Meter: Putinove ‘crvene crte’ potpuno pregažene; Trump bježi iz Irana. Što slijedi?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 05 Svibanj 2026 08:43
Osim toga, sav teret ukrajinskog rata kojemu se kraja ne nazire, sada je u potpunosti SAD prebacio na EU – i u vojnom (NATO članice moraju kupovati američko suvremeno oružje ako ga žele isporučivati Ukrajini jer SAD to još od sredine prošle godine ne čini, i u financijskom smislu
Danas je stigla vijest o novim ukrajinskim napadima dronovima u dubinu ruskog teritorija. Ni manje ni više nego na Moskvu, na elitnu četvrt, svega tri kilometra od velebne zgrade ruskog Ministarstva obrane. Onog istog, kojemu nikako ne ide od ruke dostići vojne ciljeve koje je pred njega, kao zadaću, prije više od četiri godine postavio ruski državni vrh odnosno predsjednik Vladimir Putin kao vrhovni zapovjednik ruskih Oružanih snaga.
Naglašavam kako Putin nikada nije odredio službeni rok za završetak svoje „Specijalne vojne operacije“ (SVO). Štoviše! Javno je rekao da ruskoj vojsci neće biti jednostavno istjerati ukrajinske snage iz Donbasa (dobro je znao da su ukrajinske crte obrane tamo maksimalno moguće učvršćene uz savjete stručnjaka iz NATO saveza, u šest godina nakon završetka dvogodišnjeg rata ukrajinskih snaga i proruskih separatista 2016. g. potpisivanjem Minskih sporazuma), nakon što je Moskva dva dana uoči invazije službeno priznala neovisnost DNR-a i LNR-a. Međutim, nedvojbeno je mislio kako će na ostalim bojišnicama stvar ići puno lakše i da bi se operacija trebala završiti u roku od nekoliko tjedana s obzirom kako mu uvlačenje u dugotrajni i iscrpljujući rat sigurno nije bilo ni na kraj pameti jer bi bio vrlo štetan po ruske gospodarske i financijske interese i stabilnost.
Dakle, osim što su ruska vojna napredovanja na samim bojišnicama, iako konstantna, vrlo spora, pa tako još uvijek nije osvojeno između 15 i 20 posto teritorija samog Donbasa (koji je bio primaran iako sigurno ne i jedini cilj pokrenutog rata), od ruke ruskom obrambenom ministarstvu i Glavnom stožeru OS nikako ne ide ni potpuna zaštita ruskog neba od ukrajinskih zračnih napada. Oni se daleko najviše izvode borbenim dronovima, iako ne i isključivo njima (napadi se povremeno, ali puno rjeđe, obavljaju i raketama uglavnom zapadne proizvodnje). Veliki broj tih dronova se obara ruskim sustavima protuzračne obrane vrlo učinkovito (oni se tehnički usavršavaju u hodu sukladno borbenim iskustvima iz samog ukrajinskog rata što ih dana čini vjerojatno najboljim na svijetu), ali s obzirom na njihov sve veći broj koji se ispaljuje u jednom naletu, dio dronova uspješno pronalazi zadane ciljeve.
Štete su goleme – i po gospodarstvo i po ugled
U posljednje vrijeme, koje koincidira s početkom američko-izraelskog rata protiv Irana, ti se ukrajinski napadi najčešće odnose na rusku energetsku infrastrukturu: rafinerije nafte, naftovode, naftne luke i brodove koji naftu prevoze. Od ruskih sjevernih baltičkih luka Primorski i Ust Luga (lLenjingradska oblast) do Crnog mora – Krima, Novorosijska i Krasnodarskog kraja. Prije nekoliko dana pogođena je i jedna od najvećih ruskih rafinerija uopće – ona u milijunskom gradu Permu, nedaleko od Uralskog gorja, koje, uz Kaspijsko more (jezero), predstavlja geografsku granicu između Europe i Azije unutar jedinstvenog euroazijskog kontinentalnog masiva.
