednostranačkom diktaturom koja će prvo biti nametnuta silom, a poslije nekoliko godina zapečaćena kvazidemokracijom. Usprkos trijumfu nad Asadom, al-Džulani je i dalje tek jedan od aspiratora za novog vladara Sirije, a nikako njen sigurni budući premijer ili predsjednik. Sirijsko pitanje je daleko od riješenog.
