Totalitarne tehnike napada na političke protivnike danas u Hrvatskoj: Thompson, Markić i Havel
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 04 Rujan 2026 12:13
Povijest totalitarnih i autoritarnih režima pokazuje da politička borba u takvim sustavima nije bila ograničena na argumente, političke programe i rezultate. Kada vlast ili dominantne političke i društvene skupine nemaju dovoljno snažan odgovor na stavove svojih protivnika, jedan od mehanizama djelovanja može postati napad na njihov ugled, karakter i vjerodostojnost.
Diskreditacija tada više nije samo dio političke polemike, nego postaje sredstvo kojim se pojedinca nastoji prikazati kao neprihvatljivog, opasnog ili nedostojnog sudjelovanja u javnom životu. U Hrvatskoj možda i nema boljih primjera od Marka Perkovića Thompsona, Željke Markić i Borisa Havela. Nitko od njih nije u politici, no izloženi su političkim napadima i za demokratski diskurs gotovo nevjerojatnim difamacijskim kampanjama i klevetama. Upravo je Thompson opet na meti, a mediji i ljevica odlaze toliko daleko da osporavaju ili ozbiljno propituju čak i njegov neupitni ratni i dragovoljački status!
Jedna od osnovnih logika propagandnog djelovanja jest preusmjeravanje rasprave s onoga što protivnik govori ili radi na pitanje kakav je on kao osoba. Umjesto da se osporavaju njegovi argumenti, javnosti se nude glasine, osobne optužbe, insinuacije i negativne etikete. U propagandnoj terminologiji koja se povezivala sa sovjetskom i kasnije postsovjetskom školom takav se pristup opisuje i pojmom „trule haringe” (rotten herring): plasira se dovoljno snažna i kompromitirajuća optužba kako bi sama optužba postala glavna tema javnosti, bez obzira na to može li se dokazati. Čak i demanti ili obrana mogu pridonijeti tome da se optužba ponovno ponavlja i povezuje s imenom osobe koju se želi diskreditirati.
Sovjetske metode
Takve metode nisu proizvod suvremenih društvenih mreža. U Sovjetskom Savezu diskreditacija je bila dio šireg sustava represije i takozvanih „aktivnih mjera”. KGB i druge službe koristile su podmetnute novinske tekstove, glasine, seksualne i kriminalne optužbe te druge oblike kompromitiranja kako bi oslabile pojedince i njihovu društvenu potporu.
U staljinističkom razdoblju propaganda je pojedince označavala kao „neprijatelje naroda”, čime se javnost pripremala da ih ne promatra kao političke protivnike s kojima je moguće raspravljati, nego kao prijetnju koju treba ukloniti. Identičan obrazac bio je prisutan i kod nas za vrijeme komunističke Jugoslavije.
Upravo je u tome jedna od ključnih razlika između političke kritike i totalitarne diskreditacije: kritika osporava postupke, odluke ili stavove protivnika, dok diskreditacija nastoji osporiti njegovu osobnu legitimnost i pravo na sudjelovanje u javnom životu.
Koncept ‘Tri ratovanja’
Slični obrasci mogu se pronaći i u političkoj povijesti Narodne Republike Kine. Tijekom Mao Zedongova razdoblja organizirani su sastanci javnog optuživanja, ponižavanja i prisilnih priznanja, pri čemu je cilj bio uništiti društveni i politički položaj označenih protivnika. Koncept „kritike i samokritike”, koji je formalno trebao služiti unutarnjoj političkoj disciplini, u praksi je često korišten za izoliranje i slamanje političkih protivnika.
U suvremenijoj kineskoj vojno-političkoj doktrini pojavljuje se koncept „Tri ratovanja”: ratovanje javnim mnijenjem, psihološko ratovanje i pravno ratovanje. Cilj takvog pristupa nije samo fizički poraz protivnika, nego i slabljenje njegove volje, kohezije i međunarodnog položaja.
