Njemačka: Slabljenje demokracije kroz lažni konsenzus
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 24 Svibanj 2025 09:03
Njemačka, unatoč brojnim ozbiljnim problemima, teško da se može smatrati svjetionikom nade. Ipak, za određene antipopulističke komentatore poput britanskog novinara Johna Kampfnera, ona upravo to predstavlja.
Kampfner, autor knjige “Zašto Nijemci to rade bolje (2020.)” – strastvenog obračuna s Brexitom u njegovoj rodnoj Britaniji – i dalje pokazuje nepokolebljivu vjeru u njemački politički establišment, unatoč sve više dokaza koji govore suprotno. Piše Sabine Beppler-Spahl za The European Conservative.
„Njemačka se vratila“, proglasio je Kampfner u nedavnom entuzijastičnom komentaru za Der Spiegel, slaveći ono što najviše cijeni u njemačkoj politici: sposobnost za kompromis, čak i po cijenu odricanja od temeljnih načela. Hvali Friedricha Merza, pretpostavljenog budućeg kancelara, jer je sastavio koaliciju sa socijaldemokratima (SPD) koja izričito isključuje desno-populističku stranku AfD.
Njemačka politika godinama je sustavno isključivala neistomišljenike, stvarajući mentalitet stada
Kampfner pozdravlja Merzov iznenadni zaokret u vezi s državnim zaduživanjem (tijekom kampanje zalagao se za fiskalnu štednju, a potom progurao program zaduživanja vrijedan milijarde eura još prije nego što je novi parlament počeo s radom), nazivajući to primjerom njemačkog pragmatizma i prilagodljivosti. U drugom komentaru za Guardian, s odobravanjem citira lidera SPD-a Larsa Klingbeila: „Ono što nas razlikuje od drugih zemalja jest to da smo kao stranke demokratskog centra spremni pronaći rješenja i ne prepuštati prostor populističkom ekstremizmu.“
Kampfnerov sud očito je toliko zamagljen njegovim visceralnim strahom od populizma da ne vidi stvarnost. Duboko je ironično citirati vođu stranke koja je na izborima u veljači izgubila gotovo deset postotnih bodova kao autoritet za borbu protiv populizma. Istina je da populizam u Njemačkoj buja već godinama. Klingbeilov SPD, koji je predvodio prethodnu koaliciju, osvojio je tek 16,4% glasova – znatno manje od populističke AfD, koja je dobila 20,8%. Najnovije ankete pokazuju da je AfD od tada dodatno ojačao, s potporom od 26%, što je čini najpopularnijom strankom u Njemačkoj.
Ono što Kampfner slavi kao njemačke vrline, zapravo su najveće slabosti zemlje. Dok hvali političare zbog njihove „zrelosti“ (njegova knjiga nosi podnaslov „bilješke iz odrasle zemlje“), propušta uočiti opasnu normalizaciju jednoumlja koja se dogodila. Njemačka je politika godinama sustavno isključivala neistomišljenike, stvarajući mentalitet stada koji je vladajuće elite učinio samozadovoljnima i zarobljenima u opasnom tunelskom pogledu.
Njemačka zelena politika nije uzor, već upozorenje
Uzmimo za primjer tvrdoglavu privrženost obnovljivim izvorima energije – politiku koju Merzova vlada očito namjerava zadržati. Prošli je tjedan Wall Street Journal objavio oštar komentar pod naslovom „Kad vjetar nije puhao u Njemačkoj“, koji razotkriva besmislenost te politike. Unatoč stotinama milijardi uloženih u vjetar i sunce, udio zelene energije pao je s 56 % na 47 % u prvom kvartalu 2024. godine. WSJ njemačku energetsku tranziciju ne prikazuje kao uzor, već kao upozorenje.
Ova situacija proizlazi iz kobne odluke iz 2011. da se odustane od nuklearne energije, što je karakterizirala nezdrava opsjednutost konsenzusom. Studije pokazuju da su glavni mediji o toj odluci uglavnom izvještavali nekritički, s pristupom obojenim kulturnim stavovima prema rizicima nuklearne energije. Kritičari i neistomišljenici brzo su marginalizirani – čak i unutar vlastitih stranaka.
