‘Biti ili ne biti’ na Elizejskim poljanama 14. srpnja

Detalji: Objavljeno: Četvrtak, 16 Srpanj 2026 11:55

Štoviše, Emmanuel Macron, čiji mandat obilježavaju duboke unutarnjopolitičke i međunarodne krize u kojima se trudi biti značajan akter, odlučio je na Elizejskim poljanama dodati „ulja na vatru“. U ime Europljana – koje po tom pitanju prethodno nije konzultirao – u mladenačkom zanosu je izjavio kako su Europa i njezine demokracije spremne braniti slobodu i pravo „po cijenu krvi ako bude potrebno“

Ovog 14. srpnja Francuska nije slavila samo pad Bastille. Na Elizejskim poljanama paradirala je Macronova vizija Europe. Nacionalni praznik, kojim Francuska već gotovo stoljeće i pol slavi vlastitu Republiku, pretvoren je u pozornicu za promicanje Koalicije voljnih i potpore Ukrajini. Time je otvoreno pitanje: gdje završava francuska država, a počinje Macronova Europa?

Od nacionalnog blagdana do geopolitičke pozornice

U središtu polemike oko ovogodišnjeg defilea na Elizejskim poljanama nije bila plemenita ideja europske strateške autonomije, istaknuta u službenom nazivu programa. Upravo suprotno – u središtu je bio njezin izostanak. On se očitovao u trajnom belicizmu prema Rusiji, kojemu je krajnji cilj očuvanje „vječnih i trajnih angloameričkih interesa“, čak i pod cijenu potpune devastacije europskog prostora, kojemu Rusija također pripada, izolacije Unije od ostatka euroazijskog kontinenta, i trajnog potiskivanja Europe iz međunarodne igre moći.

Druga plemenita ideja na koju su se pozivali zagovornici Macronove vojne parade bila je zajednička vojska suverenih europskih nacija, utemeljena na istinski autonomnoj europskoj strategiji. No, Koalicija voljnih teško može biti njezin izraz. Nastala je političkim zaobilaženjem širokog konsenzusa europskih država i nametanjem nadnacionalnih prioriteta kroz Europsku uniju, NATO i umnažanje različitih vojnih inicijativa – od Zajedničkih ekspedicijskih snaga (JEF) do Koalicije za dronove. Time je postupno potisnuta demokratska kontrola djelovanja predstavnika nacionalnih država unutar tih nadnacionalnih struktura.

Macronov posljednji 14. srpnja

Zato pitanje „biti ili ne biti“ ovogodišnjeg 14. srpnja na Elizejskim poljanama nije bilo tek simboličko, kako ga je prikazivao dio europske javnosti – osobito hrvatske – nego duboko političko. Za europske elite koje su posljednjih desetljeća oblikovale politike što su Europu dovele u stanje geopolitičke i gospodarske periferizacije, ono je postalo pitanje njihova političkog opstanka. Prvi put ozbiljno prijeti mogućnost da ih, pod pritiskom lijevih i desnih populističkih pokreta, birači smijene s vlasti.

Emmanuelu Macronu ovo je bio posljednji 14. srpnja u ulozi predsjednika Republike. Francusku 2027. očekuju predsjednički izbori, a liderica Nacionalnog okupljanja Marine LePen, kojoj je sudska odluka omogućila kandidaturu, zasad je favoritkinja.

Dođe li na vlast, može se očekivati preusmjeravanje francuske politike. Umjesto Macronova europskog federalizma, naglasak bi bio na jačanju suvereniteta država članica i ograničavanju daljnjeg prijenosa ovlasti na Europsku uniju. Slijedilo bi jačanje francuske strateške autonomije i postupno smanjenje ovisnosti o američkom vodstvu i NATO-u, kao i obnova dijaloga s Rusijom nakon završetka rata, uz mogućnost da Francuska dugoročno napusti integrirano vojno zapovjedništvo NATO-a te se nakon završetka rata založi za obnovu strateškog dijaloga s Rusijom.

