Meter: Kuda ide svijet? Trump priznaje samo silu, a grogirani Putin spreman na sve
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 18 Svibanj 2026 14:32
Sjedinjene Američke Države, od završetka hladnog rata raspadom Sovjetskog Saveza, svoju globalnu projekciju moći temeljile su na kombinaciji „tvrde“ i „meke sile“, s tim da je ova druga vrlo brzo preuzimala dominaciju kako više nije bilo najopasnijeg američkog ideološkog i vojnog suparnika u njenoj povijesti (tu „zadanu ulogu“ od SSSR-a je sada preuzela Kina).
Brojne dojučerašnje saveznice SSSR-a, prije svega one u Europi – preko noći su prelazile pod skute Amerike, za što ovoj onda i nije trebala nikakva tvrda sila.
Veliki zagovornik američke meke sile, poznat i kao „pionir meke moći“, bio je Joseph Nye – bivši visoki dužnosnik u vladinim sigurnosno-obavještajnim institucijama pri mnogim administracijama još od kraja 1970- ih pa do sredine prošlog desetljeća, politolog i vrhunski ekonomist, jedan od tvoraca neoliberalizma i zagovornik globalizacije i osoba kojeg je ugledni Foreign Policy 2011. uvrstio na spisak vodećih globalnih mislilaca (info: Wikipedia).
Nye je tvorac i pojma „pametne moći“, što označava „sposobnost kombiniranja tvrde i meke sile u uspješnu strategiju“, što je fraza koju su često koristili članovi Clintonove i Obamine administracije, koje su globalističke neoliberalne ideje u praksi najviše i promovirali i nametali diljem svijeta – pritom se nerijetko koristeći tehnologijom tzv. obojenih revolucija. Naravno, u krajnjim slučajevima – kada drukčije nije išlo, koristili su i klasičnu tvrdu silu (SRJ, Libija).
Nye je meku silu definirao kao “moć privlačenja”: sposobnost zemlje da dobije ono što želi od drugih ne prisilom, već posjedovanjem kvaliteta koje prisiljavaju druge da ju oponašaju, traže saveze s njom i slijede je. Države s obilnom tvrdom moći mogu prisiliti druge silom, prijetnjama, pomoći ili zaštitom. Države s viškom brutalne moći imaju veći utjecaj jer drugi teže biti poput njih, dijeliti njihova načela ili ih smatraju modernima, uspješnima, pa čak i “cool” (info: Foreign Policy).
Realisti pritom ne umanjuju važnost grube sile, kako navodi potonji medij. „Naprotiv, bez nje je teško steći meku silu. … Nye je vjerovao kako kombinacija grube i meke moći daje Americi kolosalnu prednost na globalnoj pozornici. Stoga je budućnost SAD-a gledao s optimizmom i nepovjerenjem prema predviđanjima propadanja. Ali čak se i on, pred kraj svoje duge karijere, počeo brinuti o tome što se događa s međunarodnim imidžom Amerike.“
I ovdje dolazimo do biti stvari koju želim reći u ovoj analizi.
Trump meku silu više ne priznaje
Aktualni američki predsjednik Donald Trump sada ide u novu krajnost pa tako potpuno odbacuje meku, a preferira, i u praksi koristi isključivo onu tvrdu za osiguranje američkih nacionalnih interesa. Između ostalog i kroz prisiljavanje „ostatka svijeta“ (u što se ubrajaju i američki saveznici) na nove i „bolje“ trgovinske sporazume, odbacivanje suradnje sa suparničkim globalnim silama (Kina, Rusija) i ulazak u američku sferu utjecaja, pri čemu ne ostavlja prostora čak ni za one zemlje koje svoju vanjsku politiku žele temeljiti na neutralnosti i suradnji sa svima kada i gdje za to imaju interesa. Za te ciljeve koristi političku tvrdu silu – ucjenu – odnosno prijetnje neugodnim posljedicama ukoliko ne prihvate američke ponude.