Šteta koja se tim napadima Rusiji nanosi je vrlo velika – i materijalna u smislu posljedica samih razaranja, i financijska, u smislu izvoza energenata odnosno ograničavanja priljeva novca u ruski državni proračun.
Već sam ranije u svojim analizama pisao kako unutar Rusije ubrzano raste nezadovoljstvo ne samo građana, već i političkih snaga i analitičke zajednice (čak i one bliske Kremlju, koja svakodnevno puni prostore ruskih državnih medija) načinom vođenja ukrajinskog rata od strane ruskog državnog. Znakovito je kako se u tom smislu sve manje ljudi žali na sam profesionalni vojni vrh (oni mogu provoditi operacije, ne samovoljno, već na način koji odredi politika), već odgovornim smatra politički vrh, pri čemu se jako dobro zna na koga se pritom konkretno misli i tko je onaj koji o svemu strateškom u Rusiji ima i prvu i zadnju riječ. Naravno, riječ je o Vladimiru Putinu.
Ono što mu sve veći broj običnih Rusa zamjera, poglavito onih u zapadnim pograničnim regijama koje su najviše pod udarom ukrajinskih snaga – je da više vodi brigu o stanju ruske ekonomije i ukupne globalne situacije, nego o samom ratu i građanima koji taj rat sve više osjećaju na vlastitoj koži. Bilo da su neposredno fizički ugroženi, bilo da moraju sve više „stezati remen“ zbog pogoršanja gospodarskog stanja u zemlji zbog pregrijane ekonomije koja djeluje već petu godinu u ratnim uvjetima i u uvjetima neviđenih zapadnih sankcija.
Trump u ratu s Iranom želi izbjeći zamku u koju je upao Putin. Može li to?
S druge strane i američki vođa Donald Trump nalazi se u krajnje neugodnoj situaciji. On je pak, za razliku od Putina pri pokretanju svoje SVO, skupa s Benjaminom Netanyahuom vojnu s Iranom zamislio kao mali i brzi „pobjedonosni rat“ koji će SAD-u, zajedno s „mini“ ratom u Venezueli – donijeti neviđene globalne geopolitičke dividende: osigurati američku globalnu kontrolu energenata i osujetiti ruske i kineske geopolitičke i geoekonomske projekte u svijetu preotimanjem njihovih ključnih saveznika od kojih je Iran onaj najvažniji (član je BRICS-a i Šangajske organizacije – SCO). Izraelu je trebao osigurati regionalnu dominaciju za dugo vremena.
Tim više što je Washington dobro znao da je Rusija duboko zaglavila u ukrajinskom ratnom blatu i da nema ni mogućnosti ni volje miješati se u tuđe ratove diljem svijeta makar joj bili i krajnje štetni u geopolitičkom smislu, kao što je znao i da Kina neće riskirati daljnje urušavanje i potpunu destabilizaciju odnosa sa SAD-om i nepredvidljivim Trumpom zbog Irana koliko joj god važan bio.
Zato između ova dva rata – ukrajinskog i iranskog – koliko god sličnosti bilo jer su vođeni sličnim geopolitičkim motivima, bilo za uspostavu ravnoteže (Rusija) bilo nove dominacije (Amerika) postoji i jedna bitna razlika: Amerika, a uskoro i čitav zapad, odmah po izbijanju rata je stala u zaštiti Ukrajine – na političko-diplomatskom prostoru i kroz masovne isporuke sve suvremenijeg naoružanja, prije svega onog proturaketnog (sustavi Patriot) i obavještajnih usluga svih vrsta – kulminirajući s Maskovim Starlinkom. S druge strane, ako je uopće ima, Rusija i Kina Iranu vojnu i obavještajnu pomoć šalju krajnje oprezno i ograničeno – ne želeći se dovoditi i u nove neugodnosti s Trumpom.
