Meter: Luda kuća: Kallas priječi dijalog s Putinom; zbog ‘generala Mraza’ ruski plin juri u EU
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 01 Veljača 2026 10:01
Zašto još tvrdim kako je zdjela u kojoj nam Kaja Kallas prosipa pamet govoreći kako EU neće biti ta koja će dignuti slušalicu na Putinov poziv šuplja? Pa jednostavno zato što nije Putin taj koji je prvi zatražio takve razgovore, već su to učinili gore spomenuti čelnici najvažnijih država članica EU-a
Tako je to u stvarnosti! Međusobno politički ratuju – svevši diplomatske odnose posljednjih godina gotovo na nulu, posredno ratuju na ukrajinskom bojnom polju, ali usprkos tome i dalje surađuju po pitanju isporuka energenata kada je to nužno, a sada itekako je.
O čemu je riječ, vjerojatno nije teško pogoditi. Naravno, o odnosima Rusija-Europska unija, koji sve više sliče pravoj „ludoj kući“. Prije svega se to odnosi na poteze Europske unije, koja, zapravo, o svemu strateški važnom ovisi o nekome izvana, dok se istovremeno drugima nastoji prikazivati kao odlučna i velika sila koju se isto tako, kao i one stvarne, o važnim globalnim stvarima nešto mora pitati.
Nažalost, EU je samo velika gospodarska sila (ali i to je u opadanju, između ostalog i zbog iscrpljujuće sankcijske borbe protiv Rusije, ali i prethodnih promašenih dugogodišnjih strateških politika – poput tzv. zelene agende od koje se sada, pod utjecajem sve većih gospodarskih problema sve više odstupa), što ipak nije dovoljno za ulazak u klub najmoćnijih središta globalne moći.
Naime, Europska unija u potpunosti ovisi o američkom sigurnosnom kišobranu – prije svega onom nuklearnom, o SAD-u ovisi i po pitanju definiranja svoje vanjske politike na što ju je on primorao još od dolaska Joea Bidena u Bijelu kuću, sve više ovisi i o američkom plinu nakon što se ruskog dragovoljno odrekla s početkom ruske invazije na Ukrajinu, u potpunosti ovisi o kineskim rijetkim metalima, o nafti, pak, o arapskim zemljama, o naftnim derivatima (dizelu) o Indiji koja, opet, u tu svrhu najviše uvozi baš od Europe sankcioniranu rusku naftu, i tako dalje, i tako dalje.
Osim toga, Europska se unija sada dovela u poziciju da za svoje interese i sigurnost strahuje ne samo od svog velikog istočnog susjeda – Rusije, već i od svog glavnog vojnog saveznika i trgovinskog partnera –SAD-a, za što je najbolji primjer bila nedavna kulminacija sukoba oko budućnosti Grenlanda, autonomnog otoka pod suverenitetom Kraljevine Danske a kojeg ozbiljno svojata Trumpova administracija i što je još uvijek itekako aktualno.
Show ide dalje
Usprkos tom ukupnom, blago rečeno nimalo ugodnom položaju za nekoga tko želi biti samostalna globalna sila, iz EU-a i dalje stižu dokazi kako je od ostvarenja te želje ona zapravo sve dalje. Trenutačno se na visokoj političkoj razini vode žustre rasprave oko toga trebali ili ne konačno obnoviti dijalog s Rusijom. I u tome su vidljive ozbiljne nesuglasice. Ne samo kroz više-manje poznate stavove po tom pitanju „tradicionalnih“ proruskih članica EU-a Mađarske i Slovačke, odnosno njihovih premijera Viktora Orbana i Roberta Ficoa.
