Meter: Nova taktika EU-a: izgubljeni u vremenu i prostoru
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 09 Ožujak 2026 12:18
Prije svega nije spremna za vojni sukob s Rusijom bez američke pomoći (SAD nikada neće krenuti u rat s Rusijom ne samo po pitanju Ukrajine, osim u slučaju ugroženih životno važnih američkih nacionalnih interesa u što Ukrajina nikako ne spada)
Ono što je u geopolitičkom smislu vidljivo nakon siječanjskog Svjetskog gospodarskog foruma (WEF) u Davosu i prošlomjesečne Munchenske sigurnosne konferencije (MSC) je kako je Europska unija (plus ostali europski partneri iz NATO saveza) definitivno odlučila promijeniti svoj, blago rečeno oportunistički stav prema SAD-u, odnosno aktualnoj administraciji Donalda Trumpa.
Konačna spoznaja europskih elita, o tome, da prema američkim vizijama europske budućnosti ona ima samo jedan izbor – ili biti sretni vazal ili nesretni rob (kako se nedavno izrazio belgijski premijer Bart De Wever apelirajući na neprihvaćanje ni jednog ni drugog već formiranje autonomne europske politike) rezultirala je prekretnicom usmjerene prema osmišljavanju nove europske geopolitičke strategije. Preciznije, prema onome što je desecima godina povremeno izbijalo na političku površinu kao nužnost (poglavito od strane Pariza i Berlina) ali se nikada nije uspjelo pomaknuti s mrtve točke odnosno sa startne pozicije (ideje) prema operativnoj realizaciji.
Riječ je, naravno, bila o europskoj sigurnosnoj, a zapravo geopolitičkoj ili strateškoj autonomiji, što se – to i ne treba posebno naglašavati – nije sviđalo ni Washingtonu ni Londonu kao nositeljima anglosaksonskog bloka koji dominira svijetom nakon Drugog svjetskog rata (i stoljećima prije ako ćemo stvar promatrati s pozicije kolonijalne velesile Britanskog carstva). Osim njihovog protivljenja, za neuspjeh takvih planova redovito je krivac bio i tradicionalni njemačko-francuski antagonizam po ključnom pitanju – tko bi u tako novo uspostavljenoj europskoj arhitekturi imao glavnu riječ odnosno bio predvodnik?
Pariz je na tom mjestu naravno vidio sebe, jer je Francuska vojno najjača i zapravo jedina europska država sa samostalnim upravljanjem svojim nuklearnim vojnim potencijalom (za razliku od Velike Britanije koja mora dobiti prethodnu dozvolu (sigurnosne kodove) SAD-a za korištenje svog nuklearnog oružja koje je u osnovi isključivo američke proizvodnje). Istodobno je Berlin na vodećoj poziciji buduće europske autonomne sile vidio Njemačku s obzirom kako je ona neupitna gospodarska i financijska sila i, kao takva – pokretač razvoja čitave Europske unije.
Navodni STOP degutantnom podilaženju Trumpu
Dakle, europske elite su nakon u uvodu teksta navedena dva važna događaja međunarodnog karaktera (oba spadaju u ključna globalna okupljanja takve vrste, odmah nakon redovitih sastanaka na vrhu Ujedinjenih naroda koji se održavaju svake godine krajem rujna u New Yorku) jasno zaključile kako njihova dosadašnja taktika podilaženja Trumpu u svemu i svačemu (što je nerijetko bilo degutantno i gadljivo u smislu razmjera „saginjanja i lizanja skuta“ američkom vođi) bila potpuno kontraproduktivna.
