Meter: Katastrofalno odigrana ključna geopolitička partija šaha
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 01 Rujan 2025 08:48
Impotentne europske vođe u ponedjeljak su u Bijeloj kući pred Trumpom izgledali kao Snjeguljica i sedam patuljaka. Snjeguljica je, naravno – bila Ursula von der Leyen, a patuljci su redom bili svi – od Emmanuela Macrona do Zelenskog, uz patuljčicu Georgiju Meloni.
Američki predsjednik Donald Trump voli se hvaliti kako je od početka svog drugog mandata – dakle u svega cca pola godine, zaustavio čak šest ratova, a da će uskoro i sedmi (onaj ukrajinski) i da je stoga on najveći svjetski mirotvorac (nada se i Nobelovoj nagradi za mir).
Blago svijetu i svima nama s njim – moglo bi se na prvi pogled pomisliti! Međutim, mir kojeg Trump nameće, ili barem misli da ga nameće (Indija otvoreno negira da je Trumpovo posredništvo bilo ključno u zaustavljanju kratkog ali oštrog lipanjskog indijsko-pakistanskog zračnog rata, dok Pakistan, suprotno tome, prihvaća navedenu Trumpovu promidžbenu tvrdnju u zamjenu za njegova primamljiva obećanja o naoružanju Pakistana američkim oružjem, i ona manje primamljiva – o pakistanskoj kupnji skupe američke nafte) – najčešće je daleko od dugoročnog rješenja problema tj. otklanjanja njihovih temeljnih uzroka. Radi se o svojevrsnoj „betonizaciji“ zatečenog stanja, ili pak s američkim bombama nametnutog novog stanja (Iran), pa je samo pitanje vremena kada će se politički sukobi suprotstavljenih država opet manifestirati u punoj konfrontacijskoj formi.
Dovoljno je pogledati na Trumpov „uspjeh“ u zaustavljanju izraelsko-iranskog dvotjednog rata s obzirom kako se odnedavno opet počelo „zveckati oružjem“ (niti je Izrael zadovoljan ishodom u kojem je njemu neprijateljski režim u Teheranu ostao netaknut kao i glavnina iranskih oružanih snaga, niti je Iran ravnodušan na ono što mu je Izrael „kukavički učinio“ pod američkim sigurnosnim kišobranom, a još više onim što čini Palestincima u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali).
Upravo u vrijeme pisanja ovog teksta Izrael je pokrenuo kopnenu invaziju na grad Gazu koju osuđuje gotovo čitava međunarodna zajednica, a velike izraelske gradove preplavilo je preko pol milijuna ljudi koji se protive tom potezu premijera Benjamina Natanyahua. Ali Izrael nije tema ove analize, iako je i za laike vidljivo kako se Natanyahu oportunistički koristi fokusiranjem međunarodne političke i medijske javnosti na „važnije teme“ – poput nedavnog summita Trump-Putin na Aljasci, ili pak susreta Trumpa s europskim čelnicima u Washingtonu dan kasnije.
Ovo je i za Trumpa i SAD sudbonosni trenutak
Kako god bilo, radilo se o stvarnim ili fingiranim Trumpovim uspjesima, pred američkim se predsjednikom upravo sada nalazi pravi, bez pretjerivanja – sudbonosni izazov ne samo po njegovu političku budućnost, već i po SAD tj. američke nacionalne i globalne interese: pronalazak trajnog rješenja ukrajinskog sukoba!
Sukoba, koji ne samo što je postao akcelerator neviđenih globalnih geopolitičkih potresa i tektonskih promjena koje bi se bez tog rata nedvojbeno odvijale višestruko sporijim ritmom (a i pitanje je bi li uopće na kraju i rezultirale velikim promjenama u odnosu snaga u svijetu kakav je uspostavljen nakon završetka Hladnog rata krajem 80-ih godina prošloga stoljeća), već je postao i svojevrsni lakmus papir budućeg geopolitičkog izgleda svijeta.
