Meter: Posljedice sukoba SAD-a i Europe oko Grenlanda po ukrajinski rat
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 15 Siječanj 2026 11:18
Obećanja o članstvu u NATO-u bez potrebnih resursa ili volje za obranom dovela su do najgoreg mogućeg scenarija – provokacije bez odvraćanja. Format sfera utjecaja doveo bi do pregovora o neutralnosti Ukrajine, što bi izbjeglo trenutno krvoproliće, a istovremeno očuvalo neovisnost Ukrajine – u skladu sa željama samih Ukrajinaca.
Ovu analizu ne pišem samo kako bismo se upoznali isključivo s onim što se događa i što će se događati vezano uz naslovnu temu, već i zato da i mi u Hrvatskoj, pa i šire u Europi spoznamo s čim smo sada suočeni i na koji način moramo reagirati a da na kraju ne budemo sudbonosno iznenađeni, kako nam se često u povijesti znalo događati. Što zbog ograničenosti spoznajnih mogućnosti odnosno intelektualne potkapacitiranosti društvenih elita, a što zbog podaničkog podilaženja tuđim interesima i želje za osobnim probicima od strane onih koji nas vode.
Potpuno odbacivanje svojih tradicija i nacionalnih korijena utemeljenih na kršćanskim vrijednostima kao stupu ustroja i prosperiteta post-antičke suvremene Europe, a s njom, dakako, i Hrvatske – upravo u ovim presudnim vremenima pokazuje se kao najveći problem. Narodi, sada već samo građani koji više ne mare o svom identitetu, koji odbacuju pa i pljuju po svetinjama u koje su se zaklinjali njihovi očevi, djedovi, pradjedovi – uronjeni u globalističke vode individualizma i samodopadnosti kao nove najveće vrijednosti (važan sam samo ja i moje dobro) suočeni su sada sa stvarnom egzistencijalnom prijetnjom. Ostavljeni iščupanih korijena na vjetrometini globalnih geopolitičkih oluja, realno im, kako nikad ranije, prijeti da budu otpuhani u vječni zaborav, u propast – u ropotarnicu povijesti odakle će vrlo brzo nestati i iz sjećanja onih koji na kraju ove tektonske geopolitičke oluje koja je pred nama prežive (ako prežive).
Povijest nam stalno nudi priliku da iz nje nešto naučimo, ali ne samo što ne učimo ništa, već uporno ponavljamo stare, i činimo nove greške. U svim sferama naše djelatnosti: od odnosa u obitelji, od odnosa prema poslu, pa do, naravno – politike, koja o svemu uvijek ima zadnju riječ. Kao pasivni promatrači, a zapravo ovce stjerane u tor, koje bleje samo kad osjete glad ili opasnost – olako dozvoljavamo da nas se odvodi na klanje samo zato da bi stolovi moćnika ovoga svijeta ostali puni i da njima ništa ne bi nedostajalo.
Ali za sada dosta ove, netko će reći patetike (iako je ovo bit čitavog problema jer bez čvrstog i odlučnog naroda u isto tako snažnoj i organiziranoj državi koja se o njemu primarno i brine jer joj to mora biti i smisao postojanja jednostavno nema budućnosti), pa se ipak okrenimo sumornoj stvarnosti i onome što od događaja predstoji na našem kontinentu, i ne samo na njemu.
Intervju koji dovoljno govori
Američki predsjednik Donald Trump u intervjuu za The New York Times od 11. siječnja dao je čitav niz izjava koje pobuđuju veliku pozornost, a kod mnogih izazivaju glavobolju i zabrinutost.
One se kreću u širokom rasponu od toga da će se Trump brinuti isključivo za zaštitu američkih nacionalnih interesa pri čemu će se oslanjati na svoj moral kao načelo a ne na međunarodno pravo, preko onih o Grenlandu za kojeg je rekao kako mu je važno „vlasništvo“ nad njim a ne neki sporazumi s drugim državama koji će SAD-u omogućavati određena prava i govoriti gdje može imati svoje baze, pa do toga – da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nema nikakve jake karte u rukavu, niti ih je ikada imao. Najjača karata mu je on – Donald Trump, pohvalio se američki vođa istom prigodom u navedenom mediju.
