Ovo su glavni upitnici za megaprojekt u Topuskom: Od pitanja o resursima do NATO-a
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 07 Svibanj 2026 07:05
Nažalost, kad se poput groma iz vedra neba najavi nestvarno ogromna investicija namijenjena Hrvatskoj mi u Lijepoj Našoj nepogrešivo pokažemo koliko smo primitivno društvo. Svejedno je, bilo da se radi o farmi za masovnu proizvodnju jeftine piletine ili podatkovnom centru potrebnom za idući korak u razvoju umjetne inteligencije.
Vijest o tome da Jako Andabak u Topusko dovodi američke investitore predvođene Ryanom Richom i njegovim Phanteon AI-jem koji žele graditi "data centar za AI" dočekali smo tako da je u manje od jednog dana javna rasprava svedena na to prihvaćamo li mi poduzetništvo ili ga odbijamo.
Tko, što, kako, zašto, koliko, kome, čemu ...? Ništa to odjednom nije važno. Ili je barem manje važno. Ili je važno manjem broju ljudi. Najvažnije je samo jesmo li u timu koji nekritički plješće zvučnom iznosu od 50 milijardi eura ili u onom drugom koji se također nekritički zgražava nad samom idejom. Pa smo se naslušali svega i svačega u posljednjih nekoliko dana.
Prvo valja razjasniti što je to 'data centar za umjetnu inteligenciju'. Recimo da se duga i kompleksna definicija prema kojoj je riječ o "visoko tehnološkom objektu za pohranu, obradu i upravljanje ogromnim količinama podataka potrebnih za treniranje i rad aplikacija umjetne inteligencije" može pojednostavniti u: "moderno skladište".
Da povučemo analogiju...
Dakle, Andabak i investitori u Topuskom žele sagraditi moderno skladište u kojem će se pohranjivati podaci u digitalnom obliku. Bilo gdje u svijetu kao gljive poslije kiše danas niču rastu i razvijaju se kompanije koje stvaraju alate zasnovane na umjetnoj inteligenciji za različite namjene. Da bi ti alati mogli biti uspješno razvijeni oni moraju učiti, vježbati i trenirati.
Iako to jest nezahvalno, možda je sve najlakše objasniti povlačeći analogiju s rastom i razvojem ljudskog bića. Tome je tako otkad je moguće strojno učenje. Dakle, svaki budući alat umjetne inteligencije bilo da će služiti za razvoj lijekova ili upravljanje automobilom negdje mora učiti i trenirati se na velikoj količini podataka. Naše moderno skladište je zato i trening centar. U internetski povezanom svijetu moderno skladište u Topuskom mogu koristiti kompanije koje se nalaze bilo gdje.
Investitori u Topuskom žele sagraditi betonske hale u kojima će biti smješteni serveri. I prema onome što su sami investitori u priopćenju rekli u to bi se uložilo 12 milijardi eura. To je ogroman novac.
Plima i oseka
Iz te je pozicije razumljivo da će novca beskonačno žedni domaći često ne odviše obrazovani poduzetnici početi hlapljivo pljeskati razmišljajući naravno o tome može li kakva stotina tisuća eura odliti i prema njihovim uslugama u gradnji.
Pa makar nosili sendviče na gradilište, da karikiramo do kraja. I to je legitimno. Vidjeti priliku za zaradu u izvođenju tako velikog projekta znači razmišljati poduzetnički. Kada iscure EU fondovi treba zbrinuti građevinsku industriju. I njezine strane radnike.
To možemo opisati kao plimu i oseku. Odjednom bi na gradnji bilo angažirano jako mnogo ljudi, i do nekoliko tisuća, okrenulo bi se jako mnogo novca i otvorilo bi se jako puno prilika za zaradu. To bi bila plima. A potom ide oseka. Za održavanje podatkovnog centra i upravljanje njime potrebno je i od 30 do stotinu puta manje ljudi nego za njegovu gradnju. Naše moderno skladište zapošljavalo bi možda stotinjak ljudi.
Nešto smo propustili reći
Kada je sagrađeno, moderno skladište nudi se zakupcima prostora da u njega useljavaju svoje podatke i treniraju svoje buduće aplikacije. Treba biti cjenovno konkurentan. Isto kao s onom nesretnom piletinom.
E sad, nešto smo propustili reći. O struji i vodi. Gradnja našeg modernog skladišta ima snažan utjecaj na prostor i ljude. Da bi moderno skladište radilo potrebne su mu količine struje koje Hrvatska trenutačno nema i količine vode za hlađenje koje moraju doći iz rijeka ili podzemlja. Sve se to tehnički vjerojatno može izvesti, pitanje je samo hoćemo li to promatrati kao investiciju ili devastaciju?