Ako u tom ratu pobjedi Rusija to je onda kraj američke globalne hegemonije ili zapadne dominacije u širom smislu; ako pobijedi Ukrajina (tj. Zapad, koji na ukrajinskom tlu de facto ratuje protiv Rusije svim raspoloživim sredstvima osim svojim kopnenim snagama, kao i povijesno neviđenim sankcijama) onda je to strateški poraz Rusije, i njenog čelnika Vladimira Putina osobno, od kojeg se više nikada ne bi oporavila. Ili bi prestala igrati ulogu samostalne države i podredila se u potpunosti zapadnoj (geo)političkoj strategiji, ili bi – što bi bilo vjerojatnije, i sama, kao višenacionalna i multikonfesionalna država doživjela sudbinu SSSR-a.
Trumpov najveći politički izazov sada je kako od vjerojatne ruske pobjede u Ukrajini (pobjeda je uvijek ako se nekom uspije oteti njegov teritorij) učiniti tu pobjedu barem podjednako i američkom. Ceh će u toj njegovoj strategiji (nisam uopće siguran da je tu riječ o osmišljenoj strategiji, već prije mislim kako se radi o provjerenom američkom pragmatičnom prilagođavanju okolnostima), osim same Ukrajine najviše platiti i Europa (EU+članice NATO saveza iz Europe). O tome više nešto kasnije u tekstu.
Goleme strateške greške
Sjedinjene Države nakon pobjede u Hladnom ratu „na tanjuru“ su imale servirani globalni mir i svoju ulogu svjetskog predvodnika, ali su ga odbile prihvatiti jer su željele hegemoniju.
Tadašnja postsovjetska Rusija to im je globalno vodstvo otvoreno nudila (o tome malo kasnije u tekstu) kroz međusobnu suradnju nakon desetljeća pa i stoljeća krvavih sukoba Rusije i zapada.
Kina je tada bila načičkana američkim investicijama i preplavljena američkim kreditima – te sukladno tome potpuno kooperativna kada je bila riječ o pitanju zadovoljenja zahtjeva Washingtona vezano uz američke ekonomske i trgovinske interese. Prihvatila je ući u sve međunarodne strukture koje je Washington osmislio i koje su na ovaj ili onaj način bile pod američkom kontrolom poput Međunarodnog monetarnog fonda – MMF, Svjetske trgovinske organizacije – WTO i td.
Indija je sa svojim bogatim resursima Americi tada bila nepresušni izvor izvlačenja bogatstva ali i za plasiranje svoje prljave i opasne industrije koja na zapadu više nigdje nije mogla opstajati pod takvim uvjetima poslovanja. U tom kontekstu podsjećam na čuvenu veliku tragediju – jednu od najtežih ekoloških i ljudskih katastrofa u povijesti, koja se dogodila 3. prosinca 1984. godine u indijskom gradu Bhopalu. Tada je iscurio otrovni plin iz tvornice kemikalija u vlasništvu američke kompanije Union Carbide koja je proizvodila pesticide. Otrovano je preko pola milijuna ljudi.
Latinska Amerika tada je bila gotovo u potpunosti pod nadzorom SAD-a s izuzetcima „socijalističkih enklava“ poput Kube i Nikaragve uz pojedine marksističke gerilske skupine poput kolumbijskog FARC-a.
Europa je padom Berlinskog zida i raspadom sovjetskog socijalističkog lagere de facto postala jedinstveni atlantski sigurnosni prostor.
Dakle, Washington je trebao samo odigrati pametno i imao bi sve. To je u spomenutim okolnostima bilo tako jednostavno učiniti – gotovo da bi to mogli i stratezi razvoja omanjih hrvatskih gradova, poput Senja na primjer. Prihvatiti objeručke ono što se Washingtonu u povijesti samo jednom nudi za rješenje ne samo svih američkih sigurnosnih problema, već i zadovoljenje američkih ključnih ekonomskih interesa, a uz to se uspeti na pijedestal glavne globalne sile!
