Zašto Ukrajina trenutačno ne može postati članica Europske unije?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 25 Travanj 2026 14:02
Posljednjih tjedana mađarsko-ukrajinski spor eskalirao je kada je Volodimir Zelenski javno naznačio da bi, ako Budimpešta nastavi blokirati paket zajma EU-a od 90 milijardi eura, „ukrajinski vojnici” mogli „izravno razgovarati” s mađarskim premijerom.
Pristupanje Europskoj uniji nije gesta dobre volje, nego ulazak u pravni i gospodarski sustav. Članstvo znači da je određena država sposobna usvojiti i provoditi cjelokupno pravo EU-a — od sudskih jamstava do javne nabave i nadzora nad prehrambenim lancem — pritom jačajući, a ne slabeći, zajedničko tržište, zajednički proračun i odnos povjerenja među državama članicama. Pitanja potpore Ukrajini i članstva u EU-u stoga se ne mogu poistovjetiti: prvo se može tumačiti kao geopolitička i humanitarna obveza, dok drugo podliježe tehničkim uvjetima, a njihovo zaobilaženje učinilo bi samu Uniju manje funkcionalnom. Piše Gábor Szűcs za The European Conservative. Ukrajina je podnijela zahtjev za pristupanje 2022. godine i iste godine dobila status kandidatkinje.
Europsko vijeće odlučilo je otvoriti pristupne pregovore u prosincu 2023., a prva međuvladina konferencija održana je 25. lipnja 2024., čime je formalno pokrenut pregovarački proces.
Ukrajina i ‘minimalno’ pristupanje s ograničenim pravima
Međutim, posljednjih mjeseci fokus rasprave nije na „tempu napretka”, nego na političkom ciljanom datumu: Kijev — i nekoliko aktera u Bruxellesu — sve češće govori o punopravnom članstvu oko 2027. i o pristupanju kao „sigurnosnom sidru” mirovnog okvira.
Ovu logiku dodatno jača politička komunikacija Ursule von der Leyen i Marte Kos, povjerenice zadužene za proširenje, koja naglašava ubrzanje integracije kao strateški cilj. Nasuprot tome, neke države članice strahuju da bi ubrzanje išlo na štetu nužnih reformi. Upravo zato je šefica vanjske politike EU-a, Kaja Kallas, nedavno priznala da države članice nisu spremne Ukrajini dati konkretan datum pristupanja.
U svakom slučaju, pritisak je opipljiv, a u raspravama u Bruxellesu već se pojavljuju ranije nezamislive ideje, poput „djelomičnog” ili „obrnutog” proširenja — odnosno „minimalnog” pristupanja s ograničenim pravima — što samo po sebi pokazuje da ubrzanje nije u skladu s tradicionalnom logikom pristupanja. Manfred Weber i Europska pučka stranka dugo su među najjačim političkim zagovornicima proširenja, no čak i za njih pristupanje mora biti pitanje kriterija i zasluga, a ne datum unaprijed određen u kampanjama i geopolitičkim dogovorima.
Potreban je daljnji značajan rad
Kopenhaški kriteriji postoje upravo zato što EU nije „savez dobrih namjera”, nego institucionalni poredak. Uvjeti za pristupanje zahtijevaju stabilan demokratski institucionalni sustav, jamstva vladavine prava, zaštitu temeljnih prava i manjina, funkcionalno tržišno gospodarstvo te sposobnost preuzimanja obveza članstva — pravne stečevine EU-a (acquis communautaire).
Problem u slučaju Ukrajine jest to što je u ratnim uvjetima i uz djelomično nedostatne institucionalne kapacitete teško dokazati punu usklađenost u doglednoj budućnosti.
Izvješće Komisije za 2025. godinu također navodi da Ukrajina ima „određenu razinu pripremljenosti” u području pravosuđa te da je postignut napredak u borbi protiv korupcije, ali da je potreban daljnji značajan rad. Ta formulacija, u jeziku pristupnog procesa, nije pohvala nego upozorenje na oprez: za zajednički proračun i povjerenje na zajedničkom tržištu djelomično funkcionalna vladavina prava nije dovoljna.
