Stjepan Razum: O istini treba uviek zboriti
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 23 Veljača 2025 06:17
Predstavljanje knjige: PEČARIĆ, Josip. ʻIdeologija genocida Cohen-Pečarićʼ. Vlastita naklada. Zagreb, 2025., 549 stranica.
Uvod
Štivo svoga predstavljanja naslovio sam “O istini treba uviek zboriti”.
Sročitelj, akademik Josip Pečarić ovu knjigu objavio je na uspomenu dvoje ljudi; na uspomenu svoje supruge Ankice, koja je zaslužna za njezino nastajanje, kao što je zaslužna i za ostale Josipove knjige. Ne kaže se uzaludno: Iza uspješnoga muža stoji uspješna žena. Dr. zn. Mirko Valentić, poznati hrvatski povjestničar, je druga osoba, na čiju je uspomenu objavljena ova knjiga. O dr. Valentiću napisao je akademik Pečarić posebnu knjigu, “Dr. sc. Mirko Valentić”, koju je objavio godine 2021., a njemu je posvetio i knjigu “O sučeljavanju Bulajića i Pečarića”, također godine 2021. Razlog ove njihove duhovne i prijateljske povezanosti nalazi se u činjenici, što je dr. Valentić potaknuo, a onda i objavio preko svoga Hrvatskog instituta za poviest, čiji je bio ravnatelj, Pečarićevu prvu knjigu o Jasenovcu, “Srpski mit o Jasenovcu. Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima” (1998.).
Knjiga je brzo razprodana, pa je autor pripremio njezino drugo izdanje već godine 2000., kao prvu knjigu dvoknjižja, od kojih druga knjiga ima podnaslov: “O Bulajićevoj ideologiji genocida hrvatskih autora” (2000.). S užitkom sam pročitao obje knjige, jer u njima je akademik Pečarić pokazao i dokazao laž, koju su komunisti, jugoslaveni i velikosrbi širili o ratnom radnom i sabirnom polju u Jasenovcu, na kojoj su laži izgradili velikosrbski mit, sa svrhom da bi Hrvatsku i Hrvate držali u trajnoj pokornosti i podložnosti. Kad to više nisu mogli, onda im je ta laž poslužila za pokretanje rata protiv Hrvatske i Hrvata. Te knjige su mi bile dodatni poticaj, da se i sam počnem baviti pitanjem Jasenovca. Stoga mi je bilo zadovoljstvo te dvie knjige, kao i njihov englezki prievod prikazati u hrvatskoj književnoj smotri “Marulić” godine 2014.
Prikaz sadržaja knjige
Knjiga akademika Pečarića, koju danas predstavljamo, ʻIdeologija genocida Cohen-Pečarićʼ, sastavljena je po obrazcu njegovih dosadašnjih publicističkih knjiga, kojih ima više od 200. Pored novih štiva, napisanih posljednjih mjeseci, u knjizi su objedinjena mnoga njegova štiva iz prijašnjih njegovih knjiga, a koja se tiču hrvatske, unakažene, povjestnice od sredine XX. stoljeća do danas, obilježene nametanjem velikosrbskoga pogleda na našu hrvatsku poviest i događaja u njoj. Neuralgična točka kod toga je mjesto i pojam Jasenovac.
Naslov je u navodnicima, jer to su rieči obtužbe dr. Milana Bulajića protiv Filipa Cohena i Josipa Pečarića, na koju je obtužbu Pečarić odgovorio svojom drugom knjigom o Jasenovcu godine 2000.
Knjiga ima, u sadržajnom pogledu, dva poglavlja, preda to iz pregleda sadržaja nije najočitije. U prvom poglavlju akademik Pečarić bavi se događajem neuspjeloga izbora predloženoga kandidata dr. zn. Stanka Andrića za akademika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i odjekom toga neuspjeloga događaja. Da izbor nije uspio, zasluga je akademika Pečarića, što su mu zamjerili neki javni i kulturni radnici, a među njima ponajprije povjestničar umjetnosti Zvonko Maković. Stoga je prvo poglavlje naslovljeno: “Zapravo Maković vrieđa Hrvatski institut za poviest”. Čitatelj se može pitati, kako to Maković vrieđa Hrvatski institut za poviest, čiji je član neuspjeli akademik dr. Andrić …? Vjerojatno bi, zajedno s dr. Andrićem, Maković trebao podržati njegov Hrvatski institut za poviest!
