Dvostruki standardi
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 19 Veljača 2026 17:16
Dokle god se argumentirano navođenje zločina diktatora Broz Tita naziva revizionističkom rabotom, slikovito rečeno, sreće ovdje biti neće. Polarizacija društva mogla bi dostići takvu razinu da ništa više neće biti isključeno.
Josip Dabro, saborski zastupnik DP-a i bivši ministar poljoprivrede u hrvatskoj Vladi, snimljen je tijekom vikenda na pokladnom događaju u Komletincima kako pjeva pjesmu ‘Kad je Stjepan Radić umirao’, koja sama po sebi nije sporna jer se bavi atentatom na hrvatskog političara Stjepana Radića 1928. godine. Ali dodaje improvizirane stihove ‘U Madridu grobnica od zlata, u njoj leži vođa svih Hrvata’. Ovi stihovi izravno aludiraju na Ante Pavelića, ustaškog poglavnika i vođu NDH, koji je pokopan u Madridu. Dabro je pritom dodao ‘samo za Milorada’, vjerojatno ciljajući na Milorada Pupovca, predsjednika SDSS-a i predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj.
Ovo je izazvalo oštre reakcije, Pupovac je to nazvao ‘javnim poticanjem na mržnju i nasilje’ te ‘najvećim veličanjem ustaštva nakon ZDS u Saboru‘, također se i kvazi-liberal Hrebak oglasio znakovitom porukom ‘E sad bi bilo dosta’. Državno odvjetništvo pokrenut će istragu. Svi relevantni izvori suglasni su kako je ovakav govor, ili pjesma, nedopustiv jer krši hrvatske zakone protiv promicanja mržnje, zabranjuje simbole i pozdrave povezane s ustaškim režimom. Tu nema ništa spornog, većina je suglasna s takvom postavkom problema. Međutim, osim ovog pitanja nameću se i neka druga, možda i važnija, pitanja, a ona se tiču ujednačavanja kriterija kada je riječ o totalitarnim režimima, zločincima i diktatorima.
Tito vs. Ante
Kako je, naime, moguće da hrvatsko zakonodavstvo nema izričite zabrane pjesama o komunističkom diktatoru Josipu Brozu zvanim Tito, iako je riječ o klasičnom komunističkom diktatoru, čiji režim ima krvave ruke, krvavije i od onih Ante Pavelića. Da budemo posve precizni, kako je moguće da se u Hrvatskoj zabranjuje pjesma ‘U Madridu grobnica od zlata’ o ustaškom Poglavniku, a da se pjesme poput ‘Uz Maršala Tita’, partizanska himna posvećena Titu, ili ‘Druže Tito, mi ti se kunemo’, i danas se najnormalnije izvode, recimo na manifestacijama opskurnog Saveza društava ‘Josip Broz Tito’, ili recimo na godišnjim okupljanjima u Kumrovcu. Kako smo došli u situaciju da se najnormalnije registrira društvo pod imenom ‘Josip Broz Tito’, a kada bi netko pokušao osnovati društvo ‘Ante Pavelić’ vjerojatno bi ga cure u Ministarstvu uprave čudno gledale. Znači, Tita je moguće slaviti bez sankcija, dok je ustaški Poglavnik, i simboli, zabranjeni.
Dvostruki standardi
Jasno je kako govorimo o dvostrukim standardima, njih nam je netko, a znamo i tko, podvalio još ranih devedesetih, slijedom čega smo danas u situaciji da razgovaramo o tzv. različitim kontekstima. A ti konteksti su slijedeći: Pavelićev režim bio je marioneta nacističke Njemačke, odgovorna za sistematski genocid, uglavnom u logorima poput Jasenovca i drugih, permanentno se 80 godina govori o tome kao o ‘najkatastrofalnijoj epizodi u hrvatskoj povijesti’.
Broz Tito, s druge strane, predvodio je komunističku revoluciju, kasnije preimenovanu u tzv. antifašistički pokret otpora, ali se permanentno prešućuje, ili tek na marginama govori, kako je njegov režim (1945.–1980.) odgovoran je za poslijeratne masakre poput onih na Križnom putu, na kojima je stradalo od 80 – 200 tisuća ljudi, uglavnom Hrvata, civila i vojnika poražene NDH. Osim toga, tu je i represiju na Golom otoku, tisuće političkih zatvorenika, stotine mrtvih, likvidacije političke emigracije, a taj diktator je samog sebe proglasio doživotnim predsjednikom države i doživotnim šefom jedine dozvoljene partije.
Ukupno gledajući ‘Titov’ režimi ima više žrtava od ‘Pavelićevog’, zbog dulje vladavine, procjene za cijelu Jugoslaviju su stotine tisuća u poslijeratnim čistkama, kao i višedecenijska represija nad disidentima. Upravo u tim činjenicama i jest nakardnost neujednačavanja kriterija, što je dovelo do šizofrene situacije po kojoj je moguće da se dogodi i jedan ‘Dabro’, koji pjeva o Paveliću, a znamo kako nije u pitanju tek samo jedan ‘Dabro’.
