Kako se na društvenim mrežama proizvodi ‘poraz ili pobjeda’ koje se u stvari nisu dogodile
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 09 Ožujak 2026 16:09
A danas, u vremenu kada se pravi ratovi vode istodobno projektilima i računalnim algoritmima, sposobnost razlikovanja činjenica od propagande postaje važna gotovo koliko i vojna snaga.
Posljednjih dana društvene mreže preplavljene su dramatičnim tvrdnjama o navodnom slomu američke vojne moći na Bliskom istoku. Velik broj virtualnih postova tvrdi kako Iran masovno „uništava“ američke baze u regiji, kako je američka vojska zatečena i paralizirana te kako su Sjedinjene Države i Izrael već izgubili rat koji tek što su i započeli, piše Dubravko Gvozdanović.
Takve poruke šire se velikom brzinom računalnih algoritama, dijele se u tisućama objava, prevode na različite jezike te se predstavljaju većinom kao „insajderske analize” ili „hrabre izjave navodno kompetentnih izraelskih novinara”. A sve kako bi se istima dala dodatna „težina“ kompetentnosti.
Dakako, ova pojava nije ograničena samo na ovaj aktualni sukob već predstavlja dobro poznat obrazac specijalnog rata odnosno suvremenim rječnikom rečeno hibridnog ili asimetričnog oblika ratovanja. Za razliku od nekih, nazovimo to starijih sukoba, današnji medijski prostor kojim se kanaliziraju sve vrste informacija uključujući i dezinformacije, u sebi sadrži „cyber“ komponentu kao najdominantniji prostor djelovanja.
Upravo zbog same širine prostora internetskih bespuća i lake te posebice brze dostupnosti raznoraznih informacija prosječan konzument takvih sadržaja doveden je u dilemu, što je istina, a što laž?!
Nažalost u pravilu prihvaćanje određenih informacija kao relevantnih kod većine se temelji po navijačkom načelu. U njemu se informacija kao točna prihvaća isključivo ako dolazi iz nama prihvatljivog narativa, a odbacuje ukoliko procijenimo da baš i ne odgovara našim stavovima.
No kada se određene tvrdnje analitički provjere, jasno se pokazuje kako je riječ o tipičnom primjeru informativnog ratovanja, u kojem je cilj oblikovati opažanje javnosti, a ne nužno opisati stvarno stanje na bojištu.
Uzmimo upravo ovaj trenutni sukob na relaciji SAD-Izrael-Iran.
U njemu je primjerice očigledno kako se zadnjih dana ciljano i to velikom brzinom širi jedan od najčešće dijeljenih tekstova, a koji se poziva na izjavu stanovitog izraelskog komentatora, Alona Mizrahija. Isti navodno tvrdi da Iran sustavno uništava američke vojne baze u Bahreinu, Kuvajtu, Kataru i Saudijskoj Arabiji.
Prema toj interpretaciji, u svega nekoliko dana uništena je infrastruktura u koju su Sjedinjene Države ulagale desetljećima i milijarde dolara.
Međutim, za takve tvrdnje ne postoje potvrđeni dokazi niti je sam Alon Mizrahi „jedan od najuglednijih Židova na svijetu” kao što nije niti neki istaknuti izraelski novinar.
Radi se o blogeru i komentatoru koji objavljuje tekstove na Mediumu i društvenim mrežama, poznatom po radikalno kritičkim stavovima prema Izraelu, a upravo ga često citiraju anti-izraelski i propagandni kanali.
Njegove objave nisu uopće analize utemeljene na obavještajnim ili vojnim izvorima već osobni zaključci i stavovi koji su prečesto i izrazito tendenciozni. Jednako kao što i kod nas po društvenim mrežama možemo vidjeti i čitati navijačke „analize i zaključke“ stanovitog I.P.
Kada govorimo o američkim bazama u Perzijskom zaljevu, poput zračne baze Al Udeid u Kataru, pomorske baze Pete flote u Bahreinu ili velikih logističkih kompleksa u Kuvajtu valja istaknuti kako se radi o objektima koji spadaju među najpraćenije i ujedno najzaštićenije vojne objekte na svijetu. Njihovu aktivnost ne prate samo američki vojni sustavi nego i ruski, kineski i drugi komercijalni sateliti, međunarodne agencije i neovisni analitički centri.