Ali od početka nove godine krenuo je i korak dalje – u praktičnu primjernu klasične vojne sile (iako je isto demonstrirao i u lipnju prošle godine jednokratnim i ograničenim noćnim zračnim napadom na iranska nuklearna postrojenja kao „višnjom na torti“ 12-dnevnog izraelsko-iranskog rata. (Izrael je sada ključna poluga za projekciju američke tvrde sile na Bliskom istoku nakon njihovog zajedničkog pokretanja rata protiv Irana 28. veljače).
Sve to dovodi do ubrzane destabilizacije svijeta, jer je navedena Trumpova vanjska politika (potpuno suprotna njegovim predizbornim obećanjima o neuvlačenju SAD-a u nove ratove i odustajanje od smjena tuđih režima i demokratizacije drugih država) ne samo obezvrijedila, već de facto i uništila dosadašnji međunarodni poredak temeljen na utvrđenim pravilima koja su težila određenoj ravnoteži snaga i interesa (iako ni u tome ne treba imati iluzija da ih glavni igrači, a najviše upravo SAD – nisu „rastezali“ i tumačili po potrebi, sukladno svojim ključnim interesima). Vijeće sigurnosti UN-a sada je postalo samo idealna platforma ne za rješavanje gorućih kriza, već za projiciranje svojih stavova od strane suprotstavljenih globalnih silnica i beskonačna uvjeravanja i upozorenja suprotnoj strani kako je ona ta koja svojim potezima uvlači svijet u nove i nove krize. A zapravo ga svi uvlače u ponor pakla, na rubu kojeg svijet upravo sada i stoji.
Prije nego što kažem zašto je svijet sada na tom egzistencijalnom rubu, završio bih prethodnu misao.
Opijeni pobjedom, previdjeli ključne promjene
Međunarodna pravila uglavnom su definirana nakon Drugog svjetskog rata od strane pobjedničkih sila, s dodatnom „glazurom“ – poput uspostave raznih međunarodnih ili užih regionalnih sudova za pojedine ratove i u njima počinjene zločine – nakon američke pobjede u hladnom ratu.
Međutim, pokazalo se kako sve to skupa nije bilo dostatno za osiguranje američke globalne dominacije punog spektra, što se očekivalo postići nakon propasti glavnog „komunističkog carstva“. Naime, zbog opijenosti navedenom pobjedom, u američkim središtima političke i analitičke moći gotovo je neopaženo prošla činjenica da su se velike stare sile „podigle iz pepela“ (Kina, Rusija), a osim toga – pojavile su se i neke nove koje teže svojoj, barem regionalnoj dominaciji (Indija, Turska, Brazil, „arapski svijet“). To je pak rezultiralo najprije sporim, a onda sve bržim gubitkom američke snage i utjecaja u svijetu – što je poglavito postalo vidljivo tijekom Bidenove administracije (Kina se nije davala podrediti američkom trgovinskom diktatu, a Rusija je pokrenula invaziju na Ukrajinu u koji je projekt SAD još od raspada SSSR-a uložio stotine milijardi dolara i čije plodove upravo sada ubire ruskim upadom u ukrajinsko „živo blato“ iz kojeg njen državni vrh ne zna pronaći izlaz a da on ne bude išao u smjeru opasne eskalacije s nepredvidivim posljedicama i za Europu i za samu Rusiji, ali i svijet (o tome više kasnije u tekstu).
Globalizacija je gotovo devastirala ili pak učinila nekonkurentnom američku industrijsku proizvodnju u brojnim ključnim sektorima – od teške industrije, preko one automobilske pa sve do brodogradnje, a što se reflektiralo i na vojnu proizvodnju za potrebe Pentagona (ona za potrebe izvoza uvijek je cvjetala) što je bila posljedica i samouvjerenosti u svoju dominaciju i sigurnost. Tako je došlo i do zastare perjanice američke vojne moći – pomorske flote, koju je po brojnosti brodova, u međuvremenu, s prve pozicije u svijetu detronizirala Kina (SAD je zadržao vodeće mjesto po ukupnoj tonaži brodova s obzirom na veći broj nosača zrakoplova iako se i taj segment sve više smanjuje s ubrzanom kineskom proizvodnjom svojih nosača). Primjera ima još, vezano i uz ratno zrakoplovstvo, ali da sada ipak ne duljimo.
