Teško je započeti korizmu nakon što smo se odrekli odricanja
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 10 Ožujak 2025 16:15
Šteta da je bojkot trgovina splasnuo baš kad je počela korizma. Da je još malo izdržao, mogao se poklopiti s odricanjem od, recimo, cigareta, alkohola i čokolade – tipičnih žrtvica poznatih Hrvata i Hrvatica o kojima nas onda izvješćuju mediji.
Piše Boris Beck za Večernji list.
I manje poznatih: na jednom portalu već je objavljena anketa na kojoj je 63% ispitanika reklo da će si nešto sitno uskratiti u sljedećih 40 dana. Religiozno je inače u našim medijima redovno izrugivano kao nešto nazadno i licemjerno, iznimka je jedino korizmeni post.
Post od šopinga
Post je uopće jedini element religioznog koji je našao mjesto u popularnoj kulturi, ali samo kao posebna vrsta dijete. Dok se dijete uobičajeno balansiraju u pogledu sastojaka i kalorija, kako ne bi izazvale bolest umjesto zdravlja, ili se pak prilagođuju dijetalcima po, recimo, krvnim grupama ili znakovima zodijaka, dijetni post je zdrav sam po sebi jer new age teorija kaže da gladovanje rastapa najprije najbolesnije stanice, pa bismo onda iz mršavljenja trebali izaći zdraviji i jači.
Identična teorija se primijenila na bojkot dućana. Budemo li se neko vrijeme suzdržavali od kupovanja, trgovci će smanjiti cijene. Drugim riječima, posteći od šopinga, ubit ćemo masne i degenerirane stanice inflacije, i ući u nastavak godine sa zdravijim i jačim kućnim budžetom. Ekonomija države ne razlikuje se od gospodarenja tijelom: prežderavanjem i opijanjem ubrzavamo svoju smrt, a nesposobnošću da se kontroliramo pred punim policama podjarujemo rak-ranu cijena. Ekonomija duše je slična: visoke težnje mogu biti zagušene niskima, i zato Bog u crkvi zahtijeva isposništvo. No bog u marketu zapovijeda potrošnju, i očito je pred kime radije klečimo. Crkveni miš iz poslovice je siromašan, a onaj iz supermarketa debeo kao Gus-Gus iz Pepeljuge.
Riječi iz crkava prelile su se u marketing
Organizator bojkota tako se našao u neobičnoj ulozi, starozavjetnog proroka koji shvaća da država ide u propast, pa propovijeda pokajanje i obraćenje. Keleminec je usred obilja pozivao na odricanje, i nije uspio jer bi mu za trebao religiozni govor, a religiozni govor preselio se na portale i postao posve svjetovan.
Čitam o glumcu koji je blagoslovljen jer je mogao igrati u nekom filmu, i o pjevačici koja je blagoslovljena jer je snimila neku pjesmu, o ljudima koji imaju svoje večernje i jutarnje rituale, o mogućnostima koje su beskonačne, o posvećenosti ovome ili onome, radosti koja će nas vječno pratiti ako se pretplatimo na neku uslugu, o madracu koji nam osigurava mir, o ljubavi koju je tvorničar utkao u neki proizvod… Mir, ljubav, vječnost, obred, blagoslov i beskonačnost, sve su se te riječi iz crkava prelile u marketing. Nepotrebno je ići u crkvu kad je spokoj u preparatima, blaženstvo u potrošnji, sigurnost u polici osiguravajućeg društva, a prinos nije na oltaru nego na vrijednosnim papirima.
Bojkot je nemoguće organizirati bez medija, pa dakle ni protiv medija
Ali ima nešto drugo što me muči. Portali su odigrali ključnu ulogu u bojkotu trgovina. Oni su prenosili izjave organizatora, oni su stavljali ankete na kojima se moglo glasati kojeg će se trgovca bojkotirati i kada, preko društvenih mreža širili su se apeli na prosvjed. No nisu to radili zbog brige za potrošače nego zbog sebe – organizirajući bojkot drugih, pokazali su da je bojkot nemoguće organizirati bez medija, pa dakle ni protiv medija. Ne može se upriličiti prosvjed za bolje, istinitije i vjerodostojnije medije, ni za društvene mreže bez laži, mržnje i ludosti – jer nam upravo oni trebaju za to. Nemoć odricanja osudila nas je na visoke cijene, a nemogućnost prosvjeda osuđuje nas na internetske izmišljotine, provokacije, klikbejt, pop up oglase i bannere. Bog trgovine zahtijeva da mu žrtvujemo sav novac, a bog interneta sve vrijeme. Teško je započeti korizmu nakon što smo se odrekli odricanja.