Naime, najprije su francuski predsjednik Emmanuel Macron i talijanska premijerka Georgia Meloni početkom siječnja (nakon neuspjelog sastanka Vijeća EU-a tj. rasprave o želji Europske komisije da se zamrznuta ruska financijska sredstva u belgijskom depozitaru Euroclearu koriste za financiranje Ukrajine) izjavili kako se dijalog s omraženim Vladimirom Putinom mora pokrenuti kako EU ne bi ostala potpuno izvan igre u donošenju odluka velikih igrača tj., da na kraju ne bude u položaju da razgovara sama sa sobom (ovo zadnje su Macronove riječi). Njima se sredinom siječnja na neki način pridružio i njemački kancelar Friedrich Merz svojom neočekivanom izjavom o Rusiji kao europskoj zemlji za koju se nada da će Njemačka s njom obnoviti odnose.
Kallas ne da k Putinu, pod budnim okom UvdL
Međutim, glavni diplomat EU-a Kaja Kallas, a to onda znači i predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen bez koje kreiranja vanjske politike EU-a nema, očito ima drukčije mišljenje.
Kaja Kallas, bivša premijerka Estonije, je 29. siječnja obeshrabrila Europljane od ponovnog neposrednog povezivanja s Rusijom, što, kako navodi medij Euronews, traže Emmanuel Macron i Giorgia Meloni.
Ruski predsjednik Vladimir Putin trebao bi napraviti opipljive ustupke prije nego što Europska unija podigne slušalicu kako bi ponovno uspostavila izravnu komunikaciju, izjavila je u četvrtak visoka predstavnica Kallas, dok sve više europskih čelnika poziva na izravnu suradnju s Kremljom kao dio mirovnog procesa između Rusije i Ukrajine koji trenutno vodi Bijela kuća – navodi spomenuti medij.
„Ne možemo ovdje biti oni koji traže od nas da, znate, idemo u Rusiju (i kažemo) razgovarajte s nama“, rekla je Kallas u četvrtak nakon sastanka ministara vanjskih poslova u Bruxellesu. „Ustupci koje Amerikanci čine Ukrajini su prilično jaki“, dodala je, referirajući se na izvješća da Washington traži od Kijeva da se odrekne područja Donbasa koja su još uvijek pod ukrajinskom kontrolom u zamjenu za sigurnosna jamstva.
“Mislim kako Rusiji ne možemo ponuditi ništa osim onoga što već imaju u sporazumu s Amerikancima, što znači da zašto bi razgovarali s nama? Jer u ovom odnosu dobivaju ono što žele.”, svojevrsni je argument Kaje Kallas.
Umjesto da se fokusiraju na to tko bi trebao razgovarati s Putinom, dodala je dalje, europske zemlje trebale bi posvetiti svoju energiju daljnjem osakaćivanju njegove ratne mašinerije, koja je Ukrajince gurnula u nesvijest na temperaturama ispod nule. Bruxelles namjerava odobriti novi paket sankcija Rusiji oko četvrte godišnjice rata 24. veljače.
„Radimo na tome da vršimo veći pritisak na Rusiju kako bi prestali pretvarati se da pregovaraju i stvarno pregovarali, a također i da uzmu u obzir zabrinutost koju imamo s Rusijom da se ovaj rat neće nastaviti i da se ovaj rat neće proširiti na druge teritorije“, rekao je Kallas odgovarajući na pitanje Euronewsa.
„Rusko strašilo“ još će dugo visjeti nad EU-om
Dakle, pojasnio bih slijedeće: stav Kaje Kalas odnosno čelništva EU-a je jasan. Od pregovora s Putinom za sada nema ništa. Štoviše! EU Rusiji sprema novi sankcijski paket krajem veljače, više, vjerujte mi – ne znam koji po redu. Ali ono što znam, on sigurno neće utjecati na promjenu ruskog stava jer se zapravo više i nema što dramatičnog sankcionirati i toga su unaprijed svi svjesni (uključujući i one koji ga iniciraju). Cilj mu je, zapravo, dati do znanja svim onim zagovornicima nužnosti pokretanja dijaloga s Moskvom kako su njihove želje uzaludne.