Dakle, i samo u ovim kratkim izdvojenim crtama jasno je kako navedeni intervju govori dovoljno sam po sebi o tome u kojem i kakvom to svijetu sada živimo: u svijetu sile i potpunog sloma međunarodnog prava koje postoji još samo formalno, a čemu je najnoviji dokaz bila i američka vojno-obavještajna blitz-operacija u Venezueli s otmicom njenog čelnika Nicolasa Madura kao njenom kulminacijom. Moguće je uskoro još i štošta drugo vezano uz Iran – i na gospodarskom i na vojnom području. Ali o tome ipak neki drugi put.
Što ako je Trump u pravu?
Možda je Trump stvarno u pravu kada kaže da Zelenski nema asa u rukavu osim njega. Naime, svima je poznato koliko je Kijev bio oštar prema Trumpu tijekom njegove prošle predsjedničke kampanje kada je Zelenski otvoreno agitirao za Joea Bidena a potom njegovu zamjenicu Kamalu Harris koja je uskočila kad se potonji morao povući. Agitirao je na taj način posve sigurno u dogovoru sa sadašnjim političkim elitama u ključnim europskim državama koje su već dugi niz godina tradicionalno vezane uz američke demokrate i politički ideološki odnosno svjetonazorski.
Svjestan opasne pogreške nakon Trumpove pobjede, jer je sada Trump jedini koji u stvarnosti može čvrsto štititi ukrajinske interese, Zelenski se u međuvremenu brzo prestrojio u Trumpov vagon, tepajući mu i podilazeći na razne načine – uostalom, kao što to čini i navedena europska elita za koju je Trump nužno zlo kojemu se valja prilagoditi, nastojeći preživjeti i dočekati barem pobjedu demokrata na jesenskim predizborima (3. studenog), a onda i na onim predsjedničkim ujesen 2028. Ali do tada se još puno toga može a gotovo sigurno i hoće neugodnoga dogoditi.
Naravno da Trump sve ovo jako dobro zna, pa je svoje vanjskopolitičke poteze „ubacio u petu brzinu“, svjestan kako bi mu u slučaju neuspjeha republikanaca najesen druga polovica mandata bila obilježena teškom i iscrpljujućom borbom na unutarnjoj američkoj sceni u kojoj bi tada već bio znatno oslabljen, a možda ponovo i opterećen pokušajima opoziva (impeachmenta) kako je to bilo i krajem njegovog prvog mandata. Po ovom drugom, unutarnjim pitanjima, Trump upravo namjerava detronizirati čelnika Federalnih rezervi (FED) Jaromea Powela pokretanjem kaznenog postupka protiv istog zbog navodnog prekomjernog trošenja sredstava u obnovu FED-ove službene zgrade, i u svibnju, kada mu ističe mandat, umjesto njega postaviti sebi odanu osobu koja će manipulirati kamatnim stopama onako kako to Trump bude tražio. Ukoliko u tome uspije Trump će učiniti novi veliki korak u jačanju svoje vlasti i SAD-u. Otpori su, naravno, već počeli.
Paralelno s pokušajem uspostave potpune kontrole nad svim polugama moći kod kuće, Trump namjerava posložiti i svijet prema svojim zamislima što je za nas i najzanimljivije. Najvjerojatnije ga želi podijeliti u tri ili četiri regije, od kojih onu koja se odnosi na zapadnu hemisferu namjerava potpuno podložiti američkim nacionalnim interesima. Prije svega sukladno novoj – tzv. doktrini Donroe (nastale iz one čuvene Monroeovoe, od koje je Trump oduzeo početna slova i dodao početna slova svoga imena i u kojoj postoje određene razlike tj. nije doslovno preuzeta iz originala) unutar nove američke strategije za nacionalnu sigurnost
– NSS, koja je objavljena krajem listopada prošle godine i izazvala golemo iznenađenje u svijetu, i isto takvu zabrinutost u Europi. Iz potonje se Trump navodno sve brže nastoji povući i prepustiti joj da se sama brine za svoja ključna pitanja.
U tome bi mu trebao pomoći ne samo eventualni sporazum s ruskim vođom Vladimirom Putinom o mirovnom planu za Ukrajinu (što uopće nije izvjesno jer su trenja na relaciji Moskva-Washington sve veća uoči predstojećeg nastavka međusobnog dijaloga), već prije svega zahuktala priča s otimanjem Grenlanda.