Trumpva „šok terapija“
Dakle, Trump, koji nikako nije anomalija u izboru na svoj drugi predsjednički mandat (za razliku od prvog), sukladno svojim psihološkim i svjetonazorskim karakteristikama dobio je zadatak da u navedenom smislu nešto brzo promjeni s obzirom da nitko drugi to i nije mogao (npr. Kamala Harris, ili pak Hillary Clinton ili Michelle Obama). A brzo je promijeniti mogao samo „šok terapijom“ i „maskom nepredvidljivosti“ koja kod američkih suparnika (i saveznika) često stvara paralizirajući strah s obzirom na Trumpovu dokazanu „brzinu na okidaču“. Za sada taj zadatak itekako uspješno obavlja, tko god govorio suprotno, a kada to više ne bude mogao, bit će odstranjen s vlasti bilo redovitim izborima, bilo procesom opoziva (impeachemnt) – pri čemu je ovo drugo puno manja vjerojatnost.
Trump je, tako, od nove godine uspješno „pacificirao“ „odmetnutu“ Venezuelu blic-operacijom otmice Nicolasa Madura za što je dobio veliku potporu američkih građana. No tu se nije zaustavio. Svjestan ili ne u što se upušta (o tome možemo samo nagađati) krenuo je na poticaj (možda i na ključni nagovor, o čemu također možemo samo nagađati jer javnih potvrda nema) Benjamina Netanyahua u novi „mali pobjedonosni rat“ protiv Irana, koji mu je predstavljen kao „malo duža i napornija šetnja“ u odnosu kroz Venezuelu.
Danas je, zbog toga, i Amerika i čitav svijet tu gdje je: na rubu povijesno nikad viđene opasne energetske i gospodarske krize (o tome je, kao o gotovo sigurnoj perspektivi prošloga tjedna govorio i ugledni američki profesor i ekonomist, i nadaleko poznati geopolitičar koji često obilazi svjetske prijestolnice i drži izuzetno posjećena predavanja – Jeffrey Sachs).
Borba za Hormuški tjesnac i ostali američki ciljevi
Kako se stvari s ratom protiv Irana odvijaju, moguće je da profesor u pravu. Hormuški tjesnac – ta ključna geografska točka za globalnu opskrbu naftom, postao je predmet neviđene borbe za kontrolu od strane Irana i Sjedinjenih država. Sve je ostalo (možda s izuzetkom iranskog nuklearnog programa na čemu zapravo više inzistira Izrael (a onda to preuzima i Trump) iako i on puno više u svrhu projiciranja svojih regionalnih geopolitičkih strategija odnosno interesa nego stvarnog osjećaja ugroze od strane Irana) u tom ratu potpuno nevažno.