Upravo je ta tendencija da se izoliraju i neutraliziraju neugodni kritičari vladinih politika prema migraciji i energiji dovela do urušavanja nekad moćnih glavnih stranaka i potaknula uspon AfD-a. Ako SPD i CDU, nekoć tzv. Volksparteien (narodne stranke), jedva mogu skupiti većinu i zajedno, to je zato što su izgubile sposobnost da istinski zastupaju većinu građana.
Stranke koje više ne toleriraju razlike, odstupanja i kontraste prestaju služiti demokraciji
Nakon niza stvarnih ili pokušaja izbacivanja neistomišljenika poput Hans-Georga Maaßena (CDU) i Thila Sarrazina (SPD), novinar Jasper von Altenbockum objavio je u FAZ-u zapažen tekst: „Stara čežnja za konformizmom i identitetom pravi je problem narodnih stranaka.“ Stranke koje više ne toleriraju razlike, odstupanja i kontraste prestaju služiti demokraciji. Paradoks, piše Altenbockum, jest da „polagano propadanje stranaka centra ide usporedno s deideologizacijom politike i društva“ – upravo onim pragmatizmom koji Kampfner toliko hvali.
Glavna razdjelnica zapravo se odnosi na percepciju demokracije. Dok Kampfner slavi Merzovo političko manevriranje kako bi osigurao parlamentarnu potporu za svoj program zaduživanja (unatoč kampanji u kojoj se zalagao za štednju), mnogi Nijemci bili su zgroženi. Površno gledano, Merz je postigao cilj. No u stvarnosti je žrtvovao povjerenje birača, što objašnjava stalan rast potpore AfD-u.
Njemačka proživljava najgoru gospodarsku krizu od Drugog svjetskog rata
Kampfner očito vjeruje da zaobilaženje narodnih glasanja kad god je to moguće – i povjeravanje odluka tehnokratima („odraslima u sobi“) – predstavlja dobar model upravljanja, unatoč brojnim dokazima koji upućuju na suprotno. To objašnjava i njegov entuzijazam što Nijemci, za razliku od Britanaca, nikada nisu imali pravo na smisleno izjašnjavanje o pitanjima EU. Posebno je važno da nije bio ništa manje oduševljen neuspješnom koalicijom SPD-Zeleni-Liberali pod Olafom Scholzom nego što je sada s nadolazećom vladom (čak je tvrdio da Scholz predstavlja budućnost progresivne europske politike).
Za većinu Nijemaca, međutim, ovaj tehnokratski stil upravljanja bio je katastrofalan. Ostavljeni su s osjećajem nemoći usred ubrzanog propadanja. Ozbiljnost njemačke situacije ponovno je potvrđena prošlog tjedna, kada je vlada snizila svoje projekcije rasta za 2025. na šokantnih 0%. S BDP-om koji je pao za 0,2% prošle godine i 0,3% u 2023., Njemačka proživljava najgoru gospodarsku krizu od Drugog svjetskog rata.
Pravi uzroci krize su domaći, ne strani
Ovo propadanje uglavnom je rezultat domaće politike, unatoč upornom inzistiranju vladinih pristaša da krive vanjske čimbenike poput rata u Ukrajini ili Trumpove trgovinske politike. Pravi su uzroci domaći: eksplozija cijena energije zbog ideološki motiviranog napuštanja nuklearne energije; rasipne subvencije za politički poželjne, ali neučinkovite alternative; neodrživo širenje socijalne države; i rast broja zaposlenih u javnom sektoru koji je doveo do rekordnog udjela države u ekonomiji.
Te samonanešene rane odraz su političkog establišmenta koji je više posvećen očuvanju vlastitog svjetonazora nego suočavanju s ekonomskom stvarnošću.
Naravno, ostaje za vidjeti što će vlada u konačnici postići. Merzovi prijedlozi za ministarska mjesta dobili su pozitivne reakcije, čak i od nekih kritičnih komentatora. No razlozi za skepticizam su brojni – ne samo zato što će SPD, koji još nije objavio svoje kandidate, kontrolirati gotovo jednak broj ministarstava. Dublji problem je u tome što su problemi Njemačke strukturne naravi, a većina komentatora to nije spremna priznati. Za stvarni uspjeh, vlada bi morala radikalno otvoriti javnu raspravu i prigrliti istinsku demokratsku participaciju. No njezina dogmatska odlučnost da isključi „populiste“ pod svaku cijenu sugerira da je za to postoji vrlo malo izgleda.