Trump ne samo što nije uvažavao takva podilaženja svojih saveznika kroz njihovo eventualno političko ili gospodarsko honoriranje od strane SAD-a, već ih je nerijetko i ismijavao, a u međuvremenu primoravao na potpisivanje po SAD izuzetno povoljnih a po EU krajnje loših sporazuma. I sve to nakon što su europski saveznici na samom početku Trumpovog drugog mandata najprije prihvatili povećanje izdvajanja za zajedničku obranu u NATRO-u na 3,5% BDP-a, da bi vrlo brzo nakon toga prihvatili i novi Trumpov zahtjev za 5% tih izdvajanja do 2035. godine. Ni to europskim liderima nije bilo dovoljno, pa su i dalje, u potpuno podređenom položaju, pristali i na prošlo ljeto potpisani Trgovinski sporazum između SAD-a i EU-a koji je izazvao brojna negodovanja u državama članicama ali se svaki otpor brzo morao slomiti u ime ne izazivanja Trumpovog bijesa. Da bi se kulminacija zapravo dogodila s potpisivanjem obrambenog sporazuma između SAD-a i članica NATO saveza kojim se potonje obvezuju na kupnju američkog naoružanja kojeg će onda (pošto je Trump SAD prethodno izvukao iz daljnjeg financiranja i neposrednog naoružavanja Ukrajine), europske zemlje i Kanada morati kupovati (i itekako kupuju) ako žele da ga Ukrajina i dalje dobiva – a žele, jer si ne mogu priuštiti njen poraz.
Prema nedavnim riječima glavnog tajnika NATO saveza Marka Ruttea, SAD do kraja 2026. godine za Ukrajinu namjerava proizvesti oružja u vrijednosti od 13-15 milijardi dolara! Kad se zna tko ga mora platiti i tko na svemu tome profitira, politička i financijska računica je i više nego jasna.
Stoga i nije čudo da se od strane EU-a odnosno pojedinih važnih članica sve češće čuju kritike na račun Ruttea (inače jednog od najponiznijih europskih političara prema Trumpu, koji je, svojedobno , potonjeg u svojoj poruci njemu privatno upućenoj nazvao i svojim „ocem“ a Trump se time odmah javno pohvalio u svojoj objavi na Truth Socialu, i to uoči summita NATO-a u Hagu u ljeto prošle godine gdje je Trump, bez pretjerivanja, dočekan kao svjetski imperator) – i da mu se savjetuje da prestane biti „Trumpov šaptač“.
Ali kad si na čelu NATO-a, koje je američko čedo i koje SAD daleko najviše financira i opskrbljuje oružjem (i jedno i drugo od 70-80 posto), teško da se bilo tko na čelu te organizacije, dokle je god tako, može ponašati u suštini drukčije od Ruttea, eventualno s ipak nešto manje ekspresije. Jer Washington na političko čelo Sjevernoatlantske organizacije nikada neće staviti osobu, koja, uvjetno rečeno, pred američkim predsjednikom prije toga ne položi zakletvu o bezuvjetnoj vjernosti i poslušnosti. Kao što vlasnik neke velike tvrtke nikada na njeno čelo neće postaviti osobu u koju nema maksimalno povjerenje da će u djelo provoditi sve njegove zamisli.
Nova europska taktika prepuna rizika
Kako god bilo, taktika podilaženja Trumpu nije uspjela i Europa se sada okreće novoj taktici, skoro pa strategiji. Smatra kako Trump postaje sve više oslabljen unutar SAD-a, u čemu je potiču političari iz Demokratske stranke poput nedavno guvernera Kalifornije na MSC Gavina Newsoma. Potonjeg mnogi u SAD-u vide kao mogućeg slijedećeg kandidata DS na predsjedničkim izborima, a upravo je on s njemačkim kancelarom Friedrichom Merzom, kao domaćinom minhenske konferencije, vrlo brzo pronašao zajednički jezik.
Demokrati europskim čelnicima sada odašilju otvorene poruke da ponovo (kao i u predizbornoj kampanji) zauzmu čvrsti stav prema Trumpu čija bi Republikanska stranka trebala izgubiti predizbore 3. studenog ove godine. To bi ga onda dovelo u položaj „šepavog patka“ u slijedeće dvije godine preostalog mandata, jer bi većinu u barem jednom domu Kongresa prema sadašnjim predviđanjima sigurno preuzeli demokrati.
Ali do studenog još ima više od osam mjeseci a njih Europa treba preživjeti, dok se Trumpu žuri polučiti novi veliki vanjskopolitički uspjeh kako bi skrenuo pozornost sa sve neugodnijeg stanja u kojem se nalazi u domaćoj javnosti (između ostalog i kroz aferu Epstein). Moguće je da će to htjeti kroz novu, i sve izgledniju vojnu operaciju u Iranu, ali je isto tako moguće da želi potvrditi i svoje „mirotvorstvo“ potpisivanjem mirovnog sporazuma o Ukrajini.
