Nečastivi na zrnu Hrvatske
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 27 Srpanj 2026 13:03
Nečastivi se probudi od nelagodna osjećaja. Ukoliko je uopće moguće da on ima nelagodu. Nešto ga je žuljalo pod desnom šapom. Njegovo staro i žilavo tijelo osjećalo je čudnu izbočinu na samom rubu šape u zapešću, toliko jako da se probudio u trenu čim se naslonio na tu stranu.
Otvori jedno crno oko bez dna i zamisli se: što bi to moglo biti?
Ta upravo je sinoć zaspao uvjeren da je taj dio svijeta umirio i priredio za svoje carstvo. Tu se trudi nekoliko tisućljeća pa i nešto više godina, tja… doduše njihovih zemaljskih godina, koje su njemu samo trenutak, sitnica. Trudi se uvjeriti tu bijelu zapadnu hemisferu kako ga nema. Smješka se zadovoljno - eto posla: truditi se da uvjeriš ljude kako te nema! O, ludosti - nema ga!! Obuzme ga mračni grohot: „Nema me! Nema!!“
Nevjerojatno je to kako je lako dokazivao svoje nepostojanje.
Najveći umovi napisali su najveće knjige o najvećem saznanju: njega Nečastivoga nema! Nemaaaa! Otuda mnoga glatkoća u njegovu planu i provedbama. Doduše, pojavio bi se s vremena na vrijeme neki intuitivni, zaneseni tradicionalist i dokazivao suprotno. Ali odmah bi ga krstili konzervativcem, ognjištarom, primitivcem, pljuvali na njega i rugali mu se.
Ova dva posljednja stoljeća što su kao munja projurila na njegovu tamnu nebu u carstvu mraka, bila su vrlo uspješna za Nečastivoga.
Sada, baš sada, gotovo sve mu ide od ruke, pardon, šape. Pojavila se silna tehnika koja je osamila čovjeka; naoružanja tajna i javna, a on je pustio s lanca i dvije boginje: Udobnost i Raskalašenost. On im je odredio potpunu slobodu i da budu jedine i svemoćne. Nekada je s njima hodala i treća, malo ostarjela Odgovornost, ali ona se tako sasušila da više ne ustaje iz postelje. Čak se ne zna gdje joj je posljednji log. Šaptalo se da je skrivena na najvećoj dubini ljudskoga srca.
A njih dvije Lagoda i Raskalašenost, baš ih Nečastivi gleda jučer, prošetale se travnjacima na Novom kontinentu – srdačne, nasmijane, dobro odjevene i uhranjene, njegovane najfinijim kozmetikama, s mobitelima u džepovima kostima od maslinastoga tvida i čarapama boje magnolije koje će se kao modni noviteti nositi idućega proljeća. Njihovi porculanski zubi blistaju pri osmijehu, nemirne šiške diže vjetar s vedra čela.
Ali ono najvažnije: njihove misli, misli tih dviju gospođa, njegove su vlastite, neponovljive, novo-stare i privlačne: glasajte za nas jer mi kažemo: treba živjeti ovdje i sada, tu je užitak koji je smisao života!
Nečastivi ustane i protegne se.
Kako li je mala ova kugla zemaljska! Ta on bi mogao opskrbljivati u isto vrijeme bar desetak takvih prostora !!
Ali, što li ga tako žulja pod desnom šapom.?
Digne šapu uvis i pogleda duboko dolje: neko zrno, ne baš pravilno, ali izbočeno.
„Paz, pa to su klonovi, kmetovi crvenih komesara!“ promumlja Nečastivi. „Kud li se samo guraju? Gaze jedni preko drugih, dave se, sprdačine jedne, klonovi, još su živi, gle!?“
Gurne on svoj nesagledivo dugačak prst, šapinu s kandžom, pročešlja malo tlo i sve se uskomeša na tom malom komadiću zemlje. Još se vidjelo toplo plavo more, „ha“, pomisli, „ne će dugo biti plavo!“ Vidjeli su se otoci tamnozeleni i bijeli kao snijeg, a na kopnu državica u liku ptice: gornje joj krilo zeleno, tijelo kameno, a glava ljupka, smaragdna.
Začudi se i razljuti Nečastivi. „I tu se još nisu smirili! To li me, dakle, žulja!“
Digne Nečastivi nokat i dozove svoje male klonove, podložne uvijek i zasvagda njegovoj volji.
