Dvadeset godina
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 05 Ožujak 2025 08:06
U prošloj epizodi Večernjakovih Životnih priča by Dea Redžić gostovao je, kako je navedeno, ''pionir PR-a u Hrvatskoj'' Krešimir Macan. U ratu je zbog znanja stranih jezika vodio strane novinare po ratištima kako bi izvještavali o ratu u Hrvatskoj. Između ostalog Macan kaže i sljedeće: ''Prvi sam objavio pad Vukovara, Tuđman je vikao vanceda sam idiot!''
Ne znam što reći na to, osim da je Tuđman, kao i obično, i tu bio u pravu. Milanovićem oduševljeni general Ljubo Ćesić Rojs nakon inauguracije tronuto kaže da je Milanovićev govor zvučao kao da su ''ustali Tuđman i Šušak''. Bojim se da se to njemu pričinjava, jer da je ustao Tuđman, rekao bi mu što i svojedobno Macanu. Ako ne i štogod gore.
Europa zapala u svojevrsni košmar. Trumpova administracija prijeti da će povući vojsku iz baza u Europi. Odjednom svi oni koji s protestirali protiv američkih baza, NATO-a i tražili da odu s europskog tla, sada optužuju Trumpa da je fašist, imperijalist, da ostavlja Europu i Ukrajinu bez zaštite i što sve ne. Loše je u zrcalu europskih i naših domaćih medija ispao i Trumpov podpredsjednik J. D. Vance koji je u svom sad već znamenitom govoru u Münchenu rekao kako je ''masovna imigracija izazvala egzistencijalnu krizu, koja ignoriranjem neće nestati''. Ta i druge istine koje je prisutnima Vance sasuo u lice toliko su ih dirnule da se predsjednik Minhenske sigurnosne konferencije Christoph Heusgen rasplakao. Navodno zbog toga što dugogodišnji saveznici, Amerika i Europa, više ne dijele zajedničke vrijednosti. Vidjevši iskusnog političara i diplomata kako plače, devetnaestogodišnji sirijski imigrant izbo je nožem čovjeka kod spomenika holokaustu u Berlinu. Da ohrabri rezigniranog političara i pokaže mu da ima mladih koji će se boriti za novouspostavljene europske vrijednosti. Zaostala Amerika neka potone u srednjovjekovni mrak.
Dvadesettrogodišnji Sirijac izbo je nožem pet prolaznika, jednog četrnaestogodišnjaka nasmrt. To je ta egzistencijalna kriza o kojoj je Vance govorio, i neće proći ako se pravimo da je nema. Navodno je još veće zlo spriječio jedan drugi migrabntiSirijac, dostavljač hrane. Mediji su pune hvale za njegovo herojstvo, hrabrošću dostavljača dirnuti komentatori na portalima tvrde kako svugdje ima dobrih i loših ljudi te da nije važno tko je tko, nego kakav je čovjek. I tako promašuju bit. Ovdje se uopće ne radi o tomu ima li dobrih imigranata, naravno da ima, ovdje se jednostavno radi o tomu da nijedan od ove dvojice Sirijaca nije došao do Austrije, pri čemu su vjerojatno ilegalno prešli niz državnih granica, jedan bi četrnaestogodišnji dječak bio živ, a njegovi bližnji ne bi bili izbezumljeni od boli.
Hrvatski treper Hiljson Mandela gostovao je kod Aleksandra Stankovića u Nedjeljom u 2. Pred kraj razgovora sve je bilo, kako to već Aca Depra zna, pripremljeno za završnu poruku u kojoj bi Hiljson, kao predstavnik novih trendova u glazbi, popljuvao Thompsona, predstavnika kockoglavog natražnjaštva. Međutim, na podmuklo pitanje o Thompsonu, treper je odgovorio toliko zrelo, inteligentno i nadmoćno da se, mamićevskim jezikom rečeno, mučki provokator Stanković pogubio i takav popišan na brzinu završio razgovor. Bilo je zabavno gledati takvog Acu, ali pomalo me strah da opet ne bi zapao u depru. Iz koje bi ga mogla izvući jedino Lepa Brena s pet-šest ispunjenih arena.
I na kraju koja riječ i o naslovu. Nekako u ovo vrijeme pada dvadeset godina od moga prvoga teksta u Hrvatskom tjedniku, tada još Hrvatskom listu. Frustriran tadašnjim stanjem u Hrvatskoj u kiosku na Trgu bana Josipa Jelačića hrvatski tjednik nalsovnica2kupio sam dotada mi nepoznat tjednik, privukla me naslovna stranica koja je obećavala drukčije viđenje hrvatske stvarnosti od one koju su nudili mainstream mediji. Oduševljen pročitanim i sam sam poslao osvrt na jednu tada aktualnu temu. Uredniku Marijačiću se svidjelo i otada kontinuirano pišem za Hrvatski tjednik. Po vokaciji nisam novinar; da ne pišem u Tjedniku, vjerojatno ne bih pisao nigdje drugdje, a da je onu početnu frustraciju stanjem u Hrvatskoj zamijenilo kakvo-takvo zadovoljstvo stanjem u Hrvatskoj, uopće ne bih pisao za novine. Priča Hrvatskog tjednika jedna je od rijetkih hrvatskih priča koja odolijeva destruktivnom protuhrvatskom narativu karakterističnom za hrvatsko posttranzicijsko vrijeme, zato sam neizmjerno ponosan što sam dio te priče. Nadam se tako osjećate i vi, dragi čitatelji, jer vi ste zapravo najvažniji dio te priče.
Damir Pešorda