Dakle, prihvaćenjem nove taktike prema Trumpu, Europi prijeti konfrontacija i s istoka, a od nedavno i s Trumpovom Amerikom – i to istovremeno, a za što de facto ni približno nije spremna. Prije svega nije spremna za vojni sukob s Rusijom bez američke pomoći (SAD nikada neće krenuti u rat s Rusijom ne samo po pitanju Ukrajine, osim u slučaju ugroženih životno važnih američkih nacionalnih interesa u što Ukrajina nikako ne spada) a tu je zemlju Europa već ranije proglasila „odmetničkom državom“ koja se nju sprema napasti već u idućih nekoliko godina – do 2030. svakako, kako je to prošlo ljeto rekao i njemački ministar obrane Boris Pistorius.
Trump , naravno, želi spriječiti pretjerano europsko soliranje, izvan okvira uloge koju joj je namijenio. Zato je i bacanjem udice oko Grenlanda postigao ono što želi: dodatno je mobilizirao europske vođe na potpuno prihvaćanje uloge „čuvara od Rusije“ (s njom je neprestano plaši, između ostalog i s izjavama o ruskim i kineskim podmornicama oko Grenlanda iako je danska vlada službeno objavila kako tih podmornica tamo nije bilo niti ih ima).
SAD to od Europe zahtjeva od početka Trumpovog mandata (to je de facto tražio i Joe Biden), a istodobno se (za razliku od Bidenove administracije) formalno odmaknuo od Ukrajine kao od „tempirane bombe“. Pritom plašeći Europu kako je, ako ne bude dobra, moguć neki veliki američko-ruski deal, ili pak ruska „nemoralna ponuda“ koju Trump neće moći odbiti kao ona o energetskoj suradnji oko ruske nafte i plina iz arktičkih nalazišta. Ako bi do potonjeg došlo (što nikako nije isključeno), paradoksalno, u tom bi slučaju ruski energenti vrlo lako mogli u budućnosti završiti upravo na europskom tržištu. Ali tada već posredstvom američkih kompanija koje surađuju s ruskima u zajedničkim investicijama.
Dakle, u takvim, krajnje nepovoljnim okolnostima Europa nastoji „okrenuti list“ i zaigrati na svoju navodnu stratešku autonomiju.
Trump traži nove vojne misije od Europe
Da će to biti vrlo teško, i da je to za sada onemogućila upravo Trumpova igra s Grenlandom, svjedoči i nedavno pokrenuta NATO-ova misija Arctic Sentry, upravo u vrijeme eskalacije odnosa među saveznicima oko Grenlanda kad je Trump zaprijetio aneksijom otoka koji je pod formalnim suverenitetom Danske. Navedena misija dogovorena je na sastanku Trumpa i Marka Ruttea u Davosu (bez bilo koga drugog od državnika iz EU-a), tj. zatražilo se da NATO mora učiniti više kako bi obranio Arktik i spriječio daljnji prodor Rusa i Kineza u tu prevažnu i prebogatu regiju (koju teritorijalno Rusija kontrolira u gotovo 50%-tnom iznosu, a slijede je Kanada pa SAD, a onda i sjevernoeuropske zemlje).
Ova operacija, u koju će Ujedinjeno Kraljevstvo, Norveška, Švedska, ali i druge, južnije članice EU-a uključiti značajan broj svojih vojnih efektiva (UK do kraja godine svoju udarnu grupu s nosačem zrakoplova Princ od Welsa poslat će na krajnji sjever SAD-a i Kanade; Švedska borbene zrakoplove Jas 39 Gripen prebacit će na Island i Grenland, i td.) imat će naravno i svoju visoku financijsku cijenu.
Ali ne samo. Washington će time Europu izbaciti iz igre u globalnim regijama gdje je ne želi vidjeti, skupa s NATo savezom koji mora revidirati svoju aktivnost isključivo na europskom prostoru, uz dodatno – Arktik, koji i je dio Europe.
Jednako kao i prethodno pokrenuta NATO-ova operacija Baltic iz siječnja 2025. g. koja je također usmjerena na zaštitu od Rusije.