Jedan od važnih elemenata takvog djelovanja jest označavanje protivnika. Politički suparnik prestaje biti osoba s drugačijim političkim stavom i postaje „izdajnik”, „fašist”, „nacist”, „strani agent”, „neprijatelj naroda” ili pripadnik neke druge skupine koju se predstavlja kao prijetnju društvu. Koliko tih riječi i danas čujemo u Hrvatskoj?
Takve etikete imaju jasnu političku funkciju jer mijenjaju okvir rasprave. Ako je netko samo politički protivnik, s njim se može raspravljati i pokušati ga pobijediti na izborima. Ako je prikazan kao opasnost za društvo, njegova se izolacija ili uklanjanje iz javnog prostora lakše mogu predstaviti kao opravdane mjere. Upravo je zgodno kao primjer navesti AfD koji se priprema ostvariti čudo na pokrajinskim izborima u Njemačkoj. Desna stranka je toliko jaka i protivna establišmentu da se već godinama govori o njezinoj zabrani pod izlikom “nacizma” i “ekstremizma”.
Hrvatski kontekst
U hrvatskom kontekstu zanimljivi su slučajevi Marka Perkovića Thompsona, Željke Markić i Borisa Havela. Njih troje nisu političari niti obnašaju političke funkcije. Thompson je glazbenik, Markić djeluje u civilnom društvu, a Havel je sveučilišni profesor i politolog.
Unatoč tome, svo troje posljednjih godina izloženi su snažnim političkim i ideološkim napadima, pri čemu im se često pripisuje politički utjecaj koji je mnogo veći od njihove formalne društvene uloge. Upravo zato njihovi slučajevi mogu poslužiti za analizu šireg fenomena: što se događa kada se javno djelatnu osobu koja nije političar počne tretirati kao političkog protivnika, a zatim se na toj pretpostavci grade pokušaji njezine diskreditacije i ograničavanja javnog djelovanja.
Marko Perković Thompson
Marko Perković Thompson najjasniji je primjer osobe koja nema političku funkciju, ali je u dijelu javnosti i političkog prostora pretvorena u politički simbol. On doista i jest simbol, ali ne toliko politički koliko svehrvatski. Dragovoljac je Domovinskog rata i oko sebe okuplja velike mase koje dolaze na njegove koncerte gdje pjeva o tri temeljne vrijednosti: Bog, obitelj i domovina. Iako to uopće ne zvuči kontroverzno niti ikako može biti, u Hrvatskoj su i dalje aktivne bivše jugoslavenske strukture i njezini nasljednici kojima su te vrijednosti problem.
Napadi na njega godinama se ne svode samo na kritiku njegove glazbe. Radi se o pokušajima da ga se povezuje s fašizmom i nacizmom, dok je sam Thompson govorio o „prišivanju etikete nacista, fašista i slično”. U tom se slučaju glazbenik prestaje promatrati prvenstveno kroz ono što radi kao umjetnik i počinje se promatrati kao politički fenomen, odnosno smetnja.
Zapravo, Thompson je problem jer mladima i čitavoj naciji u svojim pjesmama nudi specifični izričaj, odnosno progovora o vrijednostima protiv kojih se bori (neojugoslavenska) ljevica u Hrvatskoj. Etiketa “fašist” samo je prigodna naljepnica u demokratskom društvu jer ne bi bilo zgodno njegovim protivnicima javno govoriti da se protive katoličkoj vjeri, obiteljskim vrijednostima i zdravom domoljublju, odnosno suverenitetu nasuprot globalizmu.
Ovdje odlično progovara njegov stih: “Domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam. Prozirna demagogija“.
Zabrana na gradskim površinama
Taj je obrazac posebno bio vidljiv tijekom 2025., kada je Thompsonov veliki koncert na zagrebačkom Hipodromu postao predmet snažnog političkog i medijskog napada. Pitanje Thompsona i njegovih nastupa nastoji se postaviti prvenstveno u političko-ideološki okvir, iako sam pjevač izbjegava politiku koliko god može, sve dok se ona ne počinje baviti i njime.
