Sudbonosna podjela EU-a: ‘jastrebovi’ protiv ‘golubova’. Više ništa neće biti isto
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 07 Ožujak 2025 08:48
Od početka rata u Ukrajini ‘jastrebovi’ i ‘golubovi’ unutar Europe i Europske unije nisu nikada bili ideološki, geopolitički, strategijski, moralno… međusobno udaljeniji.
Osim samog rata čija potencijalna eksplozivnost i njegova posljedičnost, poput Sudnjeg dana prijeti Europi – sudbonosnu podjelu euroatlantskih saveznika na ratnike i mirotvorce, paradoksalno, nisu stvorili Putin ni Rusija. Učinili su to lideri Francuske kao ‘lokomotive’ EU-a, Ujedinjenog Kraljevstva kao bivše članice europskog kluba u Bruxellesu, te Europska komisija kao ugovorni čuvar zajedničkih europskih vrijednosti i pravne stečevine bloka. I to ne samo retoričkim oružjem, već akcijom naročito u posljednje tri godine.
Oni čelnici EU-a čiji državnopolitički, filozofski pa i moralni diskursi nisu ukalupljeni u neoliberalne naočale kroz koje se na Zapadu dominantno vidi suvremeni svijet sa svim svojim pogubnim nejednakostima – ostavljeni su kući da se zabavljaju konzervativno-suverenističkim i mirotvornim poslićima. Sredinom prošlog mjeseca na Macronovim izvanrednim shuttle-summitima u Parizu , odabranih je bilo tek dvanaest iz cijele Unije. Prošlog vikenda, iako su mainstream i regionalni mediji izvještavali o summitu „svjetskih čelnika“, u londonskom Lancaster House ukupno je bilo osamnaest kakvih-takvih lidera: uglednijih, neuglednih, odlazećih, tek izabranih, neiskusnih!
U jednom od mojih nedavnih tekstova objavljenih ovdje detaljnije sam opisao vrlo blisku futuristiku Europske unije koncentričnih krugova i Europsku uniju u više brzina u kojoj bi trebalo biti mjesta za sve. Pogotovo za one koji na svoje države i svijet gledaju kao „na univerzalnu tržnicu“, a na ljudske jedinke kao „na aparate za obračunavanje prometa, profita i gubitaka“ (parafrazirano, The Guardian, Neoliberalizam: ideja koja je progutala svijet, 1.9.2017.)
U takvoj Uniji, u vrlo komfornoj ulozi sam u toj analizi vidio i Tursku, i Zapadni Balkan, i zemlje ‘europskog bliskog susjedstva’, pa čak i udaljenije države koje ne udišu europski zrak, ali su Europi od strateške koristi. Dakle: punopravne članice, pridružene zemlje, bliski susjedi, strateški partneri, zemlje s istim ili bliskim sustavima vrijednosti…
Slijepa ulica
U takvom geopolitičkom ozračju prošlog se vikenda u Londonu – prijestolnici nekadašnje globalne imperije koja je prije pet godina samovoljno napustila EU upravo zbog namjere da oslabi ujediniteljsku europsku ideju i ponovo oživi višestoljetnu imperijalnu auru na globalnoj sceni – dvadesetak sati se vijećalo „kako bi se pronašli temelji za suradnju Europe s Amerikom u stvaranju pravog mira u Ukrajini i zajamčene sigurnosti po Europu”, objavio je Zelenski na svom X-profilu kasno u nedjelju.
Kako svi radovi na izradi „plana za prekid borbi i mir u Ukrajini“, koji bi zatim trebao biti „predstavljen Sjedinjenim Državama uz zajednički nastavak njegove provedbe“ (Starmer) – nisu završeni tokom vikenda, te nakon što je i ‘jastrebovima’ postalo jasno da će u budućem mirovnom procesu za Ukrajinu upravo oni morati preuzeti sav teret i povijesnu odgovornost – Europa se ponovo našla u slijepoj ulici. Tek što je u Londonu ugledao leđa franscskom predsjedniku Emmanuelu Macronu, britanski premijer Keir Starmer se, u ulozi domaćina, distancirao od francuskog prijedloga o kratkotrajnom primirju između Ukrajine i Rusije.
