Meter: Njemačka i dalje prima ruski LNG. Nevjerojatna shema u kojoj svi trljaju ruke
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 09 Srpanj 2025 11:00
Energetske igre na Starom kontinentu nastavljaju se i dalje, i prepune su kontroverzi. Politika govori jedno, praksa i gospodarski interesi nešto posve drugo.
Europska komisija u Bruxellesu zaklinje se da će, njezinom voljom, ruski plin u potpunosti prestati stizati u Europu već od 2027. a možda i od iduće godine.
Međutim, geopolitički i sigurnosni uvjeti u svijetu – poglavito u europskom okružju (Bliski istok, Ukrajina), nestabilnost isporuka i cijena kroz natjecanje s drugim svjetskim regijama (posebno azijsko i južnoameričko tržište) za američkim i drugim proizvođačima odnosno izvoznicima, kao i činjenica da europski „zeleni izvori energije“ nisu dostatni da u dovoljnoj mjeri kompenziraju gubitak ruskih energenata uz supstitut onih uvoznih – ukazuju na nužan oprez europskih političkih struktura kada je u pitanju energetska politika.
Jer i više nego dovoljno riskirali su i do sada – a ako mene pitate – i puno više nego što su trebali. Time su ugrozili europske, prije svega njemačke industrijske subjekte odnosno gospodarstvo u cijelosti. Naravno, sve veće cijene ukupno diljem Europe nedvojbeno su rezultat i europske energetske politike iako tu ima i drugih važnih čimbenika poput aktivnog europskog sudjelovanja u financijskoj i vojnoj pomoći Ukrajini, u skupom i iscrpljujućem ratu kojemu se kraj ne nazire, a troškovi će se dalje samo gomilati.
Japan je to riješio drukčije
Npr. usprkos činjenici da se i Japan odmah priključio oštrim proturuskim sankcijama skupa sa združenim zapadom, Tokio se uspio kod Washingtona izboriti da i dalje dobiva ukapljeni plin iz LNG projekta Sakhalin 2 na ruskom dalekoistočnom istoimenom otoku, gdje aktivno sudjeluju i dvije velike japanske tvrtke i koje su u isti projekt uložile velika financijska sredstva i visoku tehnologiju.
Tokio se izborio usprkos činjenici da Amerikancima to baš i nije bilo drago. Naime, američke i britanske tvrtke, koje su u njemu također sudjelovale, morale su se iz njega povući pod utjecajem visoke politike. Međutim, Tokio je dobro znao važnost Japana u američkim azijskim dalekoistočnim geopolitičkim i geostrateškim izazovima i strategijama – prije svega u suprotstavljanju Kini za što mu Japan ima presudnu važnost.
Japan je u tome uspio i usprkos činjenici da je, poput Njemačke – bio poražena strana u Drugom svjetskom ratu, i da, isto poput Njemačke – na svom teritoriju ima razmještene američke vojnike i vojne baze.
Ruski plin i dalje je diljem Europe
Njemačka i EU, međutim – izabrale su radije neku čudnu strategiju (narod bi za nju imao zgodnu mudrost ali je ipak suviše neprikladna za javnu uporabu, barem ne za portal ovoga profila – a, okvirno, tiče se poštenja). Oni formalno neće, ali u praksi hoće ruski plin, pri čemu se oko toga međusobno uvijek javno navodno svađaju (kao eto pokušali smo ali drugi ne daju). Pritom se mora priznati kako je EU uspjela u posljednjih nekoliko godina smanjiti udio ruskog plina na oko 15 posto u odnosu na prijeratnih cca 35 posto koliki je tada bio na europskom tržištu. Međutim, uvoz ruskog plina u Europu prošle je godine opet neočekivano doživio rast usprkos još većem rastu političkog neprijateljstva između Moskve i Bruxellesa, kao i usvojenih novih paketa proturuskih sankcija.
Ni do sada nije bila tajna da se u europskim zapadnim LNG terminalima, u Belgiji, Francuskoj i Španjolskoj najviše, prekrcavao ruski ukapljeni (LNG) plin za potrebe europskih potrošača. Plin iz ruskih plinovoda još je ranije prekinut nametanjem sankcija, a jedini plinovod koji je ostao protočan za ruski plin za prostore jugoistočne i srednje Europe je europski krak podmorskog (crnomorskog) plinovoda Turski tok (karta ispod).
Njime se ruski plin preusmjerava od europskog dijela Turske prema Grčkoj, Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji i Mađarskoj (po potrebi i za Slovačku i Austriju, posebno nakon što je stradala Slovačka kada je Ukrajina od početka 2025.g. definitivno prekinula sav protok ruskog plina preko svog teritorija.
Njemačka shema preko nacionalizirane ruske tvrtke
Kako upravo piše njemački medij Tagesschau, njemačka državna tvrtka Gazprom Germania (bivša podružnica Gazproma koju je Berlin nacionalizirao nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, op.ZM.), nastavlja uvoziti ruski LNG. Namijenjen je Indiji, ali je isporuke restrukturirala za sebe.
„Zovu se ‘Nikolaj Zubov’, ‘Boris Davidov’ ili ‘Fedor Litke’. Dio su flote LNG tankera koji stalno plove između Rusije i EU. Svaki pojedinačni tanker prevozi oko 175.000 kubičnih metara LNG-a po putovanju, što odgovara oko 100 milijuna kubičnih metara prirodnog plina i ekvivalentno je oko 40 milijuna eura. Brodovi prevoze LNG iz sibirske luke Sabetta do LNG terminala u Dunkerqueu (Francuska), Zeebruggeu (Belgija) ili Bilbau (Španjolska) – nekoliko tankera s ruskim LNG-om tjedno pristaje u lukama EU. Dovodi se u europsku plinsku mrežu putem cjevovoda iz lučkih terminala – a time i u Njemačku.“ — piše Tagesschau.
