Strani radnici nisu privremeni, vrijeme je za bodovni useljenički sustav
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 18 Travanj 2026 18:14
Strani radnici u Hrvatskoj nisu privremena pojava. To nije politička procjena ni medijska interpretacija, nego nalaz istraživanja. Prema našim istraživanjima 85 % useljenika iz Azije i Afrike želi ostati u Hrvatskoj. Slično potvrđuju i rezultati Instituta za migracije i narodnosti: većina radnika iz trećih zemalja iskazuje namjeru dugoročnog ostanka.
Slični obrasci opisani su i u knjizi Suvremene migracije i opstanak nacije, gdje se pokazuje da migracija rijetko ostaje u okvirima privremenog rada, nego prelazi u trajno naseljavanje. Upravo zato temeljno pitanje hrvatske migracijske politike više nije hoće li strani radnici ostati, nego pod kojim uvjetima će ostati, piše izv. prof. dr. sc. Tado Jurić.
Važno je pritom jasno naglasiti: ovaj zaključak ne znači zagovaranje nekontrolirane imigracije niti ignoriranje zabrinutosti dijela javnosti. Naprotiv, istraživanja pokazuju da značajan dio građana ne želi trajno naseljavanje stranih radnika i očekuje njihov povratak. Upravo zato migracijska politika ne smije počivati na pretpostavkama, nego na realnim procesima. Ako empirijski podaci pokazuju da dio radnika ostaje, tada je odgovornost države upravljati tim procesom, a ne pretpostavljati da će se on sam od sebe završiti odlaskom. Drugim riječima, pitanje više nije želimo li taj proces, jer je on već prisutan, nego hoćemo li njime upravljati ili ga prepustiti stihiji.
Druga opasnost stihije je pojava svojevrsne „imigracijske ideologije“, uvjerenja da će se problemi radne snage riješiti jednostavnim uvozom ljudi, bez ozbiljnog promišljanja o njihovom uključivanju. Takav pristup kratkoročno zadovoljava potrebe poslodavaca, ali dugoročno stvara rizik od socijalnih napetosti i fragmentacije društva.
Strani radnici i trajna privremenost
Hrvatska se danas nalazi pred jednim od ključnih izazova svoje novije povijesti: kako osigurati dovoljno radne snage za gospodarstvo, a pritom očuvati društvenu koheziju i dugoročnu demografsku stabilnost. Dosadašnji model kvota i ad hoc zapošljavanja stranih radnika pokazuje ozbiljna ograničenja.
Istraživanja jasno upućuju na to da se dozvole za boravak, iako zamišljene kao privremeni instrument, u praksi pretvaraju u trajni obrazac. Poslodavci kontinuirano traže nove radnike, a država odobrava desetke tisuća dozvola, često bez jasnog strateškog okvira koji bi odgovorio na pitanje dugoročnog učinka takvih migracija.
Ekonomski, povećani uvoz radne snage utječe na tržišne odnose i pregovaračku poziciju domaćih radnika. Društveno, dolazak radnika iz kulturno udaljenijih sredina otvara pitanje njihove uključenosti u zajednicu. Demografski, istodobno se ulažu napori u povratak vlastitog iseljeništva, dok se paralelno zapravo razvija oslanjanje na radnu snagu iz trećih zemalja. Upravo zato fokus rasprava bi trebao biti na kvaliteti javnih politika koje upravljaju tim procesom.
U hrvatskoj javnosti i dalje dominira pretpostavka da će strani radnici doći, odraditi svoj posao i vratiti se u matične zemlje. No, komparativna istraživanja i povijesna iskustva pokazuju suprotno: Hrvatska ima vlastito iskustvo gastarbajtera koje pokazuje da se iseljenici nisu masovno vratili, a i zapadnoeuropske zemlje su desetljećima gradile politike imigracije na pretpostavci privremenosti koja se na kraju pokazala netočnom.