Investitori trebaju odgovarajući siguran prostor, prirodne resurse (vodu) i stabilnu energiju (struju) da bi ulažući 12 milijardi eura u budućnosti zarađivali na rentanju modernog skladišta tehnološkim divovima.
Voda, struja...
Što će se tamo trenirati? AI modeli za upravljanje sustavima protuzračne obrane ili oni za rano otkrivanje malignih bolesti? Na to pitanje investitori ne mogu danas odgovoriti, ali znaju oni, a znamo i mi da je svaki podatkovni centar u vremenu u kojem živimo legitiman vojni cilj. Zato i traže sigurnu lokaciju, a Hrvatska je kao članica NATO-a trenutačno izvan svih sukoba ocijenjena kao takva. I mi se znamo često hvaliti tom našom sigurnošću. Koliko sigurnosti smo spremni dati za početnih 12 milijardi eura? I koliko nesigurnosti primiti?
Voda. Resurs koji doslovno hlapi da se tako izrazimo. "Hlapi" zato što će u budućnosti biti sve dragocjeniji. Modernom ćemo skladištu dati jako puno visoko vrijednog prirodnog resursa i trebalo bi nam biti jako važno što ćemo dobiti zauzvrat. Tu je riječ o analizi troška i koristi za društvo i zajednicu. Investitori znaju, a znamo i mi da Hrvatska gubi stanovništvo. Za tako veliki podatkovni centar zapravo bi bilo bolje da u njegovu širem okruženju nema ljudi nego da ih ima. Što mi kao društvo tražimo u zamjenu za to? I imamo li uopće prostora nešto tražiti?
Struja. Je li moguće proizvesti i/ ili dostaviti (opskrbna mreža) dovoljne količine? Ovim pitanjem bi se trebalo posebno baviti. No, znaju investitori, a znamo i mi da se u Hrvatskoj sve radi prvoloptaški i na brzinu. Što ne stane u TikTok sažetak ne dopire ni do prosječnog konzumenta medija. Ljudi će ili kako rekosmo na početku nekritički mahati zastavicama u oduševljenju ili jednako nekritički skandirati "Ne u mojem dvorištu". Pa nećemo niti stići do pitanja kakve koristi ili štete možemo imati od gradnje energetske infrastrukture potrebne za naše moderno skladište?
Zašto mi želimo / ne želimo to skladište?
Na brzinu smo u javnom prostoru u pitanje doveli može li se tako velika investicija odraditi u tako kratkom roku od najavljene tri godine, je li zaista riječ o 50 milijardi eura, a propitivali smo i zvučno najavljene investitore iz SAD-a. Uglavnom smo se čudili kao gotovo kao što se u Zvjezdanim stazama čude manje razvijene kulture kada ih posjeti Enterprise. Između oduševljenja, čuđenja i protivljenja nekako se gubi ona pozicija iz koje se pitamo treba li nam takav centar, a ako nam treba zašto nam treba, znamo li mi što bismo kao društvo, zajednica i država s time u Topuskom? Ne dok se gradi pa poput plimnog vala angažira u krakom roku ogroman broj ljudi, nego dugoročno, strateški, ako želimo u Topuskom imati podatkovni centar zašto ga tamo želimo imati? Koja je strategija?
Isto pitanje vrijedi i za slučaj da ga ne želimo imati. Zašto nam se u tom slučaju ne uklapa u strategiju? Smatramo li se predobrima za projekt modernog skladišta pa bismo mi nešto bolje? Ako je tako, zašto mislimo da zavrjeđujemo kvalitetnije investicije? I dok raspravljamo o tome bilo bi dobro da ne budemo impresionirani Ryanom Richom, šefom Pantheon AI-ja samo zato što dolazi iz bogate američke obitelji. To što mu je obitelj bogata ne znači da on ima to bogatstvo na raspolaganju nego upravo suprotno, da obitelji mora pokazati da sam može zaraditi. Između ostalog organiziranjem ulaganja u Hrvatskoj. A kad bi Rich i sagradio podatkovni centar u Topuskom, Elon Musk bi pitao može li ga rentati jeftinije nego dosadašnji. Neke zakonitosti aktualnog kapitalizma ostaju iste bez obzira na stupanj modernosti skladišta, odnosno data centra.
Važno je ono što smo potpuno propustili – pitanje – Zašto mi želimo / ne želimo to skladište, a ne zašto nam se nudi.
Dragana Radusinović/direktno.hr