Definitivno će tako nešto biti moguće tek kada Washington Bruxellesu za to da „zeleno svjetlo“, ali toga još dugo neće biti. Trumpu treba Europa koja će slijediti američki vanjskopolitički strateški smjer u kojem nema mjesta za EU kao autonomni globalni pol odlučivanja. Da bi je zadržao u tom okviru, koristit će prije svega „rusko strašilo“. Washington je Europi to jasno pokazao i svojom, prošloga tjedna objavljenom novom obrambenom strategijom u kojoj se od europskih saveznika traži da se prije svega sami moraju brinuti o problemima na svom kontinentu, a SAD je tu samo ako zatreba pružiti stratešku tj. nuklearnu zaštitu.
A da to ipak ne bi trebalo, i što SAD nikako ne želi, Washington već mjesecima odbija dati čvrsta i pravno obvezujuća sigurnosna jamstva za Ukrajinu i eventualni europski vojni kontingent kojeg bi Koalicija voljnih željela razmjestiti u toj zemlji odmah nakon potpisivanja mirovnog sporazuma. Jer bilo tko od tamo prisutnih snaga i strana uključenih u tu veliku geopolitičku neuralgičnu točku mogao bi izazvati incident ako to poželi (kao i u svakom drugom kriznom žarištu u kojem nema čvrstog mirovnog sporazuma o završetku, a ne zamrzavanju rata), koji bi, u tom slučaju, Ameriku de facto gurnuo u rat s Rusijom, tj. u ono što su i Joe Biden prije, i Trump sada pod svaku cijenu željeli odnosno žele izbjeći.
Na određeni način takva, u biti ograničena, pa i ponižavajuća uloga koju im pred vrata stavlja Trump – odgovara sadašnjim europskim političkim elitama, jer kroz „rusko strašilo“ mogu lakše zadržati vlast predstavljajući se svojim biračima kao posljednji bedem zaštite od pomahnitalog neprijatelja s istoka, zbog čega onda niti nema potrebe ni prostora za nova politička promišljanja tj. nove političke snage koje bi vodile EU u neku „svjetliju budućnost“ od ove koju nam oni nude. Zbog vječite sigurnosne prijetnje s istoka lakše će se i reducirati određeni uvriježeni demokratski standardi u Uniji, pa tko to onda od vladajućih ne bi želio?
Zašto još tvrdim kako je zdjela u kojoj nam Kaja Kallas prosipa pamet govoreći kako EU neće biti ta koja će dignuti slušalicu na Putinov poziv šuplja? Pa jednostavno zato što nije Putin taj koji je prvi zatražio takve razgovore, već su to učinili gore spomenuti čelnici najvažnijih država članica EU-a, dok je Putin otprije govorio samo to da je spreman na dijalog i s Europom kada god ona to poželi, jer je ona bila strana koja je dijalog prekinula, a ne Rusija.
Uostalom, u tom kontekstu se opet vraćam na tekst Euronewsa kojeg objavljujem u cijelosti kako slijedi ispod.
Pričati ili ne pričati, pitanje je sad?
„Vjerujem da je došlo vrijeme da i Europa razgovara s Rusijom“, rekla je Georgia Meloni. „Ako Europa odluči sudjelovati u ovoj fazi pregovora razgovarajući samo s jednom od dvije strane, bojim se da će na kraju pozitivan doprinos koji može dati biti ograničen.“
Talijanska čelnica predložila je da EU imenuje posebnog izaslanika koji će voditi razgovore u ime svih 27 država članica, iako nije predložila konkretno ime.
Europska komisija, dugogodišnji zagovornik strategije diplomatske izolacije, kasnije je priznala da će se izravni razgovori dogoditi “u nekom trenutku”, ali ne još.
U četvrtak, prije odlaska na ministarski sastanak kojim je predsjedavala Kallas, luksemburški ministar vanjskih poslova Xavier Bettel rekao je za Euronews da razgovori s Kremljem ne bi trebali biti isključeni.
„Moramo razgovarati s njima ako želimo rješenje“, rekao je Bettel u glavnoj jutarnjoj emisiji Euronewsa, Europe Today. „A ako sam ja premalen da to učinim, onda bi predsjednik Macron ili netko drugi (trebao) moći predstavljati Europu, jer ne žele razgovarati s Kajom Kallas“, dodao je.