Revizionizam
Dokle god se argumentirano navođenje zločina diktatora Broz Tita naziva revizionističkom rabotom, slikovito rečeno, sreće ovdje biti neće. Polarizacija društva mogla bi dostići takvu razinu da ništa više neće biti isključeno. Neujednačavanje je produkt shvaćanja, slikovito rečeno, jače, snažnije osude fašizma od komunizma, što rezultira asimetrijom zabrana. Ako se želi ujednačavanje, a trebalo bi biti tako, onda žurno treba uvesti zakonske promjene koje osuđuju oba totalitarizma podjednako, poput nekoliko rezolucija europskog parlamenta. Odgovornost za neujednačavanje kriterija u osuđivanju veličanja fašističkih i komunističkih diktatora u Hrvatskoj leži na više razina, prije svega na državnim institucijama i političkim akterima, koji oblikuju zakone, politike i javni diskurs.
Ključni aspekti
Državne institucije i zakonodavci, odnosno hrvatski Sabor i Vlada, ključ su rješenja. Oni su primarno odgovorni za donošenje i mijenjanje zakona koji reguliraju zabranu simbola i promocije totalitarizama. Za sada Kazneni zakon zabranjuje promicanje mržnje i nasilja povezano s fašizmom, poput ustaških simbola i pokliča ZDS, što je potvrđeno čak i odlukama Ustavnog suda. Međutim, nema iste, a niti slične, eksplicitne zabrane za komunističke simbole ili veličanje Broz Tita, jer se oni često tumače tobože kao dio tzv. antifašističke baštine.
Tada smo na polju selektivne primjene zakona, gdje se fašizam kažnjava, a komunizam tolerira. Ako želimo ujednačavanje kriterija Sabor mora žurno donijeti i valorizirati Rezolucije, poput onih Europskog parlamenta (2008. i 2019.), koje osuđuju oba totalitarizma podjednako, što u Hrvatskoj nikada nije učinjeno u punoj mjeri. Ustavni sud po tom pitanju uvodi dodatnu pomutnju, tumači Ustav i zakone jedino osuđujući tzv. fašističke simbole kao ‘manifestaciju rasizma i podcjenjivanja žrtava zločina protiv čovječnosti’, dok se komunistički simboli ne tretiraju jednako, to jest toleriraju, što stvara neravnotežu.
Političke stranke i elite
Dvostruki standardi često se pripisuju političkim interesima. Desnica optužuje ljevicu za ‘jugonostalgiju’ i toleriranje Titovih zločina, dok ljevica vidi u desnim opcijama relativizaciju fašizma. Bez sumnje i HDZ i SDP selektivno koriste povijesti u političke svrhe, što održava podjele umjesto pomirbe. Država ima odgovornost za kritičko bavljenje prošlošću kroz obrazovanje i javne politike, ali to izostaje zbog straha od gubitka glasača. Kao članica EU Hrvatska mora, dakle mora a ne radi, slijediti standarde protiv nacizma, ali EU osuđuje i komunizam (rezolucija 2009.), međutim hrvatska vlade sama je sebi uvela diskreciju u primjeni, zbog čega i jesmo tu gdje jesmo.
Obrazovni sustav i povijesna struka
Kurikulum povijesti ne izjednačava nacizam i komunizam, fašizam se prikazuje kao ‘protucivilizacijski’, dok se komunizam vidi kroz prizmu antifašizma, prešućujući njegove teške zločine. A ako netko pokuša ukazati na pogubnost tzv. antifašizma biva optužen za ‘revizionizam’ i ‘selektivnu memoriju’. Šira odgovornost također leži i na građanima, zatim medijima i udrugama koje bi trebale ‘pritiskati’ na jednaku osudu. Analize pokazuju da se ‘antifašizam’ koristi kao alat za političke borbe, umjesto univerzalnog principa protiv svih totalitarizama.
Valja naglasiti i kako je nečinjenje lustracije i tzv. nacionalna pomirba zaštitile komunističku baštinu, te dodatno zakomplicirali stvari. Zaključno, ujednačavanje kriterija je neophodno, zahtijeva zakonske promjene, politički konsenzus i promjenu društvene kulture. Trenutno stanje odražava neriješene povijesne traume. Ako se ne riješi, riskira se daljnja polarizacija, kao što se vidi u aktualnim debatama o simbolima i spomenicima, ponekom Dabri. Ili onim opskurnih bezubim kreaturama koje urliču u čast Titu svake godine u Kumrovcu. Ali za razliku od Dabre, oni bez sankcija.