Oživljava sfere utjecaja
Vrlo zanimljiv tekst o Trumpovim namjerama u tom smjeru objavio je 12. siječnja američki medij The National Interest u autorskom tekstu Leona Hadara pod naslovom „Trump oživljava „sfere utjecaja“. Izdvajam slijedeće dijelove iz navedenog teksta:.
„Trumpov pristup, usprkos svim svojim retoričkim ekscesima, prepoznaje ono što svaki student međunarodnih odnosa razumije: velike sile imaju legitimne sigurnosne interese u svom bliskom inozemstvu – a pokušaji poricanja te stvarnosti vjerojatnije će potaknuti sukob nego ga spriječiti.
… Američka vanjskopolitička elita obje stranke smatra da Amerika mora održati svoj primat – nepokolebljivo i neumoljivo. Ovaj maksimalistički pristup doveo je do niza skupih neuspjeha, od Iraka i Libije do uzaludnog pokušaja uvođenja Ukrajine u NATO-ovu orbitu – što je dovelo do trenutne katastrofe. Koncept “sfera utjecaja” nudi alternativu: priznati da Rusija ima interese u istočnoj Europi, Kina u istočnoj Aziji i, da, Amerika na zapadnoj hemisferi.
… Kritičari će odmah ukazati na Ukrajinu, napominjući da priznavanje sfera utjecaja automatski znači “predaju” demokratskih država njihovim autoritarnim susjedima. Ali to pogrešno predstavlja i koncept i ulog. Sfere utjecaja ne negiraju suverenitet; one samo priznaju definirajuću ulogu geografije – i da će velike sile učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi spriječile pojavu neprijateljskih vojnih saveza na svojim granicama. (Vidjet ćemo hoće li ovo biti slučaj i u Venezueli, gdje za sada izgleda upravo tako: Trump ne želi mijenjati čavistički politički ustroj zemlje, ali iz nje definitivno želi izbaciti kineski i ruski utjecaj, dok stratešku energetsku suradnju Venezuele želi preusmjeriti ponovo na SAD iako je i to definitivno ograničenje suvereniteta jer svaka suverena zemlja ima pravo odlučivati i o tom pitanju, op.ZM.) Bi li Amerika tolerirala kineske vojne baze u Meksiku? Odgovor na ovo pitanje je sam po sebi očit.
.. Ukrajinska tragedija dijelom je posljedica odbijanja Zapada da prizna tu stvarnost. Obećanja o članstvu u NATO-u bez potrebnih resursa ili volje za obranom dovela su do najgoreg mogućeg scenarija – provokacije bez odvraćanja. Format sfera utjecaja doveo bi do pregovora o neutralnosti Ukrajine, što bi izbjeglo trenutno krvoproliće, a istovremeno očuvalo neovisnost Ukrajine – u skladu sa željama samih Ukrajinaca.
U Aziji, koncept “sfera utjecaja” mogao bi poslužiti kao temelj za stabilnu konkurenciju s Kinom. Peking će dominirati svojim obalnim morima; pretvarati se da nije tako je pusti san. Međutim, kineska dominacija u Južnom kineskom moru ne mora nužno značiti hegemoniju nad Japanom, Južnom Korejom ili Tihim oceanom u cjelini. Koncept sfera utjecaja omogućuje dogovor o tome gdje leže temeljni interesi i gdje su mogući kompromisi. U suprotnom – ako svaku kinesku akciju promatramo kao tek uvod u globalno osvajanje – riskiramo da budemo uvučeni u sukob koji ne samo da ne služi interesima nijedne strane, već je i prepun katastrofalnih pogrešnih procjena.
Trumpovi instinkti, ma koliko nesavršeno artikulirani, usklađeni su s časnom realističkom tradicijom od oproštajnog govora Georga Washingtona, preko osnivanja Europskog koncerta u 19. stoljeću, do Nixonove otvorenosti prema Kini. To nisu bile vježbe cinizma, već održivog državništva. Državnici iza njih prepoznali su da međunarodni poredak zahtijeva prihvaćanje svijeta kakav jest, a ne kakvog bismo željeli da bude.
