Zadnji komentari

Priče partizanske

Pin It

Ljetno je vrijeme pa ću sebi umjesto uobičajene kolumne dopustiti stanoviti iskorak u žanrovskom smislu. Približava se dan proslave ustanka u Srbu, koji Pupovac i većina hrvatskih antifašista još uvijek slave, a negdje naletjeh na vijest da se u Zagrebu 18. 7. održava Zagrebačka škola komunizma, pa mi se čini da bi mjesto kolumne odgovarao pregršt pjesama u prozi

ili kako već žanrovski odredit tekstove koji slijede, a preporučujem ih kao lektiru polaznicima Zagrebačke škole komunizma, za slavljenike u Srbi ionako je prekasno.

Ujak Ćipa

Ujaka su Ćipu ubili nevesinjski četnici netom preobučeni u partizane. Bilo je to u proljeće četrdeset pete, bilo mu je sedamnaest godina.

Tamo negdje sedamdeset i neke ustanovljen je Dan oslobođenja općine Grude, tim je povodom u parku ispred Duhanske stanice postavljen spomenik osloboditelju Vasi Miskini-Crnom, vođi onih netom obrijanih partizana, ubojica ujaka Ćipe.

Kada im je početkom devedesetih granulo sunce demokracije, Gruđani su odmah srušili brončanog Vasu. Kažu da mu se otučena glava još mjesecima povlačila parkom i okolnim ulicama, i mnogi su je s guštom šutirali.

Ako ova priča dopre do suvremenih hrvatskih povjesničara, nekako slutim da bi Gruđani mogli biti optuženi za zvjersko mučenje Vase Osloboditelja. Divljačan je taj narod hercegovački.

Što se ujaka Ćipe tiče, njega povijest ne bilježi.

Boj na Ričici

Potkraj rata Vicko Krstulović mobilizira mnoštvo dalmatinskih mladića s namjerom da preko Ričice krene na zapadnu Hercegovinu

Suprotstavlja mu se samo jedan čovjek, uslijed invalidnosti demobilizirani ustaša Mile Čarapina, s mitraljezom partizaninaslonjen na stećak nedaleko od mosta preko Ričice

Cijelu noć kreševo bilo, poput snoplja padali dalmatinski mladići, Vicko urlao bijesno kao Margotoh, umjesto Čarapine glasao se njegov mitraljez

Kad su ujutro nakon zatišja oprezno prešli rijeku, nađoše mrtvog Čarapinu glave klonule na mitraljez 

Tri dana je visio na grani rašeljke pokraj stećka, dok ga nisu odnijeli krišom i pokopali

Vicko je Krstulović već odjezdio dalje za mirisom krvi o kojem je već postao ovisan

Te jeseni je okolnim brjegovima žalostivo lelujala pjesma čobanica: Kiša pada, države se mire/ Biži kući Čarapina Mile.

Pjevale je hercegovačke djevojke tužne zbog smrti dalmatinskih mladića koje je Vicko Krstulović poslao u smrt

Neke od ih mladića su poznavale, dolazili su na silo u njihovo selo, a i Mile je Čarapina s njima pjevao gange prije rata

Smrt čovjeka koji je patkao duhan

Četrdeset pete ili šeste u Posuškom gracu ili Lipovicama jedan čovjek je sjedio za stolom i patkao duhan.

Naišao neki oznaš iz donjeg kraja i ubio ga kroz prozor tako za stolom iz čistog zadovoljstva i osjećaja da može nekažnjeno ubijati.

A možda dijelom i zato što je iz dna duše mrzio onoga nekadašnjeg sebe koji je isto tako patkao duhan i strepeći od vilanaca nosio ga u Bosnu prodati kako bi kupio hlače klašnjvice

Smrt inženjera Hribara

Kada je 8. dalmatinski korpus Narodnoslobodilačke vojske Jugoslavije oslobodio Uzariće kod Širokog Brijega, grješkom petokrakasu  ubili slovenskog rudarskog inženjera Mirka Hribara jer su ga zbog naočala i građanskog odijela zamijenili za svećenika.

Seljanima rekoše: ubili smo vam popa, eno ga gore leži mrtav, ne će vam više misu reći.

Hribar je bio simpatizer i suradnik Narodnooslobodilačkog pokreta, ali je depeša da se s njim lijepo postupa stigla nekoliko sati prekasno.

Rudarski inženjer Hribar zatekao se u Hercegovini kao stručni rukovoditelj u rudniku boksita, a u narodnom sjećanju ostao je iz nekog razloga upamćen pod imenom Rudolf.

Bio Mirko ili Rudolf, Hribar je sa skupinom Uzarićana prinesen kao žrtva na oltar oslobođenja jer kakvo je to oslobođenje ako nema žrtava!?

Damir Pešorda

Hrvatski tjednik/hkv.hr