Empirijski podaci potvrđuju isti obrazac i danas: migracija započinje kao radna, ali vrlo često završava kao trajna. Upravo tu nastaje ključni problem i pogrešno razumijevanje integracije. U javnosti se ona često svodi na administrativno produženje boravka. Međutim, istraživanja jasno pokazuju da integracija znači funkcionalno uključivanje u društvo i tržište rada: učenje jezika, razumijevanje institucionalnog okvira, sudjelovanje u zajednici i prihvaćanje društvenih normi.
Drugim riječima, pitanje nije hoće li strani radnici ostati, nego pod kojim uvjetima će ostati. Upravo tu počinje odgovornost države. Migracijska politika ne može se svoditi isključivo na izdavanje dozvola, nego mora uključivati jasne kriterije selekcije, integracije i dugoročnog demografskog učinka. Ako se taj proces prepusti isključivo tržištu rada, integracija postaje slučajna, a društveni ishodi nepredvidivi, što potvrđuju i brojna međunarodna istraživanja. Jer integracija i uključivanje nisu spontani proces, ona su rezultat institucionalnog dizajna.
Između asimilacije i paralelnih društava
U teoriji i praksi migracija jasno je pokazano da dva ekstrema: potpuna asimilacija i potpuna segmentacija dugoročno ne daju stabilne rezultate. Model potpune asimilacije napušten je, ali su mnoge zemlje ušle u drugi ekstrem, razvoj paralelnih zajednica bez stvarne interakcije s većinskim društvom.
Hrvatska, iako bez formalne deklaracije, postupno ulazi u takav obrazac. Multikulturalizam, iako nikada nije službeno proglašen važećim, postao je de facto dominantna javna politika. Bez strateškog pristupa integraciji, različite skupine razvijaju se paralelno, što dugoročno može povećati rizik društvene fragmentacije. Ovaj proces nije hipotetski, on je već zabilježen u brojnim istraživanjima i komparativnim analizama diljem EU, uključujući i naše nalaze predstavljene u recentnim studijama migracija. Ako želimo izbjeći te ishode, potrebno je jasno definirati smjer: migracija mora biti upravljana, a ne prepuštena spontanim tokovima.
Empirijska istraživanja i međunarodna praksa pokazuju da zemlje koje uspješno upravljaju migracijama koriste selektivne modele. Kanada, Australija i Novi Zeland već desetljećima primjenjuju bodovne sustave koji vrednuju obrazovanje, radno iskustvo, znanje jezika i integracijski potencijal. U Europi se slični modeli sve više razvijaju: Njemačka, Austrija i Ujedinjeno Kraljevstvo uvode sustave koji kombiniraju potrebe tržišta rada i dugoročnu integraciju. Zajednički nazivnik svih tih modela jest prijelaz s pasivnog na aktivno upravljanje migracijama.
Kako bi mogao izgledati hrvatski model?
Na temelju istraživanja i međunarodnih iskustava, Hrvatska ima priliku razviti vlastiti model koji odgovara njezinim demografskim i gospodarskim potrebama. Bodovni sustav omogućio bi transparentnu selekciju kandidata prema kriterijima kao što su dob, obrazovanje, radno iskustvo, znanje jezika, integracijski potencijal, regionalni interes i ponuda poslodavca.
Minimalni prag mogao bi iznositi 60 bodova od mogućih 120, uz prioritet za kandidate s višim rezultatom. Sustav bi bio dopunjen obveznim integracijskim programima i usmjerenim naseljavanjem u demografski ugrožena područja. Takav pristup omogućio bi usklađivanje migracija s dugoročnim razvojnim ciljevima države, što je i temeljni zaključak brojnih istraživanja u području migracijske politike.
Istraživanja jasno pokazuju: Hrvatska je već postala imigracijska zemlja, bez obzira na percepciju u javnosti. Ključno pitanje više nije hoće li migracija postojati, nego hoće li njome upravljati država ili će se razvijati stihijski. Pri tome bodovni useljenički sustav nije samo administrativni alat, nego instrument strateškog upravljanja demografskim i društvenim razvojem. Ako se taj prijelaz ne napravi na vrijeme, odluke će se i dalje donositi reaktivno. A u području migracija, kako potvrđuju i istraživanja, reaktivne politike rijetko donose stabilne rezultate.
izv. prof. dr. sc. Tado Jurić/narod.hr