Liberalni internacionalistički projekt obećavao je vječni mir i zahtijevao je stalnu intervenciju kako bi se pokušao postići. Nije donio ni mir ni demokraciju, već je iscrpio američku moć i kredibilitet. Pristup sfera utjecaja nudi nešto skromnije, ali ostvarljivije: svijet upravljane konkurencije među velikim silama, svaka sigurna u svojim temeljnim interesima, svaka suzdržana od neograničenih ambicija.
Ništa od ovoga nije bez poteškoća. Definiranje sfera je sporno. Manje nacije boje se napuštanja. Veće nacije mogu zloupotrijebiti taj koncept. Američkim saveznicima u Europi i Aziji trebat će uvjeravanje da prihvaćanje okvira sfera utjecaja od strane SAD-a ne znači američko povlačenje od obveza koje su zaista važne.
Ali to su problemi koje treba riješiti, a ne razlozi za potpuno odbacivanje okvira. Trenutna alternativa – pretvaranje da geografija nije važna, da se NATO može širiti unedogled, da Amerika može nadzirati svaku granicu i jamčiti svakoj naciji – očito je propala.“ – zaključuje se u tekstu američkog medija.
Što će biti s Ukrajinom?
Dalje u tekstu ću se zadržati na Ukrajini i onome što Trumpove riječi o Zelenskom u navedenom intervjuu riječi znače za tu zemlju ali i sve druge na ovaj ili onaj način uz nju vezane. Jer ukrajinski rat je, kako sam to već bezbroj puta naglasio – ključna globalna geopolitička bitka koja određuje sudbinu i izgled budućeg svijeta. Ukrajinci su tu, nažalost – najmanje važni, što će se vidjeti i u nastavku ove analize nešto kasnije u tekstu.
Ovdje ću se poslužiti jučerašnjim tekstom ukrajinskog medija Strana koji donosi mogući odgovor na navedeno pitanje.
On piše kako je nakon operacije Venezuela Trump ponovio riječi o namjeri aneksije Grenlanda, što je izazvalo paniku u Danskoj i drugim zapadnoeuropskim zemljama, jer su tamošnji političari bili uvjereni da je Trump već zaboravio na Grenland. Međutim, sudeći prema izjavama iz Washingtona, Bijela kuća je vrlo ozbiljna i, kako Trump kaže, namjerava steći otok, mirnim ili drugim načinom.
Danci i Europljani, kao i demokratski političari u SAD-u, tvrde kako bi Trumpova namjera aneksije Grenlanda mogla potkopati euroatlantsko jedinstvo, pa čak i potpuno uništiti NATO, jer bi to značilo da jedna članica Saveza zauzme dio tuđeg teritorija, pri čemu mediji pišu čak i da Europljani planiraju rasporediti svoje vojne snage na otok – konstatira Strana, i odmah postavlja pitanje kako bi se događaji oko Grenlanda mogli manifestirati na tijek ukrajinskog rata.
To prije svega ovisi o tome hoće li do sukoba oko Grenlanda doći. Otkad je Trump došao na vlast u Washingtonu, Europljani mu nikada nisu pružili snažan otpor ni po jednom spornom pitanju, na kraju pristajući na uvjete koje su nametnuli Amerikanci zbog svoje značajne sigurnosne ovisnosti o Sjedinjenim Državama. Stoga je jedan vrlo vjerojatan scenarij da se Danska i Europa slože, u jednom ili drugom obliku, s prijenosom Grenlanda Sjedinjenim Državama.
Također je sasvim moguće da će Europljani pokušati smiriti to pitanje razgovorom, odgađajući ga do kongresnih izbora, nadajući se pobjedi demokrata. Međutim, Trump to možda neće dopustiti, a nema jamstva da će se postići dogovor.
Trump predstavlja egzistencijalnu prijetnju sadašnjoj europskoj vladajućoj klasi. Možda čak i više od Vladimira Putina, budući da ne vjeruju svi da bi Moskva mogla dobrovoljno napasti Europu. Štoviše, Sjedinjene Države imaju daleko veću moć utjecaja na situaciju unutar EU nego Rusija – navodi se dalje u tekstu.
Stoga je vrlo vjerojatno da će sukob oko Grenlanda eskalirati. A ako se to dogodi, nesumnjivo će utjecati na rat u Ukrajini, iako bi njegov utjecaj mogao biti prilično različit.