Sada je za to već prekasno i toga je Washington odavno svjestan, kao što je svjestan i svoje goleme geopolitičke greške. Neki ju prihvaćaju kao realisti tj. mire se s njom i smatraju kako treba podvući crtu pod američku hegemoniju i po prvi se put okrenuti suradnji sa svim ključnim globalnim igračima (nastojeći tu suradnju ipak što je više moguće podložiti američkim ključnim interesima). Drugi, prije svega tzv. neokonzervativci (neoconsi) još uvijek maštaju o mogućem povratu stvari na prijašnje postavke i o svojevrsnom popravnom ispitu za Washington kroz projiciranje vojne sile u dosad neviđenim razmjerima – svuda i prema svakome.
Uvjeren sam da je ponovna pobjeda Trumpa na američkim izborima upravo bila omogućena s potonje pozicije – pokušaja dobivanja šanse za „popravni ispit“ – kako s Kinom tako i s Rusijom – i to primjenom prijetnji i ucjene (prema Kini), a Trumpoove „slatkorječivosti“ prema Putinu i Rusiji kako bi ih vratila u čelični američki zagrljaj. Kako ovo nije urodilo plodom (prijetnje carinama Kini i ultimatumi sekundarnim sankcijama Putinu nakon što ovaj nije pao pod utjecaj uhu ugodnih riječi već je odlučan u zaštiti ruskih nacionalnih interesa) došlo je do konačnog – rekao bih 30 godina zakašnjelog otrežnjenja dijela (nikako ne svih pa čak i ne većine) washingtonskih elita, uključujući i one iz američke tzv. duboke države. Treba se krenuti od početka, ali više ne pod egidom diktiranja vlastitih uvjeta drugima, već kroz pokušaj dogovora o suradnji po pitanjima od zajedničkog interesa. Iako će ova Trumpova politika i dalje nailaziti na oštre „podvodne grebene“ koji bi je lako mogli i torpedirati.
Definitivno je rođen novi svijet
Ono što već sada postaje svima jasno, makar je za bolje poznavatelje geopolitike to bilo vidljivo i znatno ranije – razdoblje višestoljetne zapadne hegemonije (s izuzetkom kraćeg poslijeratnog razdoblja pariteta između SAD-a i SSSR-a) je završilo. To je de facto potvrdio nedavni summit na vrhu u Aljasci između Trumpa i Putina iako tamo još zapravo ništa ključno nije dogovoreno.
Dakle, rodio se potpuno novi svijet u bolnim porođajnim mukama (post-porođajne muke i dalje će biti vrlo aktivne i vrlo bolne diljem svijeta), posebno po one koje su se prije toga dali uvući u opasnu igru velikih sila, igrajući isključivo na jednu stranu (točnije za interese jedne strane) i na nju stavljajući sve svoje uloge – u konkretnom slučaju budućnost svoje zemlje i naroda.
I tu, bez ikakve ograde, prije svega mislim na Ukrajinu: njene elite koje su učinile stratešku grešku nedugo nakon što su (za razliku od nas na balkanskim pustopoljinama i vjetrometinama) mirnim putom uspjele ostvariti svoju nezavisnost, i na njen narod koji će zbog toga trpjeti dugotrajne teške posljedice.
Tko će još trpjeti posljedice svojih gluposti?
Trpjet će ih i drugi! Nažalost, uz Ukrajince najviše baš mi – europljani, čije su društvene i političke elite odigrale potpuno pogrešno ovu ključnu geopolitičku partiju šaha na Starom kontinentu nakon koje više teško može biti povratka u prijašnje stanje. Stanje europske stabilnosti, mira i blagostanja koje je obilježilo 30-godišnje posthladnoratovsko razdoblje. Ono isto, u kojem se najprije Europska ekonomska zajednica (EEZ) a potom Europska unija iznimno brzo bogatila zahvaljujući otvorenom tržištu kojeg su dobile na raspolaganje za svoje kompanije na čitavom prostoru nekadašnje istočne europe pod sovjetskom dominacijom i na čitavom postsovjetskom prostoru – prije svega upravo u Rusiji.