Bettel, koji se s Putinom sastao u Moskvi 2015. godine dok je bio premijer Luksemburga, rekao je da nema “ego” da kaže da je “prava osoba” za djelovanje kao izaslanik EU. „Ali ako su ljudi uvjereni da mogu biti od pomoći, učinit ću to na bilo kojoj poziciji“, objasnio je. „I ne moram biti na čelu scene. Mogu to učiniti i iza.“
Ipak, ideja ponovnog angažmana s Putinom ostaje neprihvatljiva za neke prijestolnice, koje se boje da bi EU upala u zamku i legitimizirala predsjednika optuženog za ratne zločine.
Reagirao i bivši predsjednik Europskog vijeća
Još je dalje, kao dokaz dubine problema ali i sukoba unutar EU-a jučer otišao bivši predsjednik Europskog vijeća Charles Michel, rekavši za Euronews ni manje ni više nego da bi glavni tajnik NATO saveza Mark Rutte trebao prestati biti “američki agent” i ujediniti napeti vojni savez suočen s “neprijateljskom retorikom” i “zastrašivanjem” Sjedinjenih Država. „Želim biti jasan, Mark Rutte je razočarao i gubim povjerenje“, rekao je Michel, koji je bio na čelu Vijeća pet godina, do 2024., u petak u emisiji Euronewsa Europe Today.
Rutte, koji je američkog predsjednika Donalda Trumpa slavno nazvao “tatom” NATO saveza, stekao je reputaciju šaptača Trumpa. Također je pružio Trumpu (mogućnost za, op.GN.) odmak od svojih nedavnih prijetnji o pokretanju trgovinskog rata s europskim zemljama oko Grenlanda.
Michel je rekao kako Rutteova “laskava diplomacija neće uspjeti” i da bi mogla dovesti do “potpunog neuspjeha”.„Suočavamo se sa zastrašivanjem, suočavamo se sa prijetnjama. Ono što se događa s Grenlandom nije prihvatljivo i očekujem da će Mark Rutte biti snažni glas u obrani jedinstva NATO-a“, rekao je.
Ne znam zna li to Michel (ali bi sigurno morao znati), ali u fotelju glavnog tajnika NATO saveza ne sjeda se tek tako. Zna se da onaj tko u njoj sjedi mora projicirati interese i strategije SAD-a po pitanju obrambene politike na sve ostale članice – i to mu je glavna uloga. SAD je „prva violina“ u NATO-u, financira ga s preko 70% sredstava, a u još višem postotku sudjeluje u njegovoj opskrbi oružjem.
Dakle, prepustiti drugima da kroje politiku NATO-a u takvim okolnostima je naivno i glupo očekivati – kao što je za tako nešto glupo kritizirati Ruttea kojem sigurno nije lako. Naime, prije ove dužnosti, bio je liberalni premijer Nizozemske, koji se, kao i mnogi drugi državnici njegovog svjetonazora u EU-u, reći ću to blago – nisu slagali niti navijali za Trumpovu pobjedu na izborima.
Na Europu opet nasrnuo najjači ruski vojni adut: „general Mraz“
Kao i da sve gore navedeno nije dosta! Europu su, a od prošloga tjedan i SAD, pogodile velike hladnoće. Ionako ovisna o tuđem plinu EU se našla u problemu zbog velike potrošnje tog ključnog energenta jer su zalihe pale na oko 42%, a kraj zime se ne nazire. Osim toga, američki dobavljači ukapljenog plina sada preferiraju američko tržište u odnosu na europske planove isporuka, jer je Amerikancima taj energent sada prijeko potreban u uvjetima zaleđenog i zametenog juga i istoka SAD-a.
Ali tu je opet, gle čuda, ruski ukapljeni plin koji bi mogao pomoći!
