Štahanov Duševni sladoled za duhovnu okrjepu
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 17 Srpanj 2025 08:00
Oni neupućeni u tematiku i intelektualne preokupacije Matije Štahana kad čuju za sintagmu Duševni sladoled kao naslov knjige mogli bi zaključiti kako se radi o nekome možda ljubavnom romanu ili nekom drugom laganom štivu za ljetne odmore i plaže. Dakako, takvi – ne poznajući radove Ante Starčevića i Miroslava Krleže – napravili bi veliku pogrješku.
Pred nama je sve samo ne lagano štivo. Ako odmah na početku apostrofiramo da knjiga Matije Štahana Duševni sladoled, izdana u Nakladi Pavičić, kroz 43 ogleda daje opsežnu i sveobuhvatnu analizu hrvatske, i ne samo hrvatske političke, društvene, kulturne i intelektualne stvarnosti, onda nam je jasno zašto se ne može raditi o laganu štivu niti o sladoledu za djecu. Ipak, iako se radi o teškim temama, a Štahan spada u autore za čije tekstove ponekad treba i određeno predznanje, njegova naracija jako je daleko od dosade i sterilnosti. Različite teme Štahan obrađuje čitko i sa živom naracijom koja odaje njegovo primarno književno obrazovanje.
Ne znam je li Štahan pri pisanju ogleda zamišljao njihovo kasnije ukoričenje, no svaki od njih čini jedan sadržajno i stilski izbrušeni dragulj koji i sedam ili osam godina nakon objavljivanja nije samo izraz duha vremena u kojemu je pisan, nego i danas, 2025. godine, ima svoju svježinu i aktualnost. Tekstovi prikupljeni u knjizi žanrovski su raznorodni i objavljivani su na različitim mjestima i povodom različitih tema i problema. Uokvireni u korice jedne knjige dobivaju novu, višu dimenziju i postaju cjelovito promišljanje suvremene hrvatske i općenito zapadne društveno-političke zbilje. Oni čine cjelinu misaonog otpora suvremenim ideološkim zabludama, kao i u obranu onih vrijednosti bez kojih nema zdravoga društva.
Budući da se i sam smatra pripadnikom desne odnosno konzervativne medijsko-intelektualne scene, Štahan knjigu otvara ogledom „Neostarčevićanci vs. Poststarčevićanci“, u kojoj bistri intelektualno naslijeđe Ante Starčevića čiju misao posve opravdano smatra aristotelovskom zlatnom sredinom između etničke isključivosti i potpune relativizacije nacionalno-identitetskog naslijeđa. Pritom se osvrće na i na ideologiju jugoslavenstva koju prepoznaje kao vrstu zakašnjela romantičarskog iracionalizma, koja, dakako, nije imala po Hrvate osobito romantične posljedice, nasuprot hrvatstvu kao autentičnoj manifestaciji onoga što Rousseau nazvao „društvenim ugovorom“.
U tom duhu Štahan oblikuje i tipologiju hrvatske desnice, pozivajući se i na stav Zlatka Hasanbegovića prema kojemu ključna podjela više nije lijevo-desno, nego na vladajući postjugoslavenski establišment i antiestablišment koji traži temeljitu rekonstrukciju društva i dekomunizaciju institucija. Na zanimljiv način razmatra i naslijeđe Franje Tuđmana, čiju ostavštinu svojataju i ljevica i desnica – svatko prema trenutačnim potrebama i ideološkim preferencijama. U tom kontekstu, autor ne zazire od pitanja: kako je moguće da se u jednoj stranci, poput HDZ-a, osjećaju ugodno i „udbaši“ i „ustaše“? Odgovor vam ne ću otkriti, nego ćete ga potražiti u samoj knjizi.
Spomenuta borba establišmenta za održavanje na vlasti te antiestablišmenta za temeljitu rekonstrukciju društveno-političkih odnosa najbolje se ogleda u suprotstavljenim vizijama hrvatskoga Izbornog zakona, a Štahan tu daje detaljnu analizu ranijih referendumskih inicijativa koje su tendirale promjeni izbornog zakonodavstva, ali su naišle na prepreku u vidu velikog stručnjaka za brojanje potpisa Lovre Kuščevića, dakako tek kao isturenog glasnogovornika establišmenta koji parazitira na nedemokratskoj naravi izbornog zakonodavstva Štahan podupire inicijative koje pridonose demokratizaciji načina biranja saborskih zastupnika što bi onda dovelo i do barem djelomične demokratizacije hrvatskih političkih stranaka za koje je Tomislav Jonjić jednom rekao da funkcioniraju kao privatna poduzeća. Dakako, ne u smislu honoriranja kompetencija i sposobnosti, nego autoritarnog načina upravljanja.