Akademik Pečarić preciznim seciranjem, razdvajanjem lica i naličja iste stvarnosti dolazi do zaključka, koji je napisao u tom naslovu. Naime, kako je sam Pečarić već godine 1998. surađivao s Hrvatskim institutom za poviest kod objave njegove knjige o “Srbskom mitu o Jasenovcu”, očito je, da unutar tog instituta postoje oni koji vole Hrvatsku, kako to Pečarić često iztiče, i oni koji ju ne vole. Kad je rieč o povjestničarima, možemo reći, da postoji oni, koji našu hrvatsku prošlost promatraju, iztražuju i opisuju kroatocentrično, a s druge strane postoje oni, koji ju trajno ukalupljuju u neka jugoslavenska, balkanska i šira udruženja. Ta podvojenost očituje se među radnicima Hrvatskog instituta za poviest, očituje se ona, naravno, i među akademicima Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao i u cieloj hrvatskoj javnosti. Bogu hvala, zaista Mu hvala, što u toj podvojenosti ima više onih, koji vole hrvatsku – i u Hrvatskom institutu za poviest, i u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i u cieloj hrvatskoj javnosti, što nije odmah bjelodano, jer oni, koji ju ne vole, su vrlo glasni poput javnih narikača.
To prvo poglavlje je policentrično s obzirom na glavne junake, a to su tri pojedinca i dvie ustanove: dr. zn. Stanko Andrić, Hrvatski institut za poviest, dr. zn. Zvonko Maković. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i sam autor, akademik Josip Pečarić.
Začetak priče toga poglavlja je u događaju iz godine 2011., kad je dr. zn. Stanko Andrić, postavši voditeljem podružnice Hrvatskog instituta za poviest u Slavonskom Brodu, dakle podružnice za poviest Slavonije, Sriema i Baranje uklonio bistu Franje Tuđmana iz zajedničkoga prostora te podružnice u Slavonskom Brodu.
Osam godina kasnije, godine 2019. objavljen je priedlog nekolicine akademika i povjestničara, da se Hrvatski institut za povijest nazove po Franji Tuđmanu, koji je nekada bio ravnatelj predhodnice tog instituta, i koji se izkazao kao izvrstan povjestničar, a onda još izvrstniji državnik, osamostalivši nam državu Hrvatsku. Tada je dr. Andrić objavio svoje protivljenje tom priedlogu, jer “Tuđman je manje važan kao povjestničar i znanstvenik, nego kao političar”, a osim toga, kod povjestničkoga iztraživanja ime predsjednika Tuđmana navodno bi sputavalo povjestničare instituta u objektivnom pristupu prošlosti.
Kod toga se treba prisjetiti, da je hrvatski predsjednik dr. zn. Franjo Tuđman bio i akademik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Pet godina kasnije, godine 2024. pojavilo se ime dr. Andrića kao kandidata za akademika upravo te Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Prošao je postupak u matičnom Razredu družtvenih znanosti, pa je dalje trebala biti samo formalnost izglasavanja na glavnoj Skupštini svih akademika. No, većina akademika mu nije dala povjerenje i svoj pristanak. To je riedkost, ali nije presedan. Riedkost je zato, jer kad neki kandidat dobi zeleno svjetlo u matičnom razredu, onda ga akademici većinom glasova izabiru. Ali nije presedan, jer to se je dogodilo već godine 2012., kad je povjestničar dr. Ivo Goldštajn bio predložen za akademika. I tada i ovaj puta zasluga je za njihov neizbor akademika Josipa Pečarića. Zasluga je njegova, da je potaknuo većinu akademika, koji više vole Hrvatsku, da nadglasaju onu manjinu, koja ju ne voli.
Poviest oko neizbora dr. Goldštajna je poznata, kao što je poznato, da je zbog svojih izmišljotina dobio zamjensko prezime ʽdr. Drobilicaʼ ili ʽdr. Obilicaʼ.
Dr. Andrića je naš poznati hrvatski kipar i akademik Kuzma Kovačić nazvao pak ʽpovjestničar-Uklanjateljʼ, što Pečarić često koristi u svojim štivima.
