Pozadina slovenskoga propalestinskog aktivizma
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 18 Rujan 2025 10:15
Slovenija je postala iznimno vidljiva na europskoj političkoj sceni zahvaljujući izrazito antiizraelskim, odnosno propalestinskim potezima. Potkraj lipnja pridružila se Španjolskoj, Norveškoj i Irskoj u priznavanju Palestine, zatim je proglasila 'nepoželjnima' izraelske ministre iz političkoga spektra krajnje desnice (Ben-Gvira i Smotricha)
bila je prva članica EU-a koja je zabranila prijevoz oružja i vojne opreme namijenjenih Izraelu. A ovih je dana postala i predvodnica inicijative da se Izraelu zabrani sudjelovanje na natjecanju za pjesmu 'Eurovizije'.
Tako aktivnu Sloveniju na europskoj političkoj sceni nismo vidjeli još otkako je njezin vanjskopolitički prioritet bio spriječiti zapadnu integraciju Hrvatske. Histeriziranjem u vezi s pitanjem razgraničenja u Savudrijskoj vali, odnosno Piranskome zaljevu, slovenska je politika više od desetljeća blokirala i nastojala spriječiti najprije hrvatsko pristupanje NATO-u, a zatim jednakim žarom i pristup EU-u.
Iako je Hrvatskoj proizvela mnogo muke i odgoda, u svome naumu naposljetku nije uspjela. Nakon toga razgraničenje u Savudrijskoj vali postalo je nevažno, Slovenija je postala nebitna članica EU-a, Hrvatska je dobila na važnosti kao glavna poveznica EU-a prema neintegriranim državama zapadnoga Balkana (BiH, Crnoj Gori, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji), a hrvatski premijer Andrej Plenković na europskoj političkoj pozornici danas igra utakmicu iznad kategorije države koju predstavlja...
Interesno geopolitičko savezništvo
S distance duge više od desetljeća bolje se vide motivi zbog kojih je Slovenija tako grčevito nastojala zaustaviti hrvatski put prema zapadnim integracijama. Oni su, zapravo, geopolitičke prirode: činila je sve kako bi se održao geopolitički koncept postjugoslavije, onaj zapadni Balkan iz početne formule koja datira još iz sredine devedesetih godina prošloga stoljeća: zapadni Balkan jednako Jugoslavija minus Slovenija plus Albanija. To je koncept koji je Sloveniji davao geopolitikavažnost, ulogu mosta između europskih i ruskih interesa te status svojevrsne regionalne skrbnice zapadnoga Balkana, na kojem je nastojala zadržati i Hrvatsku politički djelujući kao neka 'Srbija ob Muri'.
Ona to, dakako, nije mogla činiti sama, nego je djelovala kao regionalna eksponentica UK-a i Rusije, država koje su bile glavni akteri u održanju toga neojugoslavenskoga geopolitičkog koncepta, sa Srbijom kao projektiranim regionalnim hegemonom. Kad bi UK upalio crveno svjetlo za zapadnu integraciju Hrvatske, Slovenija bi pokrenula histeriju oko razgraničenja u Savudrijskoj vali, odnosno Piranskome zaljevu, a ruski bi obavještajci pred Haškim sudom lansirali priču o skrivenim topničkim dnevnicima za operaciju 'Oluja'.
I tako ukrug, sve dok UK i Slovenija nisu bile prisiljene odustati zbog intervencije Washingtona. Tako su i ruske spletke postale irelevantne. Politička bliskost slovenskih, mahom lijevih, vlada s britanskim (osobito laburističim) vladama, kao i povijesne slovenske veze s Moskvom, ostvarene, između ostalog, tijekom suradnje nekadašnjih komunističkih tajnih službi (katkad se vole našaliti da su ipak njihovi kadrovi bili prvaci u suradnji s Moskvom, a ne Beograd, još manje Zagreb), samo su olakšavale to interesno geopolitičko savezništvo.
Politički savezi obvezuju
U vrijeme velikoga geopolitičkog resetiranja europskog (i svjetskog) političkog poretka Slovenija svojom antiizraelskom politikom danas igra sličnu igru kao nekoć kad je blokirala zapadnu integraciju Hrvatske. Glavni je motiv i ovoga puta: slojačanjem istočnih aktera (Rusije i Turske) na Balkanu vratiti važnost samoj sebi. A obvezuju i politički savezi, mahom s ljevičarskim europskim vladama i Moskvom. Zato aktualna politička Ljubljana, kao mali partner, mora katkad u zahtjevima ići iznad Londona ('Eurovizija'), a za ljubav Moskvi.
U propalestinskim se pak stajalištima mora katkad izjednačiti s prohamasovskom bošnjačkom (muslimanskom) političkom komponentom u BiH. No praktični učinak tih inicijativa nije nikakav prijedlog rješenja bliskoistočnih sukoba, nego samo oponiranje Washingtonu, odnosno mirovnim inicijativama američkoga predsjednika Trumpa, a u korist istočnih aktera. Hrvatska, sigurno, nije ta koja će riješiti izraelsko-palestinski sukob. Ali hrvatski su strateški interesi i u ovome geopolitičkom resetiranju uza Zapad, dakle uz Washington, a na europskoj je ravni, kad je o procesu priznavanja Palestine riječ, donja granica svrstavanja – politika Berlina. Dakle, nešto sasvim suprotno trenutačnomu (geo)političkom aktivizmu 'Srbije ob Muri'.
Višnja Starešina