Njemačka energetska tvrtka SEFE (Gazprom Germania), primit će oko 50 isporuka LNG-a iz Rusije 2025. godine. “Ovisno o tržišnoj cijeni, to odgovara vrijednosti od najmanje dvije milijarde eura,” — piše njemački medij.
„Potrebna nam je zabrana uvoza ruskog LNG-a jer djelomične sankcije do sada nisu uspjele ukinuti ovaj izvor prihoda. Naprotiv, prihodi od ruskih isporuka LNG-a su na rekordno visokim razinama“, rekao je za Tagesschau Julian Schwarzkopf, stručnjak za plin u organizaciji DUH.
Sama nacionalna tvrtka SEFE objasnila je da je pravno vezana postojećim ugovorima o plinu s Rusijom: „SEFE prima ruski LNG isključivo u okviru trenutnog, nedovršenog starog ugovora.“
„Budući da EU do danas nije uvela nikakve sankcije ruskom LNG-u, trenutno ne postoje pravne osnove da SEFE raskine ugovor. Sukladno tome, sankcije protiv osoba povezanih s (ruskim proizvođačem LNG-ja na Arktiku – projekt Yamal LNG i Arktik 1 i 2 LNG, op.ZM.) Novatekom ne oslobađaju SEFE od ispunjavanja svojih ugovornih obveza.“ — izjavio je SEFE.
Njemačka vlada također zasad ne namjerava odustati od ruskog LNG-a, budući da vlasti moraju razmišljati o „pouzdanosti opskrbe i stabilnosti cijena“.
Visoke cijene plina u Europi i Indija kao ključna zemlja
Cijene plina u Europi još su uvijek više nego dvostruko veće negoli što su bile prije krize, a Njemačka je u ovom slučaju zauzela pragmatičan put. Jer, zapravo, ruski LNG ne bi trebao biti poslan u Njemačku, a njemačka državna tvrtka ima priliku zamijeniti neke količine drugima bez kršenja sporazuma.
Ugovor o opskrbi ruskim LNG-om od Gazprom Germanie, koji je postao SEFE, izvorno je bio namijenjen Indiji. Gazpromova podružnica potpisala je dugoročni ugovor za 2,9 milijuna tona ili 4 milijarde kubičnih metara godišnje s Yamal LNG-om te je istovremeno sklopila dugoročni ugovor s indijskim Gailom za 2,5 milijuna tona LNG-a ili 3,45 milijardi kubičnih metara godišnje. Isporuke Indiji prestale su još u svibnju 2022., kada je izbila energetska kriza i nacionalizirana tvrtka odlučila je sav plin ostaviti u Europi.
Nakon toga indijski Gail podnio je zahtjev za arbitražu za 1,8 milijardi dolara. Ali postupak je završio nagodbom u siječnju ove godine, pri čemu je indijska tvrtka pristala na odštetu od 285 milijuna dolara i daljnji nastavak isporuka ruskog.
Njemački SEFE također je od Gazproma naslijedio ugovor za kamerunski LNG (1,2 milijuna tona LNG-a ili 1,6 milijardi kubičnih metara plina). Indiji se isporučuje od 2023. godine, budući da je transportna ruta kraća i isplativija.
Prema AIS podacima s brodova, nekoliko SEFE tankera, Clean Energy i Energy Intelligence, trenutno prometuje na ruti između plutajućeg postrojenja za ukapljeni prirodni plin Hilli Episeyo i indijskih terminala.
Zaključak
Europski se politički mudraci definitivno ponašaju pragmatično (što naravno nije za osudu – štoviše, potvrđuje da im je ipak u glavi donekle ostalo razuma, a ne da „sve jabuke trpaju u isti koš“ – riskirajući da na kraju ostanu bez njih).
Međutim, u čitavoj toj europskoj igri s ruskim plinom ostaje gorčina, prije svega s gledišta morala. Japan je to, kako sam gore spomenuo, učinio transparentnom politikom, s odlučnošću svojih vlasti da zaštite i interese svojih velikih kompanija u LNG projektu Sahalin 2, ali i da osiguraju energetsku stabilnost zemlje nastavkom isporuka ruskog ukapljenog plina koji osigurava 10 posto ukupnog japanskog tržišta. Možda ne izgleda puno, ali u igri s industrijskim silama veličine Japana brojevi su uvijek veliki.
Posebno je, s gledišta morala, europska energetska politika blago rečeno neugodna iz perspektive ukrajinskog rata. Od Ukrajine se godinama prije rata od strane Washingtona zahtijevalo da se postupno odrekne tranzita ruskog plina namijenjenog Europi, u čemu su Washington podržavale i brojne vlade unutar same Unije (poglavito na njenom istočnom krilu pod vodstvom Poljske), kao i liberalne političke struje u Njemačkoj – prije svega Zeleni. Nakon ruske invazije ta je politika u EU-u de facto postala i službena.
Rusiji su se, dakle, uvodile sankcije, ali novac od uvoza ruskog plina – sada već zaobilazeći Ukrajinu i njezin tranzit od kojeg je Kijev i sam jako dobro zarađivao i mogao prilično uspješno ucjenjivati Moskvu – očito ne prestaje stizati u džepove europskih energetskih mahera koji tako nešto sigurno ne bi činili da iza sebe nemaju snažnu političku potporu.