U siječnju će prvi ruski arktički projekt ukapljenog plina Yamal LNG (1), koji nije pod sankcijama, opskrbiti Europsku uniju svom svojom proizvodnjom LNG-a. To će biti novi rekord za tog ruskog proizvođača. Zbog niskih temperatura u Europi, rezerve se brzo smanjuju, a Yamal LNG je jedan od najboljih izvora.
Prema podacima AIS-a, Yamal LNG će u siječnju isporučiti svu svoju proizvodnju LNG-a u zemlje EU. U prvih 30 dana siječnja, LNG brodovi iz prvog arktičkog projekta već su isporučili 23 tereta u Francusku, Španjolsku, Nizozemsku i Belgiju. Još jedan se očekivao prekjučer: tanker Boris Davydov s odredištem u nizozemski Rotterdam.
Europa ima još dva plinovoda koji idu prema lokalnim terminalima, a ukupan broj pošiljki mogao bi doseći 25, što je maksimalni kapacitet prvog arktičkog projekta.
Prema podacima AIS-a za brodove, tankeri koji prevoze Yamal LNG u Aziju upravo se vraćaju u Murmansk, gdje se plin pretovaruje s LNG brodova ledene klase. Seapeak Yamal i LNG Phecda već su u zoni utovara. Međutim, zasad su LNG brodovi ledene klase na putu prema Europi. Navodno kineski sudionici arktičkog projekta također preprodaju sve svoje količine Europi, gdje je spot cijena plina premašila 500 dolara po tisuću kubičnih metara.
Ukupne mjesečne isporuke LNG-a iz Yamala mogle bi doseći 2,3-2,4 milijarde kubičnih metara. S obzirom na trenutačni uvoz LNG-a u EU, koji bi prema GIE-u trebao dosegnuti 12,55 milijardi kubičnih metara u siječnju, udio ruskog projekta povećat će se na 18%.
Gazpromove isporuke Europi također ostaju visoke. U siječnju je europski krak Turskog toka isporučivao prosječno 54,9 milijuna kubičnih metara dnevno, što je druga najveća brojka nakon prosinca prošle godine.
Velika europska potražnja za ruskim plinom objašnjavaju se niskim rezervama. Do kraja siječnja, skladišni kapaciteti pali su na 42%, a niske temperature i dalje potiču veliku potražnju u EU.
Situaciju pogoršavaju niske temperature i nagli porast potrošnje plina u SAD-u, što je već dovelo do pada proizvodnje na izvoznim terminalima u Meksičkom zaljevu.
Istovremeno, Yamal LNG, zahvaljujući kratkoj transportnoj ruti, ostaje jedan od najatraktivnijih izvora plina za europske tvrtke, usprkos planovima EU-a da već sljedeće godine potpuno napusti ruski plin.
Zaključak
Pametnome dosta da zaključi na koji to način EU planira postati globalna autonomna sila, što pak ovih dana najavljuje i spomenuti kancelar Friedrich Merz.
Ali čak da jednom i dosegne vojnu moć ključnog geopolitičkog trokuta SAD-Rusija-Kina, a što je objektivno nemoguće, jer bi iziskivalo goleme i dugotrajne troškove prije svega za izgradnju nuklearnih efektiva strateške važnosti, usporedive sa sadašnjim kapacitetima globalnih lidera (koji sigurno za to vrijeme neće spavati zimski san) – ostat će također ključna činjenica kako će EU, za razliku od spomenutog trija, ostati siromašna vlastitim energentima bez kojih je bilo kakav razvoj nemoguć.
Za ovladavanje resursima drugdje u svijetu EU bi se trebao vojno sudarati s trima globalnim igračima o kojima dakle ovisi, a to je jednostavno nemoguće. Merz to zato pokušava kompenzirati riječima kako će Europa trećim zemljama biti primjer kulturnog dijaloga, poštivanja dogovora, međusobnog uvažavanja i štošta drugog.
Ali tako nešto u vrijeme nastupa gole sile kao ključnog argumenta danas teško djeluje primamljivo za bilo koga. Jer će sve zemlje prije svega tražiti sigurnosnu zaštitu a ne imaginaciju i moralne prodike.