Nakon toga uslijedio je i spor oko drugog koncerta u zagrebačkoj Areni. Kako smo pisali, Thompsonov menadžment tvrdio je da od Grada Zagreba nije dobio obrazloženje za odbijanje drugog termina, a pokušaj dobivanja obrazloženja išao je čak i preko odvjetnika.
Zagrebačka Gradska skupština potom je donijela političko-ideološku odluku bez stvarne pravne osnove kojom se gradonačelnika pozvalo da na gradskim površinama i događanjima zabrani korištenje simbola i slogana koji potiču nacionalnu, rasnu ili vjersku netrpeljivost, što uključuje legalan braniteljski pozdrav „Za dom spremni”. Time mu je nastup u Zagrebu onemogućen jer mu se de facto branilo izvođenje budnice iz Domovinskog rata, pjesme “Bojna Čavoglave”.
Vlast Tomislava Tomaševića otišla je toliko daleko da je pokušala i onemogućiti doček brončanih rukometaša jer je Thompsonu zabranila nastupe na gradskim površinama!
Politička važnost Thompsona često se izvodi upravo iz njegove društvene popularnosti
Pritom je posebno zanimljiv slučaj ranije izjave zagrebačkog gradonačelnika. Narod.hr je objavio snimku iz veljače 2025. u kojoj je Tomašević govorio da su zabrane kontraproduktivne, dok je nekoliko mjeseci kasnije njegova gradska vlast donijela odluku koja je u praksi dovela do zabrane drugog Thompsonova koncerta u Areni. Slučaj pokazuje koliko je jedan glazbenik izvan političkog sustava postao predmet političkog obračunavanja s određenim vrijednostima.
Pritisak nije ostao samo na Zagrebu. U siječnju 2026. izvijestili smo i o pokušaju da se u Rijeci zabrani legalan braniteljski pozdrav „Za dom spremni” u gradskim prostorima, što je bilo povezano s nastojanjem da se onemogući Thompsonov koncert. Istodobno su Thompsonov menadžment i njegovi suradnici javno ustvrdili da se protiv njega vodi politički i ideološki pritisak. U studenom 2025. njegov je tim optužio zagrebačku vlast za postupanje koje je usporedio s metodama partijskog komiteta te tvrdio da se koncert pokušava blokirati unatoč velikoj potražnji.
Ovdje je bitno primijetiti da se politička važnost Thompsona često izvodi upravo iz njegove društvene popularnosti. Velik broj ljudi koji dolazi na njegove koncerte ili prihvaća njegove poruke ne znači da je Thompson političar niti da ima formalnu političku vlast. Međutim, upravo se njegova sposobnost okupljanja velikog broja građana može interpretirati kao politički utjecaj, čime se glazbenik pretvara u političkog protivnika. Nakon toga rasprava više nije samo o njegovoj glazbi, nego o tome treba li mu dopustiti nastup, u kojem prostoru i pod kojim uvjetima. To su već totalitarne metode!
Željka Markić: Građanska aktivistica kao politički neprijatelj
Sličan obrazac može se vidjeti u slučaju poduzetnice, liječnice i aktivistice Željke Markić. Ona nije političarka niti obnaša političku funkciju, nego javno djeluje kroz civilni sektor, prije svega kao predsjednica udruge U ime obitelji koja je proizašla iz jedinog narodnog referenduma u 35-godišnjoj hrvatskoj demokraciji. Međutim, njezin društveni angažman, osobito oko referenduma o braku, izbornog sustava, neradne nedjelje i drugih društvenih pitanja, posebice zaštite života od začeća do naravne smrti, dovodi ju često u središte političkih i medijskih napada.
Postala je “oličenje zla” za ljevicu koja zastupa ono što nazivamo kulturom smrti (LGBT pokret, pobačaj i eutanazija). Tako dolazi do nevjerojatne zamjene teze: osoba koja promiče općeljudske vrijednosti i svetost život postaje aposlutni negativac kojeg se trebaju plašiti svi u zemlji.
