Pravnica koja se poziva na Ustav, a nije ga pročitala jer da je ne bi lupala gluposti
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 06 Listopad 2025 11:16
Dalija Orešković ponovno diže prašinu, ovaj put ne u Saboru, nego na društvenim mrežama, gdje Ustav postaje alat za prikupljanje lajkova.
U nizu objava na X-u i Facebooku, Orešković proziva te molitelje zbog, kako kaže, „neustavnog i nepristojnog političkog performansa usmjerenog protiv žena, Ustava i našeg načina života“
Dalija Orešković, bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, a danas saborska zastupnica i samostalna politička figura, ponovno je uspjela izazvati buru u javnosti. Ovoga puta – ne zbog zakonskog prijedloga, ne zbog inicijative u Saboru, nego zbog nekoliko statusa na društvenim mrežama o „klečavcima“ – muškarcima koji svake prve subote u mjesecu mole na javnim trgovima.
U nizu objava na X-u i Facebooku, Orešković proziva te molitelje zbog, kako kaže, „neustavnog i nepristojnog političkog performansa usmjerenog protiv žena, Ustava i našeg načina života“. U retorički oštrom tonu postavlja pitanje: mole li se oni za svoje žene, ili za potčinjavanje tuđih? Traži odgovore o organizatorima i dozvolama, a cijeli čin opisuje kao civilizacijski rikverc.
Na prvi pogled – ništa neočekivano. Orešković je dosljedna u svojoj progresivnoj i sekularnoj poziciji, i u tome nema ničeg spornog. Ali ono što vrijedi analizirati nije toliko što govori, nego kako i zašto to govori.
Politika kao moralna pozornica
Dalija Orešković već dugo komunicira kroz moralni diskurs. Ona ne gradi političku vidljivost kroz projekte ili stranačku infrastrukturu, nego kroz moralno pozicioniranje – kao glas razuma, ustavnosti i građanskog morala u zemlji u kojoj se te riječi prečesto zaboravljaju.
No, problem nastaje kada moral postane sredstvo za medijski performans, a ne temelj za dijalog.
U njezinim statusima teško je pronaći pokušaj razumijevanja fenomena javne molitve. Umjesto toga, dominira sarkazam, retorička pitanja i otvoreno etiketiranje. Poruka nije „raspravimo o granicama vjere i javnog prostora“, nego „oni su politički projekt protiv žena“. Time se tema odmah zatvara – pretvara se u sud, ne u raspravu.
Od Ustava do emotikona
Posebno je zanimljivo što se Orešković neprestano poziva na Ustav. „Neustavno“, kaže, „nepristojno“, „protiv našeg načina života“. U teoriji, pozivanje na Ustav trebalo bi značiti pozivanje na pravne norme i racionalnu argumentaciju. U praksi, ovdje to funkcionira više kao simbol moralne nadmoći – kao moderna verzija fraze „Bog je na našoj strani“.
Ustav tako postaje dekorativni element u političkoj borbi za medijski prostor. I to nije nepoznat mehanizam: u eri društvenih mreža, političari koji nemaju veliku stranku ili novčanu mašineriju preživljavaju upravo kroz statusnu politiku – politiku izraza, ne akcije.
Snažna izjava, emotivni ton i jasno „mi“ protiv „njih“ donose ono što je najvažnije: vidljivost, interakciju, pozornost.
Borba za pažnju, ne za promjenu
Nema sumnje da Orešković vjeruje u ono što govori. Njezina borba za prava žena i za sekularnost države nije novo ni hinjeno uvjerenje. Ali stil kojim to danas radi sve više podsjeća na borbu za digitalnu prepoznatljivost – borbu u kojoj svaka rečenica mora biti oštra, svaka poanta moralno apsolutna, svaka objava viralna.
I tu je suština problema: društvo koje se dijeli između „vjernika“ i „liberala“ ne treba još jedan povod za podjele, nego političare koji će znati kako ih prevladati.
Ako se svaka tema pretvori u test moralne čistoće, onda nema više politike – samo beskrajna serija statusa i reakcija.
Umjesto zaključka
Dalija Orešković ima pravo tražiti odgovore o transparentnosti okupljanja. Ima pravo propitivati motive i poruke. Ali ako to radi kroz retoriku ironije i optužbe, a ne kroz dijalog i argument, tada postaje upravo ono protiv čega se nominalno bori – politička performerka koja traži pozornost više nego promjenu.
U vremenu kad politika sve više sliči društvenoj mreži, možda bi najvažniji čin hrabrosti bio – malo tišine i malo više argumenata.