Zbog Andrićeva neizbora pokazao je veliku uvrieđenost povjestničar umjetnosti dr. zn. Zvonko Maković, inače član suradnik akademije, do te mjere da se je deklarativno odrekao toga članstva. A on je u tom pogledu samo glasnogovornik glasne manjine u hrvatskoj javnosti, koji, prema riečima Anđelka Kaćunka imaju “mozak veličine maković-zrna”. Tu dosjetljivu izreku Pečarić također često koristi.
Štiva unutar toga prvoga poglavlja su predhodno objavljena na omrežju, ili su čitana kao okružnice akademika Pečarića, poslane mnogim ljudima preko elektroničke pošte, a sada su prvi put objavljena u knjizi.
Dr. Andriću, ʽpovjestničaru-Uklanjateljuʼ, posvećuje akademik Pečarić još nekoliko poglavlja pred sam kraj knjige, gdje daje mogućnost samom Andriću, da i sam objasni svoj postupak uklanjanja biste predsjednika Tuđmana i protivljenja imenu njegova instituta po predsjedniku Tuđmanu. Tim se činom akademik Pečarić pokazao objektivnim i poštenim prema svom protivniku.
Iznoseći sadržaj ove knjige, želim reći, da osobno surađujem s dr. Stankom Andrićem unutar suradnje Družtva za povjestnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” i podružnice za poviest Slavonije, Sriema i Baranje u Slavonskom Brodu, kod objave knjižnoga niza povjestničara dr. zn. Miroslava Akmadže, pod nazivom “Crkva i država”. U dosadašnjih šest knjiga objavili smo temeljne izprave, koje osvjetljavaju taj odnosu Crkve i države u komunističkom razdoblju, od 1945. do 1980. Poznate su mi njegove knjige o hrvatskom srednjovjekovlju, od kojih sam i sam neke ocienio. Stoga mi je žao, što se dr. Andriću sve ovo dogodilo, od neprisiljenih pogrješaka 2011. i 2019. do posljedica godine 2024.
Drugo poglavlje knjige naslovljeno je “Cohen u Pečarićevim knjigama”. Naime, američki Židov Philip Cohen u knjizi “Tajni rat Srbije” piše o stradanju Židova u Srbiji, te je u potpunosti razkrinkao velikosrbsku politiku, pa je ta knjiga akademiku Pečariću bila najvažnija u pisanju njegove prve publicističke knjige: “Srpski mit o Jasenovcu. Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima”, koju je objavio Hrvatski povijesni institut godine 1998.
Pisac Cohen i njegova knjiga često su navedeni u dosadašnjim Pečaričevim knjigama. Tako je ovo drugo poglavlje sastavljeno od pojedinih štiva iz 31 dosadašnje Pečarićeve knjige: “Srpski mit o Jasenovcu II. O Bulajićevoj ideologiji genocida hrvatskih autora” (2000.), “Za hrvatsku Hrvatsku” (2001.), “Sramotni sud u Hagu” (2001.), “Pronađena polovica duše. Deset godina s australskim Hrvatima” (2002.), “Brani li Goldstein NDH?” (2002.), “Trijumf tuđmanizma” (2003.), “Nepoćudne knjige. Trijumf tuđmanizma, 2” (2003.), “U Boki Kotorskoj svaki kamen govori hrvatski. Borba za Boku Kotorsku, 2” (2004.), “Zabranjeni akademik – prijevarom u HAZU!?” (2012.), “Razotkrivena jasenovačka laž” (2018.), “Karolina Vidović Krišto” (2020.), “Revizionisti u HAZU” (2020.), “Druker. Predsjednik o Puhovskom” (2020.), “Dr. sc. Mato Artuković” (2020.), “O sučeljavanju Bulajić vs. Pečarić” (2021.), “Dr. sc. Ivo Rendić-Miočević” (2021.), “Prof. dr. sc. Neven Elezović” (2021.), “Vladimir Mrkoci” (2021.), “IX. bojna ʽRafael vitez Bobanʼ” (2022.), “Inicijalni krug ʽTuđman 100ʼ” (2022.), “ʽPokvareni četniciʼ” (2022.), “Hrvatski ʽluđakʼ i srpski znanstvenici” (2023.), “Milanović hvali Grlić-Radmana” (2023.), “Pomozi sirotu na svoju sramotu! Više to nisu moji časopisi” (2024.), “Sanja i Teresa Iva Drobilice” (2024.),“Napadaju Tuđmana – da umreš od smijeha. HAZU i Tuđmanova bista” (2024.), “HAZU i Tuđmanova bista. Napadaju Tuđmana – da umreš od smijeha, 2” (2024.), “Pupovac” (2024.), “Tko će odgovarati zbog protuhrvatskih laži JUSP Jasenovca? ” (2024.), “Jonjića za predsjednika RH” (2024.), “Kuzma Kovačić: ʽPovjesničar – uklanjateljʼ” (2024.).
