Planet Zemlja ovisi o jednom bivšem i sadanjem kagebeovcu i jednom narcisoidnom trgovcu
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 26 Veljača 2025 16:58
Hladni val u prošlom tjednu, Hrvatska se našla između dvije fronte, Bogu hvala samo u meteorološkom smislu, više-manje. Oh, kako je bilo relativno sigurno živjeti na Zemlji u vrijeme hladnoga rata. Još da smo tada bili samostalni, gdje bi nam bio kraj.
Sada, samostalni i suvereni živimo ponosno u nesigurnom vremenu i nitko pametan ne zna kako će ovaj mučni cirkus završiti, hoće li šator odnijeti vihor, a slonovi razbiti staklarnicu ionako već načetu. Mijenja se geopolitička arhitektura, kažu analitičari, ostaju samo dva ili tri gospodara svijeta, planet Zemlja ovisi o jednom bivšem i sadanjem kagebeovcu i jednom narcisoidnom trgovcu, ucjenjivaču. No krasno. Očekivano za znalce, njih su se dvojica uspjeli sporazumjeti u kratko vrijeme preko žice, a uskoro i uživo, pa će svijet uživati u njihovu zagrljaju. Krajnji rezultat mogao bi biti: Putinu Euroazija, Trumpu Amerika, to jest obje. Ostalo Kini.
Ovaj uvod zaboravite, kao i obično.
Podjela sfera utjecaja nije nova pojava, poznati su mafijaški ratovi za prevlast u američkim i ne samo američkim gradovima. Novost je samo da mafijaši ne vuku porijeklo sa Sicilije, nego iz Silicije, odnosno doline. I nisu ti novi baš posve slični starima, razlika je u dubini džepova – oni stari bili su i ostali puka sirotinja prema ovim sadanjim, a i rijetko se koji od njih vinuo do političke moći, koliko je poznato, a nije. Više su se bavili alkoholom, prostitucijom i drogom, ucjenama i podmićivanjem političara.
Nego, kako sve procuri, do mene je došao transkript telefonskoga razgovara Putina i Trumpa.
„Halo, na telefonu predsjednik Trump.“
„Drago mi je. S ove strane predsjednik Putin.“
„Možeš me zvati Donald.“
„Ti mene Vladimir.“
„Hvala, Vladimire. Mi u Americi sve skraćujemo. Mogu li te zvati samo Vlad?“
„Pa, dobro, ali Vlad me podsjeća na onoga nabijača Drakulu. Nije važno. A mogu li ja tebe zvati Don, skraćeno.“
„Može. Doduše Don podsjeća... ali neka.“
„Hoću ti reći, Don, da mi se tvoji potezi jako sviđaju.“
„Hvala, i meni tvoji. Mi smo svoji, dragi moj Vlad.“
„Nego, Don, što ćemo s tim Zelenskim?“
„Ma daj, komičar, diktator. Nelegitiman tip. Prepusti ga meni, Vlad, ja ću ga iscijediti ko spužvu. Uzeti mu mjeru, lovu i minerale.“
„Dobro, Don, a ja ću mu uzeti Donbas i još ponešto. Krim je i tako moj... Tvoja je zadaća da rastepeš NATO, podijeliš ga na NATO i OTAN.“
„Radim na tome, Vlad. Usporedo, glede Ukrajine, da objasnim ljudima tko je tko u tom ratu, naime tko je agresor, a tko trump putinžrtva. Naravno da je Ukrajina agresor, ali to budale ne razumiju. U najmanju ruku treba izjednačiti agresora i žrtvu. To sam naučio od Srbije.“
„Nemoj ti meni ništa izjednačavati, Don. Neupitno je da Rusija nije agresor, i točka.“
„Slažem se. Ispričavam se. Nego što ćemo s Europskom unijom?“
„Što je to, Don... ah, da čuo sam za tako nešto. Nevažno. Imam ondje svoje ljude, rade za mene.“
„To je lijepo. Čuj, Vlad, ako kreneš na Uniju, molim te da uzmeš samo baltičke zemlje, a možeš i Poljsku, iako Poljska ljude podsjeća na... no, znaš. Doduše, dotle će moj Musk tako udesničariti Njemačku da je sve moguće.. Iako taj Merz kvari računicu.“