Može se očekivati i stroža migracijska politika, veći naglasak na zaštiti granica te jačanje bilateralnih odnosa među europskim državama umjesto daljnje političke integracije Europske unije. Istodobno bi se Francuska zalagala za smanjenje svojega neto doprinosa proračunu EU-a i protivila stvaranju novih zajedničkih europskih financijskih fondova.

Upravo u takvoj neizvjesnoj sudbini Macronove Europe krije se odgovor na pitanje sudjelovanja u vojnoj paradi, ali i širi šekspirijanski aspekt dileme „biti ili ne biti“ na Elizejskim poljanama 14. srpnja 2026. godine. Pobjeda Marine LePen značila bi promjenu smjera francuske politike – od europskog intervencionizma prema državnom realizmu. To ne bi značilo izlazak iz Europske unije ili NATO-a, nego povratak politici ravnoteže snaga i obrane nacionalnih interesa, bližoj gaullizmu nego makronizmu.

Zasad su naznačene promjene više nego predvidljive, s obzirom na istraživanja javnog mnijenja koja pokazuju da približno osam od deset Francuza izražava nezadovoljstvo Emmanuelom Macronom ili nepovjerenje u njegovo vođenje države[1], a Marine lePen vodi u predizbornim anketama[2].

Krivotvorina nacionalnog blagdana?

U opisanim okolnostima, u Francuskoj su Emmanuelu Macronu kritičari predbacivali da je ovogodišnji 14. srpnja pretvorio u svojevrsnu krivotvorinu nacionalnog blagdana. Vojnu paradu, čija je izvorna svrha jačanje francuskoga nacionalnog duha i državnog jedinstva, pretvorio je u ljetnu pozornicu za promicanje nadnacionalnog europskog identiteta i nepostojeće europske vojske, bez prethodnog političkog pristanka nacije.

Zbog toga dio Francuza paradu Koalicije voljnih nije doživio kao demonstraciju europskog jedinstva, nego kao demonstraciju političke moći Macronove Europe, koja ne počiva na širokom nacionalnom konsenzusu.

Polemika oko Macronove vojne parade zato nije bila tek francuska unutarnjopolitička epizoda. Ona je postala ogledalo mnogo dublje europske krize, čiji su stvarni razmjeri najočitiji na ukrajinskom ratištu.

EUROPSKI KRITIČNI TRENUTAK

Rat dvaju narativa

Kritičan je trenutak. Moskva tvrdi da Zapad, predvođen NATO-om, vodi posrednički rat protiv Rusije, u kojem je Ukrajina glavni operativni nositelj tih djelovanja. Bruxelles i Pariz i dalje tvrde da širenjem NATO-a i Europske unije šire demokraciju.

Na terenu u Ukrajini i Rusiji europski su saveznici konačno dokazali Washingtonu da su spremni sami financirati ne samo ukrajinsku obranu nego i napade na ruski teritorij. Eskalaciju rata u Europi prati ratna propaganda na televizijskim kanalima, usporediva jedino s onom s početka ruske specijalne vojne operacije.

Tako na francuskom kanalu LCI novinari ponovno tvrde da je Rusija – gospodarski i vojno – na koljenima, da Putin samo što nije pao pod pritiskom Rusa željnih zapadne demokracije, da je NATO na samitu u Ankari potvrdio svoju snagu i jedinstvo te da sada i Donald Trump podržava europskog idola i heroja Volodimira Zelenskog.

Sve to iako su pomaci jedne i druge strane na ukrajinskoj bojišnici gotovo mikroskopski i premda ne bi trebalo računati da će se Rusi, nezadovoljni vladom zbog ukrajinskih napada na njihov teritorij, osloniti na pomoć Zapada. Nakon iranske epizode, jasno je da bi ruskim pobunjenicima, kao iranskim, prijetile „demokratske bombe“ – ukoliko same ne bi uspjele svrgnuti protivnike Zapada.

Štoviše, nasilno svrgavanje „diktatora“ koji ne priznaju diktat Washingtona nosi i rizik dolaska na vlast još radikalnijih, protuzapadno orijentiranih režima. Sve se to događa u trenutku kada Washington više ne uspijeva proizvesti dovoljno sustava Patriot za obranu svojih saveznika na Bliskom istoku i u Europi, pa ni dovoljno bombi za dekapitaciju politički nepodobnih režima.