Međutim, tu neočekivanu blagodat koju je polučila gotovo niotkuda (raspad SSSR-a bio je podjednak šok za sovjetske narode i one europske, kao i čitav svijet) i zahvaljujući kojoj je EU brzo postala globalna gospodarska velesila (najviše zbog penetracije njenog krupnog kapitala u Rusiju i isporukama jeftinih i neiscrpnih ruskih energenata za europsku industriju i građanstvo) – paralelno nije pratila adekvatna politika elita Europske unije koja je tako povoljno stanje mogla praktički zapečatiti zauvijek kroz obostrano korisnu suradnju. Nakon jednog desetljeća ere Borisa Jeljcina u kojoj je ta suradnja gledano iz kuta zapada izgledala idealno (iz ruskog kuta je bila katastrofalna po nacionalne interese) stigla je era Vladimira Putina.
Potpuno bi pogrešno i nepošteno bilo tvrditi kako su s Putinovim dolaskom na vlast počeli problemi u tim odnosima, jer je i on, poput njegovog prethodnika, nastojao održati dobre odnose i s Europom i sa Sjedinjenim Državama (prvi je od svih svjetskih državnika upravo Putin ponudio pomoć američkom predsjedniku Georgu Bushu Jr. nakon terorističkih napada na SAD 11. rujna 2001.) Ali je, za razliku od Borisa Jeljcina, shvativši da se američka igra neće mijenjati, počeo tražiti da se u risanju obrisa odnosno konstrukcije budućega svijeta (tada su to bile klasične globalističke konstrukcije s jasno izraženom dominacijom zapada) inkorporiraju i barem minimalni ruski nacionalni interesi koji bi se ogledali u dominantnoj ulozi Moskve na postsovjetskom prostoru (što je zapravo prostor nekadašnje carske Rusije), pri čemu bi Moskva priznala američko globalno vodstvo kao najrazvijenije i najutjecajnije zemlje svijeta koja svijetu može puno dati).
Naravno, ni Europskoj uniji ni SAD-u tako nešto nije bilo ni na kraj pameti (govorili su kako je vrijeme sfera utjecaja prošlost, što je naravno bila neistina) sukladno i konačno usvojenoj američkoj doktrini nedugo nakon raspada SSSR-a prema kojoj ne treba kretati u suradnju s postsovjetskom Rusijom i s njom se dogovarati oko budućeg izgleda svijeta s obzirom na njenu tadašnju ekonomsku i vojnu slabost, i političku nestabilnost. Amerika to može činiti sama – mislili su – dok bi Rusija trebala slijediti sudbinu SSSR-a što je smjer koji je i konačno potvrđen 1994. godine odlukom o proširenju NATO saveza na istok Europe usvojenom od strane administracije Billa Clintona i čemu se Moskva (čak i Jeljcinova vlada, što se često zaboravlja) oštro protivila.
Nova stvarnost
Sada smo tu gdje jesmo. Trump je preuzeo ulogu novog, prema Moskvi kooperativnog američkog predsjednika (takav je bio Ronald Regan u svom drugom mandatu i George Bush Stariji prije Billa Clintona), koji će pokušati popraviti potpuno poremećene odnose dviju nuklearnih velesila na načelu suradnje na pitanjima od obostranog interesa. Onome na čemu Putin već dugo inzistira. Hoće li u tome uspjeti još je uvijek velika nepoznanica. I dalje su na snazi pokušaji ključnih europskih političkih vođa i ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog da Trumpa ponovo vrate „na jedini ispravni put“ – nastavak pružanja pomoći Ukrajini do potpunog oslobođenja njenih okupiranih teritorija tj. u politički prostor beskonačnog rata. Ali rata koji bi u bilo kojem trenutku, ovisno o situaciji – mogao eskalirati s nesagledivim pa i apokaliptičnim posljedicama o čemu one ne žele javno govoriti.