Tako će konačna verzija europskog mirovnog plana, umjesto krajem ovog tjedna kako je Starmer prošle srijede obećao američkom predsjedniku u Ovalnom uredu, biti otpremljena nakon dodatnih usuglašavanja, a možda i nikad u formatu kakav je već predstavljen javnosti.
Što je zapisano u tom ratničkom manifestu?
„Slanje vojne pomoći Ukrajini sve dok bude potrebno i povećanje ekonomskih pritisaka na Rusiju sve dok se ne povuče iz Ukrajine; kako bi se Ukrajini osigurao trajan suverenitet i sigurnost njenog teritorija, Kijev mora biti uključen u sve faze mirovnih pregovora; sprječavanjem bilo kakve buduće ruske invazije na tlu Europe kroz permanentno ojačavanje ‘koalicije voljnih’ koja će biti u stanju obraniti Ukrajinu i zajamčiti joj bezuvjetan i trajni mir“.
U tom cilju i Europska komisija se u Londonu obvezala na „hitno naoružavanje Europe“, a konkretan plan će o tome biti predstavljen već na briselskom summitu EU lidera u četvrtak. „Sada je najvažnije da se pojačaju investicije u vojnoindustrijski kompleks na duže razdoblje kako bismo se u novonastalom geostrateškom okruženju pripremili za najgore, spriječili buduće ratove na tlu Europe i kako bismo svima dali jasno na znanje da se sve zapadne demokracije zalažu za ista načela“, kazala je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen nakon Starmerovih shuttle-summita u Londonu.
Iako svjesna da bilo kakav mirovni sporazum za Ukrajinu nije izvodljiv bez političke, financijske i vojne podrške SAD-a, ratoborna europska „koalicija voljnih da ratuju“ je za sada odlučna ignorirati drugu, ključnu i najodgovorniju stranu u ukrajinskom ratu na čemu upravo insistira američki predsjednik, a to je Rusija. Motiv ratobornoj „koaliciji“, za koju je nesavršeni mir gori od nastavka rata, jeste samoubilački prkos administraciji američkog predsjednika zbog njegovog sve očiglednijeg realpolitičkog pragmatizma u vezi s Ukrajinom. Pragmatizma, kojeg europski lideri zbog osobnog ega i moralne nespremnosti na pokajanje za trogodišnje poticanje Zelenskog na rat – europskoj javnosti predstavljaju kao priklanjanje Trumpa Putinu.
I tu američko-europski odnosi pucaju! Francuski predsjednik tijekom vikenda domaćim medijima u Parizu čak i javno laže da bi „Europa sramno kapitulirala ako bi pristala na američki pristup prema ratu u Ukrajini“. „Američki pristup“ po Macronu je pregovaranje s Rusijom, a pregovaranjem do mira je po Macronu grijeh i „sramna kapitulacija“! Tako put do mira u Ukrajini vide zasad svi ‘jastrebovi’.
Mudrovanje europskih egocentrika o rusko-ukrajinskom ratu, nakon trogodišnjeg aplaudiranja potezima Bidenove Amerike, ovoga je puta pretvoreno i u zaključke za još uvijek nepoznate primatelje i njihove provoditelje u djelo. Dok su se europski ‘jastrebovi’ u Londonu još usuglašavali oko točki i zareza okvirnog mirovnog sporazuma, europski ‘golubovi’ su od čelnika Europske unije zahtijevali hitne, direktne i neodložne američko-europske razgovore bez ičijeg individualnog posredovanja. Pogotovo bez posredovanja britanskog premijera vrlo sumnjivog ljevičarskog opredjeljenja (Starmera) i francuskog centrističko-renesansnog „predsjednika bogatih“ (Macrona).
Europski ‘golubovi’ predvođeni mađarskim premijerom Victorom Orbanom nastoje ublažiti posljedice sva tri prošlotjednog diplomatsko-državničkog brodoloma u Washingtonu, potpuno nezapaženog Macronova posjeta američkom predsjedniku u ponedjeljak, bitno srdačnijeg ali također ispraznog Sratmerova susreta u srijedu, te debakla ukrajinskog predsjednika Zelenskog u petak!
Kako osobne netrpeljivosti pretvoriti u mir?
