Uoči sezone zaiskrilo između ministra i poduzetnika: Prijetnja propašću stoji s obje strane
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 14 Svibanj 2026 10:05
Ministar turizma Tonči Glavina poručio je svojem sektoru sa spusti cijene. Između 10 i 20 posto i to u cijelom ‘lancu vrijednosti’. Potonje je moderni izraz za sve igrače u sektoru, od praonice posteljina preko štanda sa sladoledom i restorana do smještaja.
Iz Udruge Glas poduzetnika ministra su odmah pitali na osnovu čega on očekuje da se cijene ruše kada su svi troškovi od ljudskog rada do energenata porasli. Glavina je poručio kako situacija s ovom sezonom nije niti normalna niti standardna, a brojne analize pokazuju i da je Hrvatska skuplja od svojih mediteranskih konkurenata, Grčke i Španjolske te je s cijenama usporediva s Italijom. Dodajmo tome da je lani u jeku sezone, u srcu ljeta realna potrošnja turista bila u padu, zaista je opravdano pitati se jesu li poskupljenja održiva.
Jednako je tako opravdano pitati ministra kako sniziti cijene ako troškovi rastu? Rast cijene energenata koji pogađa turiste pogađa i njihove domaćine. Neizvjesnost i opće nepovjerenje u budućnost koje turiste motiviraju na štednju istovremeno njihove domaćine motiviraju na pokušaj što veće zarade. Ministar od igrača u turističkoj branši traži da smanje očekivanja, a udruga poduzetnika od ministra je zatražila u svoju javnu komunikaciju i preporuke o cijenama uključi kako su istaknuli – stvarne troškove poslovanja.
Ministar Glavina se poziva na održivost destinacije, a poduzetnici mu vraćaju s pitanjem dugoročne održivosti njihova poslovanja pozivajući se ne samo na profitabilnost nego i na investicijski kapacitet. Pošten promatrač situacije mora moći razumjeti obje strane. Iz ministrove, ptičje perspektive Hrvatska je bez sumnje skupa, no iz žablje perspektive malog ili srednjeg poduzetnika u turizmu i s tom skupoćom troškove je teško pokriti.
Hrvatska percipirana kao preskupa za kvalitetu koju nudi
Uglavnom, svodimo se na to da bi slušamo li ministra, zadržavanje visokih cijena u turizmu moglo biti ekonomski neodrživo, te da bi, slušamo li poduzetnike, rušenje tih cijena moglo naravno biti također ekonomski neodrživo. Prijetnja propašću stoji zapravo s obje strane. Ministarstvo je pod Glavininim vodstvom na sebe uzelo da ususret početku prave sezone počne upozoravati na potrebu rušenja cijena uz poruku da je potrebno uskladiti cijenu s kvalitetom. Ministarstvo je mišljenja, da je Hrvatska percipirana kao preskupa za kvalitetu koju nudi. Nisu rekli – dižite kvalitetu, investirajte, inovirajte, razvijajte. Nisu ponudili okvir u kojem bi to moglo biti izvedivo.
Rekli su – smanjite cijenu. Posljednjih nekoliko godina turizam raste na rastu cijena i puno se razgovara o tome da zahvaljujući poskupljenju Hrvatska prestaje biti destinacija za neke goste, a postaje destinacija za one koji si je mogu priuštiti. Sada razgovaramo o strahu da takvi možda ne žele doći jer im ponuda ne odgovara. I sada ćemo smanjivati cijene radi kratkoročne popunjenosti i to ćemo nazvati nastojanjem da hrvatsku obalu učinimo konkurentnom. I opet se vrtimo oko cijene samo ovaj put navodno pomaže niža, a ne viša pri čemu zaboravljamo da destinacije ne gube utrku samo kada postanu preskupe nego onda kada prestanu nuditi razlog zbog kojeg bi ih netko ponovno izabrao.
Hrvatski turizam kao El Dorado
Kad bi postojala jasna razvojna politika turizma tada ministar ne bi trebao vapiti za snižavanjem cijena, niti bi poduzetnici trebali strahovati od propasti ako ne poskupe. Ni ministar ni poduzetnici nisu sasvim u krivu, turizam je usluga koja na strani ponude gostu mora biti pristupačna, a na strani poduzetnika mora biti održiva. Uloga države je tu da poreznom i investicijskom politikom gradi okvir u kojem se posluje. Povećanjem poreza na turističke krevete, uvođenjem poreza na nekretnine koji favorizira dugoročni najam, a ne turizam, jasnim zagovaranjem velikih investicija u hotelsku industriju država je sektoru zapravo poručila da u njemu želi vidjeti više velikih igrača. Upravo veliki igrači imaju i više prostora za upravljanje cijenama, odnosno za njihovo rušenje nakon što su inicijalno postavljene toliko visoko da nakon popusta daju dobru percepciju gostu, a profit naplatitelju.
Pitanje je kako će se u svemu snaći mali i srednji poduzetnici u širem turističkom sektoru. Moguće je i to nikoga ne bi trebalo iznenaditi da se za njih vremena mijenjaju. Do sada smo se navikli da vlasnici restorana, primorskih kafića, barova, apartmana, malih hotela ili tvrtki s raznim uslugama u turizmu od zarade kupuju stanove, grade vile, školuju djecu u privatnim školama ili u inozemstvu, putuju po svijetu, voze skupe automobile i nose skupocjenu odjeću. Tako ih percipiramo. Moguće je da bi od sada nabrojena poduzetnička skupina mogli biti ljudi koji pristojno žive od svojeg rada, jednom u pet godina idu na putovanje, osobno voze polovne automobile, djecu školuju u državnim školama, odijevaju se u brendove ulične mode i sretni su kad otplate kredit za stan u kojem žive. Ili naivno vjerujemo da će turizam zauvijek biti El Dorado?
Dragana Radusinović/direktno.hr