Posljednji britanski veliki vođa, Winston Churchill, jednom je rekao kako SAD na kraju uvijek donese dobru odluku ali tek nakon što potroši sve ostale (dakle loše, za one koji ne razumiju poantu). Dakle, Amerika će vjerojatno i ovoga puta znati to isto učiniti – tim više, što sada ispred sebe nema jedan Iran ili Venezuelu, već sebi ravnu nuklearnu velesilu čiji državni vrh iskazuje jasnu odlučnost i nepokolebljivost kada su u pitanju temeljni ruski interesi u pokrenutom ratu u Ukrajini, ali i spremnost za dogovor s američkim državnim vrhom da se problem riješi na prihvatljiv način za sve uključene strane.
Pritom Rusija Americi nudi suradnju na ekonomskoj i investicijskoj razini koja ima implikacije i na ukupnu globalnu geopolitičku sliku svijeta – tj. daje joj jedinstvenu priliku za gore navedeni „popravni ispit“ zbog strateške geopolitičke greške američkih elita s početka 90ih godina prošlog stoljeća. Nove prilike SAD od Rusije više nikad neće dobiti i toga su u Washingtonu potpuno svjesni.
Ako ste pomislili da je SAD prvak u gluposti jako biste se prevarili
U svemu navedenom europska se elita sada našla u bezizlaznoj situaciji. Svojom pokorničkom, vazalnom politikom u zadnjih ugrubo pet godina u odnosu na Washington (i Bidenovu i Trumpovu administraciju) našla se u poziciji da SAD-u više i nema što ponuditi jer mu je ionako sve već besplatno dala (predala mu u ruke svoju vanjsku, energetsku i dobrim dijelom industrijsku politiku kao fundament za formiranje Europe kao neovisnog geopolitičkog pola u multipolarnom svijetu, dok je u obrambenom smislu ionako oduvijek ovisila o Americi kroz Sjevernoatlantski savez – NATO, dok je nedavno sa SAD-om sklopila i krajnje ponižavajući trgovinski sporazum).
Trumpu Europa zapravo i ne treba osim kao kupac američkog oružja, kao velika američka vojna baza, odnosno odskočna daska za projiciranje svoje sile i interesa prema Euroaziji, Bliskom istoku kao njenoj ponajvažnijoj regiji, te Africi. Sve drugo, kada je riječ o državama saveznicama SAD-a, on smatra nepotrebnom konkurencijom po svoje nacionalne (prije svega gospodarske) interese. I to je na sastanku u ponedjeljak u Washingtonu Trump svima jasno dao do znanja. Slušat će njegove upute o tome što trebaju činiti ili će se naći suočene s krutom stvarnošću stajanja jedan na jedan sa zahuktalom Rusijom na ukrajinskim bojišnicama za što nisu spremne niti to žele bez sudjelovanja Amerike.
Geopolitički impotentni europski državnici – njih šest, uz ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog (zanimljivo je kako nije bio pozvan poljski predsjednik ili premijer s obzirom na veliku ulogu te zemlje u pomoći Ukrajini, što sada u Varšavi generira velike unutarnje rasprave i međusobne optužbe) – koji su sposobni jedino za promoviranje i zaštitu sada već gotovo svugdje u svijetu propalih ideologija – nemaju ni odlučnosti, ni volje, a više ni mogućnosti (sve i da hoće) promijeniti svoje politike koje su Europsku uniju i njenu sferu utjecaja u okolnom prstenu sada u potpunosti sveli na američke kolonijalne teritorije.
Impotentne europske vođe u ponedjeljak su u Bijeloj kući pred Trumpom izgledali kao Snjeguljica i sedam patuljaka. Snjeguljica je, naravno – bila Ursula von der Leyen, a patuljci su redom bili svi – od Emmanuela Macrona do Zelenskog, uz patuljčicu Georgiju Meloni.