Ovakvi kakvi jesu, dakle, i u geopolitičkim okolnostima kakve su danas, Londonski zaključci o ratu i miru u Ukrajini nemaju nikakve šanse da budu provedeni u djelo ne samo zbog gore spomenute disonancije unutar Europske unije, već zbog toga što su irealni, a zbog svoje jednostranosti i potpuno neprihvatljivi upravo kod onih kojima su namijenjeni – u resorima američke administracije.
Upravo zato, u trenutku dok je nacrt kontroverznog mirovnog plana predstavljan medijima u Londonu i Parizu, Trumpova administracija je s druge strane Atlantica odmjeravala najnovije poteze prema Europi, Ukrajini, a vrlo vjerojatno i prema njenom prkosnom predsjedniku Zelenskom. Osokoljen strastvenim zagrljajem domaćina i razumljivo pristranom ikonografijom kojom je u subotu dočekan u Londonu nakon skandalozne oholosti u Ovalnom uredu (kažem ‘skandalozne oholosti’ jer uz svu žestinu i jednog i drugog predsjednika, Zelenski je ipak gostovao u kući domaćina Trumpa!), ukrajinski predsjednik je ponovo u Londonu (ignorirajući, dakle, već poznate stavove američke administracije) iznova i iznova inzistirao na prijemu njegove zemlje u punopravno članstvo u NATO-u!
Dok nastaju ovi redovi, na radnom stolu američkog predsjednika su prijedlozi brojnih „rigoroznih“ i „iznenađujućih“ mjera u vezi s Ukrajinom – od konačne odluke o trajnoj vojnoj neutralnosti i potpunog zatvaranja slavina američke vojne i financijske pomoć; preko zahtjeva Kijevu za ultimativno pokajanje ukrajinskog predsjednika „zbog iskazanog nepoštovanja prema instituciji američkog predsjednika, američkoj državi i američkom narodu“; pa do zahtjeva za neodložno održavanje predsjedničkih izbora u što kraćem roku i podnošenja formalnog zahtjeva američkom Kongresu da istraži sve dosadašnje putove novca američkih poreskih obveznika prema Ukrajini „budući da sam ukrajinski predsjednik odbija takve informacije podijeliti s američkim građanima“ (Kash Patel, šef FBI-a, Fox TV, 28.1.2025.).
Nepodnošljivost između Trumpove i ukrajinske administracije, između Trumpove Amerike i Europe, a pogotovo predsjednika Trumpa i EU-a (kao „nelegitimne organizacije koja radi protiv SAD-a“, Trump) – sve je vidljivija i rizičnija, što je apostrofirano i na londonskim shuttle-skupovima i diskretnim bilateralnim došaptavanjima prošlog vikenda.
Sublimirano: dominantno uvjerenje europskih lidera je da je konfiguracija nove američke vanjske politike u potpunoj disharmoniji s europskom i da je u velikoj mjeri podudarna s ruskom i kineskom vizijom novog svjetskog poretka; da su i najskromnije dobrobiti po Trumpovu Ameriku važnije od partnerstava utemeljenih na bilo kakvim „tradicionalnim zapadnim vrijednostima“; i na kraju najvažnije – da je Trumpovo viđenje glavnih uzroka ruske invazije na Ukrajinu za Europu neodrživo jer bi takav, šokantni, novoamerički narativ upravo najprominentnije europske lidere mogao koštati ne samo moralnog debakla pred vlastitim javnostima, već bi ih morao natjerati i na deblokadu više od 300 milijardi dolara protuzakonito prisvojenih ruskih zlatnih rezervi i trogodišnjih dividendi. Pa čak i više od toga – mogao bi ih koštati i brutalnih ratnih reparacija ne samo prema Ukrajini, već i prema Ruskoj Federaciji koja je, kako Putin voli reći, „u rat ušla iz preventivnih razloga“ polazeći od logike da je „bolje udariti prvi ako tuču već ne možeš izbjeći“.
Kako god bilo, skandalozne osobne nepodnošljivosti, osobne smicalice i smišljena blefiranja na najvišim razinama svjetske politike nije realno pretvoriti u iskrene odluke, a još manje u dobronamjerna djela. Da je to moguće, i prije rata u Ukrajini svijet ne bi bio toliko loš, a kompeticija bi, umjesto ‘sretnog vazalstva’ i tada i danas bila jedino legitimno mjerilo svačijeg učinka, pogotovo u svjetskoj politici.
