In memoriam
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 26 Veljača 2026 17:16
Stjepan Čuić
(travanj 1945.-veljača 2026.)
Umro je velik hrvatski književnik i rodoljub Stjepan Čuić. Pri takvoj teškoj vijesti zbrajaju se djela i funkcije čovjeka koji je otišao, nosjećanje me vraća u godine s početka ovog stoljeća kad sam na Stjepanov spasilački, pravovremen, a zanimljiv poziv prešao k njemu na Treći program Hrvatskoga radija. Međuodnos koji smo razvili, a sve u vremenu koje mi je tada bilo daleko životno najteže, znatno je prelazio službene okvire. Čuić mi je postao kao publicistički stariji brat, zaštitnik pa i svojevrsan mentor. Nikada ne ću zaboraviti njegov optimizam u tadašnjim, nažalosti sadašnjim nevremenima. Iako sam za trajanja radnoga staža promijenio mnogo šefova i urednika, Stjepan je Čuić svojim književnim djelom, znanjem i rodoljubnim stajalištima imponirao, bio je i ostao daleko najljudskiji, daleko najveći. Lucidan, duhovit, najmanje šef, a najviše intelekt i polemičar. Bila su to vremena kad su Treći oblikovali nestori poput Danijela Dragojevića, Ratka Vincea, Josipa Meštrovića… i tu je Stjepan bio svoj na svojemu, sa svojima. Bila mi je čast raditi uz takve talente.
Još mi pred očima hologramski titra njegovo lice iz sobe u Dežmanovoj dok se smije, dok dvosmisleno ironizira, dok diskutiramo o političkim neprilikama, dok raspravljamo o pristiglim tekstovima, dok se šarmantno i vispreno osvrće na hrvatske kolumne i one druge, na teme nad kojima su mnogi zdvajali. Nikada ne i Stjepan Čuić. Imao je moć i odliku ne dati se nevoljama, ne roniti ako može letjeti, a uvijek je znao pronaći krila. I pomagao je tolikima, nesebično.
Vrijeme raznosi temelje, dragocjene ljude, a donosi tek krhke naznake onih potencijalnih. Nudi obećanja. Odnosi provjereno i neupitno vrijedno, a donosi nadu da će se nove procjene opredmetiti, uroditi odraslim i zrelim ljudskim plodom. Da će neki novi nadolazeći pojedinci izdržati i vrijediti i poslije ovoga vremena jer će biti sposobni sada, sada i ovdje, talentom dohvatiti luk. Živjeti nam je u nadi, a ukazuje nam se da je ona varljiva, anemična i lomljiva. Iza Stjepana Čuića, nije fraza, zaista ostaje velika praznina i naša mala ljudska, nedovoljna, a pripadajuća bol. Otišao je odvažan hrvatski čovjek kao važan krovni vijenac hrvatske publicistike, simbol rodoljubne javnosti i zabranjivani bard hrvatske književnosti.
Slučaj je htio da sam baš ovoga ponedjeljka mislio na tebe, a danas još uvijek očekujem kako ćeš se karakteristično hodajući nagnut naprijed, ukazati iza nekog gradskog ugla u središtu. Da ćeš se trznuti skupljenih obrva i mrk i kao ljut na moj javni zaziv te se zatim nasmijati široko dok mi čvrsto stišćeš ruku. Da ćeš mi se opet nasmijati kao mlađem, a starome poznancu. Nasmijati kao ovdje u objektiv.
Zbogom dragi Stipane, sjećat ću se tebe moj dobri duše… iz Hrvatskoga slova, s Trećeg programa radija, s izložbe u Preradovićevoj ili s promocija u DHK. Hvala ti na svemu! Zbogom Stipane, sjajnim slovima ostaješ mi vječno upisan prvo kao Čovjek, a zatim i cijenjeni hrvatski književnik. Nije li to najviše od najuzvišenijega?
Javor Novak