Sa svim time, kako je krajem 2025. g. upozorio poznati Međunarodni institut za istraživanje mira u Stockholmu – SIPRI, nastaje visoki rizik od nenamjernih incidenata između NATO-a i Rusije u sjevernoj Europi, jer njihove nuklearne podmornice krstare i „love“ one druge u tim ledenim morskim bespućima gdje postaje sve toplije (ne samo u klimatskom smislu naravno).
Europa van iz Bliskog istoka
Ako netko misli kako nisam u pravu kada kažem da SAD tjera europske saveznike iz ostatka svijeta, pokušat ću ga razuvjeriti tekstom medija POLITICO u kojem se najprije navodi kako Amerika vrši pritisak na svoje partnere u NATO-u, zahtijevajući da Ukrajina, Australija, Novi Zeland, Japan i Južna Koreja ne sudjeluju na summitu NATO-a u Ankari u srpnju ove godine. „Washington također očito želi smanjiti mnoge NATO misije, uključujući onu u Iraku.“ – piše medij pozivajući se na četiri diplomata. Pritom podsjeća kako je američki zamjenik ministra obrane Elbridge Colby iznio stav Trumpove administracije koji leži u temelju onoga što je nazvao „NATO 3.0“.
„Ne može svaka misija biti glavni prioritet. … Mjera ozbiljnosti je mogu li se europske snage boriti, održati i prevladati u scenarijima koji su najvažniji za obranu saveza“ – rekao je Colby nedavno u Munchenu, potvrđujući nastavak predanosti SAD-a europskoj sigurnosti. Ali u tom je kontekstu zatražio od europskih saveznika da već u rujnu završe svoju savjetodavnu misiju u Iraku (savjete Bagdadu može davati samo Washington, op.ZM.). Pritom SAD planira iz Iraka, kao dio sporazuma s tamošnjom vladom iz 2024., povući oko 2500 američkih vojnika što je dio Trumpove „predanosti okončanju beskrajnih ratova“ – kako je za POLITICO rekao Colby. I ne samo to, SAD je jasno dao do znanja kako želi povući snage pod vodstvom NATO-a na Kosovu.
POLITICO zaključuje kako sve ovo odražava želju Bijele kuće „da NATO promatra kao isključio euroatlantski obrambeni pakt i odustane od višegodišnjeg širenja na upravljanje krizama, globalna partnerstva i inicijative temeljene na vrijednostima koje su dugo iritirale američkog predsjednika i njegove pristaše. „Kao dio napora Washingtona, NATO bi mogao smanjiti tzv. aktivnosti izvan područja djelovanja, koje nadilaze temeljne misije saveza, obranu i odvraćanje. Prema izvorima, SAD ovu inicijativu naziva „vraćanjem na tvorničke postavke“ – zaključuje medij.
Dakle, dodao bih slijedeće: SAD nema namjeru Europi dodijeliti ulogu globalnog igrača a kamoli globalne vojne sile, već je namjerava kontrolirati preko NATO-a, kao što je uostalom uvijek i činio. Prema mom mišljenju tako će ostati i nakon Trumpa bez obzira došao na vlast republikanski ili demokratski kandidat. Ako dođe ovaj potonji, ostavljam mogućnost određenog poboljšanja i stabilizacije sada potpuno poremećenih odnosa između atlantskih saveznika s dvije strane obale, ali više nikada na razini kakva je ona bila do drugog Trumpovog mandata.
O tome zapravo i svjedoči uvodno navedena promjena europske taktike koja će, prema svemu sudeći biti suočena s golemim problemima i isto takvim rizicima ukoliko se na njoj bude tvrdo ustrajavalo ne vodeći previše interesa o američkim stavovima i zahtjevima.
Čudni pokušaji traženja dijaloga s Moskvom
Europa (prije svega tu mislim na EU) je itekako svjesna tih rizika i jasno joj je kako bez SAD-a ona u biti nema šanse. Sva ova oštrija retorika usmjerava se sada isključivo prema Trumpu osobno i čekaju političke promjene u SAD-u. Pritom neupravljiva ukrajinska kriza, iz čijeg su rješavanja za pregovaračkim stolom europski dužnosnici izbačeni, stavlja Bruxelles (a njega u tome najviše podržava njemački kancelar) u poziciju nužne stalne zaoštrene političke konfrontacije s Moskvom što teško može biti korisno za ambiciozne planove EU-a kao budućeg geopolitičkog pola. Time zapravo više dokazuje kako u praksi prihvaća ulogu koju joj je namijenio Washington – „čuvara od Rusije“.