Hrabri argumenti Jeffreya Sachsa
Da po Europu kotač bliske budućnosti ne ide u dobrom smjeru – direktno ‘u bradu’ europskih parlamentaraca nedavno je priopćio nitko drugi do Jeffrey Sachs. Čuveni američki ekonomist, ekonomski savjetnik vladama u preko stotinu zemalja uključujući bivši Sovjetski Savez, SFR Jugoslaviju i Ukrajinu, dugogodišnji ekspert UN-a za održivi razvoj i savjetnik nekoliko glavnih tajnika UN-a, internacionalni autoritet s osobnim kontaktima s brojnim svjetskim vođama i velikim ugledom kod svih administracija u Bijeloj kući – nemilosrdno se na političke laži, dvojne standarde i dvoličnost okomio usred Bruxellesa.
Europa je, tvrdi profesor Sachs „svoj glas na globalnoj sceni izgubila već između 1991. i 2008. godine kada su SAD odlučile da će unipolarnost značiti širenje NATO-a od Bruxellesa do Vladivostoka, korak po korak, bez kraja. To bi bio američki unipolarni svijet: SAD je željela imati vojnu bazu na svakom dijelu zemljine ploče. Svaka zemlja bez američke vojne baze doživljava se kao prijetnja. Neutralnost je prljava riječ u američkom političkom rječniku. Ta je odluka formalno donesena 1994., kada je (američki) predsjednik (Bill) Clinton potpisao plan o proširenju NATO-a na istok. Sjetite se da su 7. veljače 1991. godine (tadašnji njemački šef diplomacije) Hans-Dietrich Genscher i (američki državni sekretar) James Baker razgovarali s tadašnjim ruskim predsjednikom (Mihailom) Gorbačovom. Genscher je nakon toga održao konferenciju za novinare na kojoj je izjavio: „NATO se neće pomicati istočnije, nećemo iskoristiti raspuštanje Varšavskog ugovora.” To je tada imalo pravnu, ne samo usmenu, težinu. Radilo se o pregovorima oko njemačkog ujedinjenja i završetka Drugog svjetskog rata. Dogovoreno je da se NATO neće pomaknuti ni za „pedalj” na istok, i to je bilo izričito navedeno u brojnim dokumentima. Dovoljno je potražiti na stranici National Security Archive na Sveučilištu George Washington i pronaći hrpu dokumenata o tome. Tamo postoji i dokument „What Gorbachev Heard About NATO” („Što je Gorbačovu rečeno o NATO-u”). Pogledajte to, jer sve što danas na Zapadu čujete o tome, obično je laž, arhivski su zapisi neosporni dokazi. Tako je 1994. donesena odluka da se NATO proširi sve do Ukrajine. To nije odluka samo ove ili one administracije; to je projekt američke vlade koji traje više od 30 godina… Ukrajina i Gruzija bili su ključni u tom projektu. Zašto? Zato što su SAD sve naučile od Britanaca. A Britanci su već 1853. (lord Palmerston) shvatili da Rusiju treba opkoliti na Crnom moru i time je onemogućiti u pristupu istočnom Sredozemlju…“
U okolnostima nove spoznaje o mnogo čemu pa i stvarnim uzrocima ruske invazije na Ukrajinu, Europa, a osobito Europska unija našle su se u šokantnom bespuću iz kojeg nema bezbolnog izlaza. Jedan od mogućih je degolistička vizionarska doktrina iz šezdesetih godina (koju Macron voli obilato plagirati kao svoju) po kojoj „budućnost Europe nije u tome da nastavimo biti sretni vazali Sjedinjenih Američkih Država“ (Macron, prošlog vikenda u Londonu). Ali, za realizaciju takve doktrine, umjesto sadašnjih geopolitičkih skakavaca potrebni su neki novi europski lideri kao što su bili de Gaulle, Konrad Adenauer, Winston Churchill i slični.
Reinkarnacija degolizma
Imajući u vidu svu kompleksnost trenutačnog geopolitičkog kaosa u kojem se Europa i svijet nalaze, kozmički je determinizam o reinkarnaciji kao teozofskom poučavanju, bespomoćan. Ali, zbog srodnosti kriza kroz koje su Europa i svijet prolazili i prolaze danas, nije neutemeljeno to što se Macron sve učestalije ‘hvata’ upravo za geostrateška iskustva Charlesa de Gaullea – proslavljenog francuskog ratnika u oba svjetska rata, profesionalnog vojnika i generala najvišeg ranga, višekratnog francuskog predsjednika i državnika svjetskog ugleda. Lidera, dakle, kojeg Macron toliko bezuspješno pokušava oponašati!