O načinu funkcioniranja stranka Štahan tako zamjećuje: „Kult štovanja velikoga vođe, neovisno o tome tko on bio, opstao je sve do danas, napose u stranačkome i političkom životu, a na tome je tragu i refleks preferiranja autoritarnih političkih poteza te protuliberalan, zabranjivalački mentalitet – koji, osim ljevice, često karakterizira i hrvatsku desnicu – baš kao i automatizam vjerovanja u potrebu za državnim interveniranjem u društvo, a ne obratno. Komunističko-jugoslavensko naslijeđe danas se u Hrvatskoj očituje u antidemokratičnosti i protupluralnosti, koji nisu nestali čak niti pojavom društva izborenog na temelju pluralističko-demokratskih ideala“.
Temu ustaša i partizana – na tragu one ničeanske o vječnom vraćanju istoga – nemoguće je izbjeći budući da je poprimila poprimila kolektivno-psihološki, mitološki i ritualno-ponavljajući karakter. Naš autor pritom daje originalan uvid u ovu polemiku. Postkomunisti za njega danas u Hrvatskoj čine društvenu elitu, tzv. crvenu buržoaziju koja proizlazi iz povlaštenog položaja koji su njezini članovi – te njihovi duhovno-biološki pretci – stekli za trajanja komunističkoga režima. Kad je ustašama riječ – dakako ove u javnom životu pronalaze tek antifašistički šintari i stručnjaci za ustaške zmije i aždaje, budući da se manifestacije ustaštva svode uglavnom na marginalne ispade pokojih ekscentrika – onda u marksističkome tonu možemo govoriti o postustaškom proletarijatu koji nema nikakva ozbiljnog društvenog utjecaja te su nepovezani s ikakvim polugama moći i interesnim skupinama koje dominiraju današnjom Hrvatskom.
Duševni sladoled
Nemoguće je raspravljati o ustašama i partizanima a da se ne raspravlja i o Bleiburgu i Jasenovcu. Štahanov je stav tu jasan: sve su nedužne žrtve jednake i sve su krive žrtve jednake, pri čemu je potonjima trebalo suditi, a ne ih a priori pobiti. Hrvatska je prošlost, zaključuje u nastavku knjige, oteta; oni koji njome raspolažu kao s obiteljskim naslijeđem radi vlastitih društvenih probitaka i održavanja privilegija iz komunističkog razdoblja protagonisti su i sustavna onemogućavanja razotkrivanja, primjerice, istinskog broja žrtava i Jasenovca i Bleiburga“.
U knjizi se ne može zaobići niti otužno stanje u medijima u Hrvatskoj. Jedan Baudrillard pisao je o simulakrumu, tj. o medijskoj posredovanoj zbilji koja se razlikuje od stvarnosti. Ovo se itekako može primijeniti na medije u Hrvatskoj koji prema Štahanu čine prilično monolitan vrijednosni sklop, dijametralno suprotan svjetonazorskom opredjeljenju većine naroda. „Najčešće je riječ o konglomeratu lažno objektivnih stajališta vlasničke strukture, urednika i novinara te interesa političke vrhuške i elite podjednako moćne neovisno o bivanju na vlasti“, zaključit će naš autor. U svakodnevici u kojoj živimo veliku ulogu u kreiranju medijske zbilje imaju i tzv. factcheckerim o kojima se Štahan vrlo kritički izražava, a posebno uspješno dekonstruira mit o Faktografu kao nekakvom relevantnom provjeritelju činjenica.
U jednom ogledu razmatraju se odnosi Hrvatske i Srbije. S obzirom na to da nikome nije u interesu da u susjedstvu ima nekoga s kim će se stalno gledati preko nišana i optike neprijateljstva, i Štahan se zalaže za pomirbu Hrvata i Srba, ali ne na način koji uglavnom žele afirmirati postujugoslavenske elite. Gospodarska suradnja, suživot i tolerancija – da, ali politički projekti – ne. „Pokušati utemeljiti pomirbu srpskoga i hrvatskog naroda na jugoslavenskoj baštini – kao što je to, pomoću manipulativnih i relativističkih koncepata poput 'konglomerata loših politika', činio Josipović – moralna je i politička perverzija koja se niti u Banskim dvorima, niti na Pantovčaku ne bi smjela ponoviti“, upozorava Štahan.