O tome vjerojatno najbolje svjedoče riječi visoke predstavnice za vanjsku politiku EU-a Kaje Kallas, a koje je 17. veljače objavio Radio Liberty (Radio sloboda). Citirat ću dijelove teksta: „Glavna diplomatkinja EU-a, Kaja Kallas, distribuirala je dokument među državama članicama EU-a, u koji je imao uvid RFE/RL, a koji navodi ustupke koje bi Rusija trebala učiniti u tekućim diplomatskim pregovorima s Ukrajinom, u kojima posreduju Sjedinjene Države. Zahtjevi uključuju smanjenje broja ruskih trupa i njihovo povlačenje iz susjednih zemalja (Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Armenija, op.ZM.), isplatu odštete i potrebu za demokratizacijom društva. Ni EU ni pojedinačne europske nacije nemaju mjesto za stolom u raznim pregovorima koji traju već gotovo godinu dana o zaustavljanju rata u Ukrajini. S obzirom na to da EU financira većinu pomoći Ukrajini, a potencijalni mirovni plan od 20 točaka jasno navodi nadležnosti Bruxellesa, poput članstva Ukrajine u EU do 2027., europski čelnici žale se na nedostatak političkog utjecaja u pregovorima. U dokumentu za raspravu pod naslovom Temeljni europski interesi u osiguravanju sveobuhvatnog, pravednog i trajnog mira i sigurnosti kontinenta inzistira se na tome da ne može biti mira ni sigurnosti „bez EU-a za pregovaračkim stolom i bez uzimanja u obzir temeljnih interesa EU-a“.
Dokument predstavlja vrlo “maksimalistički” stav EU o tome što bi Rusija trebala učiniti, a jedan diplomat EU-a rekao je za RFE/RL da “uzvraćamo na ruske maksimalističke zahtjeve prema Ukrajini”. Kremlj je do sada odbijao odustati od svog cilja kontrole cijele ukrajinske regije Donbas i navodno se protivio idejama poput stacioniranja NATO trupa u zapadnoj Ukrajini kao sigurnosnog sporazuma nakon sporazuma ili plaćanja štete uzrokovane ratom.
Drugi europski dužnosnik upoznat s novinama kaže: “Postizanje mira ne svodi se samo na to da Ukrajina prizna. Moramo razgovarati i o tome što Rusija mora učiniti prije nego što tamo pošaljemo bilo kakvog izaslanika.”
Među glavnim gradovima EU-a vodile su se rasprave o stvaranju izaslanika EU-a koji bi se posebno bavio Rusijom, iako ne postoji dogovor tko bi ta osoba bila niti kakav bi bio njezin mandat.
Dokument će raspravljati veleposlanici EU-a 17. veljače, a očekuje se da bi barem dijelovi mogli doći na raspravu kada se ministri vanjskih poslova bloka sastanu u Bruxellesu 23. veljače.“ – zaključuje se u tekstu RL.
Izgubljeni u vremenu i prostoru
Iz navedenog se teksta vidi jasna potvrda teze kao EU već duže vrijeme „plače“ jer je izbačena iz pregovaračkog procesa, a da pritom, nakon povlačenja SAD-a, sama mora snositi ne samo troškove financiranja obrane i proračuna Ukrajine, već i glavninu njene poslijeratne obnove (naravno, ukoliko ne želi vojni poraz Ukrajine, a to ne želi, jer bi to bio i politički poraz sadašnjih europski elita koje su svoju sudbinu prethodno nepromišljeno i naivno vezale uz sudbinu te zemlje nakon početka ruske invazije).
Kako je takva pozicija krajnje frustrirajuća i nepovoljna za Bruxelles i ključne metropole EU-a, ne čudi kako se već od kraja prošle godine pojavljuju na samo naznake već i praktični potezi koji ukazuju na traženje pregovaračkih kanala prema Moskvi kroz svog „europskog pregovarača“. To se najbolje vidi kroz poteze Emmanuela Macrona koji je to već samostalno pokušao kroz svog izaslanika koji je stigao u Moskvu. To je pak završilo potpunim fijaskom jer Moskva to ne smatra ozbiljnom diplomacijom (Sergej Lavrov nazvao je Macronov potez „jadnom diplomacijom“ i rekao da Macron bilo kada može osobno nazvati Putina i da će ovaj uvijek dignuti slušalicu).