„Ne mogu obećati, ali pokušat ću... Glavno je da ti, Done, makneš američke trupe iz Europe, da ne nastane rašomon, pa dođe do sukoba između naše dvije prijateljske zemlje.“
„O. K. neka se kuhaju... Još nešto, kažu mi da je najviše tih minerala, litija i ostalih vragova baš u Donbasu.“
„Pa je, istina.“
„A ti hoćeš zadržati Donbas, Vlad. To je malo nezgodno. Meni želiš ostaviti dijelove Ukrajine koji nemaju minerale?“
„Pa što? A zašto misliš da sam izgubio stotine tisuća ljudi na fronti?“
„Ma, dogovorit ćemo se ko ljudi... Vatru treba prekinuti, uspostaviti mir kakav god bio. Ja vidim tebe, Vlad, i mene, kao dobitnike Nobelove nagrade za mir. Možda kao treći i Netanyahu.“
„A ne, mi ćemo podijeliti nagradu, ti i ja. Lova je lova, a Netanyahua bi na dodjeli mogli uhapsiti.“
„Pa i tebe, Vlad, i tebe traži Međunarodni kazneni sud.“
„Čuj, Don, ako učiniš sve što si najavio, tražit će i tebe.“
„Fućka mi se, ja sam kralj.“
„A ja sam car. Bolji sam od tebe, Don... Ma dobro, tu smo negdje. Glavno da se u svemu slažemo. Pozdravi Melaniju s moje strane.“
„Ako ju negdje sretnem. Hvala. Vrlo konstruktivan razgovor... Nije nas valjda prisluškivao KGB?“
„Nije, Don.“
„Nemoj da slučajno ovaj razgovor osvane na portalu HKV!“
Tako je to bilo. Razgovor ugodni. Dva susreta uživo čekaju se s nestrpljenjem u cijelom svijetu. Razgovor Putin-Trump i razgovor Milanović-Plenković, potonji ipak važniji. Sada Zoki može pokazati malo dobre volje, pet godina je pred njim, što nije razlog za zlovolju, inauguriraan je na maloj seoskoj svečanosti i čak nije bio drzak prema šefu Ustavnoga suda, koliko se vidjelo na ekranima. Plenkovića nije bilo, otputovao je u Egipat, misleći da je ondje faraon, a nije, faraon je misalsada u Washingtonu. A to da su uzvanici imali švedski, oprostite hrvatski stol s namirnicama kojima je istekao rok trajanja, obična je laž. Idemo, znači dalje, živi i zdravi, a činjenica da ne znamo kamo idemo (kao i ostali u svijetu) ne mora nas sputavati na putu prema boljoj budućnosti i balkanskim, za sada barem kulturnim integracijama, koje su i inače u punom jeku osobito na filmskom polju i u estradi, pa će hrvatskim ženama za Dan žena pjevati srpske pevaljke u Splitu i u Zagrebu, ne znam je li i obratno.
Sve će se događati ili se već događa u mjesecu posvećenom hrvatskom jeziku. A jedan dan (22.2) jednom od pisama. Dan glagoljice i glagoljaštva. Tu sam i ja ponešto umiješan. Naime, u NSK su nedavnih dana predstavljene nove knjige s temom glagoljaštva, sjajne knjige, a meni najzanimljivija ona Ane Šimić, znanstvenice u Staroslavenskom institutu. Bože moj, tako sam star da o meni piše Staroslavenski institut. Riječ je o knjizi Pripovijedanje o glagoljaštvu u novijoj hrvatskoj književnosti (Hrvatska sveučilišna naklada i Staroslavenski institut). O povijesnim romanima od početka 20. stoljeća do dvadesetih godina 21. stoljeća, autori od Eugena Kumičića i dvaju Deželića, do potpisnika ove kolumne, da prostite, koji se drznuo ući u povijest glagoljaštva, rubno i ne samo rubno, u romanima Dux Chroatorum i Vladar Bosne. Interesantna je činjenica da između 1979. i 2009. nije u Hrvatskoj objavljeno baš ništa u svezi s rečenom temom (u književnosti, u prozi), ali ni između 1940. i 1976., kada se ubacio Ivan Raos.