Ali usprkos svemu Iran se pokazao previše žilav zalogaj za gutanje – čak i takvoj golemoj sili kakva je ona združena američko-izraelska. Iran je devastiran kada je riječ o ključnim industrijskim pogonima i pojedinim vojnim rodovima poput pomorske i zračne flote, ali je očuvao snagu raketnih i udara dronovima što se na kraju pokazalo i prekretnicom u tom ratu, svevši ga s formata „mali i pobjedonosni“ na potencijalno dugi i neizvjesni.
Iranski je rat SAD-u već kritično iscrpio zalihe pojedinih najsuvremenijih vrsta naoružanja (rakete za najsuvremeniji proturaketni sustav THAAD, rakete za proturaketni sustav Patriot, krstareće rakete srednjeg i dugog dometa Tomahawk), a zabilježen je i prvi borbeni gubitak najsuvremenijeg zrakoplova 5. generacije F-35 od strane nepoznatog iranskog sustava PZO (je li njegov, kineski ili nečiji drugi do sada nema informacija).
Rat je, prema najnovijim informacijama, do sada SAD koštao golemih 25 milijardi dolara, a doveo je i do iranske blokade Hormuškog tjesnaca zbog čega pati globalno tržište nafte i plina, pa tako i ono američko. To pak ruši rejtinge Trumpove popularnosti među američkim građanima i prijeti potopom Republikanskoj stranci na međuizborima 3. studenog.
I Trump i Putin prema van učestalo stvaraju dojam kako svaki od njih svoj rat drži pod kontrolom. Međutim, sve je manje onih koji u to vjeruju. Trumpova je popularnost prema nekim od posljednjih anketa na rekordno niskoj razini za bilo kog predsjednika SAD-a u sadašnjem trenutku mandata, i iznosi svega 33 posto, dok svega 19% Amerikanaca podržava njegov rat s Iranom.
Stanje sve složenije i u Europskoj uniji
Paralelno s njima situacija u Europskoj uniji postaje sve složenija. Osim što, kako je nedavno rekla predsjednica EK Ursula von der Leyen, EU zbog rata s Iranom gubi 500 milijuna eura dnevno, nju pritišće i sve veće zaoštravanje odnosa s Trumpovom Amerikom.
Osim što Trump najavljuje povlačenje velikog broja američkih vojnika iz Njemačke i krajnje zaoštrava retoriku s neopreznim kancelarom Friedrichom Merzom koji sve slabije kroti vlastiti jezik i udara Trumpa na bolno mjesto, Trump će ovog tjedna, kako je za vikend najavio, Europskoj uniji podići carine na automobile i automobilske dijelove s 15 na 25%, optužujući je za neprovođenje lani potpisanog međusobnog trgovinskog sporazuma.
Osim toga, sav teret ukrajinskog rata kojemu se kraja ne nazire, sada je u potpunosti SAD prebacio na EU – i u vojnom (NATO članice moraju kupovati američko suvremeno oružje ako ga žele isporučivati Ukrajini jer SAD to još od sredine prošle godine ne čini, i u financijskom smislu (EU je nedavno konačno odobrio kredit Ukrajini od 90 mlrd. eura ali joj ga sve češće počinje uvjetovati bolnim društvenim reformama i borbom protiv korupcije). Paralelno s tim traju trenja između ključnih europskih prijestolnica i Kijeva oko ubrzanog prijama Ukrajine u EU već s 2027.g. od čega vjerojatno neće biti ništa jer se tome kategorički protive i Njemačka i Francuska i mnoge druge članice. Od članstva u NATO-u također nema ništa.
Sve to pak usložnjava i ionako krajnje složeno unutarnje stanje u Ukrajini gdje se postojano vode politički prijepori i obavljaju ankete po pitanju treba li ili ne Kijev povući svoje snage iz preostalog dijela Donbasa – što traži Moskva kao ključni preduvjet za završetak rata. Raste otpor nasilnoj mobilizaciji, dok se istodobno i iz SAD-a, i odnedavno iz Poljske ubrzavaju procesi deportacije ukrajinskih državljana sposobnih za vojnu službu.