Njegov metalni duboki glas odjekne u tami vječnosti:
„Kako ste to poradili na travi zaborava? Ništarije!“
Pred gospodara stane zloduh, krivac za propast jedne bivše države, a bio je sav namazan pogani, sagne svoju čupavu glavu pred Vječnim Gospodarom Tame: „Učinili smo, poslali smo kmetove crvenih gospodara da brišu sjećanja, da izvrću dokaze.“
„Podnesi dokaze!“
„Pa evo, Gospodaru Vječne Laži, pogledaj samo tko su suci i tužitelji u Haagu! Sjećaš li se onoga Bljuvita, kako li se ono piše, onoga što je u Australiji sudio tim istim tvrdoglavcima u suradnji s tebi dragom Udbom. Sjećaš se, naravno. U Australiji je strpao u zatvor one koji su bili nedužni. Eto, njega smo opet postavili!“
„Nedovoljno, dalje!“
„Doveli smo onu tužiteljicu, znaš već, ni muško ni žensko, kažu, a prije toga smo pokrili njene veze s mafijašem Enrickom Rossinijem. Novinara Trrepa, koji je prokljuvio stvar, udarili smo teškom boljeticom. Malo ljudi to zna. Ona, naša Carra, Carrissima, dobro obavlja posao, mislimo da se ne možeš potužiti“, umilno zacvile glasovi.
„Kako dobro kad se meni tu pod noktom nalazi neki trn, neki Bobetko?!“
„Ah, taj starac, ništa, ne brini, Veliki Gospodaru Tame, on je na izdisaju, bio je prestar za naše operacije, ali imamo mlađih koje će naša Dragica od Mosta uhititi!“
„Zašto onda dopuštate da neki obožavatelji kao 'kestenjari' obilaze oko kuće toga starca? Oni su uzvitlali prašinu. Tako on ne ispada tako beznačajan kako mi pričate. Ima čak i novinara u tamo nekakvom Hrvatskom slovu koji ga brane! Zašto im to dopuštate?“
„Svi će oni umuknuti, Veliki Kneže Nemira, kao što su utihnuli i drugi novinari. Sjećaš li se onoga njemačkoga novinara Ruperta Neudecka? Pa američkoga Roya Gutmanna? Kako li su se samo raspisali o zločinima u Bosni, sjećaš li se? Pa što?!! Ništa! Otišli tamo pa sve snimili, pa što!? Snimili su i one silovane žene, ubijene poslije toga, pa što!? Ništa. Pa se čak i sarajevski tužitelj uskokodakao, onaj Mustafa Bisić, pa što!? Ništa.
Eto, za utjehu tebi radimo na novim zakonima o homoseksualcima, lezbijkama, drogama, finim novitetima oko interneta da se konačno mogu razmahati pedofili, smislili smo i dobre šifre. Jedna od njih je: Svakom djetetu - internet! Za droge također ne brini, Kneže Tame, u samom Saboru imamo zagovornike, neku Kapetanovićku i družinu, bitno je da budu nagrađeni. Počinjemo s takozvanim lakim drogama.“
„Sumnjičav sam sve dok vidim kako glupi puk puni crkve… Zašto niste to zauzdali, pustili kakve gnjusne vijesti?“
„Ah, Nemirni Gospodaru, pripremamo, pripremamo. Već su dva Amerikanca radila zdušno na tome, a ima i sijaset drugih. A pronašli smo i srodne duhove, što se divno nadomještaju kroz vrijeme, tako je duh Viktora Novaka našao istomišljenika u nekom Žarku i Ivi. Sjajno obrađuju narod.“
„Ipak je šteta što ste dopustili da neki umru prirodnom ili preranom smrću pa ih sada ne možemo izvesti pred Dragicu našu. Eto, pustili ste da ubiju Vukovarca Blagu Zadru, a sada bi nam kao kruh dobro došao kao zločinac. Ccccc, trapavci jedni. Ali ipak me još nešto žulja tu, pod desnom šapom, u toj smiješnoj kifli od države?“
„Znamo, znamo, Veliki“, pognuli su glave klonovi, „žulja te onaj Gotovina. Njega nam je i samima najteže probaviti. A nemamo dobre informacije. Jedni kažu da je kod Francuza, a s njima i sam znaš nije se dobro zavaditi. Uvijek si prema njima bio blag. Sjeti se samo Morillona! Eto vidiš, slab si na Francuze.“
„A kakvo opravdanje imate za one što su pušteni iz zatvora, a sjedili su kao ubojice Leutara?“
„Priznajemo, dogodio se neki propust. Ti, Kneže Ovoga Svijeta, znaš da sada Kosovci djeluju razjedinjeno, koji puta čak jedan protiv drugoga. Eno, kako samo cvile na onom haškom sudu, kako li je samo onaj Mustafa Č. brbljao, a dobro smo ga plaćali. To je ponekad neminovno.“
„A što je s onim dosjeima, onim iz Kockice i Predsjedničkih dvora? Nisam li dovoljno nadario ona dva štakora? Nije li vam tu nešto promaklo? Čini se da su u igri tri, a ne dva štakora?“
„Točno, Nepogrješivi, ima ih više pa ucjenjuju. Ali tu je najveći majstor tvoj ljubimac Manki, on ih sve drži u šakama.“
Na tren se klonovima učini da je gospodar umoran pa se htjedoše ukloniti. Ali on rikne: „Žulja!! Žulja!“
Tamna se bezoblična tjelesina premjesti na lijevu ruku i odahne. Očito je bilo ugodnije.
