Bojkot trgovina pokazao je koliko loše živimo: Gospodarski rast ne vidi se na stolovima građana
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 01 Veljača 2025 15:10
U tržišnom gospodarstvu kupac, odnosno potrošač u pravilu je u pravu. Hrvatski su potrošači u bojkotu trgovina zbog skupoće u petak 24. siječnja srušili promet u maloprodaji za više od pola (53 posto) u odnosu petak tjedan dana ranije, a ukupna potrošnja u državi pala je za trećinu.
Dan kasnije, u subotu potrošnja nije nadoknadila petak, bila je za nekoliko postotaka manja od subote tjedan dana ranije. Na krilima toga uspjeha aktivista koji zazivaju nastavak prosvjeda kroz bojkotiranje pojedinih trgovačkih lanaca na određeno vrijeme sve je više. Potrošači su (smo!) se međusobno prepoznali u zajedničkom problemu i to neovisno o pojedinačnom materijalnom statusu. Taj se problem svodi na činjenicu da zbog skupoće hrane neki ljudi rade samo da bi je stavili na stol, a neki iako rade iznadprosječno plaćene poslove ne vide da zahvaljujući tome bez većih odricanja mogu uštedjeti za kupnju automobila ili svaki tjedan izlaziti u kino, kazalište ili na sportske događaje, vježbati u teretani, ili odlaziti na satove plesa ili na radionicu kuhanja.
Hrvatski su se građani okupili oko poruke o skupoći i u tome se pokazali jedinstvenijima od svih očekivanja. Od stručnjaka za maloprodajni biznis mogli smo čuti da bi bojkot pravi učinak mogao imati ako bi trajao deset dana, dok su ekonomisti važno poručili da takva ustrajnost građana može ugroziti ekonomski rast. Druga opcija bi valjda bila da ustrajnost trgovaca u poskupljenjima nastavi ugrožavati životni standard građana? Iz uloge potrošača, sasvim je svejedno, rezultat za građanina nije povoljan.
Polazeći s pozicije da su potrošači u tržišnoj ekonomiji u pravilu u pravu, a u ovom slučaju nitko im (nam!) ne može prigovoriti za tihi prosvjed protiv visokih cijena i stalnih poskupljenja, posebno hrane, najtužnije je bilo gledati istaknute poduzetnike kako se komunikacijski nikako ne snalaze nastojeći uvjeriti ljude kako bi trebali plaćati sve skuplju i skuplju hranu, a prosvjedovati protiv vlasti tražeći da smanji porez na dodanu vrijednost (PDV), porez na rad i doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Kao da bi to srušilo cijene u prehrambenoj maloprodaji. Ne bi. Ili možda bi privremeno baš kao što je rast plaća u javnom sektoru lanjskog travnja samo privremeno podigao standard dijela građana.
Puno razloga za više cijene i još više za niže
Objašnjenje rasta cijena u Hrvatskoj koje je veće od prosjeka eurozone kompleksnije je od pohlepe trgovaca koji ne bi trebali sakrivati činjenicu da od hrvatskog, posebno turističkog tržišta žele veće profite nego ih ostvaruju na razvijenim tržištima ili visokog PDV-a za koji država treba jasno reći da od njega živi i isplaćuje plaće u javnom sektoru. Rast cijena djelomično se može objasniti snažnim rastom plaća, orijentacijom ekonomije na turizam, ali i visokim udjelom sive ekonomije u gospodarstvu. Rastu cijena pomaže i snažan rast kreditiranja, posebice rast gotovinskih kredita koje Hrvatska narodna banka odnedavno nastoji ograničiti nakon što su primijetili da ih je sve teže naplatiti.
Razloge bismo dugo mogli nabrajati, a s obzirom na to koliko ih je uvijek se neki od njih može 'zaposliti' u obrazloženje rasta cijena. Među tim obrazloženjima mogli smo čuti i da su cijene u hrvatskoj maloprodaji hrane veće radi razvedenosti hrvatske obale i visokih troškova opskrbe otoka. To što je primjerice Zagreb od Ljubljane udaljen sat i pol vremena, a od prvog otoka dvostruko dulje, to smo zanemarili. Visoki porezi na rad često su u ustima obrazlagatelja inflacije, a zapravo najveći dio plaća najvećeg broja zaposlenih u trgovini uopće ne podliježe oporezivanju zahvaljujući tome što su niske, uz visok udio neoporezivog dijela plaće dok su troškovi na energiju među najnižima u EU.
Bojkot je uspio jer su ljudi smatrali opravdanim odazvati mu se. Poruka je više nego jasna: U Hrvatskoj se ne živi onoliko dobro koliko bi nas vlast željela uvjeriti stalnim ponavljanjem povoljnih statističkih pokazatelja. Samo smo valjda vođeni propagandom u kojoj sve raste i cvjeta živeći u informacijskim balonima vlastitih postavki na društvenim mrežama možda pomislili da je drugima dobro, a samo nama nije. Bojkot trgovina je pokazao generalno nezadovoljstvo.
Vlast podržala bojkot kao pritisak na trgovce
I što će vlast sada s time? Predstavnici trgovaca srčano su se, ali neuspješno u javnoj komunikaciji borili da uvjere građane kako moraju plaćati sve više cijene radi skupe države, a sutradan će s predstavnicima države pregovarati o pomoći ako budu propadali ili subvencijama za troškove ako budu posrtali.
U kompleksnosti tih odnosa potrošači trebaju trenirati jednu važnu lekciju, a riječ je poštivanju svoga rada kroz vrednovanje svakog eura koji zarade bilo da rade u državnoj upravi, javnom ili privatnom sektoru.
Potrošnja i njezin rast presudni su za opstanak svake moderne ekonomije, no za zdravlje tog ekonomskog rasta važno je da potrošači ostanu jedinstveni u zahtjevu da na hranu žele trošiti manji dio svojeg raspoloživog budžeta, ali da to ne plate manjim mirovinama u budućnosti ili srozavanjem razine zdravstvene zaštite. Jedino tako možemo povjerovati da nam je standard rastao. Na vlasti i trgovcima je da se dogovore gdje je to nastao razdor u njihovom međusobnom gospodarskom sporazumijevanju pa su (smo) potrošači izvukli deblji kraj. Potrošaču nije važno tko je kriv, nego da se anomalija ispravi.
Dragana Radusinović/direktno.hr