U vezi s prethodnim pitanjima nameće se i ono geopolitičkog pozicioniranja odnosno repozicioniranja, tj. Hrvatska između Balkana i Srednje Europe. Lapidarno Štahan tu dilemu razrješuje u sljedećim rečenicama: „Hrvatska se samoostvaruje dijelom Balkana u onom trenutku u kojemu prestaje biti primarno Hrvatskom, dok se nasuprot tome dionicom Srednje Europe ostvaruje tada kad ponovno počinje primarno biti Hrvatskom. Drugim riječima, Balkan – čak i kada nije politička realnost, nego sablast – u praksi zatire hrvatski kulturni i politički identitet, a Srednja ga Europa – čak i kada nije politička realnost, nego fatamorgana – ima potencijala reanimirati“.
Iako se autor ovdje izrijekom ne poziva na Milana Šufflaya, ove misli savršeno korespondiraju sa zaključkom ovoga mislioca da Hrvati u balkanskim kreacijama gube smisao za zapadnu civilizaciju i za čovječnost. I zato ćemo se složiti sa Šahanom da je Balkan inherentno monolitan i obično teži brisanju kulturnih razlika i nacionalnih granica, dok je Srednja Europa inherentno pluralna, zahvaljujući čemu predstavlja prikladniji okoliš za društva poput hrvatskog.
U Hrvatskoj se danas često govori o klijentelizmu, no rijetko se primjećuje da su korijeni klijentelizma u jednoj drugoj državi koja je morala nestati kako bi Hrvatska mogla nastati. Dakako, riječ je o Jugoslaviji. Na tom tragu Štahan zaključuje: „Kada se, dakle, govori o klijentelizmu, zapravo se govori o jugoslavenstvu; kada se danas govori o jugoslavenstvu, zapravo se govori – ili bi se barem trebalo govoriti – i o klijentelizmu. Što se više bude radilo na iskorjenjivanju klijentelizma u sadašnjosti, to će se više razotkrivati narav režima koji je opsjeo hrvatsku prošlost; što se više budu istraživali komunistički zločini to će informacijsko-manipulativni prostor hrvatske političke elite postati suženijim“.
U posebnom poglavlju autor piše i o vjerskim temama, bilo da govorimo o važnosti kršćanstva za hrvatsku povijest, o odnosu kršćanstva i nacionalizma ili o ponekim zabrinjavajućim tendencijama u postkoncilskoj Katoličkoj crkvi, pri čemu se posebno stavlja naglasak na pontifikat pape Benedikta XVI. i pape Franje. Razmatrajući pojedine vjerske fenomene Štahan nerijetko poseže za mislima francuskog antropologa Rene Girarda, ali i Christophera Dawsona koji je zaključio da je Europa prvi put postala svjesna sebe kao zajednice naroda koja vjeruje u iste moralne vrijednosti i zajednički duhovni cilj tek onda kada je postala kršćanska.
Stil kojim Štahan piše ne pokazuje samo književnu naobrazbu, naime Matija je književni komparatist, ne pokazuje samo erudiciju i načitanost, nego i preradovićevsku ljubav prema hrvatskom jeziku. Ne čudi stoga što se nekoliko ogleda bavi različitim pitanjima iz povijesti i sadašnjosti hrvatskog jezika. Pritom se upozorava i na destruktivno djelovanje onih zagovornika nepostojećega zajedničkog jezika koji imaju problem s time da u hrvatskoj državi postoji Zakon o hrvatskom jeziku. Velikog li crimena.
Poseban spektar tema čine ogledi o kulturnim ratovima koji dominiraju u današnjemu zapadnom svijetu. Dakako, tu govorimo nametanju rodne ideologije koja negira prirodne antropološke datosti i tzv. Istanbulskoj konvenciji oko koje su se svojedobno lomila koplja. Govorimo i o drugim izmima kao što je transhumanizam. Govorimo o novome totalitarizmu koji se širi zapadnim sveučilištima i pritom u ime diktata političke korektnosti nameće nadriznanost i kvaziumjetnost. Govorimo o opasnoj tendenciji stvaranja tzv. novoga čovjeka, koji, kao što nam pokazuje povijest totalitarnih ideologija 20. st. dovodi do raščovječenja čovjeka. „Prvo su relativizirali apsolutno, a potom apsolutizirali relativno“, primijetit će Štahan opisujući tako danas dominantnu postmodernu relativističku paradigmu.
