Vremena su teška. Jeste li spremni za potres, rat, požar, snijeg…
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 12 Siječanj 2026 08:28
Vremena su teška. Najprije, treba biti spreman na potres. U autu treba imati pričuvu tosta, keksa, vode, mlijeka, kornfleksa, mesnih konzervi, vitamina. Zaboravio sam kavu. I hranu za mačku. Kvragu, treba joj i zdjelica, a za nas čaše. Naravno, deke. Kutija za prvu pomoć je već u autu, kopam, otkrivam usput da je trokut slomljen, treba i to kupiti.
Konačno nađem kutiju ispod sjedala, ali unutra nema ništa korisno, samo zavoji i flasteri. Dobro, to je za prometnu nesreću, ali treba nabaviti i razne pilule protiv bolova i onaj sprej za dezinfekciju, piše Boris Beck za Večernji list.
“Lako sada kad je hladno”
Lako sada kad je hladno, pa je hrana kao u frižideru, ali na ljeto će biti pakleno. Do ljeta možda izbije i rat pa se i za to treba spremiti. Srećom, već smo spremni za potres, pa sad treba samo još dodati dokumente i fotografije (da sačuvamo uspomene), školske knjige i glazbene instrumente (da djeca ne ljenčare u skloništu), kompjutore nosimo ionako za potres. Što još? Gledam na televiziji kako se Šveđani pripravljaju za rat i zavidim čovjeku. Ima farmu, ledenu škrinju punu veprovine i losovine, agregat, čak i sklonište u podrumu. To mi je nedostižno, ali možda bih mogao nabaviti onaj radio koji on ima, kome se baterija puni na okretanje. Ne znam jedino gdje se to kupi. Da naručim iz Kine? A ako nas napadne Kina pa nam isključe svima taj radio? Čitao sam na portalima da mogu na daljinu isključiti autobuse u Nizozemskoj.
Šveđanin govori sinu da im je vlada rekla da ne vjeruju ako čuju na radiju da se predaju i polože oružje, jer da oni nikad neće izdati takvu zapovijed. Nikad? Nikad! Ja baš nisam siguran za našeg predsjednika. Evo, ne dozvoljava da hrvatski vojnici idu u Ukrajinu da se Rusi ne bi uvrijedili, možda im neće dozvoliti ni da pucaju na Ruse ako dođu ovamo. Doduše, premijer nas uvjerava da Trump neće napasti Grenland, ali možda ga je već napao, a premijer je zarobljen negdje u stožeru NATO-a, dok mi na televiziji gledamo i slušamo kreaciju Muskove umjetne inteligencije.
“Očevim brigama nikad kraja”
Očevim brigama nikad kraja. Još nisam do kraja ni promislio kako da obitelj i sebe zaštitim od potresa i rata, kad mi kći kaže da izlazi u noćni klub. U podrumu je? U podrumu, kaže ona. Drago dijete, rekao sam joj, kad uđeš tamo, prvo istraži gdje je izlaz za nuždu, a provjeri i ima li možda kakvih prozora i mogu li se otvoriti. Ako tog nema, nemoj se micati od ulaza. Također, ako vidiš da u boce šampanjca zabijaju prskalice ili da pale pirotehniku na pozornici, plati račun i budi spremna na bijeg, a ako se zapali plastični strop, nemoj ga snimati mobitelom nego brzo klisni van. Na izlazu iz stana dajem joj ruksak s hranom i pilulama joda, to sam nabavio još prije dvije godine preko veze, i kartom grada na kojoj sam zaokružio mjesto sastanka obitelji. Nije na Hipodromu, tamo će ići svi.
Gledam van zametenu ulicu i bojim se da se noćas nećemo sresti ako slučajno izbije rat: vlakovi stoje, tramvaji iskaču, autobusi ne voze, Nepalci taksijima slijeću u grabe jer nisu navikli na snijeg. Danas sam ujutro otišao doktoru da nešto sitno sredim prije rata, naručio me na operaciju 6. listopada. Nisam optimističan, ali ipak sam označio datum na kalendaru. Sestra se na šalteru kolegici žalila da svaki dan dežura, da je kao u koroni, i da će si donijeti gaće i tu raditi dok ne umre. Srećom, uskoro će rat, pomislio sam ja, pa se neće dugo mučiti. Ipak, za kraj, i ja bih volio onakvu lijepu brošuru kakvu su Šveđani podijelili svojim građanima za slučaj oružanog sukoba. Na prvoj stranici piše da će možda doći trenutak u kojem će morati braniti svoju domovinu i demokraciju. Blago njima, imaju oboje.