Jedini roman u tom nizu koji u naslovu ima Tomislava, jest onaj iz 1928. Josipa Banovca, vama i meni prilično nepoznatoga književnika. Puni naslov je Tomislav, prvi kralj Hrvata. Bijaše to u vrijeme kada nitko pametan nije postavljao pitanje je li Tomica bio prvi ili nije, kao što se poslije nabadalo, u sklopu trajne protuhrvatske histerije, u Hrvatskoj, naravno. Oni koji ne pate od te više-manje duševne bolesti, uporno spominju pismo pape Ivana X. Tomislavu, godine Gospodnje 925. Nisu ni oni posve u pravu, jer to pismo nije bilo upućeno samo Tomislavu, nego i na još neke adrese. Pa ću, da bude potpuno jasno, citirati uvodni dio: „Ivan biskup, sluga Božji, ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata, i Mihajlu, izvrsnom knezu Humljana, te presvetom i prepoštovanom bratu našemu Ivanu, nadbiskupu crkve salonitanske i svim podložnim biskupima, nadalje svim županima i svim svećenicima i čitavu narodu koji boravi u S l a v o n i j i i D a l m a c i j i, predragim našim sinovima.“
Spominjući Slavoniju, čak na prvom mjestu (premda Papa zna da je hrvatska država nastala u Dalmaciji) i nazivajući tomTomislava kraljem, Ivan X. ne baš neizravno daje nam podatak da je Tomislav najurio Mađare preko Drave malo vremena prije no što se proglasio kraljem, a svakako prije prvoga splitskog sabora. Vrlo zgusnuto vrijeme.
Kako danas stojimo s proslavom 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva? Nemam (još) dobar pregled namjeravanih zbivanja, a ni vi, ali ostaje zapisanim da je prije svih drugih obljetnicu obilježilo - kazalište za djecu i mlade, dotično čuveno Kazalište Trešnja, dramskim djelom Tomislav i Adriana. Izvedeno u prošlom tjednu (premijera u petak), publika odlično primila predstavu u prepletu bajke i povijesti, s tim da se radnja odvija u vrijeme dok Tomislav još nije bio kralj, nije bio tada ni knez, samo sin kneza Muncimira, knežević. I jedna uspomena: naime, nije to bila praizvedba rečenoga djela. Praizvedeno je početkom devedesetih, u glavnim ulogama tada Kruno Šarić, Izet Hajdarhodžić, Višnja Babić i Slavko Juraga. Devedeset druge, ljeti, ! gostovanje u Šibeniku, gradu pod srpskim granatama, pa se igralo u Solarisu, punom prognanika. Ipak smo išli u grad, gledajući u zrak i osluškujući, Izet i ja. Naime, Arsen Dedić je zamolio Hajdarhodžića da posjeti njegovu majku. Učinjeno.
Eh, ratna vremena, a ja sam tek bio skinuo odoru dozapovjednika Satnije hrvatskih umjetnika, ne rastajući se ipak od oružja (vratio poslije). Hrvatska tada već široko međunarodno priznata, i to treći put u povijesti (Branimir, Tomislav, Franjo). Prvu dvojicu nisam poznavao, trećega jesam, i to dobro. S njim u svezi: nastupili smo zajedno, s još osmoricom, na prvom javnom predstavljanju pokreta, koji će dovesti do samostalnosti Hrvatske i priznanja (treći put, kažem). Koliko čujem, taj znameniti datum bit će za nekoliko dana (28. veljače 1989.) obilježen u Društvu hrvatskih književnika, gdje je javni skup i održan prije 36 godina, valjda, ne ide mi matematika. Eto, ipak se netko sjetio.
Što je slijedilo, znate. Sve je obavljeno uspješno, s mnogo žrtava. Usprkos četničkih razbojnicima i razbojničkoj srbiziranoj jugoslavenskoj armiji s crvenim petokrakama. Pa prolazilo vrijeme, i sada smo gdje jesmo: u Splitu afera oko štandarca, novi crveni čudnovati kljunaši opet bi oživjeli svoje suhe snove, ukucali počast valjda istoj toj jugoslavenskoj vojsci, tek iz drugoga vremena, koja je tolike Hrvate oslobodila – života. Pa još jednom odajem počast velikom našem kiparu Kuzmi Kovačiću, koji se usprotivio tragičnoj farsi. Da, i Barbari Kovačić, suvremenoj Juditi, ali i gospođi Botteri. Drago mi je bilo čuti da su se u potporu Kuzmi uključile i neke stranke, te naravno branitelji, a na moju radost i poneki sjajni komentatori večernjih novina koje izlaze jutrom. Glede Holoferna i njegova doglavnika: tako glupe izjave već se dugo nisu čule, mislili oni da će postati pametni ako okrenu pilu naopako, a okrenuli narod protiv sebe. Pa će trajati još nekoliko mjeseci, a onda se zaposliti u poduzeću za rušenje hrvatskih spomenika (PRHS). Možda dođu i u Zagreb, po Jelačića. Tu ih čekam, s lopatom.