Po tom pitanju s Macronom, ali i ne samo njih jer ima još čelnika članica koje žele takav pristup (poput Giorgie Meloni, austrijskog čelnika, a da o Viktoru Orbanu i Robertu Ficou i ne govorimo) se ne slaže Friedrich Merz koji se zalaže za nastavak krajnje tvrde politike prema Rusiji. Tako je dan uoči pisanja ovog teksta rekao kako očekuje nastavak „rata iscrpljivanja“ između Ukrajine i Rusije i da treba nastaviti svim snagama pomagati Ukrajini. Iako tako nije izrijekom rekao, jasno je kako smatra da se u tom ratu prije Ukrajine treba iscrpiti Rusija odnosno da treba doći do ruskog poraza.
Ali logično je onda postaviti pitanje, što ako do tog poraza ne dođe, ili ako se pak prije od Rusije iscrpi Ukrajina? Hoće li u prvoj varijanti Moskva upotrijebiti krajnje opasne vojne alate u svojim rukama koje sigurno nitko ne želi vidjeti, ili u drugoj varijanti, hoće li se onda EU odnosno NATO sami vojno angažirati u ratu protiv Rusije kako bi sprječili pad Ukrajine?
Naravno, odgovore na takva, krajnje logična pitanja koja proizlaze iz navedenih i sličnih riječi europskih visokih dužnosnika nikada nismo čuli niti ćemo ih čuti. Jednostavno – takvi odgovori ne postoje, pa je jasno kako Europa ili blefira u želji da i sama sjedne za pregovarački stol, ili je odlučila igrati „va bank“ u želji da slomi Rusiju.
Puno više vjerujem kako je riječ o onoj prvoj varijanti, ali u ovako sluđenom svijetu nikad se ne može isključiti da se iz domene racionalnog političari preko noći prebace u domenu donošenja iracionalnih odluka.
Poglavito u kontekstu gore spomenutog SIPRI-jevog upozorenja o visokom riziku za izbijanje vojnih incidenata na sjeveru Europe i na Arktiku. Jer u uvjetima ovako zapaljive političke retorike, samo mali incident vojne prirode može dovesti do eksplozije.
Dokument koji će završiti u košu za smeće
Također sam potpuno uvjeren kako bi bilo koji izabrani europski pregovarač, ako bi stigao k Putinu s gore navedenim pregovaračkim pozicijama koje je osmislila (prije će biti obznanila) Kaja Kallas, bio odmah ispraćen na aerodrom, a njegov papir s prijedlozima završio u košu za smeće i prije pokušaja bilo kakvog razmatranja.
Ali dobro. Europska unija je očito odlučila zauzeti novu taktiku. Iskreno joj želim puno uspjeha i u odnosu na SAD i u odnosu na Rusiju jer i sam živim u EU-u. Ali profesionalno iskustvo mi nažalost govori kako je ovo što sad EU čini samo nastavak puta u propast. Zapravo, ako bi se ovaj plan, bez nužnih značajnih korekcija usvojio, značio bi samo jedno: za Europu će biti izvjesna jedino neizvjesnost. A kada je stanje takvo, nema ni investitora ni investicija jer oni uvijek traže dugoročnu stabilnost. Ako nje ne bude samo će se ubrzati bijeg kapitala u sigurnije svjetske luke – prije svega SAD i Kinu.
Jer plan Kaje Kalas, kojim se traži i izbacivanje iz ruskog ustava anektiranih ukrajinskih regija, povlačenje ruskog nuklearnog oružja iz Bjelorusije, i smanjivanje ukupnog broja ruskih oružanih snaga – de facto je zahtjev za kapitulaciju Rusije, a ne stvaranje preduvjete za početak stvarnog dijaloga.
Onog kojeg EU navodno tako žarko želi. I to još u vremenu eskalacije rata na Bliskom istoku zbog kojeg joj upravo prijeti velika energetska kriza.