Dakle, promjena njihove politike sada bi predstavljala njihov osobni poraz tj. kraj njihovih političkih karijera i višedesetljetne vladavine političkih stranaka koje su iza njih stajale. I ništa drugo izvan održanja na vlasti njih ne motivira. Nije ih briga što će biti s europskim građanima, s njihovim standardom, hoće li ljudi morati u rat u Ukrajinu ili pak sve to zajedno. Važno im je jedino zadovoljiti svoj egoistički nagon za vlašću i nahraniti svoju patološku uvjerenost da su vladati Europom još jedino oni sposobni.
Ako Europljani, kao građani, uistinu budu željeli izbjeći sve ovo što im elite spremaju, moraju biti spremni za dubinske političke promjene. Osobno, mogućnost za tako nešto za sada ne vidim, ali ona će sigurno rasti sukladno radikalizaciji politike Europske unije koja svoje građane već dugo politički marginalizira pa i ignorira pod lažnim plaštem demokracije koja postaje sve upitnija, dok se ključne odluke koje se tiču naših sudbina donose isključivo iz jedne centrale – Europske komisije odnosno Ursule von der Leyen, za što joj nitko nikada nije dao mandat.
Razgovor o sigurnosnim jamstvima postaje ključan
Trump je prelomio važno pitanje oko postizanja sporazuma o završetku rata u Ukrajini: odbacio je europsko-ukrajinski stav o nužnom prekidu vatre prije početka pregovora, a prihvatio ruski, o tome kako povijest uči da ne može biti prekida vatre prije postizanja sporazuma o završetku sukoba. Moskva traži ne primirje, već trajni i čvrsti mir – naravno, pod svojim uvjetima o kojima je spremna pregovarati.
Usprkos tome što u Washingtonu Trumpa nisu uspjeli razuvjeriti, po povratku doma europski lideri i Zelenski i dalje se drže svog prijašnjeg navedenog stava, a Zelenski dodatno i onog kako nema nikakvog povlačenja ukrajinskih snaga s teritorija koje sada drže u Donbasu, a što traži Moskva a prihvaća i Trump.
Međutim, glavni prijepor između Moskve i Washingtona moglo bi biti ne pitanje teritorija, već sigurnosna jamstva za Ukrajinu nakon mirovnog sporazuma. Američki potpredsjednik J.D. Vance, prema mišljenju Moskve, potpuno je pogriješio kazavši u nedavnom intervjuu za Fox News kako je konačno shvatio da Moskva želi zauzete ukrajinske teritorije u zamjenu za sigurnost Ukrajine i da je to prilika za postizanje sporazuma. Međutim stvar je potpuno suprotna: Rusija ima dovoljno i svog teritorija, a njoj su sigurnosna jamstva i Ukrajine i nje same od primarne važnosti. Tj. neutralni status Ukrajine i njeno razoružavanje od oružja koje može prijetiti ruskom teritoriju.
Trump je nedugo nakon sastanka s europskim vođama izjavio kako ne odbacuje mogućnost da europske vojne snage uđu u Ukrajinu uz određena američka jamstva. Moskva se pak tome javno protivi, a njen šef diplomacije Sergej Lavrov je 21. kolovoza nakon sastanka s indijskim kolegom Subrahmanyamom Jaishankarom rekao kako je taj prijedlog zapada za Rusiju potpuno neprihvatljiv i da za Moskvu nema nikakve razlike radi li se o vojnicima neke ili više europskih zemalja u Ukrajini, ili pak službeno od NATO-a. Umjesto toga Lavrov predlaže ono što se, kako kaže načelno dogovorilo na pregovorima u Istanbulu u proljeće 2022., a to je da Ukrajini sigurnosna jamstva pruže sve članice Vijeća sigurnosti UN-a. Dodao je da bi se njima mogle priključiti i Turska i Njemačka. Lavrov je naglasio kako nema nikakvih sigurnosnih jamstava za Ukrajinu bez usuglašavanja s Rusijom.