Jer preuzimanjem nadzora nad Hormuzom Washington bi ostvario svoja dva ključna strateška cilja:
potpuno oslabio iransko gospodarstvo kontrolom izvoza njegove nafte, a time, posljedično, destabilizirao i politički ustroj zemlje, što već sada čini manipuliranjem tečajem iranske valute rijala koji ubrzano pada u odnosu na dolar. To bi pak onda moglo dovesti do novih masovnih protuvladinih prosvjeda poput onih iz siječnja ove godine (nezadovoljni prosvjednici nigdje nisu iščezli, već su sada i sami šokirani stupnjem razaranja njihove zemlje zbog čega su, po inerciji, privremeno solidarizirani s aktualnom vlasti u Teheranu). Jer sve ima svoj rok trajanja, pa tako i nacionalna homogenizacija oko vlasti, poglavito ukoliko se stanje ni rata ni mira nastavi u nedogled (time i blokada iranskih izvoznih naftnih terminala);
SAD bi nakon eventualnog preuzimanja Hormuškog tjesnaca, nakon što je to isto prethodno već djelomično učinio i s Panamskim kanalom, krenuo i u ovladavanje ostalim ključnim morskim vratima – poput Bab el-Mandeba koji vodi iz Arapskog u Crveno more, i gdje sigurnost plovidbe sada ugrožava jemenska proiranska šijitska stranka Ansar Allah (husiti), koji bi, slomom Irana vjerojatno brzo oslabili ukoliko ne bi našli neke druge snažne zamjenske sponzore. Nadalje, SAD bi krenuo dalje na istok, prema Kini, u ovladavanje ključnim morskim vratima za ulaz u Južno kinesko more kroz koje se odvija preko 30 posto ukupne globalne trgovine. Riječ je o Malajskom prolazu (ili tjesnacu) – uskom grlu globalne pomorske trgovine, smještenom između Malezije i Indonezije koji spaja Andamansko more s Južnokineskim i Javanskim morem. Dug je čak 800 kilometara, a na najužem dijelu širok svega 2,7 km. Radi se o najkraćem plovnom putu od Europe i Bliskog istoka do Istočne Azije. Nedavno je indonezijski ministar financija govorio o mogućnosti naplate prolaska brodova kroz tjesnac ali je vrlo brzo reterirao jer je tjesnac klasificiran kao međunarodni prolaz i zbog toga nisu dozvoljene naplate za prolaz brodova. Najveći ovisnik o slobodi plovidbe njime je Kina, jer kroz taj tjesnac prolazi i najveći broj tankera koji tu zemlju opskrbljuju naftom s Bliskog istoka odakle je najviše i dobiva. Kako nedavno piše Bloomberg, Peking je odavno prepoznao ovaj problem (nazvali su ga „Malačka dilema”) pa zbog toga pokušava smanjiti kinesku ovisnost o ovoj pomorskoj ruti. To čine i kroz naftovod i plinovod u Mjanmaru čiju vojnu huntu Peking podržava (naravno, slijedom navedene logike jasno je kako ju SAD i Europa nastoje smijeniti), kao i povećanjem uvoza iz Rusije kroz izgrađene naftovode. Ali problem ipak ostaje.
Stopirani Trumpov projekt i jačanje napetosti između dvije najmoćnije arapske monarhije
Iranska kriza, nakon što je prošlog tjedna državni tajnik Marco Rubio rekao kako je vojna operacija „Epski bijes“ sada i konačno završena, a ostaje ona pod nazivom „Projekt sloboda“ usmjerena na izvlačenje blokiranih tankera „nevinih zemalja“ iz Perzijskog zaljeva uz pomoć američkih brodova – ušla je u novu fazu.
Prije nego što kažem o čemu je riječ vrijedi ukazati kako su svega nekoliko sati nakon Rubiove izjave uslijedile posve neočekivane Trumpove riječi o stavljanju na pauzu „Projekta Slobode“ i to svega nepuna dva dana nakon njegovog pokretanja. Tj. obustavio se eskort američkih vojnih brodova nakon što su navodno iz Perzijskog zaljeva izvučena svega dva tankera.
Što god bio uzrok te nagle i čudne odluke, jasno je kako je došlo do određenih problema u njezinoj realizaciji. Ili tehničke ili sigurnosne prirode, jer trećeg biti ne može.
U tom smislu upozorio bih na tekst američkog NBC Newsa od 7. Svibnja, koji navodi kako je razlog Trumpovog pauziranja tog projekta bila Saudijska Arabija, odnosno odluka nasljednog princa Muhammeda bin-Salmana tijekom telefonskog razgovora s Donaldom Trumpom, da zabrani korištenje saudijskog zračnog prostora i tamošnje američke baze „Princ Salman“ za američke zrakoplove F-35.
Dakle, očito je kako Saudijska Arabija ozbiljno shvaća iranske prijetnje o napadima na infrastrukturu onih zemalja regije koje budu omogućavale Amerikancima korištenje njihovog teritorija kao „odskočne daske“ za napade na Iran. Još sam u prethodnoj analizi napisao kako je jedna od glavnih i razornih poluga iranskog utjecaja napad na arapska postrojenja za desalinizaciju morske vode, o čemu doslovno ovise životi oko stotinu milijuna tamošnjih ljudi.
