Zadnji komentari

Inflacija je nezaustavljiva

Pin It

Što je percipirana inflacija i kako se mjeri?

Mediji izvještavaju kako  imamo najvišu inflaciju u Europskoj uniji. To se najviše osjeća na hrani, koja svaki dan sve više poskupljuje, posebice osnovne živežne namirnice. Umirovljenici i oni s niskim primanjima to najviše osjećaju. Od tuda se i stvorio otpor, bunt i bojkot trgovina.

Na prvu izgleda kako je taj bojkot usmjeren na trgovce. Međutim, analizom uzroka bojkota i nezadovoljstva građana  bunt je usmjeren na vladajuće. Neki ministri i guverner   sami izjavljuju kako su nemoćni protiv  inflacije i njenog stalnog rasta. Da bi sa sebe skinuli odgovornost i preusmjerili nezadovoljstvo i gnjev građana solidarizirali su se s bojkotom trgovina, što je svojevrsni apsurd. Poručuju nam da sami doma pečemo kruh i kiflice kako bi uštedjeli i bolje živjeli. To je besramno. Sebi su plaće povisili  80 % dok su prosječne  plaće i mirovine minimalno rasle. Sav taj rast je pojela inflacija.  Sad najavljuju  usklađivanje mirovina za 2025. godinu nekih 2.89 %, što će iznositi 16 eura na prosječnu mirovinu. To zapravo nije nikakvo povećanje. Prosječna mirovina jedva doseže 40 % prosječne plaće. To je puno manje nego što se obećavalo u svim predizbornim kampanjama i u svim vladama. Po tome smo zadnji u EU. Za to nisu  krivi trgovci, distributeri i dostavljači. Za to je kriva vlast, vlada i premijer. Nije za to i tu trebalo izmišljati toplu vodu. Dovoljno je otići do Slovenije i vidjeti kako to oni rade.  Isto je tako dovoljno otići do Slovenije i napuniti potrošačku košaricu u nekom njihovom marketu, kako bi dosta uštedjeli. Vlada je mlade otjerala u inozemstvo za boljim životom, a nas koji smo tu ostali tjera kao potrošače u Sloveniju i ostale susjedne zemlje. Oni koji nemaju vlastiti prijevoz idu s privatnim organiziranim prijevozom do obližnjeg mjesta u Sloveniji, gdje je sve puno jeftinije, čak i naši proizvodi. Mnogi umirovljenici si  to ne mogu priuštiti. Prisiljeni su svaki tjedan plaćati sve skuplji kruh, mlijeko, kavu, voće, povrće, meso i ostale potrepštine. Jedva da mogu kupiti ono najosnovnije. Čokolada i ostali slatkiši su postali luksuz. Luksuz je postala i kava, čija cijena enormno raste. Nisu samo rastuće cijene u pitanju. U pitanju je i kvaliteta robe koja nam je ponuđena. Iz uvoza nam dolazi roba loše kvalitete, ono što tamo deklasiraju i bacaju. Čovjeku se smuči kad vidi što sve uvozimo. Naša plodna polja su zarasla u drač i šikarje.

Naša sela su opustjela. Nikome se više ništa ne isplati proizvoditi i uzgajati.

Uvozimo mlijeko i meso. Nedavno sam pročitala kako se gubi po 100 eura na svakoj svinji uzgojenoj za klanje. Otkupne cijene ne pokrivaju troškove proizvodnje. Što radi ministarstvo poljoprivrede? Kome  i za što daje razne poticaje? Vodi li se ikakva kontrola tih poticaja za unapređenje proizvodnje? Očito ne vodi. Poznato je kako su poticaje za razvoj stočarstva i poljoprivrede dobivali oni koji nisu imali nijednog teleta u štali i bili bezemljaši.

Hrana nije skupa zato što je rat u Ukrajini. Hrana je skupa jer nije dovoljno dobro organizirana proizvodnja hrane. Mi smo zemlja koja bi mogla hraniti pola Europe. Nemamo ljudi, sredstava, motivacije i volje da to učinimo. Sami sebe izlažemo gladi i uvozu onoga što drugi odbacuju.

U međuvremenu mi se bavimo bivšim ministrom poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, njegovoj sklonosti i ljubavi prema oružju, njegovoj  horizontalnojpucnjavi iz pištolja kroz prozor jurećeg automobila, u naseljenom mjestu, u pravcu srpskog sela, pucnjavi iz kalašnjikova kad podučava djecu  o pucnjavi, njegovoj ala Putin fotografiji s kalašnjikovom u polju kukuruza, njegovoj ucjeni vladi,…

Novi ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, iz redova DP-a biti će pravnik. Ništa čudno. Ministar prosvjete je veterinar, ministar gospodarstva (Kiflica) odvjetnik, ministar demografije vjeroučitelj,… 

Zar je onda čudno da inflacija nezaustavljivo galopira ? Zar je onda čudno da je sve više siromašnih ? Zar je onda čudno da mladi  bespovratno bježe iz zemlje i traže bolji život za sebe i svoju obitelj.

To su nepobitne činjenice. Nikakve premijerove priče o dobrom životu, nikakav rast dohotka, nikakav predizborna obećanja to ne mogu osporiti. U svim izbornim kampanjama, kandidati su puno govorili o umirovljenicima i ostalim ugroženim skupinama. Obećavali su puno tog dobroga i lijepoga. Od svega ništa, osim gorkog okusa da smo opet prevareni.

U toj otužnoj i nimalo svijetloj atmosferi tračak svjetla i trun veselja nam donesu uspjesi naših sportaša.I tu se umiješala  stranačka politika, želeći dobiti koji poen za slijedeće izbore. To je jedna druga priča koja zahtijeva istraživanje i pomnu analizu.

Ankica Benček