Glavna partija pokera tek predstoji
I oko ovoga će se idućih tjedana očito „lomiti koplja“ i voditi glavne političke borbe između zapada i Rusije. Sve je još posve neizvjesno, a rekao bih kako glavna partija pokera među njima tek predstoji.
Ne isključujem posve, usprkos svom umjerenom optimizmu (koji se temelji isključivo na određenom iskustvu, a djelomično i čitanju između redova), da se Trumpov summit s Putinom na Aljasci na kraju pokaže i kao novi fejk s američke strane u spomenutoj taktici „slatkorječivosti“ u odnosu prema Putinu u nadi da će ovaj omekšati svoje stavove.
Na ovu me misao potiče tekst The Wall Street Journala od 18. kolovoza pod naslovom „Trumpova zapanjujuća vanjska politika“, u kojem, između ostalog stoji i slijedeća konstatacija:
„Geopolitička dimenzija odnosa trenutno se raspravlja u obje prijestolnice (Washington i Moskva, op.ZM.). U Washingtonu, kreatori vanjske politike obiju stranaka tvrde da prijetnja koju Rusija predstavlja Europskoj uniji i Sjevernoatlantskom savezu ugrožava sigurnost SAD-a. Manjina vjeruje da je ruski potencijal kao protuteže Kini važniji od bilo koje prijetnje koju Rusija predstavlja Europi. U Moskvi, Putinovi kritičari vjeruju da će poboljšanje ekonomskih i političkih odnosa sa Zapadom, a posebno sa SAD-om, pomoći Rusiji da se nosi s većom dugoročnom prijetnjom Pekinga.“ Dakle, ovo potonje, o čemu piše američki medij, zapravo znači kako većina ljudi oko Putina vjeruje u savezništvo s Kinom kao korisno po Rusiju pa je stoga Trumpova igra na kartu rusko-kineskog razdora osuđena na propast.
Indija, Kina, Rusija – novi geopolitički trokut kojeg je stvorio Trump
Da je to upravo tako ukazuju i najnoviji događaji u drugom dijelu svijeta – u Aziji.
Trump je nedavno od Indije ultimativno zatražio prestanak kupnje ruske nafte ali i ruskog oružja (ovo potonje tražile su i prijašnje administracije ali su tolerirale dok ne isteknu dugoročni indijsko-ruski ugovori). Trump, kao konzervativac, mislio je kako će s indijskim premijerom Narendrom Modijem, također konzervativcem i indijskim nacionalistom, uspjeti ostvariti američke interese s tom zemljom – i geopolitičke i ekonomske, kroz potpisivanje trgovinskog sporazuma koji bi bili povoljni za SAD. Međutim, jako se preračunao.
Uvidjevši kako je New Delhi tvrd pregovarač, odlučio se na taktiku zastrašivanja i ultimatuma. Osim što je Indiji još ranije uveo 25 postotne carine na njihovu robu, prošli je mjesec uveo i dodatnih 25 posto carina zbog nastavka indijske kupnje ruske nafte (stupile na snagu u prošlu srijedu). Indija ne samo što je nije promijenila, već su njene rafinerije, koje su bile uzele pauzu u nabavi jeftine ruske nafte, sada istu ponovo nastavile kupovati.
Odgovor Modija, poglavito nakon što se Trump zaigrao s Pakistanom i nije stao na stranu Indije što je šokiralo njene elite – bio je odlučan i oštar do te mjere da sada prijeti kolapsu američke strategije sprječavanja Kine na Dalekom istoku, u čemu je Indija trebala imati ključnu ulogu.