Zbog toga je prisiljen sklapati okvirne mirovne sporazume – poput onoga s Iranom – dok ne proizvede dovoljne količine letalnog naoružanja za nastavak obračuna sa svojim protivnicima. Zato će licencu za proizvodnju Patriota rado prepustiti Ukrajincima.

Europska autonomija ili američka strategija?

Europljani slave činjenicu da su Rusi u Ukrajini iscrpili velik dio svojih zaliha sovjetskog konvencionalnog naoružanja, dok je Trump Zelenskom odobrio licencnu proizvodnju Patriota za obranu od ruske odmazde zbog napada na ruske rafinerije.

Model „ukrajinskih Patriota“ temelji se na američkoj licenci, ukrajinskoj proizvodnji i europskom financiranju. Plan, predstavljen kao genijalan, jednostavan je: Europljani će financirati sredstva i logistiku za napade na ciljeve u Rusiji, ali i za obranu od ruske odmazde.

Pritom isti oni europski čelnici okupljeni oko tzv. Koalicije voljnih, koji 2022. nisu vjerovali da će se Putin usuditi vojno intervenirati u Ukrajini nakon što je NATO stigao do njegovih granica, danas ne vjeruju ni da bi, nakon što je iscrpio velik dio sovjetskog konvencionalnog naoružanja, mogao posegnuti za zalihama taktičkog nuklearnog oružja zbog obrane ruskog teritorija.

Zato je, nakon NATO-ova samita u Ankari, francuski predsjednik – koji se rado predstavlja kao predvodnik Koalicije voljnih – 14. srpnja na Elizejske poljane pozvao svoju antirusku vojnu koaliciju s namjerom da ondjekonkretno nagradi i simbolički sakralizira VolodimiraZelenskog i ukrajinsku krvavu borbu za ovisnost o Zapadu, a ne o Rusiji.

100 Rafalea za Ukrajinu

Toj sakralizaciji zasigurno nije strano ni „pismo namjere“ Volodimira Zelenskog i Emmanuela Macrona, potpisano u Parizu 17. studenoga 2025., koje je Pariz nazvao „povijesnim“ jer najavljuje kupnju stotinu zrakoplova Rafale tijekom sljedećih deset godina, zajedno sa sustavima protuzračne obrane, dronovima i streljivom.

Dana 13. srpnja, dan uoči vojne parade, potpisan je provedbeni plan (roadmap) kojim se započinje realizacija tog dogovora. Potvrđena je početna narudžba od 16 Rafalea. Prema dosad objavljenim informacijama, Ukrajina neće Rafalee platiti iz vlastitog državnog proračuna. Financiranje bi trebalo doći iz programa zajmova Europske unije za potporu Ukrajini.

Reurters navodi da će prva narudžba od 16 Rafalea biti financirana kroz program EU Ukraine Support Loan (90 milijardi eura za razdoblje 2026.–2027.), uz početak obuke pilota i tehničara već ove godine. Riječ je o financijskom modelu u kojem se sredstva Ukrajini ne osiguravaju izravno iz proračuna država članica, nego se Europska unija zadužuje na financijskim tržištima, uz jamstvo proračuna EU-a[3].

Europsko vijeće izričito je navelo da bi se zajam trebao vratiti iz ratnih reparacija koje Rusija duguje Ukrajini. Međutim, postavlja se pitanje: što ako rat završi bez reparacija ili ako zamrznuta ruska imovina ne bude iskorištena zbog pravnih sporova koji bi onemogućili njezinu uporabu? U konačnici bi teret otplate mogao pasti na proračun Europske unije, odnosno na države članice koje za njega jamče[4].

U međuvremenu, francuska vojna industrija pozdravlja Macronovu uspješnost u prodaji Rafalea. Tako specijalizirani portal za zrakoplovstvo zadovoljno konstatira:

„Emmanuel Macron bio je izvrstan komercijalni predstavnik Rafalea[5].“

Ljevičarski tjednik Lutte Ouvrière je izravniji i kritičniji:

„Macron u Indiji: trgovački putnik trgovaca oružjem[6].“

Naime se francuski predsjednik povezuje s prodajom ukupno 255 Rafalea (Katar, Egipat, Grčka, Hrvatska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Indonezija, Srbija, Indija i Ukrajina), odnosno 339 zrakoplova ako se u cijelosti realizira ukrajinski plan o nabavi ukupno 100 zrakoplova.