Jedna bogata arapska monarhija upravo je na prvi dan pokretanja Trumpovog „Projekta sloboda“ osjetila na svojoj koži navedeno iransko upozorenje – na sreću, samo u blagoj formi. Riječ je o UAE – zemlji koja je otvoreno stala na stranu SAD-a i Izraela u navedenom ratu, a već je od ranije počela i sve intenzivniju suradnju s Izraelom u sferi obrane i sigurnosti, pa je Izrael u njoj razmjestio čak i pojedine elemente svoje čuvene Željezne kupole – suvremenog sustava proturaketne obrane.
Dakle, Iran je 4. svibnja izvršio zračni napad na emiratsku luku Fujairah – jedini naftni terminal u toj zemlji koji zaobilazi sada opasni Hormuški tjesnac. U napadu je navodno korišteno petnaest projektila i četiri drona.
Ono što sada brine arapske saveznike Amerike je to što su oni izloženi iranskim napadima, dok istodobno nema adekvatne američke zaštite koja im je bila obećana u zamjenu za vojnu nazočnost SAD-a u regiji.
Koliko su se UAE zbližili s Izraelom najbolje svjedoči i tekst izraelskog medija ynet Global od 7. svibnja, iz kojeg izdvajam slijedeće dijelove, u kojima se medij poziva na izjave emiratskog političkog analitičara Sultana Alalija:
„Na pitanje može li kriza dovesti do proširene suradnje između Izraela i zaljevskih država te potencijalno širih regionalnih napora za normalizaciju koji uključuju Saudijsku Arabiju, Alali je rekao kako rastuće prijetnje imaju tendenciju jačanja pragmatičnih partnerstava. … „UAE su se rano pozicionirali kao most sa sve pragmatičnijim, a ne simboličnim pristupom.“ Alali je također uputio izravnu poruku Izraelcima, opisujući ih kao “prijatelje” i naglašavajući zajedničke regionalne interese i otpornost. „Imamo nešto zajedničko, naši obrambeni sustavi su vrlo jaki“, rekao je. „Šaljemo svoju podršku i nadamo se da će Izraelci i dalje ostati otporni.“
Ovdje podsjećam kako su se UAE s 1. svibnja i službeno povukli iz članstva u OPEC i OPEC+ formata (u ovom prvom glavnu riječ vodi Saudijska Arabija), najavljujući povećanje vlastite proizvodnje nafte s dosadašnjih oko 3, na 5 milijuna barela dnevno čime su izišli u susret i Trumpu koji traži veće količine nafte radi pada cijena, što mu je važno za američko tržište gdje cijene goriva ubrzano rastu, što onda povećava ogorčenje građana koji ionako u vrlo malom postotku podržavaju rat s Iranom (svega njih 19%), a ruši Trupovu popularnost i izglede Republikanske stranke da spriječi svoj potop na jesenskim međuizborima.
Istodobno, za razliku od UAE (koji su, uz još poneke bliskoistočne arapske zemlje potpisnici i tzv. Abrahamskih sporazuma s Izraelom pod pokroviteljstvom Donalda Trumpa), Saudijska Arabija i dalje ima formalno vrlo složene odnose s Izraelom (nemaju uspostavljene diplomatske odnose, što Rijad uvjetuje izraelskim rješenjem palestinskog pitanja sukladno rezoluciji UN-a i odlukama Arapske lige).
Štoviše, nakon svih ovih događaja na Bliskom istoku oko rata s Iranom, Saudijska Arabija traži i druge oblike sigurnosne suradnje osim dosadašnje pa je uočljiv i njen postupni zaokret prema suradnji s Turskom i Pakistanom (s ovom potonjom još je lani potpisala široki obrambeni sporazum, gotovo pa vojno savezništvo, gdje se čak stavila i pod pakistanski nuklearni kišobran). Pritom treba naglasiti kako su i Turska i Pakistan otvoreno neprijateljske države prema Izraelu – najviše upravo zbog palestinskog pitanja. Zato i ne čudi što već duže vrijeme jačaju napetosti između najmoćnijih arapskih zaljevskih monarhija – S. Arabije i UAE.