S jedne strane, Europljani, prestrašeni američkim prijetnjama, mogli bi pokušati obnoviti odnose s Rusijom kao potencijalnim saveznikom za suprotstavljanje Trumpu, kao i smanjiti relevantnost američke vojne potpore i smanjiti ovisnost o njoj. Nakon svega što se dogodilo posljednjih godina, takav će zaokret Europljanima biti izuzetno teško napraviti. Štoviše, nije jasno je li Kremlj spreman obnoviti odnose s Europom, a ako jest, pod kojim uvjetima. Ali ako doista započne otopljavanje rusko-europskih odnosa na antiameričkoj osnovi, utjecaj na rat u Ukrajini bit će dubok.
Kao dio ove strategije, Europljani bi mogli poduzeti određene korake prema Rusiji i izvršiti pritisak na ukrajinske vlasti kako bi ih prisilile da ispune ruske zahtjeve kako bi se rat što prije završio (potpuna obnova odnosa između Europe i Rusije malo je vjerojatna prije njegovog završetka). Na primjer, tijekom trenutnih pregovora mogli bi odustati od planova za raspoređivanje trupa u Ukrajinu, što je jedna od glavnih točaka sporenja s Kremljem, te uvjeriti Moskvu da će sankcije biti ukinute odmah nakon primirja. Nadalje, EU bi mogla sabotirati obećanih 90 milijardi eura pomoći Ukrajini i prestati doprinositi programu kupnje američkog oružja za ukrajinske oružane snage.
Takav scenarij bi značajno pogoršao položaj Kijeva u ratu, povećavajući vjerojatnost značajnih ustupaka s njegove strane kako bi se rat završio.
Međutim, ponavljamo, takav radikalni preokret europske politike izuzetno je teško zamisliti, jer ne bi samo zahtijevao rušenje svih temelja europske politike u vezi s ratom u Ukrajini, već bi mogao dovesti i do ogorčenog sukoba unutar same EU. Iako se u ovim vremenima velike geopolitičke kataklizme ne mogu 100% isključiti.
Međutim, mogao bi se ostvariti i potpuno suprotan scenarij: Europljani će pokušati eskalirati odnose s Rusijom, kako bi potom pozvali Trumpa u pomoć, čime bi ojačali euroatlantsko jedinstvo suočeno sa zajedničkom prijetnjom. Na primjer, Velika Britanija već je izjavila spremnost zaplijeniti tankere koji pripadaju ruskoj tajnoj floti, što bi moglo izazvati oštar odgovor Moskve.
Međutim, čak ni eskalacija između Europe i Rusije možda neće uvjeriti Trumpa da odustane od ideje o aneksiji Grenlanda. Ili ga čak neće potaknuti da dodatno pooštri svoju politiku prema Europljanima zbog njihove sve veće ovisnosti o američkoj vojnoj potpori – zaključuje ukrajinski medij svoju analizu.
Paralelno, Zelenski upravo provodi veliku kadrovsku rekonstrukciju vladajuće strukture zemlje, koja bi se trebala svidjeti Trumpu.
Deportacije Ukrajinaca iz SAD-a i otimačina ukrajinskog blaga
Istodobno, u SAD-u traje lov na ukrajinske migrante i njihova deportacija u Ukrajinu, uglavnom preko Poljske odakle se šalju direktno u ukrajinske mobilizacijske centre. O tome također jučer piše spomenuti ukrajinski medij. Ali piše i o još nečemu.
Ukrajinska premijerka Julija Sviridenko jučer je objavila rezultate natječaja za razvoj velikog nalazišta litija Dobra u Kirovogradskoj regiji. Pokazalo se kako je riječ o tvrtki Dobra Lithium Holdings JV, LLC, čiji su dioničari Techmet i The Rock Holdings.
Ova odluka je važna iz tri razloga – piše Strana.
Prvo, prošli tjedan, čak i prije nego što su rezultati objavljeni, američki The New York Times predvidio je pobjednika. Drugim riječima, rezultati su bili unaprijed određeni.
Drugo, prema The New York Timesu, pobjednik natjecanja je konzorcij Techmeta (u suvlasništvu američke vlade putem Međunarodne korporacije za financiranje razvoja) i Trumpovog bliskog prijatelja, milijardera Ronalda Laudera.
Treća je prva odluka o depozitima koju je ukrajinska vlada donijela u okviru “sporazuma o sirovinama” sklopljenog sa Sjedinjenim Državama u svibnju.