Gospodarski rizik
Sama činjenica da je Ukrajina u ratu ozbiljna je prepreka članstvu. Puno članstvo podrazumijeva jedinstvenu primjenu granica, carinskih i regulatornih sustava, nadzora tržišta i državnih službi, dok su sigurnosno okruženje, infrastruktura i državna uprava u Ukrajini stalno pod izvanrednim opterećenjem. U takvim okolnostima pristupanje vezano uz određeni datum rezultiralo bi ili trajnim izuzećima ili formalnim članstvom bez stvarne provedbe — oboje bi narušilo unutarnje funkcioniranje EU-a. Nije stoga slučajno da se nekoliko država članica izričito protivi razmatranju pristupanja kao dijela mirovnog sporazuma, strahujući da bi to oslabilo poticaj za reforme Unije.
Najopipljiviji rizik ipak je gospodarski: ulazak Ukrajine na zajedničko tržište i u zajedničku poljoprivrednu politiku značio bi i konkurentski pritisak i proračunsko preusmjeravanje. EU je već bio prisiljen uvesti zaštitne mjere tijekom ratnih „autonomnih trgovinskih mjera” kako bi osigurao da proizvođači iz država članica ne pretrpe nerazmjernu štetu zbog naglog porasta ukrajinskog izvoza; i Vijeće i Komisija govorili su o posebnim zaštitnim klauzulama i automatskim mehanizmima kočenja.
To samo po sebi pobija naivnu pretpostavku da je članstvo tek administrativno pitanje: ako su zaštitne barijere potrebne već kod privremenog olakšavanja trgovine, tada bi u slučaju punog članstva tržišne i socijalne napetosti bile neusporedivo veće. Analize politika također pokazuju da je do 2024. Ukrajina postala jedan od najvećih izvora uvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u EU, s velikim udjelom u pojedinim skupinama proizvoda, što može izravno utjecati na unutarnje tržišne udjele i cijene.
Spor Ukrajine i Mađarske
Za zemlje poput Mađarske ovo nije ideološka rasprava, nego pitanje opstanka: domaća poljoprivreda i ruralno gospodarstvo ovise o zajedničkoj poljoprivrednoj politici, stabilnosti tržišta i izbjegavanju naglih šokova u ponudi koje zapadnoeuropski proizvođači, s više kapitala, lakše podnose nego poljoprivrednici iz srednje Europe.
Energetska sigurnost usko je povezana s gospodarskom dimenzijom. Spor oko naftovoda Družba, koji traje od početka 2026., pokazuje koliko je srednja Europa ranjiva ako tranzitna država — bilo namjerno ili zbog vanjskih ograničenja — tretira opskrbne rute kao dio političkog sukoba. Mađarska i Slovačka tvrde da Kijev iz političkih razloga odgađa obnovu protoka sirove nafte; Ukrajina, s druge strane, navodi da je štetu uzrokovao ruski napad i da će obnova potrajati. Bez obzira na uzrok prekida, činjenica ostaje da naftovod već tjednima ne isporučuje naftu. Zbog toga je spor izravno ušao u proces odlučivanja u EU-u, jer je Budimpešta blokirala ili uvjetovala više odluka EU-a zbog tog pitanja.
Ucjenjivanje i prijetnje nespojive su s članstvom u EU
Ako neka država može instrumentalizirati opskrbu energijom kako bi iznudila financijsku potporu prije nego što postane članica, može se zamisliti kakav bi bio njezin potencijal pritiska kao članice EU-a. Ovdje dolazimo do najvažnije točke: ucjenjivanje i prijetnje državama članicama nespojivi su s članstvom u EU-u.
Posljednjih tjedana mađarsko-ukrajinski spor eskalirao je kada je Volodimir Zelenski javno naznačio da bi, ako Budimpešta nastavi blokirati paket zajma EU-a od 90 milijardi eura, „ukrajinski vojnici” mogli „izravno razgovarati” s mađarskim premijerom. To se može odbaciti kao retorika, ali način rješavanja sporova u EU-u nije slanje poruka s vojnom simbolikom političkim čelnicima. Članstvo u EU-u podrazumijeva minimum međusobnog poštovanja: svatko ima pravo na neslaganje, ali pritisak mora ostati unutar institucionalnih i pravnih okvira. Tko prijeđe tu granicu, suočit će se ne samo s pojedinom državom članicom, nego i s logikom funkcioniranja same zajednice.
Zaključak je stoga jednostavan i ne zahtijeva dodatno objašnjenje. Ukrajina može biti strateški partner EU-a, a postupna integracija — povezana s programima, ulaganjima i trgovinskim mehanizmima — može biti realan i održiv put. No punopravno članstvo ne može se dodijeliti kao politička gesta, jer bi Unija time riskirala vlastitu destabilizaciju.