Trumpov plan za Iran
Sada je jasno kako Trump ni pod koju cijenu ne želi uvući SAD u dugotrajni rat s Iranom, poglavito ne kroz kopnenu invaziju što je potpuno isključeno.
Ono što će činiti i za što ima karte u rukama je nastavak blokade iranskog izvoza nafte, uz pokušaj pronalaska dodatnih saveznika za svoj „Ekonomski bijes“ protiv Teherana – kako u arapskim zemljama tako (i ponajprije) u Europi. Trump je kontrolor tog rata. Dosadašnji američki vojni gubici službeno iznose svega 13 vojnika, pa čak i da je taj broj nešto veći nakon iranskih napada na američke baze, on nikako nije ni blizu kritičan da bi pokrenuo lavinu nezadovoljstva američkih građana. Također, koštao taj rat do sada službenih 25 milijardi dolara ili 50 – ni to ne igra bitnu ulogu (SAD može tiskati dolara koliko mu treba, ionako svi odavno znaju da golemi američki državni dug od preko 35 trilijuna dolara nikada neće moći biti podmiren i da se daljnja zaduženja države već godinama svode na proračunske političke igre demokrata i republikanaca i prijetnje zatvaranjem (shutdown) financiranja saveznih institucija).
Sve je to i sukladno novoj američkoj sigurnosnoj doktrini, prema kojoj više i nije potrebno pokretanje klasičnih ratova, već je – s obzirom na veliku američku vojnu moć, dovoljna njezina selektivna primjena kroz pauziranja sve dok se određena vlada ili režim „ne nauče pameti“ (čitaj ne pristanu na američke političke zahtjeve).
U iranskom će se ratu, zbog toga, na kraju sve svesti na stupanj odlučnosti Iranaca za otporom i podnošenjem žrtava, ali i na vrijeme. Upravo po ovom potonjem Trump stoji najlošije.
Vremena uopće nema: već 14. I 15. svibnja mora u Peking kod Xi Jinpinga radi pregovora o trgovinskom sporazumu. Peking je čvrst i do sada je odgovarao simetričnim mjerama na Trumpove carine i trgovinske barijere. Gubitak važne mu Venezuele trebao je biti onaj jezičak na vagi koji je Trumpu trebao osigurati puno povoljniju pregovaračku poziciju.
Sada pak, s obzirom kako s Iranom nije bila riječ o Trumpovom „malom pobjedonosnom ratu“ koji je Xija trebao pred njim baciti na koljena nitko ne zna što ga očekuje sredinom mjeseca.
Dana 6. svibnja, tijekom posjeta Pekingu iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Araghchija svega tjedan dana nakon posjeta Vladimiru Putinu u Sankt Peterburgu, kineski šef diplomacije Wang Yi rekao je kako iranski suverenitet mora biti neupitan, kao i njegovo pravo na obogaćivanje urana u civilne svrhe. Trumpa očito očekuju teški pregovori. Kina je i ona koja bi lako mogla nadomjestiti rupe u iranskom proračunu tijekom američke blokade.
I druga stvar zašto se Trumpu žuri slomiti Iran tj. zašto vrijeme možda nije na njegovoj strani, jesu spomenuti međuizbori 3. studenog koji bi ga, u slučaju velikog neuspjeha republikanaca o čemu se sada puno govori i piše (iako dotad ima još dosta vremena ali ankete izgledaju neumoljivo), mogle dovesti u položaj da zadnje dvije godine mandata bude posvećen unutarnjim borbama i opstrukcijama njegovih poteza od strane Kongresa.