I ovo poglavlje je policentrično s obzirom na glavne junake, a prvi među njima je dr. zn. Milan Bulajić, kojega je Pečarić argumentirano obtužio kao odgovornoga za mnogobrojne zločine u Hrvatskoj, BiH i Kosovu, u srbskim agresijama od 1991. do 1999., jer je podržavanjem srbskoga mita o Jasenovcu, o navodnih 700.000 žrtava Jasenovca, izravno sudjelovao u pripremanju srbskoga pučanstva u genocidima u Hrvatskoj, BiH i Kosovu. Nemajući zadovoljavajuću obranu svoje uloge i svog doprinosa u tim genocidima, poput malog djeteta ‘pronalazi’ spas: obtužit će Cohena i Pečarića kao ideologe genocida i onda su na istom. No, kako su se u posljednjem desetljeću XX. stoljeća dogodili genocidi, koji su učinili samo Srbi, očito je, zaključuje Pečarić, da dr. Bulajić obtužuje samog sebe.
Zbog provođenja ideologije zla Pečarić naziva Bulajića ratnim zločincem, srbskim Göbbelsom i odgovornim za sva zla i genocide 1990-ih godina.
Bulajić, koji je promicatelj srbske genocidne politike, obtužuje Cohena i Pečarića da su hrvatski ideolozi genocida. (Cohen, američki Židov, a hrvatski ideolog genocida!) A budući da se nakon tih obtužaba dogodio stvarni genocid na Kosovu, koji su opet uzrokovali Srbi, Pečarić “priznaje” krivnju za taj genocid, čime dokazuje absurdnost Bulajićevih obtužaba.
Užitak mi je ponovno čitati Pečarićevu razpru (polemiku) s Bulajićem, odnosno s njegovom knjigom. Pečarić kod Bulajića čita što je napisano, dobro uočava sve miene, čita između redaka, ali i ponire u pozadinu onoga, što je napisano, gdje odkriva motive za neko pisanje, gdje odkriva ideologiju genocida dr. Milana Bulajića.
Kad kažem, da je i ovaj drugi dio policentričan s obzirom na glavne junake, onda kod toga mislim na to, kako Pečarić razpravlja s Dragom Šaravanjom, Jelenom Lovrić, Stipom Mesićem, Jonom Swainom, Mariom Jarebnom, Slavkom i Ivom Goldštajnom, Draganom Markovinom, i mnogim drugim Bulajićevim učenicima u Hrvatskoj, kojima nikakva Hrvatska nije po volji.