I to je možda najzanimljiviji aspekt. Za početak, Kabinet ministara je klasificirao ključne dokumente vezane uz sporazum. Javno je dostupan samo okvirni, vrlo nejasan sporazum o stvaranju zajedničkog ukrajinsko-američkog investicijskog fonda, koji je odobrila Rada. U osnovi je naznačeno da će američki investitori imati “pravo prvog odbijanja” u pogledu razvoja ukrajinskih nalazišta. Međutim, za sve ključne detalje procesa, sporazum se pozivao na “tehničke dokumente” koje je ukrajinska vlada potpisala sa Sjedinjenim Državama, a koji nikada nisu objavljeni.
Stoga uvjeti pod kojima je konzorcij, u koji je uključen Trumpov prijatelj, dobio kontrolu nad poljem Dobraya, bacaju svjetlo na stvarne uvjete posla.
Prema rezoluciji Kabineta ministara o natječaju, pobjednički investitor, prije kompenzacije svih svojih ulaganja, dobiva 70% proizvodnje. Preostalih 30% bit će podijeljeno između države (Ukrajine) i investitora. Štoviše, prema uvjetima sporazuma, zajamčeni udio države u ovoj raspodjeli iznosi samo 4-6%. Ili manje od 2%, ako se izračuna na temelju ukupne proizvodnje.
„Ova formula je izuzetno nepovoljna za Ukrajinu, a s obzirom na činjenicu da će investitor moći umjetno napuhati troškove uključivanjem troškova koji nisu povezani s razvojem nalazišta litija, napuhavanjem troškova opreme i td., to će produžiti razdoblje povrata troškova, učinkovito smanjujući udio profitabilne proizvodnje (i, posljedično, udio Ukrajine – op. Strana)“, primijetili su analitičari iz javne organizacije „Ekologija. Zakon. Čovjek“ – zaključuje ukrajinski medij.
Prosudba
Vraćam se na uvodni dio analize i konstataciji o opasnom svijetu u kojem živimo, kao i o nužnosti vođenja snažne i nacionalno usmjerene politike i od strane Hrvatske koja se nas najviše i tiče.
Jer u današnjem je svijetu, očito, sve na prodaju, pa nemojmo stoga Hrvatsku dovesti do toga da i ovo malo od prirodnoga blaga što nam je preostalo, kao i od suvereniteta prodamo u bescjenje za mutne i pokvarene interese globalnih elita i moćnika ovoga svijeta.
Na opasnost od svega ovoga jučer je u svom tekstu dijelom ukazao i naš poznati profesor dr. sc. ekonomskih znanosti Ivan Lovrinović.
On slikovito navodi kako dosadašnji jednopolarni svijet sada postaje definitivno četveropolarni, i da je „svojevrsni oblik antičkih bornih kola zvanih – quadriga, koja vuku četiri konja i to usklađeno kako ne bi skliznula u provaliju“. Dalje navodi kako nam „povijest govori da je svaki svjetski ili regionalni lider koji to prestaje biti posezao za svim oblicima geoekonomije i geopolitike da bi pošto-poto zadržao položaj, uključujući i ratove“ te podsjetio na dugo razdoblje „hegemonije Engleske i kako je sve završilo“. Dakle – autor nedvojbeno aludira na Trumpa odnosno SAD.
Drugim riječima, s obzirom na navedeno britansko postkolonijalno iskustvo, mudri narod bi možda na sve ovo i rekao onu svoju poznatu „svaka sila za vremena“. Međutim, vremena su se u međuvremenu promijenila do neprepoznatljivosti, kao uostalom i sila kojom moćnici svijeta sada raspolažu – pa se na ovu narodnu ne smije previše oslanjati.
Oslanjati se treba na mudrost onih koji danas donose ključne odluke. Ali i tu je glavno pitanje koliko te mudrosti još ima, i ima li je uopće?
Isto tako i koliko su današnji ljudi – „građani“, spremni pristajati na namijenjenu im vječitu ulogu ovaca za slanje na klanje u tuđe ratove i za tuđe interese? Jer sada je ipak na snazi vrijednosni aksiom „važan sam samo ja“ – kojeg su i nametnule u vječnu vladavinu uljuljkane liberalne globalističke elite! Kako vidimo, vrlo moguće i na vlastitu štetu.