Tako se na kraju drugog i zadnjeg mandata francuskog „Mozarta financija“ nameće zaključak da je uspješno povećao ne samo zaduženost Francuske (koja je dosegnula rekordne razine), nego i zaduživanje Europske unije na financijskim tržištima.

Njegova politička metoda „što košta, da košta“, primijenjena najprije u borbi protiv pandemije, a potom opravdavana potrebom suprotstavljanja ruskoj prijetnji, ostavila je iza sebe znatne financijske obveze. U isto vrijeme, ekonomski rezultati su mu skromni; moguće ih je sažeti na: slab ekonomski rast uz vrlo visok dug.

Ali jedno mu se teško može osporiti: Emmanuel Macron ušao je u anale kao predsjednik koji je znao prodati Rafale – čak i kreditno nesposobnom kupcu poput Ukrajine, čiji su jamci svi porezni obveznici Unije – bez riječi protesta!

FRANCUSKI PARADOKS

Macron se na unutarnjopolitičkoj sceni snažno protivi oblicima nacionalizma koje istodobno podržava u Ukrajini: etničkom nacionalizmu (koji naciju temelji na zajedničkom podrijetlu, jeziku, kulturi i etničkoj pripadnosti) i integralnom nacionalizmu (radikalnijem obliku koji naciju smatra najvišom političkom vrijednošću i često zagovara autoritarnu državu).

Budući da ga ne kritizira, Macron time daje prešutnu potporu i kontroverznim elementima ukrajinskog nacionalističkog nasljeđa – uključujući povijesne struje i simbole povezane s kolaboracionizmom i nacističkom ideologijom tijekom Drugog svjetskog rata.

Ti su elementi nakon 2014. ponovno dobili političku funkciju u izgradnji antiruskog identiteta, ratnoj mobilizaciji i ostvarivanju ciljeva šire geopolitičke strategije Zapada. Riječ je o nasljeđu koje je povijesno slojevito i u kojem se prepliću različiti oblici ukrajinskog nacionalizma – od pokreta za nacionalnu emancipaciju do radikalnih struja čiji su pojedini predstavnici surađivali s nacističkom Njemačkom ili prihvaćali elemente tadašnjih ekstremnih ideologija.

Upravo je taj dio ukrajinskog povijesnog nasljeđa predmet najvećih prijepora između Moskve i Kijeva, ali i unutar same ukrajinske i europske javnosti. Macron ga, međutim, ne problematizira, nego ga uklapa u širi politički projekt suprotstavljanja Rusiji i ostvarivanja ciljeva angloameričke antiruske mackinderijanske strategije – strategije koju očito doživljava kao vlastitu, odnosno francusku.

Nacija koja je zaboravila vlastitu povijest

Tako se Francuska za svoj državni praznik 14. srpnja našla u paradoksalnoj situaciji. Na Elizejskim poljanama i na nebu iznad njih, u francusko-ukrajinskom spektaklu, francuski predsjednik simbolički je spojio francusku i ukrajinsku naciju u ime ukrajinske borbe za neovisnost – borbe kakvu, prema toj logici, francuske povijesne sastavnice same nisu imale pravo voditi.

Svima je poznato da je Francuska izgradila vlastitu „veliku naciju“ metodom koju zamjera ruskom protivniku: sustavnom kulturnom i jezičnom asimilacijom regionalnih identiteta, promicanjem jedinstvenog francuskog jezika, republike i građanskog identiteta.

Na taj, često okrutan asimilacijski način, potisnuti su etnoregionalni nacionalizmi u Bretanji, na Korzici, u Baskiji, Alzasu, Flandriji i Okcitaniji. Isti je model, uz drukčiji povijesni kontekst, primjenjivan i u prekomorskim departmanima – poput Martiniquea, Guadeloupea, Réuniona, Francuske Gvajane i Mayottea – tijekom integracije nekadašnjih kolonijalnih područja u francusku državu. A upravo se Macronova Francuska stavila na čelo zapadnih država koje podupiru nacionalističke pokrete i identitete koje je sama kroz svoju povijest često nastojala nadvladati stvaranjem jedinstvene građanske nacije.