Tako je prošli tjedan u New Delhi stigao kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi. Osim dogovora o rješavanju pograničnog spora na Himalajama koji opterećuje odnose dviju susjednih zemalja, dvije su države odlučile ponovo uspostaviti direktne zračne linije, pojednostavniti vizni režim za turističke posjete njihovih građana i ojačati ekonomsku suradnju i suradnju u zajedničkim formatima u kojima sudjeluju – od BRICS-a do Šangajske organizacije.
Upravo sada u Kinu povodom summita ove posljednje stiže Narendra Modi, a bit će tamo i Vladimir Putin pa će biti zanimljivo vidjeti što će nam ovoga puta pripremiti sa svojim domaćinom Xi Jinpingom.
Indijsko-ruska renesansa
Samo dan nakon spomenutog sastanka u New Delhiju, indijski šef diplomacije stigao je u trodnevni posjet Rusiji, gdje se odvojeno sastao sa svojim kolegom Lavrovom i s predsjednikom Putinom. Osim što su navijestili Putinov posjet Indiji do kraja godine uz pripremu čitavog paketa novih sporazuma koji bi se tada trebali potpisati, dvije su delegacije na sastanku u Moskvi izvijestile i o povećanju trgovinske razmjene između Indije i Rusije čak za 7 puta u posljednjih pet godina, a Indija je postala treći po veličini ruski trgovinski partner. Planiraju do 2030. godine robnu razmjenu povećati na razinu od 100 milijardi dolara (za usporedbu, ona između Indije i SAD-a sada iznosi oko 130 milijardi dolara).
Čak 90 posto međusobne robne razmjene dvije zemlje sada obavljaju u svojim nacionalnim valutama a ne dolarima.
Rusija i Indija namjeravaju pokrenuti zajedničke investicije u proizvodnji i preradi ruske nafte, a ostavlja se prostor i za ruski izvoz ukapljenog plina (LNG) u tu zemlju. Namjeravaju zajedničke investicije u ruski energetski sektor na Dalekom istoku i na Arktiku. Rusija namjerava pojačati suradnju s Indijom po pitanju svemira i omogućiti joj nove tehnologije, a isto tako investirat će i u indijsku civilnu nuklearnu energiju – između ostalog i kroz nove atomske centrale.
Dvije zemlje najavljuju jačanje obrambene suradnje ne samo kroz povećanje izvoza ruskog suvremenog naoružanja, već i kroz obavljanje zajedničkih vojnih vježbi.
Također, Indija se odlučila vratiti u format RIC (Rusija, Indija, Kina) kojeg je Indija prije nekoliko godina napustila upravo u ime jačanja strateške suradnje sa SAD-om. Taj je format prvotno inicirala Moskva, a kroz njega je nastojala pomoći bržem rješavanju indijsko-kineskih pograničnih sporova koji ometaju jačanje njihove suradnje, što je, u sinergiji s Rusijom – glavno za uspostavu čvrstog geopolitičkog trokuta kao glavnog jamca ukupne stabilnosti na Euroazijskom prostoru.
Ako je Trump bilo što pogrešno odigrao od početka svog drugog mandata onda je to sigurno bio pritisak i ultimatum prema Indiji. Već sam u jednoj od prethodnih analiza napisao kako se takvim rječnikom s Hindusima ne razgovara. Njima je još uvijek u živom sjećanju britanska kolonijalna vladavina koju im sada personificira SAD svojim prijetnjama koje povezuju s neokolonijalizmom.
Indija bi, posve neočekivano – lako mogla postati najveći geopolitički dobitak za Rusiju i Kinu u njihovoj međusobnoj borbi sa SAD-om za preustroj i izgled budućeg svijeta. Iako neće prijeći u njihov tabor za suprotstavljanje Americi, za njih je dovoljno da neće ući u onaj američki protiv njih.
Hoće li u takvim okolnostima Trump težiti sporazumu s Rusijom o Ukrajini ili će ići „va bank“ zajedno s europskim saveznicima? Odgovor, iako ga naslućujem, ostavljam svima vama na promišljanje.