Prosudba
Ukratko rečeno: Putinove „crvene crte“ (formalno nikada nisu javno objavljene ali svi dobro znaju o čemu je riječ) Ukrajina je odavno pregazila i zapravo više ne postoje. Jer svima je jasno kako Putin ne želi eskalirati rat usprkos ubrzanom rastu gnjeva ruskih građana i oporbenih snaga. Neki ga navodno upozoravaju kako time može izazvati i novu „oktobarsku revoluciju“ i marš na Kremlj po uzoru na Zimski dvorac u Sankt Peterburgu u listopadu 1917. godine.
Putin očito još uvijek računa na dogovor s Trumpom. On nedvojbeno bolje od ostalih u Rusiji (o meni i da ne govorim) zna puno bolje što u tom smislu može očekivati, te smatra da za eskalaciju uvijek može biti vremena.
S druge strane Kijev i predsjednik Volodimir Zelenski naslućuju mogućnost sklapanja nekog zakulisnog pakta o Ukrajini između velikih sila (to se ne jednom događalo u povijesti) i zato mu se napadima u dubinu Rusije (pogotovo sinoćnjim u srce Moskve pred najveći ruski praznik Dan pobjede) žuri eskalirati, nadajući se da bi Putin, napadom na neku susjednu europsku zemlju koja aktivno pomaže Ukrajini u napadima na Rusiju izazvao efekt brzog ponovnog združivanja dostatno uzdrmanog sjevernoatlantskog savezništva na proturuskom zajedničkom nazivniku. I za Kijev i za Moskvu (a vjerujem i za mnoge europske prijestolnice) enigma je mogući Trumpov odgovor na rusku eskalaciju rata. Za razliku od drugih Kijev je spreman riskirati jer i nema što izgubiti.
Putin još sve ovo važe, a uz to – itekako gleda način na koji se razvija američki rat s Iranom i ponašanje svog ključnog strateškog partnera – Kine. U Peking bi, na razgovore s Xi Jinpingom sredinom ovog mjeseca trebao stići Trump, a do kraja mjeseca i Putin.
Velika politička kuhinja se zagrijava do maksimuma, a za vojnu eskalaciju uvijek ima vremena – očito misle i u Moskvi i u Washingtonu. Do tada će sigurno trajati i Putinova vojna poniženja i Trumpov „igrokaz“ s američkom pobjedom u Iranu.
Danas Trump želi početi novu operaciju – „Projekt sloboda“, za izvlačenje tankera „trećih država“, koje nemaju veze ni s Iranom, ni sa SAD-om, ni Izraelom – blokiranih u Perzijskom zaljevu. Ali za njezinu realizaciju bit će problema i prije nego počne (a treba početi danas). Moguće je da će ovoga puta u nju konačno uspjeti ugurati i potpuno smušene europske sile s obzirom da ih je prethodno dovoljno iskritizirao i prestrašio zbog njihovog prethodnog odbacivanja pomoći SAD-u oko deblokade Hormuza, a sad im prijeti i povlačenjem američkih snaga i novim carinama.
Upravo je na kraju pisanja ovog teksta iz Irana stigla vijest kako su iranske rakete pogodile američku fregatu koja je kroz Hormuški tjesnac pokušala ući u Perzijski zaljev (još nema potvrde istinitosti iste s američke strane).
Kako god bilo, rakete i dronovi postali su rak-rana za sve one države i njihove vođe koji se odluče pokretati ratove protiv zemalja za koje se opravdano može očekivati da su odlučne pružiti otpor.
I Trump i Putin u to su se najbolje uvjerili. Iz zamki u koje su upali još ne znaju pronaći izlaz na način da im obraz pritom ostane čist – barem u domaćoj javnosti, što im je i najvažnije.