Akademik Pečarić, ovom knjigom, kao i svim svojim dosadašnjim knjigama, ne dopušta, da se neke pojave, događaji ili odgovornost pojedinih ljudi za težka djela i zločine zaboravi. On ponavlja, kako bismo konačno iz poviesti nešto naučili. Velikosrbski mit o logoru u Jasenovcu sredstvo je skrivanja istine o beogradskim konclogorima “Sajmište” i “Banjica”, u kojima je ubijeno mnogo ljudi, više nego u Jasenovcu, a o tim logorima se uopće ne govori. Posljedično, ne govori se ni o srbskim logorima iz doba Hrvatskog obranbeno-osloboditeljskoga ili Domovinskoga rata. Kako je Beograd s ta dva logora posao prvi europski glavni grad očišćen od Židova, opisuje Filip Cohen, a prenosi ga Pečarić: Mjesec dana kasnije, u Sajmištu je izvršeno konačno rješenje, dolazkom mobilnih plinskih komora iz Njemačke. Između ožujka i svibnja 1942., svako jutro, osim nedjeljom i praznicima, vozilo bi bilo natovareno židovskim ženama i djecom, i starim osobama, kojima bi se zatim kazalo da se preseljavaju. U jednom činu, naizgled ljubaznom, djeci su čak davani bomboni. S izpuhom cievi, koja je usmjeravala izpušne plinove u hermetički zatvoren prostor vozila sa žrtvama, vozilo bi nastavljalo svoj put kroz Beograd, završavajući na groblju na Avali, sedam milja jugoiztočno od grada. Po dolazku, svi bi bili mrtvi. Iako žrtve unutar Sajmišta nisu imale pojma o svojoj sudbini izvan logora, plinsko vozilo je jedva mogla biti tajna, bilo za srbsku policiju ili građane Beograda, pošto su lupanja po vratima vozila ili prigušeni krici žrtava dolazili iz neobičnih vozila.
Možda je po uzoru na ta vozila dr. Drobilica izmislio drobilice kostiju u Jasenovcu.
U štivima akademika Pečarića mogu se pročitati antologijske rečenice, koje su za pamćenje. Ovdje iznosim samo tri:
Prva je: Čuvari nametnutih mitova su protiv bilo kakvih promjena. Po njima se ništa ne smije mijenjati, osim najslavnijih deset godina u hrvatskoj povijesti: deset Tuđmanovih godina.
Druga: jer vlast se ne dobiva izborima. Moraš biti sluga svjetskim moćnicima i imat ćeš vlast.
Treća: Goldštajni će izriekom negirati genocidnost hrvatskog naroda, ali će sve raditi, da to bude rezultat njihova djelovanja.
Poslastica je i u ovoj knjizi čitati prepisano sučeljavanje dr. Milana Bulajića i dr. Josipa Pečarića za odašiljku “Most” radija “Sobodna Europa”, iz godine 1998. S užitkom sam to čitao sada treći ili četvrti put.
Akademik Pečarić u svojim knjigama daje prostora i drugim autorima, koji pišu o istoj okostnici. Tako ćemo u ovoj knjizi naći štiva, koja su napisali: Joško Čelan, Josip Jović, Kate Šutalo, Slobodan Lang, Stjepan Razum, Tomislav Vuković, Ivo Rendić-Miočević, Matko Marušić, Vjekoslav Krsnik, Lorena Šipek, Lili Benčik, Ivan Bekavac, Igor Vukić i Petar Čikeš.
Polemizirajući s Tihomirom Dujmovićem, Pečarić piše, da se ne bi smjeli uzpoređivati Jasenovac s Bleiburgom i Križnim putom, jer se uzpoređuje nešto što se događalo u ratu s nečim u miru. Pravilna uzporedba bi bila uzporedba zločina u ND Hrvatskoj s partizanskim zločinima, o kojima se do skora i nije smjelo pisati.
Sva ova događanja, o kojima akademik Pečarić piše, možemo izpravno shvatiti, kad shvatimo, da iza njih stoje, da ih potiču i režiraju gospodari ovoga svieta, a to su, koliko je dosada poznato, britanski masoni!
Zaključno
Pripremajući se za ovo predstavljanje, čitao sam štivo ove knjige u pdf-obliku na računalu, gdje sam uočio mnogo zatipaka i pogrješaka, pa se nadam da je to u tiskanom obliku izpravljeno. Želim upozoriti buduće čitatelje, da akademik Pečarić, premda je podrietlom iz Kotora, upotrebljava dubrovačku specifičnost genitivnoga oblika mužkih imena na slovo –a (na primjer: Iva, Draga), a ne na slovo –e (Ive, Drage), kako je to uobičajeno u hrvatskom standardnom jeziku. Dakle, tu se ne radi o pogrješci, nego o svjestnom odabiru dubrovačke specifičnosti.
Predlažem akademiku Pečariću, kao i svim piscima, da nikada ne upotrebljavaju troslovnu kraticu NDH, nego iz poštovanja prema toj poviestnoj etapi naše hrvatske prošlosti, razrieše ju kao ND Hrvatsku.
Hvala na pozornosti!