U slučaju „uništavajućeg“ napada ili većeg razaranja takvih objekata, satelitske snimke i međunarodni izvještaji pojavili bi se u vrlo kratkom roku. Za sada takvi dokazi ne postoje. Ima li oštećenja i određenih gubitaka, svakako da ima.
Naime, u bilo kojem ratnom sukobu ne postoji strana koja neće „primiti određene udare“ po svojim objektima ili svojoj živoj sili. No, pogodak jedne rakete ili jednog drona u područje baze ne znači i njeno trenutno uništenje.
Prije započinjanja bilo kojeg ratnog sukoba unaprijed se ukalkuliraju i eventualni gubitci koji se kao takvi smatraju i manje-više prihvatljivima. Samo budala može pomisliti da SAD kao i Izrael nisu računali na takve mogućnosti.
Širenje dramatičnih, a ujedno i neprovjerenih tvrdnji nije slučajnost. Riječ je o poznatoj taktici koja se u vojnoj teoriji naziva „rat spoznaje”.
U tom modelu „opažanja“ cilj nije nužno ostvariti neposrednu vojnu pobjedu, nego stvoriti dojam pobjede. Ako se protivničku javnost uvjeri da je rat izgubljen, politički pritisak na vlade može postati snažniji od samog vojnog pritiska.
A danas upravo društvene mreže imaju ključnu ulogu. Računalni algoritmi ovdje nagrađuju sadržaj koji izaziva emocije i to posebice šok, strah ili trijumfalizam. Zbog toga dramatične objave često dobivaju veću vidljivost od opreznih i analitičkih izvještaja.
Rezultat je proturječje suvremenog informacijskog prostora u kojem su najglasnije tvrdnje često one koje su i najmanje provjerene.
Realna analiza sukoba SAD-Izrael-Iran i stvarnih vojnih kapaciteta pokazuje znatno složeniju sliku.
Iran definitivno raspolaže značajnim arsenalom balističkih projektila i razvijenim sustavom jeftinih bespilotnih letjelica, kao uostalom i mrežom regionalnih saveznika i „proxy snaga“ poput Hezbolaha i šiitskih milicija u Iraku. Istovremeno, njegova vojna infrastruktura u velikoj je mjeri disperzirana i djelomično smještena u podzemnim objektima, što Americi i Izraelu otežava njezino neutraliziranje.
S druge pak strane, Sjedinjene Države i njihovi saveznici raspolažu ogromnom globalnom projekcijom vojne moći koja se sastoji od nosača zrakoplova i strateških bombardera pa sve do naprednih sustava protuzračne obrane i satelitske nadzorne mreže.
U takvom odnosu snaga teško je govoriti o brzom i jednostavnom „porazu” ili „pobjedi“ bilo koje strane, kako to sugeriraju virtualni postovi.
Sve navedeno upućuje na zaključak da se značajan dio suvremenih sukoba očito više ne vodi samo na fizičkoj bojišnici nego jednakim intenzitetom i u informacijskom posebice onom „cyber“ prostoru. A upravo tu se pokušava oblikovati spoznaja javnosti, utjecati na političke odluke i destabilizirati protivničke saveze.
U tom kontekstu virtualne tvrdnje o spektakularnim pobjedama ili katastrofalnim porazima treba promatrati s dozom iskrenog i analitičkog opreza. U mnogim slučajevima velika većina informacija kojima je danas internet, a posebice društvene mreže, preplavljene nisu nažalost rezultat provjerenih informacija nego dio šireg procesa informacijske manipulacije.
A danas, u vremenu kada se pravi ratovi vode istodobno projektilima i računalnim algoritmima, sposobnost razlikovanja činjenica od propagande postaje važna gotovo koliko i vojna snaga.
Jer kao što lijepo možemo vidjeti na primjeru zadnjih suvremenih sukoba Indije i Pakistana, Rusije i Ukrajine te sad saveza SAD i Izraela protiv Irana prva je žrtva uvijek istina, a tek onda eventualno teritorij.
Ili nafta, kako tko više voli.
Dubravko Gvozdanović/kamenjar.com