Svim stručnjacima za međunarodne odnose poznato je zašto je Ukrajina Macronu odjednom postala toliko važna. Nakon Brexita i slabljenja francuskog utjecaja u Africi, dakle na međunarodnoj razini, Ukrajina mu se ukazala kao prostor za potvrdu francuskog vojnog vodstva u Europi i, posredno, za vraćanje Francuske na međunarodnu scenu.

Tu ideju bi francuska javnost mogla poduprijeti da nije upakirana u Macronove patetične govore koji više izazivaju sumnju nego povjerenje europskih partnera. Osobito kod glavnog rivala i partnera, Njemačke, s kojim je zaustavljena suradnja na zajedničkom projektu FCAS/SCAF (Future Combat Air System / Système de combat aériendu futur), europskom borbenom avionu šeste generacije, te je blokiran razvoj tenka budućnosti MGCS (Main Ground Combat System), dok se istodobno Njemačka ubrzano naoružava.

„Prirodna“ podjela prema kojoj bi u Europskoj uniji Njemačka imala gospodarsku, a Francuska vojnu prednost tako je pala u vodu, a ostali europski partneri ne vide zašto bi se opredijelili za francusko vojno vodstvo, čija se europska strategija ne razlikuje od one koju su za Europu zacrtale Sjedinjene Države i Velika Britanija – uključena u sve Macronove kombinacije iako je napustila Uniju.

U taj regionalni sigurnosni kontekst treba smjestiti i izrazito snažnu javnu potporu francuskog predsjednika ukrajinskom etničkoregionalnom nacionalizmu i njegovu predstavniku Volodimiru Zelenskom – predsjedniku koji je od političkog novaka i bivšeg glumca postao međunarodni simbol ukrajinske borbe za opstanak i otpor Rusiji. I to unatoč činjenici da je, prema vlastitim javnim izjavama, ukrajinski jezik počeo intenzivnije usvajati tek tijekom predsjedničke kampanje, kada je njegova politička karijera poprimila izrazito etničko-nacionalni karakter.

Stoga je možda najprikladniji publicistički izraz za kritični trenutak u kojem Europa danas živi „političko ludilo“. Taj izraz obuhvaća fenomene o kojima pišu kritičari današnjih europskih vođa: nedostatak političkog realizma, strateška zaslijepljenost, eskalacijska logika, politički avanturizam, strateška nepromišljenost i odmak od racionalne procjene nacionalnih interesa.

No iza tog prividnog „političkog“ ludila ne mora nužno stajati kaos; ponekad se iza njega krije obrazac koji tek treba prepoznati.

Iza ludila krije se obrazac

Shakespeare bi, poput Polonija u Hamletu, uzviknuo: „Iza ovog ludila krije se promišljena namjera.“ Naime, iako je Polonije vjerovao da je Hamlet lud, ipak je shvatio da njegove riječi i postupci nisu posve besmisleni – iza prividnog ludila skrivao se određeni obrazac.

U našem slučaju, postoje dva moguća obrasca iza prividnog „ludila“. Prvi skriveni obrazac je dvostruki pobjednički narativ (Ukrajina i Rusija) koji bi mogao voditi sklapanju okvirnog mirovnog sporazuma u Europi po uzoru na onaj bliskoistočni – sporazuma koji dvije „pobjedničke“ strane već ne poštuju. Drugi odgovara angloameričkoj maksimi koju, reklo bi se, predsjednik Donald Trump slijepo slijedi:

„Mi nemamo vječnih saveznika niti trajnih neprijatelja. Vječni i trajni samo su naši interesi, a naša je dužnost slijediti te interese.“(Henry John Temple, lord Palmerston, govor u Donjem domu britanskog parlamenta, 1848.)

Drugim riječima, ne treba se koncentrirati na ono što angloamerički lideri kao osobe govore, nego na posljedice njihovih efektivnih postupaka.