Grogirani Putin i brzorastući sukob Europe i Rusije
Uza sve to, upravo se pogoršava ionako krajnje nestabilna ukrajinska kriza i s njom usko povezani europsko-ruski odnosi koji se ubrzano zaoštravaju – do samog usijanja. Europa je prošli tjedan, pred nosom Rusiji, istoj de facto otela do ne tako davno veliku saveznicu Armeniju i od nje namjerava stvoriti „novu Ukrajinu“ (što se lako može iščitati iz riječi europskih dužnosnika, ali i Volodimira Zelenskog koji je s europskim liderima također prošlog tjedna boravio na sastanku u Erevanu i srdačno časkao s premijerom Nicolom Pashinyanom koji je – sada je to i javno priznao – spreman za potpuni zaokret zemlje u smjeru zapada, daleko od stoljetnog utjecaja Moskve.
Veliki je to udarac za ionako grogiranog Putina, koji je prošli tjedan doživio veliko poniženje novim ukrajinskim napadom dronom na središte Moskve, u stambenu višekatnicu u elitnoj četvrti grada, svega tri kilometra od zgrade Ministarstva obrane i sedam od Kremlja i Crvenog trga. I to uz već dugotrajne napade na ključnu rusku energetsku infrastrukturu što zemlji nanosi velike financijske i materijalne štete. O ugledu – da i ne govorimo!
U vrijeme pisanja ovog teksta na snazi je dosad nikad izdano priopćenje istog ministarstva, kako će, u slučaju ukrajinskih napada na vojnu paradu na Crvenom trgu 9. svibnja, središte Kijeva biti izloženo masovnim raketnim napadom, pri čemu je strano diplomatsko osoblje upozoreno da napusti grad.
Međutim, sve veći broj ruskih građana, pa i analitičara bliskih Kremlju, posljednjih dana postavlja neugodno pitanje: zar su građani drugih ruskih gradova, koji su puno češće izloženi napadima ukrajinskih dronova, za vlast manje vrijedni od onih koji žive u Moskvi?
Drugim riječima, traže odlučne i čvrste vojne poteze s ciljem završetka rata na po Rusiju dostojanstven način (ako je takav nakon svega više uopće i moguć), a ne njegovo vođenje na način da se isto pravda „humanim razlozima“ – tipa onih da Rusija nije SAD i Izrael pa da ne vodi računa o civilnim žrtvama suprotne strane i sl. Ako bi to i bio istinit razlog, Moskva je već odavno morala shvatiti kako ju zbog toga na zapadu nitko neće početi gledati kroz ružičaste naočale, već da Putinovo vođenje rata „jednom zavezanom rukom“ on doživljava kao slabost Rusije koju se ovoga puta mora pokušati iskoristiti za nanošenje istoj „strateškog poraza“ – jednom za svagda!
Sve su ovo krajnje opasne igre. Retorika i od strane europskih političara i od strane onih ruskih (s iznimkom Putina koji u Rusiji o svemu ima zadnju riječ) posljednjih je tjedana dovedena na razinu usijanja i međusobnih prijetnji. Stvarnih diplomatskih kontakata već odavno nema, ubrzava se militarizacija, bruse noževi!
Već sam nedavno rekao kako je sada (s pravom) razvikani iranski rat po stupnju globalne sigurnosti minoran u odnosu na onaj ukrajinski, kojeg je, osim Rusije na samom početku invazije, sada i Europa odlučila definirati kao po sebe egzistencijalni. Ne slučajno, poljski premijer Donald Tusk nakon sastanka u Erevanu rekao je ni manje ni više nego da je ukrajinski rat sada i poljski!
Ne vjerujem da u Moskvi nisu čuli ovu poruku iz armenske prijestolnice. Zapravo, prevedeno na dobri stari hrvatski jezik, značila bi da je i Poljska od sada, poput Ukrajine, legitimna meta ruskih napada! I bila bi, nedvojbeno, da umjesto sotoniziranog Putina u Kremlju sjede neki drugi političari i stručnjaci – od kojih su mnogi i dovoljno bliski Putinu u smislu slobodnog pristupa njegovom kabinetu.
Kako god bilo, čini mi se da političarima i državnicima jezik sve češće počinje mlatiti prije promišljanja mozgom. To nikada ne može završiti dobro. Jer i Putinu, kao i Trumpu – vrijeme brzo ističe pa je baš sve moguće.