Taman kad su klonovi htjeli odmagliti, zaustavi ih nokat, pandža, koja im zadrži dah i ukopa na mjestu.
„Zašto ste dopustili, smradovi jedni, da ona pljačka banke u Mostaru postane ruglo? Jesmo li naredili da se unište snimke?!“
„Netko je, Silo Mraka, uspio ipak sačuvati, uzeti snimke i pokazati ih. Najprije su se sami Englezi uspjeli nauživati svoga djela, a onda je to došlo i do jednoga… no… biskupa.“
„Pa kvragu, kako su to dopustili da procuri!? Onaj Petrisch i Westendorp bili su nam odani. Jeste li zaprijetili onom 'salvetku', kako se zove… Ashdaunu ili Echdaunu, nije ni važno, jeste li im zaprijetili?“
„Nije ni trebalo prijetiti, samo smo ih posjetili, 'posjetili'. Odmah su potvrdili svoju odanost. Nego, da pridodamo kako i na takozvanoj dalekovidnici neki sjajno odrađuju lov na žrtve.Već su postigli da ih mnogo ljudi smatra krivcima, a ne žrtvama. Sada su žrtve patološki krvnici, a krvnici su žrtve. Sjajan posao! Ali uvijek se nađe netko tko nam to potkopava. Udarili smo boljeticom nekog Vranjicana, ali preživio je. Dočepao se nekih originala i snimio onaj svoj AMARKORD. Govorili su da pije, da nije sposoban, a eno ga - kava i sok od crnoga ribizla.“
„Potrudite se da dalje ne radi, ljigavci jedni! Hmm… ipak me i dalje nešto žulja… jeste li se potrudili za našega unproforca u Sarajevu, onoga MC Kenziea?“
„Jesmo, jesmo, Demone, davno je sve zbrisano: nema više ni silovanih žena, ni ubijenih, nema ni njegova transportera kojim ih je vozio iz logora u Vogošći, nema ni logora, o njemu se više ne govori. A i onaj sudac je posve nečujan.“
„Ma ipak nešto stalno curi! Eto, to Hrvatsko slovo i Fokus, zašto to niste ukinuli?“
„Skoro, uskoro, evo još malo, nemaju više dotacije, ukidaju im se molbe i žalbe, uskoro očekujemo izdisaj. Ali najviše nam pomaže njihova podjela - mrze jedni druge. To je naša sreća. Čas jedni ili drugi ne će objaviti nešto što bi nama škodilo. Eto i ovaj naš razgovor je netko prisluškivao i dao u Hrvatsko slovo. Ali jok, odbili su. Tako nas podržavaju. Ili na primjer nitko od njih ne će zatražiti od UNHCR-a u Selskoj snimke, koje oni imaju, Vaša Tamnino, na kojima se jasno vidi tko je rušio ZID BOLI. Nitko te snimke nije tražio - ni udruge građana, ni vlada, ni branitelji. Tako nam na dugu stazu dobro ide.“
Dojadilo Nečastivom. Uspravio se na svom bezdanskom mračnom ležaju i dobacio klonovima crvenu zvijezdu petokraku:
„Dajte im, idiotima, hedonizam svake vrste - pedofiliju, homoseksualnost, promiskuitet, lezbijstvo, mračne strasti, drogu, droooguuu… neka svi uđu u Dvorane Moje Slasti. Ponudite im lude, brze automobile, neka im banke to olako daju, u filmovima nasilje i strahote, dajte im pornografiju. Neka svatko radi što hoće, obucite to pravilo u neki demokratski zakon!! Čujete li? Opća sloboda, oslobođenje sviju strasti!! Neka se zakoni prilagode onome Sorosu, on je najsposobniji za potpuno oslobođenje! Ne ću da me žulja ta mala ficlekasta kifla od države!!“
…………
Tada se Gospodar baci u provaliju, a s njim se uruši i najbliža pratnja. Klonovi sunu uvis, baš tamo iznad šape koju je žuljala mala, poput graškova zrna, smežurana od planinskih lanaca i oblivena suzama mora - država, državičica - Hrvatska.
Već kad su mislili da ih glas Velikoga Maga ne će dohvatiti, dobiše posljednju pohvalu i uputu:
„Dovedite im novu meni odanu vlast! One koji mogu prevariti i uspavati glupane! A vi uzmite i naplatite koliko vam drago!“