Sama Markić je za Narod.hr opisivala kampanju blaćenja koja je protiv nje i udruge U ime obitelji pokrenuta uoči prikupljanja potpisa za referendum o promjeni izbornog sustava. U samo tri tjedna, od 13. siječnja do 4. veljače 2018., objavljeno je 389 članaka o njoj i udruzi, pri čemu je ustvrdila da su sadržavali laži, poluistine i konstrukcije. Cilj je bio stvoriti negativnu sliku o njoj i udruzi kako bi se otežalo njihovo djelovanje i djelovanje njihovih podupiratelja u civilnom društvu.
Postoji i dokument koji je Narod.hr objavio, a koji je U ime obitelji uputila Agenciji za elektroničke medije. U njemu se kampanja opisuje kao organizirano širenje laži, poluistina i netočnih interpretacija protiv udruge i Željke Markić, uz tvrdnju da je cilj bio stvaranje negativne slike u javnosti i otežavanje djelovanja udruge u civilnom društvu. To je važan primjer jer se ovdje napad ne opisuje samo kao pojedinačna kritika nego kao kampanja čiji je cilj bio smanjiti sposobnost jedne građanske udruge da djeluje u javnosti.
‘Prikrivena fašistkinja’
Markić je bila meta napada i ranije. Zapravo, meta je napada otkako se s referendumom o braku uključila u javni i društveni život. Narod.hr je 2017. izvijestio o naslovnici tjednika Novosti na kojoj je njezin portret fotomontažom prikazan na način kojim se sugerira da je „prikrivena fašistkinja”. Udruga U ime obitelji zbog toga je tražila policijsku zaštitu. Bez obzira na to kako ocjenjivali Markić i njezine stavove, takvo označavanje pokazuje kako se civilnu aktivisticu može pokušati premjestiti iz prostora legitimnog građanskog djelovanja u prostor političkog neprijateljstva.
Drugi primjer jest način na koji se njezin rad pokušavao prikazati kroz financijske i političke konstrukcije. Narod.hr je 2021. izvijestio o tekstu Indexa koji je najprije tvrdio da U ime obitelji dobiva „stotine tisuća eura”, a potom promijenio naslov i odustao od te konkretne tvrdnje. I ovdje je riječ o važnom mehanizmu političke diskreditacije: umjesto rasprave o stvarnim stavovima i djelovanju udruge, pažnja se preusmjerava na financijske konstrukcije i pitanje navodne pozadine njezina djelovanja, a ta je pozadina najčešće “ruska, crkvena i ekstremno desna” te “trumpistička“. Istina je da udrugu mahom financiraju građani Republike Hrvatske.
Posljednji primjer je najaktualniji. U ime obitelji kroz Hod za život u 20 gradova diljem Hrvatske promiče znanstvene činjenice o pobačaju i razvoju života u utrobi te zagovara promjenu zakona koji bi štitio život i najranjivije u društvu: trudnice te nerođenu i rođenu djecu. Njezini protivnici i ovo djelovanje opisuju kao “fašizam” te ju optužuju da nastoji unazaditi “teško stečena prava”, iako pobačaj nije niti je ikad bio “ljudsko pravo”. Odnosno kosi se s osnovnim ljudskim pravom – pravom na život.
Boris Havel: Od akademskog stava do stegovnog postupka
Treći primjer je Boris Havel. Za razliku od Thompsona i Markić, Havel je sveučilišni profesor i politolog, ali ni on nije političar. Njegovo djelovanje pripada akademskom i javnom prostoru. Unatoč tome, posljednjih godina njegovi politički i svjetonazorski stavovi, posebice odnos prema Židovima i Izraelu, postali su predmet snažnih sukoba, a 2025. godine došlo je i do formalnog stegovnog postupka na Fakultetu političkih znanosti.