U ukrajinskom slučaju Trump je pred Putinom razvio crveni tepih i time, u rekordnom vremenu i bez izravnog američkog troška, od europskih saveznika dobio upravo ono što odgovara angloameričkim interesima: financijski i logistički angažman kontinentalne Europe kroz NATO, Europsku uniju i druge europske vojne inicijative predvođene Velikom Britanijom (Joint Expeditionary Force – JEF i Drone Coalition), s ciljem održanja angloameričke dominacije u kontinentalnoj Europi.

Sada, kada su njegovi europski saveznici organizirani u skladu s njegovim očekivanjima, može izmaknuti taj crveni tepih ispod Putinovih nogu. Za vrijeme Trumpove reorganizacije vlastitih prioriteta i savezništava, ruski predsjednik je gubio dragocjene vojnike i vrijeme. U Bidenovoj eri Ukrajinci nisu smjeli napadati ruski teritorij, u Trumpovoj su sva sredstva dozvoljena – ukoliko ih drugi plaćaju.

Stoga se nameće i pitanje scenarija koji Koalicija voljnih odbacuje kao malo vjerojatan: umjesto očekivanog proglašenja opće mobilizacije, bi li Rusija – odgovarajući na napade na svoj teritorij i poteze europskih država koje smatra provokacijama – mogla posegnuti za uporabom taktičkog nuklearnog oružja radi postizanja ograničenog vojnog cilja na bojištu?

Nuklearni prag i posljedice eskalacije

Prvo, takav napad ne bi automatski doveo do nuklearnog rata u Europi niti do izravnog vojnog odgovora NATO-a. Reakcije bi ovisile o političkim odlukama država uključenih u krizu i okolnostima samog napada.

Trump se ogradio od izravnog sudjelovanja u ukrajinskom ratu, pa ostaje otvoreno pitanje bi li i kako Francuska, kao jedina kontinentalna nuklearna sila u Europi neovisna o američkom nuklearnom kišobranu, u takvom scenariju branila Ukrajinu. To bi bilo teško očekivati u okolnostima u kojima je Macron na odlasku, a njegove politike ne uživaju potporu većine Francuza.

Posljedice takvog taktičkog nuklearnog napada bile bi ograničene u usporedbi sa strateškim nuklearnim ratom. Međutim, radioaktivni oblak mogao bi se, ovisno o smjeru vjetra, proširiti na druge dijelove Europe. To, međutim, ne bi nužno značilo opasne razine zračenja na cijelom kontinentu; najvećem riziku bile bi izložene regije bliže mjestu udara. Meteorologija bi bila ključna: smjerovi vjetra i vremenski uvjeti bili bi važan faktor u ruskoj procjeni rizik aširenja radioaktivnog taloga prema vlastitom teritoriju ili područjima pod vlastitom kontrolom.

Drugim riječima: čak i ako se zanemari moralna i politička dimenzija, nuklearni udar u Ukrajini bi za Rusiju nosio velik stupanj neizvjesnosti zato što se nalazi na europskom prostoru s promjenjivim vjetrovima i gustim stanovništvom. U svim simulacijama, najizloženije radioaktivnom talogu bile bi države istočne i središnje Europe.

Zapadna Europa pretrpjela bi prije svega gospodarske posljedice kroz dodatne poremećaje na energetskim i financijskim tržištima te moguće nove izbjegličke valove. Teško bi mogla na ruski napad odgovoriti novim ekonomskim sankcijama jer bi bilo teško pronaći mjere koje već nisu primijenjene.

Neposredne ljudske žrtve i razaranja pretrpjela bi populacija na području udara u Ukrajini.

U tom svjetlu Macronova proslava ukrajinskog „herojstva” i priznanje Zelenskom na Elizejskim poljanama 14. srpnja poprimaju ironičan prizvuk: dok se na tribinama slave hrabrost i odlučnost, stvarni račun strateških odluka ispostavlja se onima koji ga ne mogu odbiti.

Sanja Vujačić/geopolitika.news

Zadnji komentari

‘Biti ili ne biti’ na Elizejskim poljanama 14. srpnja