Primjerice: De Gaulle je zagovarao i u djelo provodio autentičnu francusku samostalnu vanjsku politiku utemeljenu na autoritetu mira (nasuprot Macronovom patološkom narcizmu, pozerstvu i šarlatanstvu); izdvojio je francuske vojne predstavnike iz zajedničkog Glavnog stožera NATO-a (dok je Macron autor i najvatreniji zagovornik „europske strateške autonomije“, ali sa osloncem na NATO); potaknuo je donošenje francuskoga nuklearnog programa i onemogućio američkim postrojbama da (poput sada u Njemačkoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Albaniji, Kosovu i sl.) drže svoje vojne baze i u Francuskoj (Macron jest za veći autoritet Europe, ali i da Amerika ostane u Europi gdje jest); među prvima je zagovarao Europu od Atlantika do Urala bez američkoga pokroviteljstva (dok Macron Ural i sve oko njega, cijelu Rusiju, danas smatra najvećom prijetnjom po europsku sigurnost); de Gaulle je pokretač ‘novog doba’ u odnosima između Francuske i Njemačke s krajnjim ciljem pretvaranja ovih država u ‘lokomotivu’ Europe (Macron želi ‘lokomotivu’ s jednim kotačem budući je Francuska jedina nuklearna sila unutar EU); uspostavio je diplomatske odnose s komunističkim režimom u Kini (1964) i poboljšao odnose sa SSSR-om, te je od zapadnih državnika bio prvi koji je (1966.) posjetio Moskvu; dvaput je (1961. i 1967.) blokirao ulazak Velike Britanije u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) smatrajući da je i suviše podložna utjecaju SAD-a (Macron se uporno odmiče od Njemačke kako bi se, zbog imperijalnih i nuklearnih istovjetnosti, što više približio Britaniji)…Da. To su te dvoličnosti, laži, javno-politički žongleraji… na koje već godinama preiskreno ukazuje i profesor Sachs.
Što sada činiti?
Povratak 65-70 godina unatrag i započinjanje transatlanstkih odnosa sasvim ispočetka, razumljivo, nije moguće. Šta onda činiti? Potrebna je osmišljena, realistična, racionalna i višeslojna prije svega moralnopoltička prekompozicija Zapadne Europe. Ali i ideološka, jer ljevica odavno nije politička majka radništva i pravde, centar nije ono što ime govori, niti su desni radikali u svemu radikalni kako ih se prikazuje. Mislim da se upravo u tome krije izvor mnogih aktualnih konfliktnosti između liberalno-konzervativne Trumpove Amerike i neoliberalne europske tvrđave iz koje se ne vide oni koji to iz vlastitih nacionalnih razloga nisu. A nije ih malo.
Dok Trumpova Amerika odlučno ulazi u bitku za promjene ne znajući unaprijed hoće li u svemu pobijediti, Europa još zadugo zbog kadrovske impotentnosti neće imati snage ni pokušati. Osim ako je, nedaj Bože, neko izvanredno stanje na to preko noći ne natjera!
Ako bi ipak Europa pronašla unutarnju snagu za suštinu umjesto blefa, u tom slučaju bi se i s Rusijom kao euroazijskom zemljom, prema istim kodeksima kao s drugima, mogao uspostaviti konstruktivan dijalog i čak brzo obnoviti savez od višestruke obostrane koristi.
Uvjeren sam da bi samo u takvoj igri geopolitičkog pokera, Trumpova, a sutra možda Wanceova, ili bilo koja druga Amerika – iz vlastitih geostrateških, trgovinsko-ekonomskih, financijskih i ideoloških razloga, htjela biti sigurnosni kišobran Europi, Europskoj uniji, i svakoj europskoj državi ukoliko bi se neka od njih našla u opasnosti od bilo kojeg potencijalnog agresora.
Sadašnja Europa je subjekt nezaustavljivog produbljivanja razdora između euroatlantskih saveznika.