Naš lucidni autor pritom primjećuje jedan paradoks: „Doba koje je proglašavalo kraj ideologije je završilo, a u retrospektivi je jasno vidljivo kako su upravo dominantne političko-ideološko silnice 21. stoljeća, praveći se da ih nema, predstavljale neobičan suživot nekih eminentno kapitalističkih načela i nekih ideja čije korijene možemo pronaći u različitim (post)marksističkim teorijama. Konkretnije, podivljali je krupni kapital nerijetko bio poluga nametanja identitetskih vrijednosti koje proizlaze iz ideja postšezdesetosmaške ljevice“.
Ili, skraćeno: ovdje govorimo o kulturmarksističkim konceptima pogonjenima gorivog krupnog kapitala.
Piše Štahan u knjizi i o samoubojstvu Bušića i Praljka, o opreci neliberalne demokracije i liberalne nedemokracije, o pokušajima kriminalizacije Domovinskog rata, o multikulturalizmu i etnopluralizmu, piše i o tri moguća raspleta migrantske krize pri čemu se poziva na Parišku izjavu konzervativnih intelektualaca koji su poručili da je emigracija bez asimilacije kolonizacija. Čitamo i o nejednakim odnosima prema totalitarnim ideologijama prošloga stoljeća.
Zapravo, nemoguće je spomenuti sve teme o kojima možemo čitati u knjizi, no potvrđujemo uvodnu napomenu da se Štahan ne libi pozabaviti svim ključnim temama koje more Hrvatsku i zapadni svijet danas pri čemu često ogoljuje i delegitimira brojne alogičnost i pseuedointelektualne konstrukcije i fantazmagorije u javnom prostoru. Njegovi ogledi pritom nisu puka deskripcija političkih i društvenih događaja, nego ih on, kao konzervativac i katolik, promatra iz šire metafizičke perspektive.
Iako sadržajnu i vrijednosnu liniju Matije Štahana mnogi već poznaju, knjigom Duševni sladoled on se dodatno potvrđuje kao majstor povezivanja argumentacijske preciznosti, erudicije i stilske elegancije. Iako je riječ o političkim ogledima, riječ je i o književno relevantnom djelu – prožetom ironijom, dosjetkom i filozofskom refleksijom – koje, poput Chestertonovih eseja, ne odustaje od zdravog razuma, čak ni pod pritiskom apsurda što dominiraju današnjim javnim prostorom. Ova knjiga jest svojevrsni vademecum svim konzervativcima koji se ne mire s prevladavajućim duhom vremena i traže put natrag k bistrim izvorima istine, smisla i ljepote.
Duševni sladoled nije štivo za one koji robuju dogmama, medijskim obrascima, cenzuri i autocenzuri – ono odiše autentičnom starčevićansko-matoševskom slobodarskom potkom. Budući da Matiju poznajem i privatno, mogu reći da autor ne piše samo ono što misli, nego i živi ono što piše. A to je danas – osobito u konzervativnim krugovima u kojima se sve češće susrećemo s oportunizmom, kalkulacijama i trulim kompromisima – prava rijetkost. Dok tzv. demokršćani često traže „srednji put“ i oko temeljnih etičkih pitanja poput pitanja pobačaja, Štahan ne uzmiče s položaja na kojima se stoji ili pada. Na tom je planu ova knjiga ne samo misaoni izazov, nego i etički poziv.
Negdje u uvodu autor primjećuje da sintagma duševni sladoled, iako starijeg podrijetla i izrečena u neprivlačnom kontekstu, djeluje svježe. Dodajmo: osobito u ovim vrućim lipanjskim danima. I doista – Duševni sladoled nas, barem nakratko, rashlađuje, ali još više oživljuje, pokreće i nadahnjuje. Pritom nas podsjeća na onu Ujevićevu „kristalnu kocku vedrine“ – jer duhovna borba, pa i ona najtvrđa, ne mora biti lišena ljepote.
Parafrazirajući Ortegu y Gasseta mogli bismo zaključiti: poslušajmo Štahana – jer on znade što govori. Kupimo knjigu, čitajmo ju, i dajmo ju drugima čitati. Takvi nas duševni sladoledi ne će udebljati, nego duhovno okrijepiti.
Davor Dijanović