Povod je bila objava na društvenoj mreži X povezana s Majom Sever i ekstremno lijevim skupom „Ujedinjeni protiv fašizma”, na kojem su se mogle čuti protuustavne poruke i pozivi na rušenje hrvatske države te stvaranje “balkanske federacije”. Prema izvještajima ovog portala, Havel je objavio satirični citat koji je prethodno izgovorio jedan od promatrača skupa. Nakon reakcije dijela studenata, uključila se i sama Sever, kao i Hrvatsko novinarsko društvo, a dekan Fakulteta političkih znanosti pokrenuo je stegovni postupak.
Riječ je o specifičnom i unikatnom slučaju. Naime, mnogi zaposlenici tog fakulteta javno istupaju, ali u većini s lijevo-liberalnih pozicija. Neki su i otvoreno simpatizeri zločinačkog partizanskog i komunističkog pokreta. Nikada se nisu našli pred stegovnim postupkom.
Nije pristao na ekstremističku poziciju jedne ekstremističke skupine
Slučaj je dobio dodatnu dimenziju kada je Narod.hr objavio dokumente povezane sa stegovnim postupkom. Prema objavljenoj odluci, Havel je dobio jednu od najstrožih kazni predviđenih na Fakultetu – opomenu pred otkaz. U postupak se uključilo i Etičko povjerenstvo, koje je u posebnom mišljenju zaključilo da je objavom povrijeđeno više načela Etičkog kodeksa. Istodobno, Havel tvrdi da se iza formalnog povoda zapravo nalazi sukob oko njegovih političkih stavova i svjetonazora.
Odnosno, ekstremni dio studenata i profesora preko tog se slučaja obračunava s njegovim pozicijama u vezi sukoba Izraela i terorističke džihadističke skupine Hamas. Zamjeraju mu što ne zagovara uništenje države Izrael i Palestinu “od rijeke do mora”. Ukratko, na meti jer nije pristao na ekstremističku poziciju jedne ekstremističke skupine koja ima velik utjecaj na medije, a očito i na Fakultet.
Zajednički obrazac
Thompson, Markić i Havel nisu političari, ali su svi troje javno djelatne osobe s određenim društvenim utjecajem. Thompson ima velik broj slušatelja i snažan kulturni utjecaj, Markić je kroz civilni sektor sudjelovala u referendumskim i drugim društvenim inicijativama, a Havel kao profesor i javni intelektualac sudjeluje u političkim i društvenim raspravama. Upravo se taj utjecaj može pretvoriti u argument da ih se počne tretirati kao “opasne” političke aktere, iako nisu dio političke vlasti.
Umjesto pitanja „Što ova osoba govori i je li to točno?”, javnost se počinje baviti pitanjem „Koliki je njezin politički utjecaj i koliko je opasna?”. Jednom kada se osobi pripiše velika politička moć, lakše se opravdava i snažniji politički odgovor. Glazbenika se može pokušati ograničiti kroz zabrane nastupa, građansku aktivisticu prikazati kao političku operativku s mračnim planovima, a profesora tretirati kao ideološki problem unutar institucije.
Uz pripisivanje političkog utjecaja često pojavljuje i osobna diskreditacija. Thompson se godinama pokušava prikazati prvenstveno kroz ideološke etikete, Markić kroz političke i financijske konstrukcije te osobne napade, a Havel kroz etikete vezane uz njegove stavove. U svakom od tih slučajeva postoji opasnost da se konkretna rasprava o nekoj izjavi, pjesmi, inicijativi ili akademskom argumentu zamijeni raspravom o tome je li sama osoba „prihvatljiva”.
To je bitna razlika između demokratske kritike i političke stigmatizacije. Demokratska kritika može biti oštra, neugodna i vrlo negativna, ali mora ostati usmjerena na ono što osoba govori ili radi. Diskreditacija ide korak dalje: pokušava stvoriti negativnu sliku o samoj osobi, povezati je s neprihvatljivim kategorijama i učiniti njezino sudjelovanje u javnom prostoru društveno ili profesionalno problematičnim. To su totalitarne metode.
